- 1 -              Poslovni broj: Usž-109/21-2

Poslovni broj: Usž-109/21-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. U. d.o.o., Z., zastupanog po opunomoćeniku D. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. i S. u Z., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja (ranije: Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, Povjerenstva za žalbe), Z., kojega zastupa D. Š. Š., službena osoba, radi zaštite potrošača, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2717/19-8 od 8. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2021.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2717/19-8 od 8. listopada 2020.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.              Osporenom prvostupanjskom presudom poništava se rješenje Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-336-02/19-01/04, URBROJ: 443-01-01/2-19-1 od 9. srpnja 2019. u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja protiv točke 2. i 3. izreke rješenja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu, Sektor tržišne inspekcije, Područna jedinica – Služba inspekcijskog nadzora u Z., KLASA: UP/I-336-02/17-01/05, URBROJ: 526-09-01-02/2-19-26 od 11. ožujka 2019.

              Odbacuje se žalba tužitelja protiv točke 2. i 3. izreke rješenja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu, Sektor tržišne inspekcije, Područna jedinica – Služba inspekcijskog nadzora u Z., KLASA: UP/I-336-02/17-01/05, URBROJ: 526-09-01-02/2-19-26 od 11. ožujka 2019., a u preostalom dijelu odbija se tužbeni zahtjev.

              Osporenim rješenjem Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-336-02/19-01/04, URBROJ: 443-01-01/2-19-1 od 9. srpnja 2019. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Uprave za inspekcijske poslove u gospodarstvu, Sektor tržišne inspekcije, Područna jedinica – Služba inspekcijskog nadzora u Z., KLASA: UP/I-336-02/17-01/05, URBROJ: 526-09-01-02/2-19-26 od 11. ožujka 2019. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zabranjuje se društvu E. P. d.o.o. obavljanje nepoštene prakse koja se odnosi na nuđenje/prodaju „protecto jamstva“ potrošačima prilikom kupnje tehničkih proizvoda u prodajnim centrima E. P. d.o.o. u ime i za račun tužitelja (toč. 1. izreke), naređuje se društvu E. P. d.o.o. da prema potrošaču A. B. D. u svezi uređaja TV S. kupljenog prema računu 4308-23-323 od 22. rujna 2014. ispuni obveze propisane Zakonom o obveznim odnosima o jamstvu za ispravnost prodane stvari (toč. 2. izreke) u roku od 30 dana od dostave rješenja (toč. 3. izreke), određuje se da žalba nema odgodni učinak (toč. 4. izreke) i ukida se rješenje istog prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-336-02/17-01/05, URBROJ: 526-09-17-1 od 2. veljače 2017.

2.              Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 66. Zakona o upravnim sporovima. Unatoč činjenici što je inzistirao na definiranju i utvrđenju pojma prosječnog potrošača i tokom upravnog postupka koji je prethodio ovoj upravnom sporu i u samoj tužbi prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo, a i prvostupanjski sud propustili su utvrditi navedeni pojam prosječnog potrošača, a što je preduvjet za zabranu nepoštene poslovne prakse. To je ključni pojam i u skladu sa Smjernicama Europske komisije za provedbu/primjenu Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta o nepoštenoj poslovnoj praksi, koja je sastavni dio Zakona o potrošačima. Smatra da su u skladu sa Smjernicama  propustili utvrditi i istražiti činjenice i okolnosti pojedinačnog slučaja te procijeniti vjerojatnost učinka te prakse na odluku o poslu prosječnog potrošača i provesti test prosječnog kupca. Napominje da je protecto jamstvo po svojoj prirodi dodatno, dobrovoljno, ugovorno (i naplatno) jamstvo slijedom čega nije ni životno niti logično nakon što je potrošač platio takvo jamstvo zaključiti kao u obrazloženju presude da se protecto jamstvo ima smatrati kao jamstvo za ispravnost prodane stvari identično onom definiranim Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o obveznim odnosima koje je besplatno. Navodi da je sud odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem i daljnje dokaze bez ikakvog obrazloženja. Ističe da djeluje na području 11 država i to bez ikakvih pravnih posljedica ili ograničenja koja se tužitelju nameću pobijanom presudom, te da u svim državama posluje na isti način tj. da putem prodajnih centara nudi uslugu/proizvod protecto jamstvo, koje nije ništa drugo do vremenski produženo tvorničko jamstvo tj. zakonski dopušteno i definirano komercijalno jamstvo.  Ističe da u Republici Hrvatskoj ima preko 200.000 izdanih protecto jamstava, a za kojih je isplatio 1.626.605,68kn na ime štete pokrivene protecto jamstvom.  Navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da se u slučaju predstavke A. B. radi o kvaru mehaničke prirode (proboj visokog napona, većeg od 220V) prijavljen unutar važenja tvorničkoj jamstva, a koji kvar ne pokriva ni tvorničko niti protecto jamstvo. Ocjena prvostupanjskog suda sadržana u obrazloženju pobijane presude da se protecto jamstvo ima cijeniti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima kao jamstvo za ispravnost prodane stvari je pogrešna. Definicija komercijalnog jamstva je dana u  članku 2. točki 14. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača. Navodi da se ima smatrati trgovcem u ovoj upravnoj stvari kojem je dopušteno plasirati komercijalno jamstvo. Ističe proizvod je po pravnoj prirodi dobrovoljno, ugovorno, naplatno jamstvo koje niti jednim primjenjivim propisom nije zabranjeno jamstvo. Ističe da se protecto jamstvo ne može izjednačiti sa Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o obveznim odnosima definiranim jamstvom za ispravnost kupljene stvari jer je ono šire, pa se samo kao primjer upućuje na članak 5. Općih uvjeta protecto jamstva iz kojeg je razvidno da se protecto jamstvom pokriva i šteta koja je nastala nepažnjom korisnika, a što nije slučaj kada su u pitanju jamstva za ispravnost prodane stvari definirana Zakonom o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Također smatra da je neovlašteno odbačena žalba u dijelu u kojem se proglašava neovlaštenom osobom za podnošenje žalbe jer mu je priznat status stranke u postupku. Ističe da je bio uskraćen u zakonom propisanom roku od 15 dana za podnošenje žalbe. Navodi da ima pravo na trošak za sastav tužbe.

