- 1 -              Rev 2748/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2748/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Đura Sesse člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja O. M. iz P., II. tužitelja M. M. iz P., III. tužitelja S. M. iz L., IV. tužitelja R. M. iz P., i V. tužitelja M. S. iz P., svi zastupani po punomoćnici M. B., odvjetnici u P. protiv tuženice H. M. iz P., zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku u P., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji I. do V. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-345/14-3 od 16. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1083/12-15 od 20. studenoga 2013., u sjednici održanoj 19. listopada 2022.

 

p r e s u d i o   je

 

Odbija se revizija I. do V. tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim Ugovora o doživotnom uzdržavanju između tuženice i pokojnog ostavitelja R. M. sklopljenog kod javnog bilježnika D. K. pod brojem OU-299/05 od 21.03. 2005. te za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije Ugovora o doživotnom uzdržavanju br. OU-299/05 od 21. ožujka 2005. na način da se briše pravo vlasništvo na nekretnini označenoj kao kč.br. 589/15 upisanoj u zk.ul. 988 k.o. V. s imena H. M. uz istovremeni upis tih nekretnina na ime prijašnjeg vlasnika Rame Mrkonjića. U točki II. naloženo je tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.625,00 kn u roku od 15 dana.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1083/12-15 od 20. studenoga 2013. te je odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbe.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) podnijeli su I. do V. tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Podredno tužitelji podnose i izvanrednu reviziju zbog pravnih pitanja koja smatraju važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu odnosno podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti nižestupanjskim sudovima na ponovno suđenje. Traže trošak za sastav revizije i sudske pristojbe na reviziju.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6.Vijeće revizijskog suda je ocijenilo da su u ovom predmetu ispunjeni uvjeti za tzv. redovnu reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 3. ZPP-a, pa u okviru ovog postupka neće razmatrati tzv. izvanrednu reviziju. To iz razloga jer je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe članka 373. a ZPP-a.

 

7.Prema odredbi članka 392. a. stavka 1. ZPP-a u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavim Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. ožujka 2005. koji je sklopio njihov pok. otac R. M. kao primatelj uzdržavanja sa svojom suprugom ovdje tuženicom kao davateljicom uzdržavanja koja je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju bila državljanka Bosne i Hercegovine, a predmet ugovora je bila nekretnina upisana u zk.ul. V. kč.br. 589/15 te zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora u zemljišnim knjigama.

9. Suprotno revizijskim navodim I. do V. tužitelja ovaj sud ne nalazi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i razumljivi te se  kao takva može ispitati.

 

10. Nižestupanjski sudovi su utvrdili slijedeće činjenice:

 

- da su tužitelji djeca pok. R. M. (umro 2011.) i pokojne F. M. (umrle 1998.)

- da je R. M. sklopio brak sa tuženicom 2003.

- da je 21. ožujka 2005. R. M. kao primatelj uzdržavanja sklopio sa tuženicom kao davateljicom uzdržavanja ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren kod javnog bilježnika D. K., a kojim ostavlja tuženici nekretninu oznake kč.br.589/15 k.o.V., u naravi oranica, obiteljska stambena zgrada površine 2921 m2; temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju tuženica je bila u obvezi podmirivati troškove električne energije, grijanja, plina, TV pretplate, poslije smrti sahraniti ga prema mjesnim običajima, u slučaju bolesti njegovati i dvoriti, pripremati mu hranu i sl.

- u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju tuženica nije imala hrvatsko državljanstvo, ali ga je stekla 4. lipnja 2006., pet godina prije smrti primatelja uzdržavanja i prije stjecanja prava vlasništva temeljem navedenog ugovora na predmetnoj nekretnini

- da je otac tužitelja R. M. prodao stan u …. kupcu M. S. H.; taj stan je prije i nakon smrti F. M. bio upisan kao vlasništvo R. M.; tužitelji nakon smrti majke F. M. koja je umrla 1998. nisu vodili ostavinski postupak, jer nije imala nekretnina, odnosno vrijednije imovine u svom vlasništvu

- da je predmetna nekretnina u V. kupljena 2003.

