1                  Poslovni broj: 6 Us I-252/2021-15

 

 

 

 

 

 

 

                                                       Poslovni broj: 6 Us I-252/2021-15

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dariji Pugel, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužiteljice G. M. iz V. t., koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog ureda P., G., V., K., I., F. M., odvjetnici u R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Ž. d. o. u R., 2. D. M. iz Z., i 3. J. Š. iz Z., koje 2. i 3.-zaint. osobe zastupaju opunomoćenici iz O. d. S. D. M. d.o.o., odvjetnici u Z., radi naknade za oduzetu imovinu, 19. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/17-01/298, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-10 od 15. siječnja 2021.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova predmetnog upravnog spora.

 

III.              Nalaže se tužiteljici da drugozainteresiranoj osobi i trećezainteresiranoj osobi nadoknadi troškove ovog upravnog spora u visini od 6.250,00 kn (slovima: šesttisućadvjestopedetsetkuna) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

 

Obrazloženje

 

1. Djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/02-01/06, URBROJ: 2170-07/02/9-17-77 od 31. svibnja 2017., točkom 1. izreke, D. M. i J. M. iz Z., svakome u 1/2 dijela, daje se u vlasništvo i posjed 1/3 dijela nekretnine, kuća u D., G. š., sa pripadajućim dvorištem, sagrađena na kč. br. …, kuća i dvor površine 223 čhv, upisana u zk.ul. broj … k.o. S. J., u naravi a) stan na I katu, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, kupaone, WC-a i predsoblja, ukupne površine 88,61 m², b) poslovni prostor u suterenu zgrade, koji se sastoji od jedne prostorije i sanitarnog čvora, ukupne površine 46 m², i nalazi se sa ulične strane, zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine. Točkom 2. obveznikom naknadne određen je G. C.. Točkom 3. određeno je da će se o zahtjevu za naknadu stana na II katu zgrade ukupne površine 88 m² sa tavanom površine cca 10 m², kojeg je O. C. prodala 1972. V. S. i poslovnog prostora u suterenu zgrade, površine cca 10 m², odlučiti posebnim rješenjem. Točkom 4. odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. Točkom 5. odlučeno je o zemljišnoknjižnoj provedbi tog rješenja.

 

2. Tuženik je pobijanim rješenjem KLASA: UP/II-942-01/17-01/298, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-21-10 od 15. siječnja 2021. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

 

