- 1 -              Rev 3064/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3064/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K. iz N., M./R., OIB ... , kojeg zastupaju punomoćnici N. M., I. G. i D. S., odvjetnici u N. G., protiv tuženika H ... , Z., OIB ... , radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4983/16-2 od 20. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-564/16-74 od 23. svibnja 2016., na sjednici održanoj 20. listopada 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4983/16-2 od 20. rujna 2016. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-564/16-74 od 23. svibnja 2016. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je, kao neosnovan, odbijen tužbeni zahtjev za isplatu 56.090,82 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama i tužitelju je naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 128,92, kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju u kojoj je naveo da je podnosi i prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, i prema odredbi čl. 382. st. 2. toga Zakona, zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. S obzirom na to da vrijednost predmeta spora prelazi 200.000,00 kn, tužitelj je drugostupanjsku presudu ovlašten pobijati (redovnom) revizijom prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, a na temelju njegove t. 1. Kako stranke (izvanrednu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP mogu podnijeti samo ako je ne mogu podnijeti prema st. 1. toga članka, tužiteljeva je revizija razmotrena kao ona redovna, a pravna pitanja koja je tužitelj u njoj postavio razmotrena su kao procesnopravni i materijalnopravni prigovori dopušteni odredbom čl. 385. ZPP.

 

6. Na temelju odredbe čl. 392.a ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao u cijelosti, jer je tužitelj revizijom u tom opsegu i pobija, i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

7. Osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

8. Predmet postupka tužiteljev je zahtjev za naknadu štete u vidu izmakle koristi, izgubljene zarade, koji tužitelj temelji na tvrdnjama:

 

- da je kao vozač osobnog automobila pretrpio teške tjelesne ozljede u prometnoj nesreći od 12. travnja 2004., koju je prouzročio vozač drugog osobnog automobila koji nije bio registriran ni osiguran od odgovornosti, zbog čega da je tuženik pasivno legitimiran,

- da je uslijed teških tjelesnih povreda bio potpuno nesposoban za rad u razdoblju od šesnaest mjeseci nakon štetnoga događaja, zbog čega uopće nije ostvarivao zaradu kao KV tesar, koje poslove je ranije obavljao, a poslije toga da se zaposlio, ali da zbog narušenog zdravlja više ne može obavljati poslove koje je radio prije štetnog događaja, zbog čega ostvaruje manju zaradu od one koje bi ostvarivao da nije bilo štetnoga događaja.

 

9. Prema obrazloženju drugostupanjske presude nisu sporne činjenice u vezi s:

 

- nastankom prometne nesreće i tuženikovom odgovornosti kako to opisuje tužitelj,

 

- tužiteljevom stručnom kvalifikacijom,

 

- razdobljem u kojem je tužitelj u Njemačkoj radio i plaćom koju je tako  ostvarivao, odnosno da je tužitelj radio do 19. ožujka 2004., dakle, da neposredno prije štetnoga događaja nije radio,

 

- da je tužitelj, zbog posljedica štetnoga događaja, bio nesposoban za rad šesnaest mjeseci, za koje se vrijeme liječio, i da se ponovno zaposlio odmah po završetku liječenja, 16. rujna 2005.

 

10. S obzirom na navedeno, pravilno nižestupanjski sudovi shvaćaju da odluku o tužbenom zahtjevu treba sagledati:

 

- kroz odredbe čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) prema kojima:

 

„(1) Tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu  naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

(2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna  osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.“ i

- kroz odredbu čl. 189. st. 3. ZOO prema kojoj:

„Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.“

 

11. Prema obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, sporne su u postupku bile činjenice „poslova i radnih zadataka koje je tužitelj obavljao prije nesreće“, „poslova koje je tužitelj obavljao nakon nesreće“ i „postojanja uzročno – posljedične veze između ozljeda … i njihovih posljedica te gubitka zarade“. Drugostupanjski sud obrazlaže da nije dovoljno postojanje mogućnosti ostvarenja dobitka, već i vjerojatnost po redovnom tijeku stvari, te da postojanje izvjesne mogućnosti ostvarenja zarade i njena obujma valja konkretizirati kroz dokazna sredstva. Nastavno na to, drugostupanjski sud obrazlaže da u konkretnom slučaju nije bilo „adekvatnih, ne samo materijalnih, već i personalnih dokaza koji o spornim činjenicama imaju saznanja“, da „tužitelj na navedene sporne okolnosti nije predlagao izvođenje svjedoka“, a „saslušanje tužitelja kao stranke supsidijaran je dokaz … a u konkretnom je slučaju … sud prvog stupnja pravilno odlučio kada taj dokaz, u nedostatku drugih adekvatnih dokaza, nije izvodio“.

