- 1 -              Rev 1490/2016-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1490/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u B., Stalna služba u D., protiv tuženika Ž. T., OIB ... iz K., ..., sada u K. L., H. ..., kojeg zastupa punomoćnica G. G., odvjetnica u Z. i tuženika T. P., OIB ... iz D., S. R., sada u K. L., H. P., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1546/2014-2 od 19. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-1066/2013-11 od 30. travnja 2014., u sjednici održanoj 20. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Odbija se revizije tuženika Ž. T.

 

II. Odbija se revizije tuženika T. P.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-1066/2013-11 od 30. travnja 2014., naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici 344.155,99 kn s pripadajućim kamatama (toč. I.), te im je naloženo solidarno naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 20.000,00 kn (toč. II.).

 

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1546/2014-2 od 19. studenog 2015., odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude oba tuženika podnijela su revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud prihvati revizije tuženika, preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova revizije.

 

4. Tužiteljica nije odgovorila na revizije tuženika.

 

5. Revizije nisu osnovane.

 

6. Predmet spora u ovoj parnici je regresni zahtjev tužiteljice temeljen na činjeničnoj osnovi iz koje proizlazi:

 

- da su tuženici pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991., tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza "..." (...) pri. S. Z. narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i N. G., pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora;

 

- da je tužiteljica presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1739/2012-2 od 14. veljače 2013., obvezana tužiteljima M. i N. G. iz K. naknaditi štetu uzrokovanu njegovom smrću od po 150.000,00 kn s pripadajućim kamatama svakom;

 

- da je tužiteljica isplatila tužitelju M. G. ukupan iznos od 171.402,74 kn, a tužitelju N. G. iznos od ukupno 172.753,25 kn.

 

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

9. Nižestupanjski sudovi ocijenili su osnovanim regresni zahtjev tužiteljice prema tuženicima zaključivši da su tuženici pravomoćnom kaznenom presudom - kao pripadnici vojne policije pri ... Z. - proglašeni krivim "za mučenje, nečovječno postupanje s civilnim stanovništvom, nanošenje velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta i zdravlja, te konačno i ubijanje" te da iz te presude proizlazi da su tuženici (između ostalih osoba - civila) uhitili, odveli u zatvor, mučili te usmrtili i N. G., koji je umro od prostrelnih rana tijela i udova, pa su time prouzročili štetne posljedice zbog kojih je tužiteljica isplatila njegovim sljednicima štetu.

 

10. Osnovane su tvrdnje revidenata da kaznenom presudom, kojom se zaključno navodi da su tuženici "kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja" nije izrijekom navedeno da su tuženici proglašeni krivim i za usmrćenje N. G.

 

11.1. Naime, tuženici su izrijekom kaznene presude proglašeni krivim za usmrćenje M. D., a T. P. i za usmrćenje R. G., koje utvrđenje kaznene presude opravdava sumarni zaključak da su tuženici u ostvarenju bića kaznenog djela ratnog zločina neke civile i ubili.

 

11.2. Unatoč tome, neosnovana je tvrdnja revidenata da je drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, jer ocjenom dokaza izvedenom na način propisan navedenom odredbom sud je pravilno došao do zaključka da su upravo tuženici odgovorni za smrt N. G.

 

11.3. Naime, iz kaznene presude proizlazi da su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991., radnje koje čine biće kaznenog djela ratnog zločina poduzimali tuženici, ali i druge identificirane osobe i neidentificirane osobe, pa im se tako stavlja na teret da su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza "..." (...) pri S. Z. narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i N. G., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.

 

11.4. U odnosu na neke zatočene civile, između ostalog i u odnosu na N. G., tuženici su proglašeni krivima što su ih, zajedno s A. A. i neidentificiranim pripadnicima voda po nadimku V. K. i D. dana 15. studenoga 1991. u podrumu ribarske kolibe udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama, da bi ih potom utovarili u kamion i odvezli u pravcu I., gdje im se gubi svaki trag.

 

11.5. U situaciji kad je tuženicima stavljeno na teret da su, zajedno s još nekim pripadnicima voda, određene civile mučili i potom odvezli u pravcu I., nakon čega im se gubi svaki trag, s tim da je tijelo N. G. i nađeno s prostrijelnim ranama, pravilno je zaključiti o postojanju zatvorenog kruga indicija prema kojem su osobe koje su srpske civile odvezle u pravcu I., prouzročile i njihovu smrt (tako i u Rev-123/2018 od 29. rujna 2020.).

