1                            Poslovni broj: I Kž-299/2021-4

 

Poslovni broj: I Kž-299/2021-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek Šabijan, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. G., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točke 2. i članka 153. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu i optuženika, podnijetim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 18. lipnja 2021., broj K-21/20, u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi T. G. za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 2. i članka 153. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

II. Na temelju članka 54. KZ/11., u izrečenu kaznu zatvora optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. svibnja 2020. do 8. lipnja 2020.

 

III. Žalba optuženog T. G. se odbija kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi T. G. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članaka 154. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 2. i članka 153. stavka 1. i 2. KZ/11., te je uz primjenu odredaba članka 48. stavka 2. u vezi s člankom 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 79/17. – dalje: ZKP/08.), žrtva - oštećenica je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 2. toče. 1. i 2. ZKP/08., optuženik je obvezan naknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu od 4.981,80 kuna, paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kuna i nagradu i nužne izdatke branitelja koji mu je postavljen po službenoj dužnosti a o kojem trošku će sud donijeti posebno rješenje.

 

4. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državni odvjetnik i optuženi T. G..

 

5. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izreče kazna zatvora u duljem trajanju.

 

6. Optuženi T. G. žalbu je podnio po branitelju Z. K., odvjetniku u K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju odvjetniku Z. K. te je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

8. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije sjednice vijeća bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

10. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženog T. G. nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim na žalbu zbog odluke o kazni

 

11. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj prije svega nalazi u tome što prvostupanjski sud nije dovoljno jasno obrazložio intervenciju u zakonski opis djela u smislu da je djelo počinjeno prema žrtvi posebno ranjivoj zbog njezinog invaliditeta, budući da nije jasno da li se tu misli na neki tjelesni invaliditet i koji, ili i na duševni. Međutim, s tim u vezi u obrazloženju pobijane presude, u točki 6.2., pozivajući se na utvrđenja psihijatrijskog vještaka dr. N. H., koji je utvrdio da je žrtva osoba s teškim invaliditetom koji se sastoji od tjelesnog i mentalnog oštećenja, sud je naveo opravdane i prihvatljive razloge u pogledu kategorije u koju žrtva kao posebno ranjiva osoba spada i sukladno tome je izvršio izmjene u zakonskom opisu djela, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/11. na koju žalitelj upire.

 

11.1. Isto tako, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj nalazi u tome što prvostupanjski sud na raspravi nije preslušao DVD ili pročitao njegovu obranu iz prethodnog postupka, a također nije pročitao niti ranije iskaze odnosno zapisnike o ispitivanju svjedoka S. M., I. M. i Š. K., kao i raniji nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka koji je na raspravi davao usmenu dopunu tog nalaza.

 

11.2. U odnosu na naprijed iznesene tvrdnje pogrešno žalitelj smatra da je prvostupanjski sud na raspravi trebao pročitati njegovu raniju obranu ili reproducirati DVD snimku te obrane, te na raspravi pročitati i ranije zapisnike o ispitivanju svjedoka i vještaka.

 

11.3. Naime, u članku 435. stavku 1. ZKP/08. je propisano da će sud, ako optuženik pri ispitivanju odstupi od svojeg prijašnjeg iskaza danog tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave, nakon što ga predsjednik vijeća upozori na ta odstupanja i upita ga zašto sada iskazuje drukčije, po potrebi reproducirati snimku njegova iskaza ili će dio tog iskaza pročitati. Na istovjetan način sud će, kako je to propisano u članku 426. ZKP/08., postupiti i u slučaju ako svjedok ili vještak na raspravi odstupi od svojeg ranijeg ispitivanja danog tijekom dokazne radnje.

