- 1 -              I Kž 326/2017-12

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 326/2017-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. M. zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak,  – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 28. travnja 2017. broj K-3/2017, u sjednici održanoj 20. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e  :

 

 

              Odbija se kao neosnovana žalba optuženog D. M. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj K-3/2017 od 28. travnja 2017. optuženi D. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točke 1. i članka 153. stavka 1. i članka 152. stavka 1. KZ/11. te mu je temeljem članka 154. stavka 2. u vezi članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te zbog kaznenog djela protiv osobne slobode, prisilom iz članka 138. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje mu je na temelju članka 138. stavka 1. KZ/11. (pravilno bi bilo: „članka 138. stavka 2. KZ/11“) utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Nakon toga je optuženik, temeljem članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci te mu je, temeljem članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se neuvjetovani dio jedinstvene kazne zatvora od 10 (deset) mjeseci ima izvršiti, a ostatak izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine neće se izvršiti ako optuženik za vrijeme od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. – dalje: ZKP/08.-14.) optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka koji se odnose na paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kuna i na ime zastupanja oštećenice po punomoćniku u iznosu od 4.000,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Protiv navedene presude žali se optuženi D. M. putem branitelja S. J., odvjetnika iz Odvjetničkog društva J. i. p. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se „pobijana presuda preinači na način da žalitelj bude oslobođen od optužbe ili podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred potpuno izmijenjenim vijećem“.

 

4. Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

 

5. Spis je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-14. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednica vijeća održana je u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženog D. M., odvjetnika S. J., iako su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni te u odsutnosti optuženog D. M., za kojeg se obavijest o sjednici u četiri navrata vratila s naznakom „obaviješten, nije podigao pošiljku“, pa je ista, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13. 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) održana u njihovoj odsutnosti.

 

7. Žalba optuženog D. M. nije osnovana.

 

8. Iako u uvodnom dijelu žalbe optuženik ističe i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka u nastavku izjavljene žalbe ne precizira o kojoj postupovnoj povredi bi se u konkretnom slučaju radilo. Međutim, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žalitelj iz ove žalbene osnove žali budući je prvostupanjski sud „odbio provesti sve dokaze koje je predlagala obrana“, čime isti evidentno smatra da je zbog toga došlo do povrede načela pravičnog postupka pa, iako to izričito ne navodi, sadržajno očigledno ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14. Isto tako žalitelj smatra da je „presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi, razlozima presude i dokazima koji prileže spisu“, čime, iako to izričito ne navodi, smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14.

 

9. Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika, nisu počinjene postupovne povrede na koje u ovom djelu izjavljene žalbe upire žalitelj.

 

9.1. Naime, izvršenim uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je na raspravi koja je održana 25. travnja 2017. (zapisnik – list 125-131 spisa predmeta) obrana predložila ispitivanje četvero svjedoka i pregled i čitanje izvatka iz korespondencije između oštećenice i optuženika putem društvene mreže F.-M.. Prvostupanjski sud je, odlučujući o ovim dokaznim prijedlozima, odbio prijedloge obrane za ispitivanjem predloženih svjedoka kao odugovlačeće (članak 421. stavak 1. točka 4. ZKP/08.-14.), dok je prihvatio prijedlog za pregledom i čitanjem korespondencije između oštećenice i optuženika i taj je dokaz proveden na navedenoj raspravi (stranica 10. zapisnika). Dakle, netočna je tvrdnja žalitelja da je sud prvog stupnja odbio baš sve dokazne prijedloge obrane, kako se to neosnovano tvrdi u izjavljenoj žalbi. Pri tome također treba napomenuti žalitelju da prvostupanjski sud nema zakonsku obavezu provođenja baš svakog dokaznog prijedloga kojeg je predložila obrana, već samo onih za koje ocjeni da su važni radi utvrđenja odlučnih činjenica pa stoga sud ima zakonsko pravo odbiti one dokazne prijedloge za koje utvrdi da su u odnosu na njih ispunjene pretpostavke iz članka 421. stavka 1. ZKP/08.-14. Stoga, odbijanjem provođenja nekih dokaza koje je predložila obrana nije povrijeđeno pravo obrane niti je zbog toga došlo do povrede načela pravičnog postupka, već se eventualno može raditi o prigovoru koji se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Također nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je „presuda nerazumljiva i proturječna sama sebi, razlozima presude i dokazima koji prileže spisu“, pri čemu očigledno aludira na postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. Argumentirajući ove žalbene razloge žalitelj ističe kako se pobijana presuda temelji isključivo na iskazu oštećenice, a da prvostupanjski sud taj iskaz nije preispitao i u dovoljnoj mjeri provjerio kroz obranu optuženika i dokaze koje je obrana predložila, a sud ih je odbio provesti. Iz navedenog, po ocjeni ovog suda, evidentno proizlazi kako žalitelj ovom argumentacijom ustvari osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Međutim, unatoč tome treba napomenuti kako suprotno tvrdnjama žalitelja izreka presude nije nerazumljiva i proturječna sama sebi, razlozima presude i dokazima koji prileže spisu, a prvostupanjski je sud dao potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na počinjena kaznena djela, kako u subjektivnom, tako i u objektivnom pogledu, međutim druga je stvar što se optuženik s takvim utvrđenjima i zaključcima ne slaže, o čemu će biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.2. Stoga, nisu počinjene postupovne povrede na koje sadržajno upućuje optuženik, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Iako optuženik uvodno ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona u nastavku izjavljene žalbe ne precizira o kojoj povredi kaznenog zakona bi se u konkretnom slučaju radilo, a isto tako sadržajno ne obrazlože u čemu bi se sastojala navedena povreda jer iz samog obrazloženja izjavljene žalbe slijedi da optuženik najvećim dijelom ustvari pobija pravilnost utvrđenih odlučnih činjenica, a na temelju kojih je prvostupanjski sud nedvojbeno zaključio da je optuženik doista počinio kaznena djela kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude te da je za ista i kazneno odgovoran. Dakle, uvodno ističući ovu žalbenu osnovu očigledno je da se ovdje radi o paušalno iznesenoj tvrdnji optuženika koja ničim nije konkretizirana niti je na bilo koji način obrazložena. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavka 1. točki 2. ZKP/08.-19., Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao niti da bi bile ostvarene povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti.

