- 1 -              Poslovni broj: I Kž-256/2021-4

Poslovni broj: I Kž-256/2021-4

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 1. srpnja 2021. broj K-4/2021., u sjednici održanoj 19. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženom V. M. za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju članka 110. u vezi članka 34. i uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točka 2. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju članka 139.stavka 3. KZ/11. utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na temelju istog zakonskog propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te se optuženi V. M. uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. rujna 2020. nadalje.

 

II Odbija se kao neosnovana žalba optuženog V. M., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, optuženi V. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. te mu je na temelju navedenih zakonskih odredaba i uz primjenu članka 48. stavaka 1. i 2. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora od 2 godine, zbog kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom iz članka 139. stavka 2. i 3 KZ/11. i na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 5. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 mjeseca, te zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece, nasiljem u obitelji, iz 179.a KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 4. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, te je na temelju članka 51. stavak 1. KZ/11. optuženi V. M. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 8 mjeseci. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 25. rujna 2020. nadalje.

 

2. Na temelju članka 69. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja na temelju članka 69. stavak 3. KZ/11. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, odnosno do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, a najdulje 3 godine.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženi V. M. oslobođen je obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08. te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti.

 

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da sud drugog stupnja prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu na način da izrekne kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju, a žali se i optuženik po branitelju, odvjetniku D. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske "usvoji žalbu, izmijeni pobijanu presudu i optuženog oslobodi kaznene odgovornosti i izrečene kazne zatvora, a podredno da preinači pobijanu presudu u odluci o kazni na način da optuženom za kaznena djela za koje je proglašen krivim izrekne blažu kaznu ili vrati predmet na ponovno odlučivanje".

 

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

6. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok žalba optuženika nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženika osim u odnosu na odluku o kazni.

 

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik u žalbi navodi "da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, te u znatnoj mjeri proturječni". Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. na način da su nejasni razlozi o odlučnim činjenicama i da postoji znatno proturječje. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio svoje razloge na kojima zasniva izreku presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi njegov zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, a potom je iznio razloge na osnovu kojih je izveo upravo takav zaključak. Prema tome, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. na koje upire optuženik, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno odredbi članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. nije utvrđeno ni da bi bila ostvarena neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, optuženik tvrdi da iz rezultata provedenog dokaznog postupka i utvrđenih činjenica ne proizlazi da bi tom prigodom počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju, već da utvrđene činjenice ukazuju na to da se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj obrani.

 

9.1. Nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, po ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je osnovano prihvatio iskaz žrtve M. M. (sina optuženika), kao vjerodostojan, uvjerljiv i istinit koji potvrđuju svjedokinje K. i K. M., koje su kao očevici prisustvovale navedenom događaju.

 

9.2. Naime, žrtva M. M. je na potpuno jasan, precizan i nedvosmislen način, opisujući predmetni događaj naveo da je kritičnog dana sa suprugom K. i kćerkom starom dvije godine posjetio majku K. M. koja živi na katu kuće, dok u prizemlju, s obzirom da su razvedeni živi optuženik, njegov otac. Sukobu između njega i optuženika prethodio je dolazak optuženika na kat kuće, preko balkona, u alkoholiziranom stanju s nožem iza leđa u hlačama. Unatoč traženju da se udalji iz stana, optuženik je krenuo u kuću prema njima, i u strahu da se ne bi nešto desilo, iako je pružao otpor, žrtva M. M. uspio je optuženika izgurati na terasu, gdje je optuženik sjeo na pod, a on ga je držao za ramena. Kada ga je pustio i krenuo u kuću, optuženik se pridignuo, uzeo nož i njime zamahnuo prema njemu, ali se uspio izmaknuti, no u drugom napadu, iako je djelomično blokirao udarac, optuženik mu je nožem zadao ubodnu ranu u predjelu prsa. Takvu dinamiku događaja, sukob sa optuženikom i mehanizam nastanka ozljede potvrđuju i ispitane svjedokinje K. i K. M., obje očevici događaja, a iskaz žrtve potvrđen je nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještaka iz kojeg je utvrđeno da je tom prilikom M. M. zadobio jednu plitku reznu ranu s desne strane potrbušnice.