 

11.4. Budući da iz sadržaja raspravnih zapisnika evidentno proizlazi da nije bilo nikakvih odstupanja, kako u odnosu na iskaz optuženika, tako i naprijed navedenih svjedoka, ali i u odnosu na iskaz psihijatrijskog vještaka dr. N. H., s tim da je prije ispitivanja vještaka konstatirano da isti iskazuje kao u svom pisanom nalazu i mišljenju od 27. srpnja 2020. (list 211. do 215. spisa), prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. na koju optuženik u žalbi upire, pa je u tom dijelu njegova žalba neosnovana.

 

12. Nadalje, iako prvostupanjsku presudu optuženik pobija i zbog povrede kaznenog zakona, u obrazloženju žalbe nije naveo niti jednu taksativno propisanu povredu kaznenog zakona iz članka 469. KZ/11., kad se ova žalbena osnova ostvaruje već je s tim u vezi naveo da je zbog pogrešnog zaključka suda o njegovoj krivnji došlo do povrede kaznenog zakona. Dakle, radi se o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona te žalitelj kroz tu povredu kaznenog zakona do koje nije došlo, prvostupanjsku presudu u stvari pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koja žalbena osnova će biti ispitana u nastavku.

 

13. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud nekritički povjerovao iskazu žrtve A. M. M. te iskazima svjedoka I. M., S. M., Š. K., koji su kao posredni svjedoci iskazivali o inkriminiranom događaju, a čiji su iskazi međusobno kontradiktorni. Također, žalitelj smatra da je i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. N. H. manjkav i da ga sud nije smio prihvatiti, dok nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što je sud odbio dokazne prijedloge da se kao svjedok ispita Z. G. i da se provede ginekološko vještačenje.

 

14. Nije sporno da se optuženi T. G. na večer, 26. svibnja 2020. nalazio u kući žrtve A. M. M. u M., A. M. …, gdje se u kuhinji družio s njezinim ocem I. M. i njihovim zajedničkim prijateljem Z. G.. Također, nije sporno da je žrtva A. M. M. za to vrijeme dolazila u kuhinju, i to, kako navodi sam optuženik, u dva navrata, a potom je otišla u svoju spavaću sobu te je legla u krevet a u tu sobu je optuženik kasnije ušao te je sa žrtvom imao seksualni odnos.

 

14.1. U konkretnom slučaju sporna je činjenica je li žrtva kritične zgode dobrovoljno pristala na seksualni odnos s optuženikom, kako to isti navodi u svojoj obrani, ili je do spolnog odnošaja došlo bez pristanka žrtve i uporabom sile od strane optuženika, kako je to iskazala žrtva u svom svjedočkom iskazu.

 

14.2. U odnosu na prethodno navedenu spornu činjenicu, prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio da žrtva A. M. M. kritične zgode s optuženikom nije imala dobrovoljno seksualni odnos te je ispravno, kao istinit, cijenio svjedočki iskaz žrtve A. M. M., koji je doveo u vezu s onim što su u pogledu inkriminiranog događaja iskazali svjedoci Š. K., I. M. i S. M., a imajući pri tome u vidu njezino psihofizičko stanje i ograničene mogućnosti rasuđivanja i izražavanja, o čemu je iskazivao psihijatrijski vještak dr. N. H., koje iskaze je sud ispravno cijenio kao vjerodostojne, dok obranu optuženika ispravno nije cijenio kao istinitu.

 