3. Osporavajući zakonitost pobijanog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja, tužiteljica u tužbi i kasnijem tijeku spora (održanom ročištu za raspravu) ističe da je u provedenom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo te da su povrijeđene određene odredbe postupka. Pojašnjava da je prethodnim rješenjem tuženika od 12. ožujka 2007. (potvrđenim presudom Upravnog suda Republike Hrvatske posl.br. broj Us I-5142/2007-6 od 3. veljače 2011.) poništeno prethodno djelomično rješenje od 21. veljače 2003. te dana uputa za daljnje postupanje, a po kojoj prvostupanjsko tijelo nije postupilo, te su i prvostupanjsko tijelo i tuženik odstupili od danih uputa i izraženih stavova, pa je stoga pobijano rješenje nezakonito i nepravilno. Ističe da je u citiranim odlukama tuženika i Upravnog suda dana uputa da se utvrdi je li predmetna nekretnina uopće konfiscirana P. M., da li je isti ikada bio vlasnik predmetnih nekretnina, tko su bili članovi domaćinstva pokojnog J. M. i jesu li otkupili drugi društveni stan, je li predmetna zgrada bila podijeljena i etažirana, kao i da se pribavi mišljenje iz čl. 4. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01 i 80/02, dalje: Zakon o naknadi), a što upravna tijela propustila učiniti. Ističe da je tuženik u prethodnom rješenju od 12. ožujka 2007. godine da je jedini kvalificirani način da se utvrde odlučne činjenice, naime da li je sporna zgrada konfiscirana pokojnom ocu podnositelja zahtjeva, provedba parničnog postupka radi donošenja presude kojom će se te sporne činjenice utvrditi, a imajući u vidu da je u zemljišno- knjižnom odjelu Općinskog suda u C. nepoznata osoba uništila sve presude o konfiskaciji, te je stoga jedini način donošenje presude kojom bi se barem djelomično rekonstruiralo sadržaj odluke o oduzimanju, a kako bi se dokazalo da je presuda o konfiskaciji donesena protiv imovine njegovog pokojnog oca. Ukazuju se da je i Upravni sud u presudi od 3. veljače 2011. utvrdio neprihvatljivim obrazloženje prvostupanjskog tijela da je identifikacija izvršena na temelju iskaza svjedoka saslušanog u parničnom postupku koji se vodio radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana, te da je protivno navedenoj uputi upravno tijelo u pobijanom rješenju svoju ocjenu o tome da je sporna nekretnina konfiscirana P. M. utemeljilo na obrazloženju pravomoćne presude Općinskog suda u C. poslovni broj P-238/92 od 29. listopada 1993. Smatra nezakonitim postupanje prema kojem se utvrđenje da je predmetna nekretnina konfiscirana P. M. temelji isključivo na obrazloženju te presude i zapisnicima o saslušanju svjedoka, budući da eventualna utvrđenja sudova u obrazloženjima presuda ne mogu steći svojstvo pravomoćnosti niti kao takva mogu biti obvezujuća za stranke ili druga tijela te se utvrđenje iz tog parničnog postupka ne mogu koristiti kao dokaz u ovome postupku. Ističe također da je u navedenom parničnom postupku prethodno pitanje bilo da li je predmetna nekretnina konfiscirana, neovisno o tome tko je donio odluku o konfiskaciji i primjenom kojeg propisa je odluka o konfiskaciji donijeta i izvršena, sve sukladno čl. 1. st. 2. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba, dok je za ovaj postupak od odlučujuće važnosti utvrditi o kojoj se vrsti konfiskacije radi, sve u smislu čl. 4. st. 1. Zakona o naknadi. Stoga, osim što prvostupanjsko tijelo pobijano rješenje nije ni moglo utemeljiti na utvrđenjima iz obrazloženja presude P-238/92, ta ista utvrđenja nisu ni relevantna za ovaj upravni postupak, jer sudovi u tom parničnom postupku nisu utvrđivali radi li se o konfiskaciji propisanoj čl. 4. st. 1. Zakona o naknadi. Stoga smatra da u provedenom postupku nije utvrđeno da je konfiskacija izvršena uz ispunjenje uvjeta iz čl. 4. st. 1. Zakona o naknadi (po presudama sudova bivše Jugoslavije od 15. svibnja 1945. do 25. lipnja 1991. …) budući da iz rješenja Odsjeka unutarnjih poslova pri Kotarskom izvršnom vijeću NO Crikvenica broj 4424/47 od 21. srpnja 1947. (na koje se tuženik poziva), proizlazi upravo suprotno, naime da je P. M. ubijen u toku rata kao narodni neprijatelj, pa stoga uslijed fizičke likvidacije nije ni izrečena kazna konfiskacije imovine u smislu čl. 4. st. 1. Zakona o naknadi. Također tužiteljica ističe da u postupku nije pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske sukladno čl. 4. st. 3. Zakona o naknadi, što također predstavlja povredu postupka. Smatra da nisu ispunjeni ni uvjeti za primjenu odredbe čl. 3. Zakona o naknadi budući da u spisu ne postoje dokazi da je pravnom predniku podnositelja zahtjeva predmetna nekretnina konfiscirana, budući da ne postoji akt iz kojega bi to proizlazilo. Upućuje na upute tuženika iz prethodne odluke od 12. ožujka 2007. godine vezane uz potrebu utvrđenja je li P. M. bio vlasnik predmetne nekretnine, te ističe da ni prvostupanjsko tijelo a ni tuženik nisu u ponovnom postupku postupili po toj uputi niti dali uvjerljive razloge za svoje utvrđenje da P. M. jest bio vlasnik predmetne nekretnine, a da upravna tijela pogrešno utvrđuju da se odluka Pr-73/45 (koji spis nije bilo moguće pribaviti) odnosi na predmetnu nekretninu, a da je građevinska dozvola bila izdana na ime K. M. a ne P. M.. Nadalje ističe da u postupku nije utvrđeno tko su bili članovi domaćinstva podnositelja zahtjeva pokojnog J. M. te da prvostupanjsko tijelo nije od G. C. pribavilo novu potvrdu o toj okolnosti, unatoč izričitoj uputi drugostupanjskog tijela, osobito imajući u vidu da iz obrazloženja presude poslovni broj Pr-73/45 proizlazi da su pokojni K. M. i pokojni P. M. imali više djece, a ne samo J. M.. Nastavno tužiteljica ističe da je u postupku pogrešno utvrđeno da je predmetna zgrada bila podijeljena i etažirana, te je stoga predmetom suvlasništva mogla biti samo nekretnina kao cjelina pa je u tom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 38. Zakona o naknadi, te ukoliko uvjeti za naknadu i jesu ispunjeni, podnositelju zahtjeva odrediti novčanu naknadu, a ne vraćanje nekretnine u vlasništvo. Zaključno tužiteljica ističe da tuženik prilikom donošenja pobijanog rješenja nije ni na koji način cijenio i postupke po zahtjevima za otkup stana pokrenutim od pokojne A. M., i to poslovni broj P-1334/98 (pok. A. M. protiv G. C. i Fonda za naknadu oduzete imovine, radi sklapanja ugovora o prodaji stana, koji je u prekidu do okončanja ovog upravnog postupka), poslovni broj P-238/99 (pok. A. M. protiv G. C., radi donošenja presude koja u cijelosti zamjenjuje ugovor o kupoprodaji stana, a u kojem postupku još nije odlučeno o prijedlogu pok. A. M. za ponavljanje postupka, te je postupak također u prekidu), poslovni broj P-597/12 (pokrenut od G. C. protiv pokojne Ines Marko radi predaje u posjed, također u prekidu) te postupak koji se vodi pod poslovnim brojem P-642/13 (koji je pokrenula pokojna I. M. protiv G. C. radi utvrđenja prava vlasništva, a koji je u prekidu radi smrti imenovane), pri čemu pravomoćni ishodi tih postupaka predstavljaju prethodno pitanje u ovoj upravnoj stvari.

