Poslovni broj: 3 Pž-3629/2020-4

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 3 Pž-3629/2020-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Dubravke Zubović, sutkinje izvjestiteljice, i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. P., OIB ..., S. B., koju zastupa punomoćnica J. Š., odvjetnica u S. B., protiv 1. tuženika A. P., OIB ..., S. B., kojeg zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., , i 2. tuženika G. B. d.d. u stečaju, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u Z., i 3. tuženika A. B. d.d., OIB ..., Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1135/2019-42 od 2. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1135/2019-42 od 2. srpnja 2020.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1135/2019-42 od 2. srpnja 2020. u točki I. njene izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Proglašava se nedopuštenim da ovrha na ½ dijela nekretnine upisanih u zk.ul. broj ... k.o. S. B. za nekretnine pod rednim brojem 4.etaže 1/17 poslovni prostor na 1. katu ulaz iz stubišta označen sa 1K-B1 u površini od 243,11 m2 označen na etažnom nacrtu 1K-C1 crvenom bojom dilatacija C, s kojim je neodvojivo povezano pravo vlasništva četvrto suvlasničkog udjela, a koja je nekretnina sagrađena na kč. broj ..., kuća dvorište i oranica u ul. ... sa 1293 m2 kako je to određeno rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Slavonskom Brodu Ovr-370/06 od 23.03.2006. godine, a koji je spis zaključkom istog suda broj Ovr-370/06-10 od 09. srpnja 2009. pripojen na spis istog suda broj Ovr-217/01, zabilježbom, prodajom, ispražnjenjem i namirenjem ovrhovoditelja G. banka d.d. u stečaju iz Z., OIB: 828060413819, i ovrhovoditelja

A. B. d.d., Z., OIB:...u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

U točki II. njene izreke naloženo je tužiteljici u roku od osam dana naknaditi drugotuženiku G. banka d.d. u stečaju, OIB ..., Z., trošak parničnog postupka u iznosu od 61.750,00 kn.

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužiteljica kao dužnik potpisala Sporazum radi osiguranja novčane tražbine (iz kredita koji je sklopljen između trećetuženika i tužiteljice) zasnivanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini, kojim je izričito dozvolila ne samo zasnivanje založnog prava, već i provođenje ovrhe radi naplate tražbine iz Ugovora o kreditu, te stoga ne može u ovom sporu s uspjehom pozivati da nije dopuštena ovrha jer se radi o imovini koju su ona i prvotuženik stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

3. Protiv presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP). U žalbi u bitnom navodi da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, te se poziva na sudsku praksu prema kojoj u slučaju da su nekretnine u zemljišnoj knjizi upisane kao vlasništvo samo jednog supružnika, stjecatelj založnog prava ne može steći to pravo na dijelu nekretnine u vlasništvu supružnika čije pravo nije upisano u zemljišnoj knjizi, jer nije odlučno pozivanje na načelo povjerenja u zemljišne knjige s obzirom da u odnosu između općeg pravnog načela da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima i načela povjerenja u zemljišne knjige prednost treba dati prvo navedenom načelu. Ističe da je tijekom postupka predlagala saslušanje tužiteljice na okolnost da je predmetna nekretnina stečena tijekom trajanja bračne zajednice, te da je za dug prema drugotuženiku saznala tek u ovršnom postupku, ali je sud taj dokazni prijedlog odbio bez obrazloženja. Nadalje, tužiteljica navodi da trećetuženik više nije nositelj založnog prava na predmetnoj nekretnini, pa mu ne pripada pravo na vođenje ovršnog postupka, budući da prvotuženik u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-217/01 nije dao novom nositelju založnog prava H-A. d.o.o. suglasnost za preuzimanje ovrhe. Stoga smatra da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno, niti je materijalno pravo pravilno primijenjeno, time niti odluka o troškovima postupka nije pravilno donesena. Zbog navedenog predlaže da žalbeni sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka za sastav žalbe u iznosu od 15.437,50 kn, trošak konferencije sa strankom u iznosu od 500,00 kn, trošak PDV-a u iznosu od 3.984,37 kn, te materijalni trošak u iznosu od 20,00 kn.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, pri čemu je drugostupanjski sud pazio po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene temeljem rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu Ovr-370/06 od 23. ožujka 2006., koji spis je pripojen na spis istog suda poslovnog broja Ovr- 217/01, na ½ dijela nekretnine poslovnog prostora na I. katu površine 243,11 m2 upisane u zk.ul.br. 10871 k.o. S. B. pod rednim brojem 4. etaže 1/17, sagrađene na kč.br. 3437/2 kuća, dvorište i oranica u Ulici ..., jer se radi o nekretnini stečenoj za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prvotuženika.

8. Prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari 1. prosinca 2015. donio presudu poslovni broj P-682/2014-15, kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Povodom tužiteljičine žalbe ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pž-1715/2016 od 21. svibnja 2019. ukinuo navedenu presudu i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovan postupak, s uputom da otkloni bitne povrede postupka na koje mu je ukazano te da pozove tužitelja da dopuni tužbu označavanjem svih sudionika ovršnog postupka kao nužnih suparničara.