14.3. Naime, žrtva A. M. M., u vezi onog što se 26. svibnja 2020., u večernjim satima dogodilo u njezinoj kući, iskazala je da je tom prilikom optuženik došao kod njezina oca te su, zajedno s još jednim prijateljem čije prezime je G., njih trojica u kuhinji pili gemišt. U tu prostoriju ušla je kako bi popila tabletu te ih je sve pozdravila, a nakon toga je otišla u svoju spavaću sobu koja se nalazi odmah pored kuhinje. Negdje oko 12 sati, kad je u njezinu spavaću sobu ušao optuženik, još je bila budna i u krevetu je slušala muziku, a optuženik ju je počeo silovati na način da joj je skinuo donji dio pidžame a potom je sa sebe skinuo i svoj radnički kombinezon te joj je ugurao svoj penis u vaginu, a zatim i prste, pri čemu je svojim rukama uhvatio njezine ruke, a rukom joj je pritiskao i usta kako ne bi vikala. Iako mu je govorila je da je ostavi na miru i da ide doma te ga odgurivala, optuženik nije htio odustati. Navodi da tom prilikom nije vikala kako bi je otac čuo jer se bojala, a bojala se i optuženika koji joj je strožim glasom rekao da mami i tati ne smije reći ništa. Optuženik je iz njezine kuće otišao oko 03,00 sati a u jutro, preko „fejsa“, je nazvala prijateljicu Š. K. i ispričala joj što se tu večer dogodilo, pa je Š. nazvala njezinu majku i ispričala joj cijeli događaj.

 

14.4. Vjerodostojnost svjedočkog iskaza žrtve prvostupanjski sud je ispravno analizirao s obzirom na nesporno utvrđene zdravstvene probleme i način njezina funkcioniranja koji je time određen i koji je u mnogočemu bitno ograničen. Naime, iz medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu, nesporno proizlazi da žrtva, sad osoba u dobi od 24 godine, od najranijeg djetinjstva boluje od epilepsije te zbog ove bolesti redovito uzima lijekove. Isto tako, nije sporno, a to je u medicinskoj dokumentaciji također dijagnosticirano, da žrtva A. M. M. ima i mentalno oštećenje na razini umjerene mentalne retardacije.

 

14.5. S obzirom na prethodno utvrđene činjenice vezane uz aktualne zdravstvene i psihofizičke probleme, psihijatrijski vještak dr. N. H. u svom pisanom nalazu i mišljenju od 27. srpnja 2020. i usmenoj dopuni tog nalaza na raspravi od 16. ožujka 2021., očitujući se o ličnosti žrtve, načinu njezina funkcioniranja i sposobnostima da vjerno i istinito svjedoči, iskazao je da je riječ o osobi s teškim invaliditetom koji se sastoji od tjelesnog i mentalnog oštećenja zbog kojih oštećena spada u kategoriju posebno ranjivih osoba te su njezine sposobnosti za rasuđivanje vrlo skromne i svedene na najelementarnije stvari. Na intelektualnom planu žrtva je u stanju verbalno komunicirati s okolinom, ali je njezin govor leksički i semantički skroman i ne može se reći da s lakoćom može verbalizirati svoje misli, osjećaje i sjećanja. Emocionalni razvoj žrtve, slično intelektualnom, je zaustavljen na razini infantilne emocionalne strukture, dok su njezine socijalne vještine u korelaciji s njezinim intelektualnim i emocionalnim oznakama te joj onemogućavaju snalaženje u društvenom okruženju širem od najuže obitelji. Zaključak vještaka je da intelektualna snaga, emocionalna zrelost te socijalna funkcionalnost i samostalnost oštećenice odgovara djetetu starije predškolske dobi i mnogi aspekti njezine egzistencije moraju biti pod ingerencijom odrasle osobe.

 

14.6. U odnosu na sposobnost žrtve za davanje iskaza i istinito svjedočenje, vještak je naveo da ocjena vjerodostojnosti njezina iskaza nije u njegovoj ingerenciji. Međutim, što se tiče kvalitete njezina iskaza smatra da bi zbog njezinih višestrukih mentalnih hendikepa taj iskaz mogao imati zamjetnih manjkavosti na više razina, u vremenskoj sekvenci, u logičnosti, u plastičnosti, u kompaktnosti, u detaljnosti, u konzistentnosti, itd. Žrtva je, po mišljenju vještaka, u stanju globalno i grubo prezentirati obrise događaja, no nije u mogućnosti reproducirati sve njegove detalje, finese, potankosti i slojevitosti. Unatoč svim navedenim ograničenjima žrtva barata elementarnim dihotomijama, kao što su dobro-loše i istina-laž. Vještak je mišljenja, s obzirom da je žrtva toliko skraćena na intelektualnom planu, da bi se od nje vrlo teško moglo očekivati da nešto izmisli, izmašta, iskonstruira ili slaže, a spada u skupinu osoba koje je izrazito lako eksploatirati, manipulirati i viktimizirati jer su takve osobe nezaštićene, neopremljene za prepoznavanje opasnosti i zbog toga posebno ranjive.

