Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 508/2019-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. Š. iz R. S., B., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3685/17-3 od 5. rujna 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-5864/15-53 od 3. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2021.
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika protiv točke II. presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3685/17-3 od 5. rujna 2018. odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika se djelomično prihvaća te se ukida točka I. presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3685/17-3 od 5. rujna 2018. bez vraćanja predmeta u tom dijelu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.000,00 eura s zateznom kamatom po stopi koju plaća Zagrebačka banka d.d. na devizne štedne uloge po viđenju od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (točka I izreke). Ujedno, naloženo je tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove postupka od 20.937,50 kn (točka II izreke).
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5864/15-53 od 3. ožujka 2017., u dijelu pod točkom I izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 5.000,00 eura od 1. siječnja 2006. do 6. ožujka 2007. po stopi koju je Zagrebačka banka d.d. plaćala na štedne uloge po viđenju u toj valuti.
II. Preinačuje se navedena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u dijelu pod točkom I izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 5.000,00 eura s zateznim kamatama od 7. ožujka 2007. do isplate, te u točki II izreke, i sudi:
"Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 5.000 eura (pettisućaeura) protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate zajedno s zateznom kamatom od 7.ožujka 2007. do 31.prosinca 2007. po stopi koju je Zagrebačka banka plaćala na štedne uloge po viđenju u toj valuti, od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po stopi koja se određivala uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana nadoknadi troškove postupka u iznosu od 12.406,28 kn zajedno s zateznim kamatama od 3.ožujka 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadom troškova postupka.
Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, istaknuta radi prijeboja, u iznosu od 5.000 eura (pettisućaeura) protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na zaključenja glavne rasprave (19. siječnja 2017.).
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na žalbu.“
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik, navodeći da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu preinači i odbije zahtjev u cijelosti, podredno da ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:
1.ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;
2.ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;
3.ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.
7. Prema odredbi čl. 373.a. ZPP drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:
1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili
2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.
8. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi članka 373. a. ZPP.
9. Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
10. Suprotno navodima revizije sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi.
11. Osnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP jer je točkom I. drugostupanjske presude odlučeno o tužbenom zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2521/2007-25 od 15. veljače 2010.
11.1. Stoga je valjalo po čl. 394. st. 2. u vezi s čl. 369. st. 2. ZPP ukinuti djelomično drugostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu o kojem u je već pravomoćno presuđeno.
12. Drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, jer se u konkretnom slučaju ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Naime, prema pravnom stajalištu ovoga suda u slučaju kada tužitelj zahtijeva isplatu u stranoj valuti sudovi su ovlašteni tužitelju dosuditi iznos u stranoj valuti u kunskoj protuvrijednosti u skladu sa sadržajem obveze čime se ne čini prekoračenje tužbenog zahtjeva. Iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između prednice tužitelja i supruge tuženika, koji ugovor je bio osnov potpisivanja priznanice na temelju koje je prednica tužitelja i pokrenula predmetni spor protiv tuženika, proizlazi da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u iznosu 80.000 DEM protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Stoga kako je već rečeno drugostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju isplatu utuženog iznosa u kunskoj protuvrijednosti.
13. Predmet spora je zahtjev tužitelja, koji je nastavio ovaj postupak kao jedini nasljednik pok. V. Š. H., za isplatu iznosa od 5.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama od 1. siječnja 2006. po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća na devizne štedne uloge po viđenju u toj valuti, a od 1. siječnja 2008. po stopi iz odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 63/08., 125/11. i 78/15 - dalje: ZOO/05) na temelju priznanice od 12. prosinca 2006. kojom se tuženik obvezao prednici tužitelja isplatiti iznos od 5.000,00 eura.
14. Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su prednica tužitelja i tuženik bili sestra i brat koji su imali naslijeđene nekretnine u R. i V.,
- da je prednica tužitelja svoj dio nekretnine u R. prodala tuženiku i njegovoj supruzi 25. siječnja 1996. (kako to proizlazi iz ugovora neovisno od toga što je kao kupac u ugovoru bila naznačena samo tuženikova supruga),
- da je kupoprodajna cijena po tom ugovoru od 80.000 DEM protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate isplaćena na račun punomoćnice prednice tužitelja na račun otvoren kod Zagrebačke banke d.d. na kojem je tuženik imao njezinu punomoć i bio ovlašten za podizanje novca s računa, da je na računu u vrijeme konverzije u EUR ostao iznos od 25.000 DEM koji je konvertiran u iznos od 12.848 eura od čega je tuženik tužiteljici predao iznos od 10.000 eura, a preostali iznos od 2.848 eura je zadržao za sebe,
- da su taj novčani iznos tuženik i njegova supruga trebali uložiti u školu stranih jezika L. u Z. uz kamatu od 36%, što nisu učinili već su taj novčani iznos zadržali za sebe,
- da kada bi se tom iznosu pribrojale očekivane kamate došlo bi se do iznosa iz naprijed navedene priznanice od 12. prosinca 2006., od 5.000,00 eura,
- da su tijekom 2006. tuženik i prednica tužitelja, zajedno sa svojom sestrom kao trećom suvlasnicom nekretnine u V., odlučili istu prodati nakon što je okončan postupak povrata prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine,
- da su sve radnje u vezi kupoprodaje te nekretnine od pronalaska kupca, dogovaranja kupoprodajne cijene i kapare, obavili tuženik i njegova supruga koja je imala punomoć prednice tužitelja za njezino zastupanje u postupku kupoprodaje,
- da je kupoprodajni ugovor sklopljen u V. 9. svibnja 2006., a realiziran na način da je 13. prosinca 2006. sklopljen solemnizirani ugovor o kreditu, da je radi osiguranja vraćanja kredita ugovoreno zasnivanje založnog prava u korist davatelja kredita na predmetnoj nekretnini i prije nego je u zemljišnoj knjizi izvršen prijenos prava vlasništva s prodavatelja u korist kupca,
- da je prednica tužitelja prije potpisivanja priznanice od 12. prosinca 2006. tuženikovoj supruzi isplatila iznos od 10.000,00 kn,
- da je prednica tužitelja od tuženika uvjetovala realiziranje kupoprodaje nekretnine u V. na navedeni način (kao založni dužnik) prethodnim potpisivanjem navedene priznanice od 12. prosinca 2006., koju je sam tuženik sastavio, prema kojoj se tuženik prednici tužitelja obvezao isplatiti ostatak starog duga od kupovine stana u R. u iznosu od 5.000 eura odmah po obračunu (kako to proizlazi iz sadržaja iste).
15. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da se u ovom postupku primjenjuje odredba čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj: 96/03) prema kojoj tužitelj nema pravo potraživati isplatu u stranoj valuti budući da je tuženik državljanin RH, da je obveza nastala na području RH gdje treba biti i ispunjena i da u državi tužitelja (Republika Srbija) valuta nije EUR, te zaključivši dalje i neovisno od toga da utužena tražbina nije dospjela, odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.
16. Drugostupanjski sud pak zauzima stajalište da je prvostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak o primjeni Zakona o deviznom poslovanju i da tražbina nije dospjela, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući pritom da priznanica od 12. prosinca 2006. zapravo predstavlja sporazum između tuženika i prednice tužitelja koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o nagodbi u smislu odredbe čl. 150. ZOO.
17. Iz stanja spisa međutim proizlazi da se tuženik pisanom izjavom od 12. prosinca 2006. obvezao isplatiti prednici tužitelja iznos od 5.000,00 eura koji se odnosi na ostatak starog duga od kupovine stana u R.
17.1. Iz provedenog dokaznog postupka također nedvojbeno proizlazi da je tuženik dio iznosa od kupoprodaje stana u R. zadržao za sebe, te je upravo iz tog razloga i potpisao predmetnu priznanicu od 12. prosinca 2006. u kojoj priznaje dug od 5.000,00 eura.