 

11. U pogledu žalbenih navoda kojima optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja isti navodi da je sud prvog stupnja pobijanu presudu donio isključivo na temelju iskaza oštećenice, kojemu je u cijelosti poklonio povjerenje, iako materijalni dokazi u spisu, u obliku prepiske između optuženika i oštećenice, jasno ukazuju na to da oštećenica ne govori istinu, što sud, po ocjeni žalitelja, u potpunosti zanemaruje i smatra nebitnim.

 

11.1. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama žalitelja, iz razloga pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud radi utvrđenja odlučnih činjenica osim iskaza koje je oštećenica dala tijekom istrage i na raspravi imao u vidu i dopise Opće bolnice D. (listovi 69 i 71 spisa predmeta), a koji se odnose na trudnoću i prekid trudnoće kod oštećenice te je isto tako imao u vidu i korespondenciju između oštećenice i optuženika, a koju je također cijenio u kontekstu iskazivanja oštećenice o inkriminiranim događajima. Pri tome žalitelj zanemaruje činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o takvim kaznenim djelima koja se često i u pravilu događaju „u okviru četiri zida“ i gdje uglavnom nema očevidaca samog događaja koji bi kasnije mogli iskazivati o onome što se doista dogodilo tom prigodom, zbog čega sudu onda preostaje da jedino na temelju analize i ocjene vjerodostojnosti iskaza samih sudionika događaja utvrđuje odlučne činjenice i o tome donosi zaključke pa je to, vrlo često, i jedina mogućnost za utvrđivanje dinamike samog događanja i kronologije zbivanja, a što je bio slučaj i u ovom kaznenom predmetu.

 

11.2. Stoga, a kada se imaju u vidu iskazi koje je oštećenica dala tijekom istrage (list 14-16 i 58-62 spisa predmeta) i na raspravi (list 126-127 spisa predmeta), gdje je u bitnim i važnim detaljima predmetne događaje opisivala na jasan, detaljan, identičan i precizan način, koji navodi su, u dijelu koji se odnose na trudnoću i prekid trudnoće, potkrijepljeni i materijalnom dokumentacijom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se njezini iskazi zbog svega navedenog mogu prihvatiti kao istiniti, uvjerljivi i vjerodostojni. To tim više što je oštećenica iznosila takve detalje i pojedinosti samih događanja i ponašanja optuženika koji se teško mogu smatrati nepostojećima i izmišljenima od strane oštećenice, a okolnost da je pojedine, nebitne stvari, previdjela i stavila ih u krivi vremenski kontekst, kako to pravilno primjećuje i prvostupanjski sud, ni na koji način ne utječe na prethodno iznesenu ocjenu njezinih iskaza, već, naprotiv, i po ocjeni suda drugog stupnja, dodatno potvrđuju i učvršćuju takva uvjerenja. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti kao osnovan prigovor optuženika da u iskazu oštećenice postoji čitav niz nelogičnosti i proturječnosti jer je ista od samog početka kaznenog postupka pa sve do okončanja rasprave o bitnim i odlučnim činjenicama iskazivala na potpuno identičan i dosljedan način i niti u jednom trenutku nije odstupila od svojih navoda i tvrdnji koji se odnose na inkriminirane radnje.