 

14.7. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja žalitelja koji smatra da vještak kao specijalist za psihijatriju nema dovoljno kompetencija da bi, bez provođenja kombiniranog psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja žrtve, mogao dati adekvatan i cjeloviti odgovor o njezinoj strukturi ličnosti i mogućnostima davanja vjerodostojnog iskaza, zbog čega se njegov nalaz i mišljenje ne može uzeti kao stručan i objektivan.

 

14.8. Suprotno prethodno iznesenom stavu žalitelja prvostupanjski sud je nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka i njegove zaključke ispravno ocijenio kao stručne i objektivne. Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je psihijatrijski vještak na temelju medicinske dokumentacije, vrlo stručno, argumentirano i na znanstveno utemeljen način analizirao psihofizički profil žrtve A. M. M., pa to što u izradi nalaza i mišljenja nije sudjelovao i psiholog, ne dovodi u pitanje utvrđenja i zaključke vještaka budući da je riječ o osobi s dugogodišnjom iskustvom u struci koji je dovoljno kvalificiran da analizira osobine ličnosti žrtve i njezine mogućnosti s obzirom na utvrđenu mentalnu retardaciju i ograničenja koja su svojstvena tom stanju, kao i da se očituje o kvaliteti njezina svjedočkog iskaza. Uostalom, i sam sadržaj nalaza i mišljenja, koji je vrlo detaljan, sveobuhvatan i analitičan, ne upućuje na bilo kakvu sumnju u kompetencije vještaka na koje optuženik u žalbi neutemeljeno upire. Prigovor žalitelja da je vještak s žrtvom obavio jedan neformalni razgovor, i to u prisutnosti roditelja, nije osnovana, s obzirom na to da je vještak uz to, svoj nalaz i mišljenje temeljio i na vrlo obimnoj medicinskoj dokumentaciji.

 

14.9. Dakle, oslanjajući se ono što je prethodno iskazao psihijatrijski vještak, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da je za žrtvu A. M. M. teško očekivati da je inkriminirani događaj izmislila te optuženog T. G. lažno teretila da je spolni odnošaj nad njom obavio bez njezina pristanka i primjenom sile. Uz to, iskaz žrtve potkrijepljen je i drugim dokazima, o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke.

 

14.10. U kontekstu naprijed iznesenog, već to što je optuženik u spavaću sobu žrtve, kako navodi u svojoj obrani, ušao da je pozdravi, iako nije sporno da je ista prije toga bila u kuhinji, i to prema tvrdnji samog optuženika u dva navrata, nije logično i ozbiljno dovodi u sumnju istinitost njegova iskaza glede stvarnih motiva zbog kojih je isti, u kasnim večernjim satima, oko 23,30 sati, ušao u spavaću sobu u kojoj se žrtva nalazila.

 

14.11. Međutim, da je iskaz žrtve istinit proizlazi iz onog što je u svezi događaja iskazala svjedokinja Š. K.. Naime, svjedokinja K. je navela da je s A. M. M. putem Facebooka postala prijateljica, a nakon događaja, u jutarnjim satima ista ju je nazvala te joj ispričala što se te noći dogodilo, opisujući pri tome postupanje optuženika i način kako je isti prisilio na spolni odnos, a što je u bitnom istovjetno onom što je u svom svjedočkom iskazu navela i žrtva. Osim toga, ova svjedokinja je iskazala da je žrtva za vrijeme dok je s njom razgovarala bila uplašena i da je plakala, a kad je prešla na video poziv mogla je vidjeti da ista nije ličila na sebe, bila je blijeda, uplakana i sva se tresla te se bojala reći što joj se dogodilo, a tek je na njezino inzistiranje ispričala da je bila silovana, što se bojala reći policiji i roditeljima jer je to za nju bila sramota, a osim toga i osoba koja ju je silovala zaprijetila joj je da to nikome ne smije reći, pa je nakon toga ona nazvala majku žrtve i ispričala joj cijeli događaja.