 

12. Osnovano tužitelj ukazuje na to da su navedeni razlozi nejasni i proturječni, zbog čega pobijanu presudu nije moguće ispitati i čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

13. Osim što nije jasno koji bi to dokazi, da je tužitelj njihovo izvođenje predložio, bili „adekvatni“, za dokazivanje spornih činjenica, pri čemu valja ukazati na to da ZPP njime propisana dokazna sredstva ne stavlja u neki hijerarhijski odnos, u smislu da bi za određene činjenice neka dokazna sredstva bila „adekvatnija“ od drugih, osnovano tužitelj ukazuje na to da je dokaz saslušanjem jednoga svjedoka na sporne okolnosti zapravo predložio. Ovo proizlazi i iz obrazloženja prvostupanjske presude, a druga je stvar što je prvostupanjski sud taj dokaz odbio izvesti, s obrazloženjem koje je tužitelj u žalbi osporio, a koje se također svodi na tvrdnju o „neadekvatnosti“ toga dokaza. Što se pak tiče razloga kojim drugostupanjski sud opravdava odbijanje suda prvoga stupnja da izvede predloženi dokaz saslušanjem stranaka, naime, tvrdnje da se radi o „supsidijarnom“ dokazu, valja ukazati na to da je odredbom čl. 264. st. 2. ZPP u vrijeme donošenja nižestupanjskih odluka bilo propisano da sud može odlučiti da se izvede dokaz saslušanjem stranaka, između ostaloga, upravo kad nema drugih dokaza.

 

14. Osim što sud prvoga stupnja smatra da „tužitelj nije dokazao da je razlog primanja niže plaće nakon štetnog događaja u odnosu na plaće prije štetnog događaja leži upravo u posljedicama ozljeđivanja“, valja ukazati na to da tužitelj naknadu štete u vidu izgubljene zarade zahtijeva i za razdoblje od šesnaest mjeseci za koje je nesporno da upravo zbog posljedica štetnoga događaja uopće nije bio sposoban za rad (liječio se od zadobivenih ozljeda). Nesporna je činjenica da je tužitelj jedno vrijeme prije štetnog događaja radio, a drugostupanjski sud smatra i da nije sporna činjenica koliko je tada zarađivao. Točno je da je tužitelj prestao raditi neposredno prije štetnog događaja, odnosno da je prestao raditi 19. ožujka 2004. (tužitelj tvrdi da se to dogodilo zato što mu je poslodavac likvidiran). Iz obrazloženja prvostupanjske presude moglo bi se zaključiti da sud prvoga stupnja smatra kako je činjenica da je tužitelj bio nezaposlen u vrijeme štetnog događaja odlučna, jer ukazuje na to da tužitelj nije ostvarivao nikakvu zaradu, pa je uslijed štetnog događaja nije mogao ni izgubiti. Međutim, u okolnostima konkretnoga slučaja, naime kada je tužitelj u Njemačkoj upravo radi zaposlenja, da je tamo i radio i da ima određenu kvalifikaciju, činjenica da je bio bez posla samo dvadesetak dana prije štetnog događaja, nakon čega nesporno nije mogao raditi baš ništa, jer se morao liječiti, pored činjenice da se ponovno uspio zaposliti odmah nakon završetka liječenja te kontinuirano potom i radi, zasad ne ukazuje na nevjerojatnost da se tužitelj ne bi ponovno zaposlio upravo neposredno prije štetnog događaja, o čemu je vodio pregovore s budućim poslodavcem i u vezi s čim je predložio izvođenje dokaza koji nisu izvedeni. Tužitelj je pritom obrazložio zašto, naime zbog likvidacije poslodavca, ne može pribaviti određene isprave kao i da mu je predlaganje određenih dokaza, pa i saslušanjem određenih svjedoka iz Njemačke, onemogućeno zbog njihove pozicije u vezi s „radom na crno“ i troškovima dolaska pred parnični sud u Hrvatskoj. Stoga je i obrazloženje prvostupanjske presude o nevjerojatnosti mogućnosti da bi tužitelj ostvarivao bilo kakvu zaradu nakon što je prestao raditi neposredno prije štetnog događaja nejasno i proturječno, osobito bez izvođenja predloženih dokaza.

 

15. S obzirom na navedeno, ostvarena je bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

16. Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (t. I. izreke).

 

17. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud ponovno odlučiti o izvođenju dokaza koje je tužitelj predložio ili ih predloži, a ako te prijedloge opet odbije, naznačit će jasne razloge za to te će o tužbenom zahtjevu odlučiti novom presudom.

 

18. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP (t. II. izreke).

 

Zagreb, 20. listopada 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.