 

11.6. Pritom treba istaknuti kako je na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (4/20) održane 30. studenog 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "U regresnoj parnici koju Republika Hrvatska vodi protiv osoba koje su pravomoćno oglašene krivima za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, za odluku o tužbenom zahtjevu nije odlučno da pojedini tuženici (pripadnici hrvatske vojske) nisu izričito navedeni kao počinitelji ubojstva osobe u odnosu na koju je tužiteljica isplatila naknadu štete, ako se iz utvrđenih i međusobno povezanih činjenica, koje tvore nedjeljivu i logičnu cjelinu, sa sigurnošću može zaključiti da su osuđenici u građanskopravnom smislu djelovali zajedno i da se radi o štetnoj radnji (radnjama) i šteti (smrt civila) koja je posljedica istog kaznenog djela."

 

12. Nije stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP na koju sadržajno upućuju revidenti.

 

12.1. U pobijanoj presudi navedeni su jasni i neproturječni razlozi i pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

13. Neosnovana je i tvrdnja tuženika Ž. T. da tuženik nije bio pripadnik H. ..., ni pripadnik redarstvenih snaga slijedom čega da tuženica nije za njega mogla odgovarati prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03 - dalje: ZORH), slijedom čega da nema ni pravo regresa, jer suprotno proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih presuda. U revizijskom stadiju postupka nije dopušteno pobijati činjenična utvrđenja nižestupanjskih presuda (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

14. Tuženik T. P. tijekom postupka istaknuo je tvrdnju o postojanju odgovornosti ili barem suodgovornosti tuženice za nastalu štetu zbog propuštanja nadzora nad pripadnicima redarstvenih snaga i sprječavanja nastalog zločina, u kojoj tvrdnji ustraje i u reviziji. Međutim na okolnost navedene tvrdnje nije predlagao dokaze, slijedom čega činjenica na kojoj temelji takav prigovor nije utvrđena.

 

15. Preostalim revizijskim navodima revidenti osporavaju činjenična utvrđenja što nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

16. Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17. Kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije podnesene valjalo je revizije tuženika sukladno odredbi čl. 393. odbiti kao neosnovane.

 

Zagreb, 20. listopada 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.

 

 

 

Đuro Sessa

Sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske

 

 

ODVOJENO MIŠLJENJE

u predmetu poslovni broj Rev-1490/2016-2 od 20. listopada 2021.

 

1. U gore označenom ovosudnom predmetu većina u vijeću smatrala je da zbog pogrešnog pravnog pristupa sve činjenice nisu u dovoljnoj mjeri raspravljene i da stoga treba ukinuti drugostupanjsku presudu.

 

2. Na žalost ne mogu se složiti sa stavom većine u ovom predmetu iz dolje navedenih razloga makar je stav većine rezultat Pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30.studenog 2020.

 

Naime kada bih se složio s većinom to bi značili da smo svi u krivu, a to nikako ne želim.

 

Iz sadržaja tužbe regresni tužbeni zahtjev temelji se isključivo na tvrdnjama i činjenicama da je tužiteljica oštećenom isplatila štetu koju su svojom štetnom radnjom prouzročili tuženici pa su joj stoga dužni isplatiti utuženi iznos na ime glavnice, kamata i troškova postupka.

 

3. U postupku nije sporno:

 

- da su tuženici pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991., tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza "..." (...) pri S. Z. narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i N. G., pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora;

 

- da je tužiteljica presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1739/2012-2 od 14. veljače 2013., obvezana tužiteljima M. i N. G. iz K. naknaditi štetu uzrokovanu njegovom smrću od po 150.000,00 kn s pripadajućim kamatama svakom;

 

- da je tužiteljica isplatila tužitelju M. G. ukupan iznos od 171.402,74 kn, a tužitelju N. G. iznos od ukupno 172.753,25 kn.

 

4. Presudom Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj P-1066/2013-11 od 30. travnja 2014., naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici 344.155,99 kn s pripadajućim kamatama (toč. I.), te im je naloženo solidarno naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 20.000,00 kn (toč. II.).

 

5. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1546/2016 od 19. studenog 2015., odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

6. Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP-a određeno je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

7. Slijedom navedene odredbe parnični sud vezan je za činjenični opis štetnog događaja iz izreke kaznene presude samo u dijelu u kojemu se taj činjenični opis odnosi na postojanje kaznenog djela i krivnje, odnosno da je okrivljenik počinio kazneno djelo i da je za tu radnju odgovoran, kako to pravilno uostalom i ističe sud prvog stupnja.

 

8. Tužiteljica je isplatila na ime neimovinske štete novčanu satisfakciju jer je njegov pokojnik ubijen hicima iz vatrenog oružja od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga je na temelju Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj 117/03).

 

9. Odgovornost tužiteljice prema oštećenom je objektivna te za postojanje njene obveze nije bilo odlučno utvrditi tko je izravni štetnik već je bilo odlučno jedino je li štetnu radnju počinio bilo koji pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske, što je i utvrđeno citiranom presudom kaznenog suda ali i u odštetnoj parnici po tužbi I. B. protiv Republike Hrvatske.