 

14.12. I žrtvini roditelji I. M. i S. M., koji o događaju nisu imali saznanja već im je sama žrtva, nakon što ih je o tome obavijestila Š. K., ispričala ono što se kritične zgode dogodilo u njezinoj spavaćoj sobi, te su u svojim svjedočkim iskazima glede načina kako je optuženik izvršio spolni odnošaj s žrtvom o tome u bitnom identično iskazivali kao i žrtva u svom iskazu.

 

14.13. Kraj takvog stanja stvari pravilno je prvostupanjski sud iskaz žrtve A. M. M. cijenio kao vjerodostojan te je utvrdio da je kritične zgode optuženi T. G., protivno njezinoj volji i primjenom sile, nad njom obavio spolni odnošaj.

 

14.14. Za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi navodi žalitelj koji, pokušavajući osporiti vjerodostojnost iskaza žrtve i ispitanih svjedoka, s tim u vezi ističe da nije istinit iskaz žrtve da ga pri odlasku iz kuće nije ispratila jer iz iskaza I. M. proizlazi da su ulazna vrata kuće, u jutro kad je izlazio iz kuće, bila zaključana, što potvrđuje kao istinitu njegovu obranu da ga je oštećena pri odlasku iz kuće otpratila i zaključala ulazna vrata kuće. Nadalje, žalitelj problematizira i to je li žrtva u trenutku kad je ušao u njezinu sobu spavala ili je bila budna jer je ona sama iskazala da je bila budna i da je slušala muziku, a sud je utvrdio da je logičnije da je već spavala odnosno da je slušajući muziku zaspala. Isto tako, žalitelj problematičnim nalazi i zaključak prvostupanjskog suda da je, vidjevši da žrtva prije nego je otišla u spavaću sobu popila lijekove te je znajući za njezino teško psihofizičko stanja i učinak lijekova, znao da mu ona neće moći pružiti otpor što je iskoristio kako bi počinio inkriminirano kazneno djelo. Također, isti problematizira i utvrđenje prvostupanjskog suda o razlozima zbog kojih se žrtva nije mogla oduprijeti optuženiku koji su izneseni u točki 6. u pobijanoj presudi. Nadalje, prvostupansjki sud, po mišljenju žalitelja, nije dovoljno cijenio iskaz svjedoka B. koji je iskazivao o ranijem spolnom ponašanju žrtve. Konačno, u kontekstu iskaza žrtve, smatra nelogičnim da ga njezini roditelji istog dana zovu na razgovor u svoju kuću, a majka žrtve se s njim i dan kasnije, još i druži.

 

14.15. Naprijed iznesene okolnosti djela o kojima je iskazivala žrtva, na koje u žalbi ukazuje optuženik, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, posljedica su njezinih tjelesnih i mentalnih oštećenja te smanjenih intelektualnih, emocionalnih i socijalnih mogućnosti o kojima je bilo riječi u točki 14.5. Prema tome, suprotno stavu žalitelja, određene manjkavosti u iskazu žrtve nisu posljedica njezine nedosljednosti u opisu inkriminiranog događaja koje bi upućivale na nevjerodostojnost njezina iskaza, već su rezultat strukture njezine ličnosti i višestrukih mentalnih deficita zbog kojih žrtva nije u stanju neki događaj opisati detaljno i dosljedno već samo globalno i ugrubo. Slijedom toga, pitanja je li nakon počinjenog djela žrtva ispratila optuženika i zaključala ulazna vrata kuće, je li bila budna ili je spavala u trenutku kad je optuženik ušao u njezinu spavaću sobu, je li u pružanju otpora optuženiku bila onemogućena zbog lijekova koje je prethodno popila ili zbog svojeg invaliditeta, je li kritične zgode bio jedan ili više nasilnih spolnih odnošaja, u konkretnom slučaju nemaju onaj značaj koji im žalitelj pridaje.

