- 1 -

                                  Broj: Ppž-10839/2021

 

 

                              

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. M.B., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19. i 84/21.) i čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 84. Pp-2544/2021 od 22. rujna 2021., na sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe okr. M.B., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o prekršajnopravnoj sankciji - zaštitnoj mjeri na način da se samostalno izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji - bivšoj supruzi R.B., na udaljenost ispod 100 metara gdje god se ista nalazila u Republici Hrvatskoj te zaštitna mjera zabrane uznemiravanja iste, izriče u trajanju od 6 (šest) mjeseci.

 

II. U ostalom dijelu, odbija se kao neosnovana žalba okr. M.B. te potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom, a nepreinačenom djelu.

 

              III              Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, nastavno: PZ), okr. M.B. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troška žalbenog prekršajnog postupka.

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom okr. M.B. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. 1. izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku na temelju čl. 16. istog Zakona i čl. 12. st. 2. istog Zakona, samostalno izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji - bivšoj supruzi R.B., na udaljenost ispod 100 metara gdje god se ista nalazila u Republici Hrvatskoj te zabrane uznemiravanja iste u trajanju od jedne godine te je okrivljenik proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog pod t. 2. izreke pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku na temelju istog propisa izrečena novčana kazna u iznosu od 754,00 kune, što je protuvrijednost od 200 DEM, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme oduzimanja slobode kao 300,00 kuna tako da je istome ostalo za platiti 454,00 kuna novčane kazne, a ukoliko okrivljenik u roku od jednog mjeseca nakon pravomoćnosti presude plati dvije trećine preostale novčane kazne, ista će se smatrati plaćenom u cjelini.

 

2. Istom presudom, temeljem čl. 139. st. 6. PZ-a okrivljenik je oslobođen dužnosti naknade troška prekršajnog postupka.

 

3. Protiv te presude okr. M.B. pravodobno je podnio žalbu, uvodno naznačujući žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući sadržajno odlučiti u smislu žalbenih navoda.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. PZ-a ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi i po službenoj dužnosti, te je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 9. PZ-a, jer je pobijanom presudom povrijeđena odredba čl. 202. st. 4. PZ-a, kojom je propisano da se presuda ne smije izmijeniti na štetu okrivljenika, ako je žalba podnesena samo u korist okrivljenika.

              6. Naime, presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: 84. Pp-2677/2020 od 15. listopada 2020., okrivljeniku je zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog pod t. 1. izreke, na temelju čl. 16. istog Zakona i čl. 12. st. 2. istog Zakona, samostalno izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji - bivšoj supruzi R.B., na udaljenost ispod 100 metara gdje god se ista nalazila u Republici Hrvatskoj te zabrane uznemiravanja iste u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Protiv te presude žalbu je osobno podnio samo okrivljenik, ne i tužitelj, te je ista ukinuta i predmet dostavljen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, u kojem postupku se, u smislu čl. 202. st. 4. PZ-a, presuda nije mogla izmijeniti na štetu okrivljenika. Međutim, u ovom ponovljenom postupku prvostupanjski je sud trajanje samostalno izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja u obitelji te zabrane uznemiravanja iste, izrekao na vrijeme od 1 (jedne) godine, dakle, u duljem trajanju od onoga određenog u prethodno donesenoj presudi, čime je presuda izmijenjena na štetu okrivljenika, a što pravilno okrivljenik ističe u svojoj žalbi.

              7. Stoga je ovaj sud, rukovodeći se načelom zabrane reformatio in peius, odnosno zabranom izmijene presude na štetu okrivljenika, ako je žalba podnesena samo u korist okrivljenika, preinačio pobijanu presudu te predmetnu zaštitnu mjeru izrekao u trajanju od 6 (šest) mjeseci, kao pod t. I. izreke ove presude.