 

4. Tužbenim zahtjevom tužiteljica predlaže da Sud poništi pobijano rješenje tuženika i djelomično rješenje prvostupanjskog tijela te predmet vrati na ponovni postupak, kao i da tuženika obveže na naknadu troškova upravnog spora tužiteljici.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ustraje kod navoda iz obrazloženja osporenog rješenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

6. Prvozainteresirana osoba Ž. d. o. u R., protivi se navodima tužbe i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.

 

7. D. M. i J. Š., koji kao ovlaštenici naknade po osporenom djelomičnom rješenju u ovome sporu imaju status zainteresiranih osoba, u dostavljenom odgovoru na tužbu te na održanom ročištu za raspravu (a na kojem se trećezainteresirana osoba J. Š. se pridružila odgovoru na tužbu drugozainteresirane osobe) osporavaju osnovanost tužbenih navoda, pri čemu ističu da tužiteljica u ovome upravnom sporu odnosno postupku nema svojstvo stranke, budući da je teta tužiteljice, pokojna A. M., koja je jedina na spornom stanu imala stanarsko pravo, preminula prije 17 godina, te da imenovana, upravo zbog činjenice da se radilo o konfisciranom stanu, isti nije uspjela otkupiti, te je pravomoćno odbijena u parničnom postupku kojeg je vodila radi otkupa stana. Ističe da tužiteljica nije mogla biti članom obiteljskog domaćinstva pokojne tete s obzirom na tada važeće propise, da ista nikada nije ni živjela u predmetnom stanu niti je u istom bila prijavljena, a niti je nakon smrti svoje tete naslijedila u bilo kojem dijelu njenu imovinu. Također, sestra tužiteljice, sada pokojna I. M., osim što je bila nećakinja pokojne tete A. M., nije imala status stanara ili bilo kakav status u odnosu na predmetni stan, a ista je umrla prije više od 5 godina. Stoga tužiteljica uopće nije mogla imati bilo kakav status stranke, kako u upravnom postupku tako i u ovome upravnom sporu, zbog čega je njezinu žalbu trebalo odbaciti. U preostalom dijelu osporavaju osnovanost činjeničnih navoda tužbe kao neosnovane i netočnih. Stoga predlaže da sud odbaci tužbu podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

8. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 7. listopada 2021., u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice, te drugo- i trećezainteresirane osoba osobno, uz opunomoćenika, a na temelju čl. 39. st. 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS) u odsutnosti uredno pozvanih tuženika te prvozainteresirane osobe, koji svoj izostanak nisu opravdali, čime se smatra da je strankama u smislu čl. 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koji su predmet ovog upravnog spora.

 

9. Na održanom ročištu za raspravu stranke su u bitnome ustrajale kod dosadašnjih navoda iz postupka, pri čemu je tužiteljica istaknula da je da joj je status stranke priznat u prvostupanjskom i drugostupanjskom upravnom postupku, te uputila na podnesak od 10. listopada 2016. u kojem je obrazložen i dokazan njezin interes za sudjelovanjem u upravnom postupku kao stranke.

 

10. Prije upuštanja u meritum spora, valjalo je odlučiti o prijedlogu drugo- i trećezainteresirane osobe za odbacivanjem tužbe kao podnijete od neovlaštene osobe, a koji je prijedlog Sud ocijenio neosnovanim.

 

11. Naime, neovisno o (ne)pravilnosti odluke upravnih tijela da tužiteljici priznaju svojstvo stranke u provedenom upravnom postupku, budući je pobijanim rješenjem tuženika negativno odlučeno o žalbi tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja, ista ima pravo i pravni interes osporavati zakonitost tog rješenja pred upravnim sudom.

 

12. Slijedom navedenog, na našavši razloga za odbacivanje tužbe po čl. 30. ZUS-a, Sud se upustio u razmatranje osnovanosti tužbenih navoda.

 

13. Radi ocjene zakonitosti pobijanog rješenja tuženika izvršen je uvid u dokumentaciju koja prileži spisu upravnog spora te dostavljenom spisu upravnog postupka.

 

14. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice da se u tijeku spora provede dokaz uvidom u spis poslovnog broja P-1134/98 (tužba pokojne A. M. protiv G. C. i Fonda za naknadu oduzete imovine radi sklapanja ugovora o prodaji stana), smatrajući da se uvidom u navedenu dokumentaciju ne bi utvrdile pravno relevantne činjenice o kojima ovisi odluka suda u ovome sporu, te da su sve relevantne činjenice pravilno i potpuno se mogu utvrditi iz dokumentacije koja prileži spisu upravnog postupka i ovoga spora.

 

15. Razmatrajući sva sporna, činjenična i pravna pitanja ovog spora, Sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

16. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je predmetni postupak pokrenut zahtjevom pok. J. M. (prednika drugo- i trećezainteresirane osobe) za povratom imovine oduzete njegovom pok. ocu P. M., između ostalog, i nekretnine o čijem je povratu odlučeno u djelomičnom rješenju potvrđenom pobijanim rješenjem tuženika (stana na I. katu kuće u D., G. š., k.č.br. … k.o. S. J.).