 

14.16. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza žrtve također nije bitan događaj koji se desio prije toga jer taj događaj o kojem je iskazivao svjedok M. B., nije u nikakvoj vezi s inkriminiranim događajem. Isto tako, nije bitno niti to što su roditelji žrtve I. M. i S. M. istog dana pozvali optuženika u svoju kuću a događaj su prijavili policiji tek četvrti dan, jer su s tim u vezi ovi svjedoci naveli da su prije nego prijave događaj, s optuženikom htjeli razgovarati kako bi se uvjerili što se stvarno dogodilo, koji su razlozi, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, opravdani, pa se njihovo postupanje ne može tumačiti kao nelogično, kako to žalitelj smatra.

 

14.17. Također, žalbeni navod optuženika koji vjerodostojnost iskaza svjedokinje Š. K., koja je iskazala da je o žrtvi stekla dojam kao sasvim uobičajenoj, normalnoj mladoj djevojci, pokušava dovesti u pitanje s obzirom na suprotna utvrđenja psihijatrijskog vještaka, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv jer je Š. K. iskazala da je s žrtvom prijateljica putem Facebooka, iz čega bi proizlazilo da je svjedokinja, unatoč naprijed opisanim i nespornim hendikepima žrtve, istu, kao njezinu prijateljicu, u svojim očima vidjela i prihvatila kao sebi ravnu, normalnu osobu.

 

14.18. Nadalje, žalitelj smatra da je ostalo nejasno utvrđenje zbog čega se žrtva nasilnom spolnom činu nije mogla oduprijeti te s tim u vezi postavlja pitanje je li to bilo zbog fizičke sile koju je primijenio optuženik, ili zbog njegovih prijetnji, ili zbog svojih psihofizičkih sposobnosti. U odnosu na to pitanje, a s obzirom da je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da je spolni odnošaj nad žrtvom optuženik obavio primjenom sile, za opstojnost inkriminiranog dijela uopće nije važno iz kojeg razloga žrtva nije bila u stanju oduprijeti se tom nasilnom spolnom aktu.

 

14.19. Nije u pravu žalitelj ni kad u žalbi tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je sud odbio dokazni prijedlog da se kao svjedok ispita Z. G. te je odbio provesti predloženo ginekološko vještačenje.

 

14.20. Naime, predloženi svjedok G. o inkriminiranom kaznenom djelu nije imao nikakvih saznanja pa je stoga prvostupanjski sud ispravno, kao nevažan, odbio dokazni prijedlog optuženika da se isti ispita kao svjedok. Što se tiče provođenje predloženog ginekološkog vještačenje, i ovaj dokazni prijedlog prvostupanjski sud je ispravno odbio kao nevažan jer iz medicinske dokumentacije koja je sačinjena nakon ginekološkog pregleda žrtve od strane ginekologa dr. I. S., proizlazi da na spolovilu žrtve nisu nađene vidljive ozljede koje bi ukazivale na nasilni spolni čin, a dr. I. S., ispitan kao svjedok, je iskazao da nije nužno da prilikom penetracije u spolni organ žene, a bez njezine privole, dođe do nekakvih vidljivih oštećenja. Dakle, kako na tijelu žrtve nakon počinjenog kaznenog djela nisu utvrđeni nikakvi tragovi, onda nije ni bilo svrhe da se provede ginekološko vještačenje.