 

8. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, ukazuje se da ti žalbeni navodi ni na koji način nisu obrazloženi niti konkretizirani, odnosno, nije navedeno koje bi konkretno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka prvostupanjski sud počinio, tako da se ova žalbena tvrdnja nije niti mogla ispitati te ju ovaj sud drži paušalno iznesenom, a time i bespredmetnom.

 

9. Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi ističe da mu je povrijeđeno pravo na obranu time što nije bio prisutan ispitivanju svjedoka R.B., bivše supruge i žrtve nasilja te P.B., sina, odnosno, da je time povrijeđeno načelo jednakosti oružja kao i presumpcija nevinosti, čime su mu povrijeđena i ljudska prava kao okrivljenika. Naime, prvostupanjski je sud u postupku odlučio svjedokinju R.B., bivšu suprugu okrivljenika i žrtvu nasilja, ispitati u žurnom postupku (zapisnik o ispitivanju svjedokinje 13. srpnja 2021., str. 92 spisa), bez prisutnosti okrivljenika i to u smislu čl. 6. st. 1. t. 12. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, budući da je iskazala bojazan za svoju sigurnost te kao žrtva nasilja tražila izbjegavanje kontakta tijekom postupka s okrivljenikom (podnesak od 13. srpnja 2021., str 89 spisa), nakon čega je taj zapisnik dostavio okrivljeniku radi očitovanja (str. 105 spisa), a na koji se okrivljenik i očitovao podneskom od 27. srpnja 2021. (str. 106 spisa).

 

9.1. Stoga je okrivljeniku u postupku bila pružena mogućnost očitovanja na iskaz svjedoka optužbe, konkretno, žrtve nasilja R.B., što je i učinio te nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo, niti je okrivljenik time stavljen u podređen odnos u odnosu na tužitelja budući da mu je sud osigurao jednaku mogućnost dokazivanja u žurnom postupku (u kojem se ne primjenjuju odredbe o glavnoj raspravi, čl. 222. st. 2. PZ-a), sukladno načelu jednakosti oružja te je u takvom postupku na temelju tako izvedenih dokaza, utvrđivao sve činjenice, kako one koje terete okrivljenika tako i one koje mu idu u korist (čl. 88. st. 1. PZ-a). 

 

9.2. Iako je prvostupanjski sud odlučio i svjedoka Petra Bonifačića, okrivljenikovog sina ispitati na isti način, odnosno, bez prisutnosti okrivljenika jer je iskazao da mu je „teško gledati ga“, da „otac zbog duševne bolesti čini prekršajna djela“ i da ga „sramoti“ (podnesak od 13. srpnja 2021., str 83 spisa), za navedeni način ispitivanja prvostupanjski sud nije imao zakonsku osnovnu jer P.B. nije žrtva nasilja u smislu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, već svjedok koji je iskazivao o okrivljenikovom činjenju prekršaja omalovažavanja policijskog službenika prilikom vršenja službe iste zgode. Osim toga, navedeni razlozi koje je svjedok naveo u podnesku, ne predstavljaju niti razloge za osiguranje zaštite svjedoka u smislu čl. 294. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19; dalje ZKP/08) pa ne postoje niti uvjeti za razmatranje ovakvog načina ispitivanja svjedoka. Međutim, ovakav procesni propust po stavu ovog suda nije takve težine da bi u konkretnom slučaju doveo u pitanje pravilnost presude, odnosno, da bi utjecao ili mogao utjecati na presudu, budući da se okrivljenik očitovao i na taj iskaz svjedoka te time nije počinjena relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. PZ-a koju sadržajno ističe okrivljenik u žalbi.