 

17. Podnositelj je u zahtjevu naveo da je predmetna zgrada konfiscirana njegovom ocu na osnovi rješenja Kotarskog suda u Crikvenici broj 73/45 od 10. siječnja 1948., koje je provedeno u zemljišnim knjigama pod brojem Z-82/48.

 

18. Međutim, navedeno rješenje nije priloženo uz zahtjev, a u postupku je utvrđeno da se isto ne nalazi u zbirci isprava Zemljišno-knjižnog odjela u Crikvenici, jer je nepoznata osoba neovlašteno uništila svu dokumentaciju o konfiskaciji, a također nije bilo moguće isto pribaviti od Državnog arhiva u Rijeci i Državnog arhiva u Zagrebu, koji su dopisima izvijestili prvostupanjsko tijelo da ne posjeduju tražene podatke.

 

19. U provedenom postupku u svojstvu stranke sudjelovala je i sada pokojna A. M., koja je na predmetnom stanu imala stanarsko pravo, a potom po njezinoj smrti I. M., te tužiteljica G. M..

 

20. U provedenom postupku tuženik je u dva navrata (rješenjima iz 2001. i 2007.) poništavao donijeta prvostupanjska rješenja  kojima se predmetna nekretnina vraća u vlasništvo podnositelja zahtjeva, te predmet vraćao prvostupanjskom tijelu radi upotpunjavanja relevantno činjeničnog stanja.

 

21. Pritom je tuženik u rješenju od 12. travnja 2007. dao uputu da se u ponovnom postupku utvrdi da li je presuda o konfiskaciji donesena protiv imovine pok. P. M., odnosno da li je isti ikada bio vlasnik spornih nekretnina, budući da se isti ne spominje u zk. izvatku za k.č.br. (nekretnina je do oduzimanja bila u vlasništvu Zemljišne zajednice urbarske općine Sveta Jelena, a građevinska dozvola od 12. srpnja 1941. izdana je supruzi K. M.).

 

22. Upravni sud Republike Hrvatske je u presudi posl.br. Us-5142/2007-6 od 3. veljače 2011., kojom je potvrdio navedeno rješenje tuženika, istaknuo je kao odlučne činjenice koje je u ponovnom postupku potrebno utvrditi, osnov oduzimanja i osobu prijašnjeg vlasnika, naime da li je nekretnina konfiscirana ocu podnositelja (P. M.) ili nacionalizirana njegovoj majci i supruzi konfiskata (K. M.).

 

23. U ponovnom je postupku podnositelj zahtjeva (kojeg je naslijedila supruga N. M., a po njezinoj smrti djeca – ovdje zainteresirane osobe – D. M. i J. Š.) postupio po uputi prvostupanjskog tijela i tuženika iz rješenja od 12. travnja 2007., te je pred Općinskim sudom u Crikvenici pokrenuo parnični postupak protiv Republike Hrvatske radi donošenja presude kojom će biti utvrđeno da je sporna nekretnina konfiscirana pok. P. M., međutim, tužba je odbačena pravomoćnim rješenjem tog suda posl.br. P-765/2012 od 22. rujna 2014., uz obrazloženje da utvrđenje te činjenice nije u sudskoj nadležnosti.

 

24. Prvostupanjsko je tijelo u daljnjem tijeku postupka izvršilo uvid u presudu Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-238/92 od 29. listopada 1993. (koji je parnični postupak vođen temeljem zahtjeva pokojne A. G. protiv G. C., radi otkupa predmetnog spornog stana na I. katu), kao i cjelokupni spis tog parničnog postupka, uključujući isprave i dokaze koji se nalaze u istome, te je temeljem navedenih dokaza utvrdio da se radi o stanu odnosno nekretnini koja je oduzeta upravo konfiskacijom, i to P. M. kao prijašnjem vlasniku, kao i druge relevantne činjenice, te je na istima utemeljilo djelomično rješenje kojim je odlučeno da se sporna nekretnina ima vratiti sljednicima podnositelja zahtjeva (ovdje drugo i treće zainteresiranoj osobi) u naravi, a koja je odluka pobijanim rješenjem tuženika potvrđena kao pravilna i zakonita.