 

10.1. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nalazi da zahtjev tužitelja nije osnovan, odnosno da ne postoje razlozi za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora. Tužitelji ističu ništetnost ugovora pozivajući se na različite razloge (državljanstvo tuženice u trenutku sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, sposobnost pok.prednika tužitelja za rasuđivanje u trenutku sklapanja ugovora, raspolaganje pok. prednika tužitelja bračnom tečevinom te da predmetni ugovor predstavlja simulirani ugovor). U odnosu na istaknuti razlog ništetnosti ugovora (državljanstvo tuženice), prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica u trenutku stjecanja prava vlasništva nad predmetnom nekretninom, a to je bilo u trenutku smrti primatelja uzdržavanja imala hrvatsko državljanstvo, pa joj nije bila potrebna prethodna suglasnost ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske po prethodno pribavljenom mišljenju ministra pravosuđa iz članka 356. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine„ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, dalje: ZV-a). U odnosu na pitanje sposobnosti za rasuđivanje pok. prednika tužitelja, tužitelji u tijeku postupka nisu dokazali da pok. R. M. u trenutku sklapanja ugovora nije bio sposoban za rasuđivanje. Zatim u odnosu na pitanje bračne stečevine iza pok. majke tužitelja prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelji u prekluziji zbog činjenice da to pravo nisu zatražili nakon smrti majke u ostavinskom postupku. U odnosu na navode o simuliranom ugovoru prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da je postojala suglasna volja stranaka o sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, a ne o ugovora o darovanju sa odgodnim uvjetom.

 

11. Drugostupanjski sud odbija žalbu tužitelja i potvrđuje prvostupanjsku presudu primjenom odredbe članka 373.a ZPP-a. U odnosu na nedostatak suglasnosti nadležnog ministra za stjecanje prava vlasništva u trenutku sklapanja predmetnog ugovora drugostupanjski sud zaključuje da taj nedostatak suglasnosti ne utječe na valjanost ugovora iz razloga što se ugovor  izvršavao i nastavio se izvršavati sve do smrti primatelja uzdržavanja, i nakon stjecanja državljanstva tuženice. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda ugovor o doživotnom uzdržavanju ponovno je sklopljen nakon stjecanja državljanstva tuženice, pa nema nikakve zapreke za stjecanje prava vlasništva u korist tuženice na temelju takvog ugovora. U odnosu na pitanje eventualne bračne stečevine zaključak je drugostupanjskog suda da se predmetna nekretnina ne može smatrati zajedničkim vlasništvom, pa iz tih razloga pok.ocu tužitelja nije bilo zabranjeno predmetnom nekretninom raspolagati. Naime, stan koji je pok. otac tužitelja prodao 2003. je bio u režimu zajedničkog vlasništva tužiteljevih roditelja, ali prelaskom vlasništva na tom stanu drugoj osobi prestalo je zajedničko vlasništvo na stanu koje je predstavljalo zajedničku imovinu tužiteljevih roditelja, a potom i zajedničku imovinu tužitelja i njihovog pok.oca u nasljedničkoj zajednici. Stoga se zajedničko vlasništvo ne proteže niti na novčani iznos dobiven prodajom stana niti na novu nekretninu kupljenu tim novcem, jer je prestala nasljednička zajednica kao zakonom predviđen oblik zajedničkog vlasništva, te je time prekinut kontinuitet zajedničkog vlasništva.

U odnosu na pozivanje tužitelja da je predmetni ugovor simulirani ugovor drugostupanjski sud izvodi zaključak da se ne radi o simuliranom ugovoru, jer je tuženica izvršavala svoje obveze iz ugovora ne tražeći uzajamnost u ispunjavanju bračnih dužnosti, a primatelj uzdržavanja je htio da upravo tuženica stekne vlasništvo predmetne nekretnine.