 

14.21. Zbog svih naprijed iznesenih razloga, prvostupanjski sud je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio te je ispravno zaključio da se u ponašanju optuženog T. G. stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točke 2. i članka 153. stavka 2. KZ/11., za koje djelo ga je proglasio krivim, pa je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovana.

 

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni

 

15. U pravu je državni odvjetnik kad u žalbi zbog odluke o kazni ističe da je prvostupanjski sud, osudivši optuženog T. G. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, mu izrekao preblagu kaznu, a nije u pravu optuženik koji, iako se žali zbog odluke o kazni, ovu žalbenu osnovu nije obrazložio, ali očito smatra da mu je sud izrekao prestrogu kaznu.

 

16. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je ocijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, pa je kao olakotno optuženiku cijenio korektno držanje pred sudom, činjenicu da se radi o osobi koja se uzdržava od vlastitog rada i da stoga počinjeno kazneno djelo predstavlja eksces u njegovom dosadašnjem životu, činjenicu da prilikom počinjenja djela nije primijenio izrazitu silu koja bi dovela do ozljeđivanja žrtve, dok otegotnih okolnosti nije pronašao.

 

17. Ispravno državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pri vrednovanju olakotnih okolnosti na strani optuženika, pogrešno uzeo u obzir da isti prema žrtvi nije primijenio izrazitu silu, zanemarujući pri tome nesporno utvrđene tjelesne i mentalne deficite žrtve kao posebno ranjive osobe, zbog čega, kako to s pravom državni odvjetnik u žalbi ističe, nije odlučno kakvu je silu optuženik pri izvršenju djela primijenio, a što se tiče ostalih naprijed istaknutih olakotnih okolnosti djela, njih je sud, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, precijenio. Prema tome, s obzirom na težinu počinjenog kaznenog djela izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine se ukazuje kao neadekvatna kazna.

 

18. Zbog prethodno iznesenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika te preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da je optuženi T. G., za kazneno djelo iz članka 154. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 2. i članka 153. stavka 2. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 154. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

18.1. Naprijed navedenu kaznu zatvora ovaj drugostupanjski sud je izrekao primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. (sudsko ublažavanje kazne),  imajući u vidu utvrđene olakotne okolnosti navedene u točki 16. ove presude, ali i činjenicu da državni odvjetnik u žalbi nije problematizirao to što je i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi optuženiku izrekao kaznu zatvora primjenom odredaba o ublažavanju kazne na temelju navedenih zakonskih odredaba.

 

19. Naprijed izrečena kazna zatvora, po mišljenju ovog suda drugog stupnja, je primjerena ličnosti optuženika, težini i naravi počinjenog kaznenog djela i svim okolnostima djela te će se tom kaznom ostvariti sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da izrečena kazna u dovoljnoj mjeri utječe na optuženika kroz jačanje njegove svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i ponovno uključivanje u društvo, ali i da se tom kaznom izrazi jasna društvena osuda za činjenje kaznenih djela protiv spolne slobode, na koji način će se jačati i povjerenje građana u pravni sustav i pravednost kažnjavanja.

 

20. Budući da je u odnosu na žalbu zbog odluke o kazni prihvaćena žalba državnog odvjetnika, žalba optuženika koji je također istaknuo ovu žalbenu osnovu, ali je nije obrazložio, a očito smatra da mu je izrečena prestroga kazna, zbog razloga koji su naprijed izneseni, nije osnovana.

 

21. Iako je optuženik podnio žalbu i zbog odluke o troškovima, ovu žalbenu osnovu nije obrazložio, a odluku o troškovima prvostupanjski sud je pravilno temeljio na odredbi članka 148. u svezi članka 145. ZKP/08., pa je u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

 

22. Zbog razloga koji su izneseni u prethodnim točkama, a kako ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje onih povreda kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkama I. i II. u izreci ove presude.

 

Zagreb 19. listopada 2021.