 

11.3. Optuženik se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći kako je tijekom dokaznog postupka trebalo ispitati u svojstvu svjedoka nećakinju i majku optuženika, s obzirom da se tijekom inkriminiranog razdoblja oštećenica družila i razgovarala s nećakinjom, a majka je bila prisutna u kući u kojoj su živjeli optuženik i oštećenica u lipnju 2016., kada se predmetni događaj odigrao.

 

11.4. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je u odnosu na inkriminirana kaznena djela na pravilan način i u potpunosti utvrđeno u odnosu na sve odlučne činjenice.

 

11.5. Naime, zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na sve pravno relevantne činjenice zasnivaju se na ocjeni vjerodostojnosti iskaza same oštećenice, o čemu je prethodno već bilo govora. Stoga, kada se ima u vidu iskaz oštećenice s rasprave u kojem je ona na potpuno nedvojben način izjavila kako nećakinji optuženika M. V. nije htjela detaljno govoriti o svojim donosima s optuženikom i trudnoći iz razloga što je premlada, te da niti majci optuženika nije ništa govorila u vezi trudnoće, a da je ista boravila kod njih u kući u svibnju, a ne u lipnju 2016., pri čemu je na logičan, jasan i uvjerljiv način obrazložila razlike koje je u odnosu na ove okolnosti iznijela u istrazi, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, koji prihvaća i ovaj sud, da se u konkretnom slučaju radi o svjedocima koji nemaju relevantnih saznanja o samim inkriminiranim događajima te bi njihovo ispitivanje u ovom kaznenom predmetu bilo suvišno i nepotrebno za ocjenu postupanja optuženika tempore criminis.

 

11.6. Prema tome, nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno zaključio kako je optuženik počinio kaznena djela upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a za svoja utvrđenja dao je valjane, jasne, logične i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

11.7. Iz navedenih razloga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. Iako je u uvodnom dijelu žalbe optuženik naznačio da se žali i zbog odluke o kazni, u nastavku izjavljene žalbe žalitelj nije obrazložio niti ovaj žalbeni osnov. Stoga, ispitujući pobijanu presudu i u odnosu na odluku o kazni utvrđeno je da žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

12.1. Naime, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora voditi računa o tome kako svaka odluka o kazni mora u svojoj konačnici izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu i u konkretnom slučaju konkretiziranu društvenu osudu zbog konkretno počinjenog kaznenog djela. S tim u vezi, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uvijek uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra te okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.

 

12.2. S obzirom na sve naprijed navedeno sud prvog stupnja je kod optuženika pravilno cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi, da je otac malodobnog djeteta koje je dužan uzdržavati, korektno držanje pred sudom te da zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. KZ/11. kod oštećenice nisu nastupile neke teže posljedice, dok je kao otegotne okolnosti pravilno cijenio činjenicu da je prilikom izvršenja kaznenog djela prisile iz članka 138. stavka 2. KZ/11. iskazao naročitu upornost i kriminalnu volju. Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članka 47. KZ/11.), o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.) i granicama ublažavanja kazne (članak 49. KZ/11.) utvrđenom kaznom od dvije godine za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. KZ/11., utvrđenom kaznom od jedne godine za kazneno djelo iz članka 138. stavka 2. KZ/11., te dosuđenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci i potom izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom (izvršenje neuvjetovanog dijela jedinstvene kazne zatvora u trajanju od deset mjeseci, dok se ostatak izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od dvije godine neće izvršiti ako za vrijeme od četiri godine ne počini novo kazneno djelo) izrazit će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, čime će se u cijelosti ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije. Naime, i po ocjeni suda drugog stupnja, ovako izrečenom kaznom će se na efikasan način prvenstveno utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, osobito ona s elementima nasilja, ali će se istovremeno utjecati i na sve ostale članove društvene zajednice kako bi shvatili pogibeljnost činjenja kaznenih djela i potrebu kažnjavanja njihovih počinitelja, a kako i oni u svom budućem životu ne bi činili kaznena djela.

 

13. Isto tako nije u pravu optuženik kada se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, mada treba napomenuti kako izjavljena žalba niti u tom dijelu ne sadrži obrazloženje ovog žalbenog osnova. Naime, imajući u vidu činjenicu da je pobijanom presudom optuženik proglašen krivim sud prvog stupnja ga je pravilno, na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1-8 ZKP/08.-14., obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka na ime paušala i zastupanja oštećenice po opunomoćeniku u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna.

 

14. Slijedom svega naprijed navedenog, a kako ne postoje razlozi iz kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, trebalo je, na temelju članka 482. ZKP/08.-19., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. listopada 2021.