 

12. Predmetom revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu je li drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi u ovom postupku pravilno primijenio materijalno pravo.

 

12.1. Tužitelji revizijskim navodima tvrde da je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda o tome da je 5. listopada 2006., kada je tuženica stekla hrvatsko državljanstvo  ponovno sklopljen valjani ugovor o doživotnom uzdržavanju. Naime, predmetom ovog postupka je ugovor o doživotnom uzdržavanju od 21. ožujka 2005. koji je sklopljen u pisanoj formi i ovjeren od strane javnog bilježnika Denisa Krajcara, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud (list 7 do 10 spisa). Ne postoji drugi (usmeni) ugovor o doživotnom uzdržavanju. Stoga su revizijski navodi tužitelja o konvalidaciji usmenog ugovora njegovim ispunjenjem potpuno irelevantni, iz ranije navedenih razloga.

 

Nadalje, suprotno revizijskim navodima tužitelja, a prema shvaćanju ovog suda, u okolnostima konkretnog slučaja  odlučan je trenutak stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. U trenutku upisa u zemljišne knjige tuženica je imalo hrvatsko državljanstvo, pa nije bila u obvezi pribavljati suglasnost nadležnog ministra za stjecanje predmetne nekretnine. Stoga su u tom smislu neosnovani revizijski navodi tužitelja.

 

12.2. Nadalje, revidenti ističu da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 51. i 52. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96,112/99, dalje: ZOO/91) jer je propustio utvrditi nedopuštenost osnove. Revidenti navode da je njihov otac sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju želio kazniti revidente jer se nisu s njime htjeli dogovoriti o podjeli zemlje u Bosni, a da jedan od tužitelja nije želio doći živjeti u V. i tamo izgraditi kuću.

 

Člankom 51. stavkom 1. ZOO propisano je da svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu. Stavkom 2. propisano je da je osnova nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva. Stavkom 3. propisano da se pretpostavlja da obveza ima osnovu iako nije izražena.

 

Razlozi koje revidenti navode ne upućuju na zaključak da se radi o nedopuštenosti ugovorne obveze, zbog čega bi ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva. Nadalje, činjenica da su primatelj i davatelj uzdržavanja bračni drugovi ne čini takav ugovor ništetnim, jer je ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrano obvezni ugovor pa osnova obveze jedne ugovorne strane je protuobveza druge strane koje su u ugovoru izričito navedene, a koje se mogu ali i ne moraju poistovjetiti sa uzajamnim pomaganjem bračnih drugova. Stoga, navedeno ne predstavlja prepreku za sklapanje predmetnog ugovora.

 

12.3. Suprotno revizijskim navodima tužitelja, o tome da se u konkretnom predmetu radi o raspolaganju tuđim udjelom u bračnoj stečevini, odnosno da je pok. otac sklopivši ugovor o doživotnom uzdržavanju raspolagao i sa dijelom koji je pripadao njihovoj pok.majci, valja reći da tužitelji nisu pokretali ostavinski postupak iza smrti  pok.majke (1998.), a nisu reagirali niti u trenutku prodaje stana 2003. (koji je kupljen za vrijeme trajanja braka njihovih roditelja) u smislu da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu njihovih roditelja, već to čine tek nakon smrti svog oca. Imajući u vidu trenutak kada je tuženica stekla predmetnu nekretninu, a to je bilo upisom u zemljišne knjige (2011.), i to nakon smrti Rame Mrkonjića, predmetna nekretnina se ne bi odnosila na bračnu stečevinu roditelja tužitelja, jer je predmetna nekretnina kupljena u braku pok.oca tužitelja i tuženice, a kako će tužitelji ostvarivati svoja eventualna prava u vezi s novčanim sredstvima koje je njihov otac dobio prodajom stana nije predmetom ovog postupka, i ne predstavlja razlog za ništetnost predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno odbili zahtjev I. do V. tužitelja i iz tog razloga.

 

13. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju I. do V. tužitelja, temeljem odredbe članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 19. listopada 2022.

                           

                            Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.