          Predlaže Sudu da usvoji žalbu i traži trošak sastava žalbe.

3.    Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalni propis te donio zakonitu presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio poništenje rješenja tuženika. Ističe da je sud u presudi točno naveo da je bitno osigurati i u konkretnom slučaju i u svim drugim slučajevima prodaje proizvoda koji nije izričito zabranjen da trgovci koji nude ili prodaju tužiteljev proizvod ne postupaju suprotno prisilnim propisima o zabrani korištenja nepoštene poslovne prakse  što se odnosi i na konkretan slučaj kada se proizvod nudi i prodaje kao da je riječ o jamstvu iz članka 423 do 429. Zakona o obveznim odnosima iako on to nije po svojem nazivu i/ili bitnim obilježja ili ako takav proizvod nudi prava i obveze koje sadržajno odudaraju od onog što bi prosječni potrošač uopće mogao smatrati jamstvom, a sve u cilju utjecaja na njegovo ekonomsko ponašanje. Nadalje navodi da sud točno ističe da u samom nazivu proizvoda protecto jamstvo i pratećem obrascu nema nikakve naznake da se isto po sadržaju prava i opsegu prava razlikuje od jamstva prodavatelja i/ili proizvođača reguliranog člancima 423.-429. ZOO-a kao i da obrazac ne sadrži bitne naznake prava i obveza već upućuje na opće uvjete koji se prilažu uz obrazac što kod prosječnog potrošača stvara uvjerenje da se radi o jamstvu istovjetnom onom jamstvu kojeg zakon regulira iako ono to nije niti po nazivu niti po bitnim karakteristikama. Isto tako ističe da iz općih uvjeta proizlazi da se pod obvezama protecto jamstva definiraju i određene obveze koje odudaraju od onog što se uobičajeno od strane potrošača može smatrati jamstvom koje podrazumijeva garanciju da će proizvod ispunjavati određene zahtjeve, u vezi ispravnosti funkcioniranja prodane stvari u vezi kvalitete ugrađenog materijala i slično, slijedom čega je u inspekcijskom postupku točno utvrđeno da treba zabraniti obavljanja nepoštene poslovne prakse koja se odnosi na nuđenje i prodaju protecto jamstva prilikom kupnje tehničkih proizvoda u prodajnim centrima E. P. d.o.o. u ime i za račun tužitelja.

              Predlaže da se odbije žalba tužitelja kao neosnovana.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; dalje:  ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda osporava niti povrede na koje pazi po službenoj dužnosti.

6.              Iz podataka spisa predmeta proizlazi se u inspekcijskom nadzoru, nakon predstavke A. B. trgovačkom društvu E. P. d.o.o. na teret stavlja nepoštena i zavaravajuća poslovna praksa sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, 41/14. i 110/15.) nuđenjem „protecto jamstva“ u ime i za račun tužitelja nakon isteka jamstva proizvođača S., a kojim se jamči ispravnost proizvoda još tri godine. Naime, prvostupanjski sud je uzeo u obzir da iz obrasca „protecto jamstva“ ispunjenog prilikom prodaje TV uređaja proizlazi da je u njemu naznačena šifra jamstva P22, da je kao broj godina jamstva zaokružen broj 5 i da je vrsta jamstva obilježena kao produljenje garancije, da se u obrascu upućuje na opće uvjete „protecto jamstva“.

7.               S obzirom na navedene činjenice koje tužitelj ne osporava prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo odnosno odredbe članka 31., 32. i 33. Zakona o zaštiti potrošača.

8.               Odredbom članka 31. Zakona o pravima potrošača propisano je da je nepoštena poslovna praksa zabranjena. Sukladno članku 32. stavku 4. nepoštenom poslovnom praksom posebno se smatra:– zavaravajuća poslovna praksa definirana u članku 33.-35. Zakona.