 

25. Po stavu ovoga suda iznesenim postupanjem prvostupanjskog tijela i tuženika u cijelosti je postupljeno po uputama tuženika iz rješenja od 12. travnja 2007. te Upravnog suda Republike Hrvatske iz presude posl.br. Us-5142/2007-6 od 3. veljače 2011., činjenično je stanje utvrđeno pravilno i potpuno, na temelju vjerodostojne dokumentacije i zakonito provedenog postupka.

 

26. Naime imajući u vidu sve prednje iznijete okolnosti: da je odluka o oduzimanju predmetne nekretnine uništena te nije u posjedu podnositelja niti drugih sudionika; da spis o konfiskaciji (oduzimanju) nije pronađen u arhivima niti jednog od nadležnih državnih tijela (Općinskog suda u Crikvenici, Državnog arhiva u Rijeci, Državnog arhiva u Zagrebu), te da je tužba podnositelja radi utvrđenja činjenica da bi sporna nekretnina bila konfiscirana njihovom predniku naknadno pravomoćno odbačena; i ovaj Sud smatra pravilnom i zakonitom odluku prvostupanjskog tijela da odlučne činjenice (pogotovo osnov oduzimanja i osobu prijašnjeg vlasnika), utvrdi uvidom u presudu Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-238/92 od 29. listopada 1993. te spis tog postupka, uključujući  i sve isprave i dokaze koji se nalaze u tom spisu.

 

27. Pritom nisu osnovani prigovori tužiteljice glede pravilnosti i zakonitosti upotrebe navedene dokumentacije kao dokaznog sredstva u predmetnom upravnom postupku, a budući da je iz svega iznesenog vidljivo da su sve druge mogućnosti dokazivanja iscrpljene, a u konkretnom slučaju radi se o spisu parničnog postupka koji je vođen upravo po zahtjevu prednice tužiteljice (A. G.), u kojem je ista imala svojstvo tužitelja, pa je stoga istoj dana mogućnost sudjelovanja, očitovanja i osporavanja svih dokaza i isprava provedenih u tom parničnom postupku, kao i zaključaka suda. Prednica tužiteljice u tom je postupku dapače i iskoristila sva svoja procesna prava i pravne lijekove, pa je tako protiv citirane presude poslovni broj P-238/92 od 29. listopada 1993. podnijela kako žalbu (odbijenu presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2052/93 od 4. svibnja 1994.), a potom i reviziju (odbijenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-552/1996 od 8. travnja 1999.). Pravilno navodi tuženik da je opisano postupanje zakonito i sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku o dokazivanju činjenica u upravnom postupku, te je utemeljeno na postojećoj sudskoj praksi, pri čemu se osobito ukazuje na presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Uzz-30/12 i poslovni broj 29/12 od 27. veljače 2018., u kojima je zauzeto pravno stajalište da se odlučne činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti zahtjeva za naknadu (u tom slučaju - utvrđenje državljanstva FNRJ), u nedostatku drugih materijalnih dokaza može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima, među kojima i ispravama i dokazima koji se nalaze u drugom spisu.

 

28. U konkretnom slučaju, iz citirane pravomoćne presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-238/92 od 29. listopada 1993., kao i iz sadržaja isprava i dokaza koji prileže spisu tog postupka (saslušanja upravitelja zemljišnoknjižnog odjela T. R.), nespornim proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice A. M. (za otkup predmetnog stana) odbijen temeljem utvrđenja da se radi o konfisciranom stanu koja se nalazi u zgradi koja je rješenjem Kotarskog suda u Crikvenici broj Pr-73/45-39 od 10. siječnja 1948. konfiscirana u 2/3 dijela prijašnjem vlasniku P. M. (1/3 je izlučen na zahtjev njegove supruge K. M.), te da je upravo stan na I. katu na kojem je A. M. imala stanarsko pravo bio predmet konfiskacije te je zbog konfiskacije pod zabranom raspolaganja na temelju čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba.