18. Stoga pravilno tuženik u reviziji ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada navodi da predmetna priznanica predstavlja ugovor o nagodbi u smislu odredbe čl. 150. ZOO.
19. Odredba čl. 150. ZOO glasi:
„(1) Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze.
(2) Postoji neizvjesnost i kad je ostvarenje određenog prava nesigurno.“
20. Pogrešno je pravno shvaćanje drugopstupanjskog suda da se navedena odredba primjenjuje na odnos između stranaka u ovom postupku, te da je u ovom slučaju prednica tužitelja popustila zahtjevu tuženika i pristala na realizaciju ugovora o kupoprodaji potpisivanjem kao založni dužnik i u odnosu na njezin suvlasnički dio solemniziranog ugovora o kreditu u korist kupaca nekretnine, a tuženik popustio prednici tužiteljice priznanjem duga u iznosu od 5.000 eura.
21. U predmetnoj stvari ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu valjalo je poći od odredbi čl. 336. st. 1. ZOO, čl. 65. st. 1. ZOO te čl. 376. st. 1. ZOO.
Odredbom čl. 336. st. 1. ZOO je propisano da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane.
Odredba čl. 376. st.1. ZOO glasi: „Ugovorom o kupoprodaji prodavatelj se obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.“
Odredbom čl. 65. st. 1. ZOO je propisano da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.
22. Slijedom navedenog na temelju navedenih odredbi čl. 336. st.1. ZOO, čl. 376. st. 1. ZOO i čl. 65. st. 1. ZOO, a uzimajući u obzir da je u postupku utvrđeno da je prednica tužitelja svoj dio naslijeđene nekretnine u R. prodala tuženiku kupoprodajnim ugovorom od 25. siječnja 1996. za cijenu od 80.000 DEM protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, koji iznos tuženik nije u cijelosti isplatio prednici tužitelja pa je stoga na zahtjev prednice tužitelja istoj izdao i priznanicu kojom se obvezao isplatiti ostatak starog duga od kupovine stana u R. u iznosu od 5.000 eura odmah po obračunu, valjalo je uz pravilnu primjenu materijalnog prava jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
23. Pravilno je drugostupanjski sud naveo u svojoj odluci da je tražbina tužitelja dospjela podnošenjem tužbe.
Naime, odredbom čl. 183. st. 1. i 2. ZOO propisano je da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.
23.1. Obzirom je prednica tužitelja podnošenjem tužbe zahtijevala ispunjenje obveze, to je obveza tuženika sukladno odredbi čl. 183. st. 2. ZOO dospjela upravo danom utuženja kako pravilno utvrđuje i drugostupanjski sud svojom odlukom.
24. U odnosu na revizijske prigovore tuženika koji se tiču njegovog prigovora prijeboja pravilno drugostupanjski sud navodi da se radi o prebijanju u parnici odlukom suda (compensatio per iudicem) na temelju odredbi čl. 333. st. 3., čl. 338. st. 3., čl. 352. st. 2. i čl. 363. st. 5. ZPP, budući da je tuženik po prvi puta tijekom parnice (podneskom od 1. rujna 2009.) istaknuo prigovor prijeboja, dok prethodno nije davao kompenzacijske izjave. Pravilno drugostupanjski sud navodi da je prigovor tuženika neosnovan obzirom isti nije dokazao postojanje svoje tražbine, dok sve i da je ista postojala i da ju je tuženik dokazao, za istu je nastupila zastara (sukladno odredbi čl. 218. ZOO/91) obzirom je tuženik prigovorom o prijeboju potraživao troškove nastale tijekom 1995. i 1996. godine, a prigovor je prvi puta istakao podneskom od 1. rujna 2009., dakle nakon propisanog roka od 5 godina.
25. Radi svega navedenog, a na temelju čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.
Zagreb, 19. listopada 2021.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.