              Sukladno članku 33. navedenog Zakona poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u stavku 2. ovoga članka, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio. Stavkom 2 navedene su okolnosti iz stavka 1. ovoga članka na koje se zavaravajuća poslovna praksa odnosi, među kojima su prava potrošača, uključujući prava koja potrošač ima na temelju pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke.

9.      Prema ocjeni ovoga Suda, prihvatljivo je stajalište prvostupanjskog suda, za razliku od stava tuženika,  da sama činjenica nuđenja jamstva, izvan onog uređenog u člancima 423-429. ZOO-a (zakonskog jamstva za ispravnost proizvoda) ne  predstavlja samo po sebi nepoštena poslovnu praksu, no da se moraju  poštovati prisilni propisi uključujući propise o Zaštiti potrošača. No, s obzirom na činjenice pravilno je zaključeno da se u ovom slučaju radi o zavaravajućoj, a time i nepoštenoj poslovnoj praksi.

10.               Naime, iz činjenica koje nisu sporne proizlazi da obrazac na kojem je nuđeno protecto jamstvo ne sadrži bitne naznake prava i obveza već upućuje na opće uvjete uz obrazac. U situaciji kada se protecto jamstvo nudi s oznakom produljena garancija i kada se potrošaču prezentira da time dobiva produljeno trajanje garancije, nakon isteka jamstva proizvođača, a što to u suštini nije jer se ne radi o pravima koja odgovaraju onima iz članaka 423. do 429. ZOO-a, pravilno je zaključeno da se zavarava potrošača jer se kod potrošača želi postići takvo uvjerenje kao da se radi o istovjetnom jamstvu. Sud je obrazložio da određene obveze odudaraju od onog što se uobičajeno od strane potrošača može smatrati jamstvom koje podrazumijeva garanciju da će proizvod ispunjavati određene zahtjeve u vezi ispravnosti funkcioniranja prodane stvari i u vezi kvalitete ugrađenog materijala. 

11.                S obzirom na navedeno, ovaj Sud prihvaća stav da je opisanim postupanjem tužitelj primijenio zavaravajuću poslovnu praksu jer potrošač nije raspolagao sa potpunim i pravilnim informacijama s osnove kojih bi razmotrio odluku o kupnji, zbog čega je pravilno i zakonito E.p. d.o.o. zabranjeno obavljanje opisane poslovne prakse u ime i za račun tužitelja.

12.               Irelevantni su i žalbeni navodi da je propušteno utvrditi pojam prosječnog potrošača jer sam tužitelj navodi da se u Smjernicama Europske komisije za provedbu/primjenu Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta o nepoštenoj poslovnoj praksi od 26. svibnja 2016., koja je sastavni dio Zakona o potrošačima navodi da je prosječni potrošač u razumnoj mjeri kritičan, svjestan i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja, slijedom čega ne proizlazi da bi taj pojam bilo potrebno posebno utvrđivati. Također tužitelj ne navodi ništa što bi dovelo u sumnju da potrošač A. B. D. na čiju je predstavku proveden inspekcijski nadzor ne bi predstavljala prosječnog potrošača.

13.               Uvidom u tužbu proizlazi da je tužitelj podnio prijedlog za saslušanje na okolnosti broja izdanih i realiziranih jamstava u RH. S obzirom da navedene činjenice nisu odlučne za rješenje ove upravne stvari te da su bitne činjenice dostatno utvrđene na temelju podataka spisa tuženika time što nije obrazložio razloge za odbijanje dokaznog prijedloga, a  što je bio dužan sukladno članku 60. stavku 4. ZUS-a, nije došlo do povrede koja bi bila od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari.

14.               Prvostupanjski sud zaključuje da, s obzirom da se u točki 2. i 3. izreke prvostupanjskog rješenja ne odlučuje o pravima i obvezama tužitelja već drugih stranaka u postupku, tužitelj nije ovlašten podnositi žalbu protiv tog dijela rješenja slijedom čega je poništio rješenje tuženika u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja protiv točke 2. i 3. izreke prvostupanjskog rješenja i u tom dijelu sam riješio upravnu stvar na način da je odbacio žalbu tužitelja. Međutim, imajući u vidu obrazloženje presude proizlazi da je prvostupanjski sud u suštini ocijenio tužbene navode tužitelja u odnosu i na navedene točke rješenja tuženika, dakle rješenja u cjelini, pa kraj činjenice da je tužbene navode ocijenio neosnovanim, a što pravilnim smatra i ovaj Sud neodlučni su žalbeni navodi tužitelja u tom smislu.

15.               S obzirom da tužitelj u žalbi ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, ovaj Sud nije našao osnove za uvažavanje žalbe pa je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u izreci ove presude. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.

U Zagrebu, 20. listopada 2021.

  Predsjednica vijeća:

                                                                                              mr.sc. Mirjana Juričić,v.r.