 

9.3. Stoga, neosnovano optuženik u žalbi navodi da je postupao u nužnoj obrani budući nužna obrana podrazumijeva da postoji istovremenost napada i obrane, za što je potrebno da protupravni napad barem neposredno predstoji, a što se ocjenjuje prema stvarnom stanju u vrijeme obrane, a ne po subjektivnom shvaćanju počinitelja. U konkretnom slučaju objektivno, napad sina je prestao i više nije predstojao, budući je nesporno utvrđeno da se sin optuženika nakon što ga je izgurao na terasu, udaljio dva-tri koraka i krenuo u kuću kada je optuženik povukao nož i nasrnuo na njega. Isto tako, ako se napadnuti brani kada je napad prestao, a u postupku je utvrđeno da se sin udaljavao od optuženika i krenuo u kuću, optuženik više nema pravo na nužnu obranu i tada se radi o tzv. naknadnom ekstezivnom ekscesu, koji ne predstavlja niti nužnu obranu niti njeno prekoračenje.

 

9.4. Stoga je činjenično stanje u odnosu na točku 1. izreke pravilno utvrđeno i, prvostupanjski sud nije povrijedio kazneni zakon kada je optuženika osudio za pokušaj ubojstva na štetu žrtve M. M., jer se ne radi o nužnoj obrani, dok se prigovori ovog žalitelja zbog povrede kaznenog zakona, jer da iz izvedenih dokaza ne proizlazi nedvojben zaključak da bi optuženik počinio navedeno kazneno djelo i da nije primijenjeno pravilo in dubio pro reo, zapravo odnose na prigovore činjeničnog karaktera. Međutim, kako činjenično stanje nije pogrešno, a ni nepotpuno utvrđeno, to nije ostvarena niti tzv. posredna povreda kaznenog zakona, jer nije utvrđena činjenična podloga za primjenu odredbe članka 21. KZ/11.

 

9.5. U odnosu na točku 2. i 3. izreke presude optuženik neargumentirano tvrdi da nije dokazano počinjenje tih djela "pri čemu iskazi oštećene K. M. i iskazi saslušanih svjedoka, nisu logični i životno uvjerljivi". Nasuprot takvim žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, a osobito žrtve K. M., koja je iskazivala životno i uvjerljivo, kao i svjedoka, sinova M. M. i B. M. te snaha K. i A. M., koji potvrđuju njen iskaz, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio i kaznena djela prijetnje i nasilja u obitelji na štetu žrtve K. M..

 

10. Slijedom navedenog, nisu počinjene povrede kaznenog zakona na koje ukazuje optuženik, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bila počinjena neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na odluku o kazni.

 

11. Optuženik žaleći se zbog odluke o kazni neosnovano upire da su podcijenjene olakotne okolnosti i precijenjene otegotne, dok osnovano državni odvjetnik ističe da su kazne za svako pojedinačno kazneno djelo kao i jedinstvena kazna preblage.

 

11.1. Prvostupanjski sud je, prilikom odmjeravanja kazne pravilno olakotnim cijenio optuženiku da je za djelo pod točkom 1. iskazao žaljenje, da se radi o osobi starije životne dobi, da je postupao u stanju smanjene ubrojivosti, da je kazneno i prekršajno neosuđivan, dok otegotnih okolnosti nije našao.

 

11.2. Međutim, protivno zaključku prvostupanjskog suda, prihvaćeni su žalbeni navodi državnog odvjetnika da navedene okolnosti nemaju značaj naročito izraženih olakotnih okolnosti koje su osnova za sudsko ublažavanje kazne. Naime, verbalizirano žaljenje optuženika koje po stavu ovog suda predstavlja adekvatni izraz žaljenja, životna dob optuženika (rođen 1962.), i neosuđivanost, pravilno su po prvostupanjskom sudu vrednovane kao olakotne okolnosti. Isto tako, nije u pravu državni odvjetnik da se optuženiku ne može kao olakotna vrednovati okolnost smanjene ubrojivosti jer je ona samoskrivljena, s obzirom da u dokaznom postupku nije utvrđeno da je kazneno djelo, ubojstvo u pokušaju, bilo obuhvaćeno namjerom optuženika na počinjenje tog kaznenog djela kada se uporabom alkohola dovodio u stanje smanjenje ubrojivosti, a kako nije utvrđeno da bi optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv ta okolnost nije ni mogla utjecati na primjenu ublažavanja kazne kako se tvrdi u žalbi državnog odvjetnika. Stoga istaknute olakotne okolnosti na strani optuženika nemaju značaj naročito olakotnih okolnosti i nije bilo uvjeta da se kazna ublaži iz osnove sudskog ublažavanja iz članka 48. stavka 2. ZKP/08.

 

11.3. Međutim, imajući u vidu da je djelo pod točkom 1. ostalo u pokušaju, uz sve ostale utvrđene olakotne okolnosti te izostanak bilo kakvih otegotnih okolnosti na optuženikovoj strani u odnosu na to djelo, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji opravdana primjena članka 48. stavka 1. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. te da je kazna zatvora od tri godine, koja je znatno blaža od zakonom propisane kazne za ovo djelo ( najmanje 5 godina ), ali ipak nešto stroža od najblaže kazne koja se može izreći za ovo kazneno djelo (koju mu je utvrdio prvostupanjski sud) uz primjenu odredbi o zakonskom ublažavanju kazne, upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Naime, lokalitet ozljede, uz činjenicu da je žrtva M. M. blokirao udarac i tako ublažio jači udarac (a time zasigurno i težu posljedicu), ne opravdavaju još blaže optuženikovo kažnjavanje.

 

11.4. U odnosu na djela pod točkom 2. i 3. izreke presude uz ranije istaknute olakotne okolnosti iz točke 11. (osim iskazanog žaljenja), i njihovim pravilnim vrednovanjem koje protivno zaključku prvostupanjskog suda nemaju značaj naročito izraženih olakotnih okolnosti (koje su osnova za sudsko ublažavanje kazne), te zbog utvrđenih otegotnih okolnosti u vidu upornosti u činjenju kaznenih djela u vremenskom razdoblju od više godina, te posljedice na psihičko stanje žrtve K. M. i trajnom osjećaju nespokoja i nesigurnosti, po stavu drugostupanjskog suda nije opravdana primjena instituta sudskog ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11. i izricati kazne ispod zakonskog minimuma.

 

11.5. Zbog svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda, razlozi specijalne i generalne prevencije, kako se to s pravom navodi u žalbi državnog odvjetnika, opravdavaju utvrđivanje strožih kazni zatvora za pojedinačna kaznena djela odnosno izricanje strože jedinstvene kazne zatvora, jer se jedino na taj način strožim kaznama u konkretnoj situaciji mogu u potpunosti ostvariti svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

11.6. Stoga je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, optuženiku za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. i uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, nakon čega je isti, uz primjenu odredbi o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 10 (deset) mjeseci.

 

11.7. Upravo ovako utvrđene pojedinačne kazne i potom izrečena jedinstvena kazna zatvora, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, odgovaraju načinu počinjenja ovih kaznenih djela, ličnosti samog optuženika, ista u sebi sadrže dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih kaznenih djela nanio žrtvama (M. i K. M.), ali isto tako i društvu u cjelini pa će se na taj način prvenstveno ostvariti svrha specijalne prevencije, kako optuženik u svom budućem životu ne bi činio kaznena djela, a istovremeno će se ostvariti i sve druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

12. Slijedom izloženog, nije prihvaćena žalba optuženika zbog odluke o kazni, u kojoj se iznosi paušalna i neargumentirana tvrdnja da su podcijenjene olakotne a precijenjene otegotne okolnosti, i da je izrečena jedinstvena kazna s obzirom na ličnost optuženika i težinu djela prestroga.

 

13. Iz navedenih razloga, temeljem članka 486. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u točki I izreke ove presude, dok je u preostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu žalba optuženog V. M. odbijena kao neosnovana te je, temeljem članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

Zagreb, 19. listopada 2021.