9. U ponovljenom suđenju utvrđene su slijedeće činjenice:

- da se u predmet Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-217/01 po prijedlogu ovrhovoditelj H. A. – A.-B. d.d. protiv ovršenika ovdje prvotuženika A. P., provodi ovrha između ostalog i na predmetnoj nekretnini radi naplate novčane tražbine temeljem Ugovora o kreditu br. 303/98 od 22. srpnja 1998. sklopljenog između tužiteljice i Banke i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 23. srpnja 1998. (list 59.-78. spisa). Sporazum o zasnivanju založnog prava sklopili su tužiteljica kao dužnik i prvotuženik kao založni dužnik i Banka kao vjerovnik a kojim Sporazumom su se suglasili da radi osiguranja novčane tražbine iz Ugovora o kreditu sporazumni su da se zasnuje založno pravo između ostalog i na predmetnoj nekretnini i izjavili da su suglasni da se temeljem Sporazuma provede protiv njih prisilna ovrha radi naplate osigurane tražbine;

- da je u predmetu Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-370/06 povodom prijedloga ovrhovoditelja G. banka d.d. u stečaju protiv ovršenika A. P. dozvoljena ovrha na između ostalog i predmetnoj nekretnini, te da je u tom predmetu tužiteljica izjavila prigovor treće osobe;

- da je predmet poslovni broj Ovr-370/06 spojen na spis poslovni broj Ovr-217/01 jer se radi o zabilježbi ovrhe na istoj nekretnini.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

Naime, iz Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 23. srpnja 1998. (dalje: Sporazum) proizlazi da su isti sklopili trećetuženik kao vjerovnik, tužiteljica kao dužnik te trećetuženik kao založni dužnik, radi osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu sklopljenog između trećetuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita na iznos u protuvrijednosti 1.000.000 DEM.
Iz čl. 4. Sporazuma proizlazi da dužnik i založni dužnik izričito izjavljuju kako dozvoljavaju da vjerovnik može bez njihova posebnog odobrenja ili naknadne suglasnosti na svakoj od nekretnina navedenih u čl. 3. Sporazuma (uključujući i predmetnu nekretninu) zasnovati založno pravo u visini od 1.000.000 DEM, uvećano za kamate i sve ostale troškove, radi osiguranje tražbine iz Ugovora o kreditu. U čl. 5. Sporazuma dužnik i založni dužnik izričito izjavljuju da su suglasni da se temeljem tog Sporazuma kao javnobilježničke isprave, protiv njih može neposredno provesti prisilna ovrha radi naplate osigurane tražbine (clausula exequendi), dok je u čl. 6. Sporazuma navedeno da založno dužnik svojim potpisom na tom Sporazumu potvrđuje da su nekretnine iz čl. 3. Sporazuma (između ostalog i predmetna nekretnina) u cijelosti njegovo vlasništvo, te da na istima ne postoje nikakvi tereti.

Iz navedenog slijedi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se tužiteljica ne može s uspjehom pozivati da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu, pored činjenice da je tužiteljica izričito dozvolila osnivanje založnog prava kao i provođenje ovrhe na predmetnoj nekretnini radi naplate tražbine iz Ugovora o kreditu.

10. Neosnovano je pozivanje tužiteljice na sudsku praksu iz koje slijedi prednost zaštite načela bračne stečevine. To iz razloga što iz predmetnog Sporazuma proizlazi da prvotuženik kao založni dužnik potvrđuje da je predmetna nekretnina u cijelosti njegovo vlasništvo. Dakle, tužiteljica je već u trenutku sklapanja Sporazuma imala mogućnosti zaštiti svoje pravo zajedničkog vlasništva, ali je umjesto toga ona sklopila Sporazum prema sadržaju kojeg je predmetna nekretnina u cijelosti vlasništvo prvotuženika. Navedeni Sporazum sklopljen je nakon što je prvotuženik sklopio s G. bankom d.d. Ugovor o kreditu, kao i ugovor o ustupanju potraživanja sa G. bankom d.d. i G. d.o.o., temeljem kojih je pokrenut ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-370/06.

11. S obzirom na to da je tužiteljica bila nesavjesna, te da je ista svakako znala za raspolaganje supruga, prednost u konkretnom slučaju ima načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, pred načelom bračne stečevine.

12. Žalbeni navodi o tome da trećetuženik više nije nositelj založnog prava na predmetnoj nekretnini pa mu ne pripada pravo na vođenje ovršnog postupka, budući da prvotuženik u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-217/01 nije dao novom nositelju založnog prava H-A. d.o.o. suglasnost za preuzimanje ovrhe, nisu od utjecaja u ovom postupku, budući da se predmetno odlučuje o osnovanosti zahtjeva za proglašenjem ovrhe nedopuštenom temeljenom na tvrdnji da se radi o bračnoj stečevini u ½ dijela, a ne o pravu na vođenje ovršnog postupka.

13. Neosnovan je žalbeni navod tužiiteljice da sud nije odlučio o njenom dokaznom prijedlogu za saslušanjem stranaka (tužiteljice i prvotuženika), budući da iz zapisnika s ročišta održanog 10. lipnja 2020. proizlazi da je sud raspravnim rješenjem odbio sve dokazne prijedloge stranaka, jer po ocjeni suda s obzirom na stanje spisa nije potrebno provoditi daljnje dokaze.

14. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, ovaj sud dijeli ocjenu prvostupanjskog suda da nije bilo potrebe za izvođenjem daljnjih dokaza, povrh onih već izvedenih.

15. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a).

16. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 19. listopada 2021.

Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac