- 1 -              Rev 4429/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4429/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I. R. iz Z., OIB ... , protiv tuženice N. D. iz Z., koju zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5492/17-7 od 8. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-4422/2015-145 od 31. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 20. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava, iz koje proizlazi da je pobija u dijelu kojim je njome:

 

- odbijena njena žalba kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvoga stupnja u t. I. njene izreke, kojom je tuženici naloženo da tužitelju plati 516.642,39 kn sa zateznim kamatama (t. II. izreke drugostupanjske presude),

 

- prihvaćanjem tužiteljeve žalbe preinačena presuda suda prvoga stupnja „u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadom troškova postupka“ tako da je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi „daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.389,18 kn“ sa zateznim kamatama (t. III. izreke drugostupanjske presude) i

 

- odbijen tuženičin zahtjev za naknadu troška žalbenoga postupka (t. IV. izreke drugostupanjske presude).

 

2. Predložila je ovom revizijskom sudu da nižestupanjske presude preinači tako da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili da ih ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

 

4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem je tuženica revizijom pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Predmet spora o kojem je odlučeno pobijanim dijelom drugostupanjske presude zahtjev je tužitelja da mu tuženica nadoknadi štetu u vidu izmakle koristi, izgubljene zarade, koji tužitelj temelji na tvrdnjama da je od tuženice kao zakupodavke na temelju ugovora o zakupu od 25. veljače 2002. u zakup uzeo poslovni prostor za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na rok od pet godina, a tuženica da ga je, nakon što je neko vrijeme obavljao tu djelatnost, onemogućila u obavljanju djelatnosti tako što mu je fizički zapriječila korištenje prostora, što je utvrđeno i u postupku koji se vodio zbog smetanja posjeda, tako da je bio onemogućen obavljati djelatnost u razdoblju od 20. listopada 2002. do 14. studenoga 2006. kada mu je prostor u ovršnom postupku ponovno vraćen u posjed.

 

7. Utvrdivši na temelju ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka, stranaka i uvida u određene isprave, glede same osnove tužbenoga zahtjeva, odlučno činjenično stanje upravo onako kako ga je u tužbi opisao tužitelj, a na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka glede visine izgubljene zarade da je tužitelj u razdoblju za koje mu je tuženica onemogućila obavljanje djelatnosti izgubio 516.642,39 kn, prvostupanjski sud je tužitelju dosudio taj iznos pozivom na odredbe čl. 262., čl. 266. st. 1. i čl. 189. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01).

 

8. Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP tuženica obrazlaže tvrdnjom da obje nižestupanjske odluke imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a to zbog toga što „o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika“.

 

9. Obrazlažući tvrdnju o postojanju ovog revizijskog razloga tuženica se poziva na sadržaj zapisnika Državnog inspektorata uvidom u koji je prvostupanjski sud utvrdio činjenicu da je tužitelj imao zaposlenog samo jednog radnika dok je obavljao ugostiteljsku djelatnost. Utvrđenje ove činjenice bilo je odlučno jer od broja radnika ovisi visina troškova koje bi tužitelj imao obavljajući djelatnost te, nakon odbitka tog troška, izračun konačne dobiti. Za tuženicu je, dakako, povoljnije bilo utvrditi da je tužitelj imao zaposlenih više radnika, što je i tvrdila tijekom postupka, a za što su nižestupanjski sudovi ustvrdili da nije dokazala. Iz sadržaja revizije proizlazi da tuženica smatra da je, iako i sama navodi da iz sadržaja zapisnika Državnog inspektorata proizlazi da je tužitelj zapošljavao samo jednoga radnika, trebalo utvrditi da ih je bilo više, jer identitet radnika navedenog u Zapisniku državnog inspektorata ne odgovara identitetu radnika za kojeg su sudovi utvrdili da je bio zaposlen kod tužitelja. Međutim, tuženica pritom zanemaruje kako je prvostupanjski sud činjenicu o broju radnika koji su tužitelju bili potrebni za obavljanje djelatnosti utvrdio i ocjenom drugih izvedenih dokaza, utvrdivši tako da je tužitelju bio potreban jedan radnik, a da i iz iskaza same tuženice proizlazi da su se radnici kod tužitelja izmjenjivali.

 

10. Postojanje navodne proturječnosti između onoga što se u razlozima nižestupanjskih odluka navodi o sadržaju zapisnika Državnog inspektorata i samog tog zapisnika tuženica obrazlaže i tvrdnjom da iz tog zapisnika proizlazi kako je tužitelju nedostajalo rješenje o minimalnim tehničkim uvjetima za obavljanje djelatnosti. Međutim, tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj ugostiteljsku djelatnost obavljao i dobit tako ostvarivao sve dok ga tuženica u tome nije protupravno onemogućila, zbog čega prvostupanjski sud činjenicu na koju se sada poziva tuženica nije utvrđivao, pa ni uvidom u navedeni zapisnik.

 

11. Konačno, postojanje navedene bitne povrede tuženica nalazi i u navodnoj proturječnosti između toga što se u nižestupanjskim presudama navodi o činjenici razdoblja u kojem je tužitelj bio ovlašten obavljati ugostiteljsku djelatnost, upućujući na to da iz izvatka iz obrtnog registra proizlazi da s obavljanjem djelatnosti počinje tek 26. kolovoza 2002., a iz obrazloženja nižestupanjskih presuda da proizlazi kako je tužitelj i prije toga mogao obavljati ugostiteljsku djelatnost. Međutim, iz obrazloženja nižestupanjskih presuda proizlazi da tužitelju naknada štete pripada za razdoblje nakon 20. listopada 2002., dakle, nakon što je i prema navodima tuženice mogao početi s obavljanjem obrta, dok sudovi nisu ni ustvrdili da je tužitelj zakonito mogao obavljati obrt prije toga dana.

 

12. Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovan.

 

13. Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava tuženica nije obrazložila niti jednom tvrdnjom, pa ga revizijski sud, primjenom odredbe čl. 386. ZPP, ne može uzeti u obzir.

 

14. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 20. listopada 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.