 

29. Stoga je pravilno prvostupanjsko tijelo na temelju navedene presude i cjelokupne dokumentacije koja prileži spisu u kojem je donijeta ta presuda utvrdilo da se radi o stanu koji je prijašnjem vlasniku oduzet konfiskacijom, kao i okolnost da navedena nekretnina konfiscirana upravo predniku podnositelja zahtjeva, pok. P. M..

 

30. Imajući u vidu prednje navedenu utvrđenu činjenicu da stoga nekretnina koja je predmet spora (stan na prvom katu) predstavlja konfisciranu imovinu odnosno konfiscirani stan, tuženik po stavu ovoga suda i nije trebao u daljnjem dijelu ispitivati osnovanost žalbenih navoda tužiteljice M. G., već je njezina žalba trebala biti odbačena kao podnijeta od neovlaštene osobe, a budući da ista u provedenom upravnom postupku i nije trebala imati svojstvo stranke.

 

31. Naime, nije sporno da sukladno ustaljenoj upravnosudskoj praksi svojstvo stranke u postupcima radi naknade odnosno povrata oduzete imovine imaju i one osobe koje su bili raniji nositelji stanarskog prava na stanovima koje su predmet naknade, odnosno koji su stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96), koji je zakon stupio na snagu 5. studenog 1996., stekle svojstvo zaštićenih najmoprimaca na predmetnim stanovima.

 

32. Stoga nije sporno da je sada pokojna Ana Marko, koja je na predmetnom stanu imala stanarsko pravo, imala pravo sudjelovati u tom postupku u svojstvu stranke.

 

33. Međutim, imenovana A. M. preminula je 2004., a njezina nasljednica I. M. (nećakinja) nije bila navedena niti u ugovoru o korištenju stana zaključenog 15. rujna 1975. između komunalnog poduzeća Usluga Crikvenica i A. M., a niti kao član obiteljskog domaćinstva imenovane, već samo u zahtjevu za sklapanje ugovora o kupnji stana od 28. ožujka 1997., iz čega slijedi da ni imenovana I. M. nije dokazala svoje svojstvo stranke u provedenom postupku.

 

34. Međutim, sve i kada bi se uzelo da je sada pokojna I. M. (preminula 9. rujna 2015.) bila članom obiteljskog domaćinstva pokojne A. M. (nositeljice stanarskog prava na spornom stanu) te da je stoga imala svojstvo stranke u postupku, to svojstvo u svakom slučaju nije imala tužiteljica M. G. koja je naslijedila pokojnu I. G. 2015. godine kao njezina oporučna nasljednica, a koja, iako i sama nećakinja pokojne A. G., niti u tijeku postupka, a niti u tijeku spora nije dokazala da bi bila član njezinog obiteljskog domaćinstva.

 

35. Iz navedenog proizlazi da je pokojna A. M. kao nositelj stanarskog prava odnosno zaštićeni najmoprimac na predmetnom stanu osnovano imala svojstvo stranke u predmetnom postupku, a koje je pravo trajalo do njezine smrti, odnosno do 2004. godine, a to je pravo eventualno mogla imati i I. G., a čije je pravo, ukoliko je i postojalo, prestalo njezinom smrću 2015. godine.

 

36. Međutim, kako to pravilno ističu zainteresirane osobe, neosnovano tužiteljica M. G. smatra da je stanarsko pravo trebalo priznati i njoj samom činjenicom što je oporučna nasljednica iza svoje pokojne sestre I. G., budući da ista, ni u slučaju da je zahtjev zainteresiranih osoba za povrat predmetnog konfisciranog stana pravomoćno odbijen, ne bi imala pravo otkupiti predmetni stan.