 

10. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

 

10.1. Naime, žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u bitnome ponavlja svoju obranu, poričući prekršaj koji mu se stavlja na teret, pokušavajući umanjiti vjerodostojnost iskaza svjedokinje R.B., žrtve nasilja te bezuspješno relativizirajući svoje postupanje predmetne zgode. Međutim, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza te svjedokinje, koji je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, a u kojem nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti, imao dovoljno osnova za zaključak da se okrivljenik predmetne zgode ponovo nasilnički ponašao u obitelji prema bivšoj supruzi, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Pritom se ukazuje okrivljeniku da njegovo ponašanje kritične zgode opisano u izreci pobijane presude koje se sastojalo u zvonjavi na zvono obiteljske kuće, neovisno o tome je li zvono na samim vratima ili na ogradi dvorišta, te vikanje, a što je uznemirilo bivšu suprugu, predstavlja psihički oblik nasilja u obitelji naveden u čl. 10. podst. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kojim je okrivljenik očito prešao granice normalnog i uobičajeno prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugom članu (osobe u smislu čl. 8. istog Zakona), i time ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz članka 22. st. 1. istog Zakona.

 

10.2. Isto tako, i iskaze svjedoka P.B. te A.K., policijskog službenika, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik omalovažavao policijskog službenika prilikom vršenja njegove službe prema okrivljeniku te zgode, čime je ostvario zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

10.3. Sve provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

11. Nadalje, potrebno je napomenuti da je prvostupanjski sud vezan činjeničnim opisom djela prekršaja iz optužnog prijedloga kojim se tereti upravo okrivljenik za počinjenje nasilničkog ponašanja u obitelji te sud nije ovlašten mijenjati i proširivati činjenice sadržane u činjeničnom opisu optužnog prijedloga na drugog okrivljenika i na druge događaje jer bi u protivnom počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka (iz čl. 195. st. 1. toč. 6. PZ-a), iz kojeg razloga su neosnovani navodi žalbe da je okrivljenikova bivša supruga R.B. predmetne zgode ne puštanjem okrivljenika u kuću i ne davanjem knjige, počinila ekonomsko nasilje u obitelji prema okrivljeniku, a kako to okrivljenik ističe u žalbi.

 

12. Stoga, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe, u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

13. Iz sadržaja žalbe, razvidno je da žalitelj u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz počinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se  ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. toč. 2. PZ-a jer žalitelj uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.

 

14. Razmotrivši odluku o zaštitnoj mjeri zabrane približavanja i uznemiravanja  žrtve nasilja u obitelji, bivše supruge R.B., preinačene u trajanju na šest mjeseci kao u izreci ove presude pod t. I., a povodom žalbe okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da su iste opravdano izrečene okrivljeniku kao samostalna prekršajnopravna sankcija (bez propisane novčane kazne ili kazne zatvora za prekršaj nasilja u obitelji), kako bi se otklonili uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na okrivljenika da čini nove prekršaje te radi postojanja opasnosti od ponavljanja djela, sukladno načelu razmjernosti iz čl. 51.a PZ-a.

 

14.1. Nadalje, iako okrivljenik u žalbi ne navodi da pobija presudu zbog odluke o novčanoj kazni za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, sama žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena u novčanom iznosu za prekršaj za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja, a posebno osobne i materijalne prilike okrivljenika, odnosno, da je umirovljenik i živi u hostelu za stradalnike potresa. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 40. PZ-a u izrečenu novčanu kaznu uračunao vrijeme koje je okrivljenik proveo u uhićenju te mu je sukladno čl. 152. st. 3. PZ-a ukazao i na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa preostalog dijela izrečene novčane kazne.

 

15. Na temelju odredbe čl. 139. st. 6. PZ-a, a u vezi s odredbom čl. 138. st. 2. toč. 3. c) PZ-a, koja predviđa da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, ovaj sud je odlučio okrivljenika osloboditi obveze plaćanja paušalnog iznosa troška ovog žalbenog postupka, uzimajući u obzir da je umirovljenik i živi u hostelu za stradalnike potresa te smatrajući da bi plaćanjem troškova žalbenog postupka bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, zbog čega je odlučeno kao pod t. III. ove izreke.

 

              16. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 207. PZ-a (t. I.) i čl. 205. PZ-a (t. II.), odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 20. listopada 2021.

 

 

Zapisničarka:                                                                                  Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                             Goranka Ratković, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu, u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, žrtvu i tužitelja.