 

10. Odredbom čl. 171. st. 2. Zakona o obveznim odnosima osoba koja je oštećenom naknadila štetu što ju je radnik uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom ima pravo od tog radnika zahtijevati naknadu plaćene svote.

 

11. Dakle, da bi Republika Hrvatska imala pravo regresa prema drugotuženika kao pripadniku njenih oružanih snaga mora dokazati da je upravo tuženi pripadnik njenih oružanih snaga prouzročio štetu, počinio štetnu radnju iz koje je nastala šteta i posljedično i njena odštetna odgovornost trećoj osobi.

 

12. Iz izreke citirane pravomoćne presude kaznenog suda, a na koju je vezan parnični sud sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, ne slijedi da bi tuženiku bilo stavljeno na teret i da je oglašen krivim zato što bi usmrtio oštećenog, makar je utvrđeno da je smrtno stradao od neutvrđenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

 

13. Kod ostvarivanja regresnog zahtjeva nužno je utvrditi da je upravo izravni štetnik počinio štetnu radnju kao jednu od pretpostavki za naknadu štete, a to tužiteljica u ovom postupku nije dokazala niti je za to ponudila dostatne dokaze, i sud nije bio dužan po službenoj dužnosti pribavljati druge dokaze koje tužiteljica nije ponudila tijekom postupka niti je to ovaj sud dužan činiti ili obvezivati stranke da "jače" potkrijepe svoj tužbeni zahtjev.

 

14. Parnični sud vezan izrekom pravomoćne presude donesene u kaznenom postupku u kojoj kako je to već naglašeno drugotuženiku nije stavljeno na teret usmrćenje oštećenog pa se stoga ne može iz takvog činjeničnog supstrata, a teret dokaza je na tužitelju, zaključiti da je tuženik uzrokovao štetu sinu koju je tužiteljica isplatila zbog neimovinske štete zbog smrti.

 

15. Sud drugog stupnja posve se neosnovano poziva na odredbu čl. 120.Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje OKZ RH) propisuje:

 

"(1) Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, kojega je posljedica smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušavanje zdravlja ljudi, napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, da se civilno stanovništvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu, ili da se nad njim obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi. da se uzimaju tkiva ili organi radi transplantacije, ili da mu se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnoga integriteta. ili zdravlja, da se provodi raseljavanje ili preseljavanje ili prinudno odnarodnjivanje ili prevođenje na drugu vjeru, prinuđivanje na prostituciju ili silovanje da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci, primjenjuje kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, će se provodi lišavanje prava na propisno i nepristrano suđenje, prinuđivanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji, da se prinuđuje na prinudni rad, izgladnjuje stanovništvo, provodi konfiskacija imovine, da se pljačka imovina stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u velikim razmjerima imovinu što nije opravdano vojnim potrebama, uzima nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjuje vrijednost domaćega novca ili protuzakonito izdaje novac, ili tko počini neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvora od dvadeset godina.

 

(2) Kaznom iz stavka (1) ovoga članka kaznit će se tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja s opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane, da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone, dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može štetiti zdravlju ili opstanku stanovništva ili tko počini neko od navedenih djela.

 

(3) Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svojega civilnog stanovništva na okupirani teritorij, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina."

 

16. Stoga kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, može se počiniti bilo kojom radnjom opisanom i popisanom u st. 1. čl. 120. a ne samo onda kada bi počinitelj počinio sve radnje iz tog članka. Stoga je pogrešan stav suda drugog stupnja da je za postojanje izravne odštetne odgovornosti tuženika a time i njegove regresne odgovornosti dovoljno da je pravomoćnom presudom kaznenog suda osuđen za djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, jer to ne znači da je počinio sve radnje iz te odredbe, a pogotovo da je ubio oca oštećenog, jer glede te štetne radnje koja bi predstavljala ostvarenje bića kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije niti utvrđeno pravomoćnom presudom kaznenog suda da ju je tuženik počinio.

 

17. Stoga kada iz činjeničnog supstrata tužbe i činjenica koje je sud utvrđivao i koje mu je tužiteljica ponudila nije dokazano da je tuženik počinio štetnu radnju, koja je izravno dovela do štete, smrti prednika oštećenog, tako da bi ga usmrtio hicima iz vatrenog oružja, pa stoga po pravilima o teretu dokazivanja smatram da je trebalo uvažiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu tako što bi se odbila žalba tužiteljice i potvrdila presuda suda drugog stupnja.

 

18. Molim da se ovo izdvojeno mišljenje dostavi strankama i da se objavi uz odluku na mrežnim stranicama Supranove.

 

Zagreb, 20. listopada 2021.

 

              Sudac:

              Đuro Sessa, v.r.