 

37. Naime, pravo na otkup (kupnju stana na kojem postoji stanarsko pravo) isključivo je strogo osobno i neprenosivo pravo stanara, a uz njegovu suglasnost i članove njegovog obiteljskog domaćinstva (čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo  („Narodne novine“ broj 27/91 do 88/02)). To je strogo osobno pravo (zapravo povlastica) koje se ne može prenositi na treće osobe, koje pravo slijedom toga ne može prijeći niti na nasljednike (zakonske ili oporučne) već to pravo, ukoliko za života nije konzumirano od strane ovlaštenika prava, prestaje njegovom smrću (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-2975/99 od 26. veljače 2003., Rev-3191/93 od 22. siječnja 1998., Rev-2270/93 od 9. listopada 1997.). Stoga tužiteljica ni u kojem slučaju ne može naslijediti eventualno pravo pokojne I. M. odnosno A. M. na otkup predmetnog stana (koje bi upravo iste imale tek ukoliko zahtjev prijašnjeg vlasnika bude pravomoćno odbijen), budući da je riječ o strogo osobnom pravu sada pokojne ranije nositeljice tog prava koje nije konzumirano za njezinog života, te sukladno ustaljenoj sudskoj praksi ne može preći na njezine nasljednike. Stoga se suprotno stavu tužiteljice istoj ne može priznati svojstvo stranke u predmetnom postupku budući da se takvo pravo priznaje samo kvalificiranim stanarima – nositeljima stanarskog prava odnosno zaštićenim najmoprimcima, što tužiteljica nedvojbeno nije.

 

38. Iz istog razloga pravo na sudjelovanje u postupku ne može proizaći ni iz okolnosti što ista vodi parnične postupke vezane uz predmetni stan, pa stoga Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužiteljice da se za potrebu ovog spora pribave ti spisi.

 

39. Slijedom navedenog, Sud smatra da je tuženik, a nakon što je utvrdio zakonitost i pravilnost stava prvostupanjskog tijela da se u konkretnom slučaju radilo o konfisciranoj imovini, trebao utvrditi da tužiteljica, koja na predmetnom konfisciranom stanu nije nositeljica stanarskog prava niti član obiteljskog domaćinstva pokojne nositeljice stanarskog prava, nema pravo odnosno pravni interes za sudjelovanjem u tom postupku kao stranka, te njezinu žalbu odbaciti kao nedopuštenu.

 

40. Pritom, time što je tuženik istoj priznao svojstvo stranke te se upustio u meritorno razmatranje svih njezinih žalbenih prigovora, nije povrijedio zakon na njezinu štetu, pa stoga Sud nije našao da bi samo iz navedenog razloga valjalo poništavati pobijano rješenje tuženika. Međutim, imajući u vidu da tužiteljica nije imala zakonski osnov sudjelovati kao stranka u provedenom postupku, Sud smatra da nakon otklanjanja tužiteljičinog prigovora vezanog uz osnov oduzimanja (konfiskaciju), nije nužno niti svrsishodno razmatrati njezine preostale tužbene navode, s obzirom da iz nesporno utvrđene činjenice konfiskacije slijedi zaključak da ista nema svojstvo stranke u postupku.

 

41. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 57. st. 2. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev te riješiti kao u izreci ove presude.

 

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 79 st. 4. ZUS-a, prema kojoj tužiteljica, koja je u cijelosti izgubila predmetni spor, nema pravo na naknadu troškova spora, već je dužna nadoknaditi troškove spora drugo- i trećezainteresiranim osobama, koje su u sporu uspjele, te koje su takav zahtjev i postavile.

 

43. Drugozainteresiranoj i trećezainteresiranoj osobi je sukladno čl. 79. st. 4. ZUS-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), priznat kao opravdan i nužan trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) prilikom sastava odgovora na tužbu, te za pristup na ročište za raspravu održano 7. listopada 2021., za svaku radnju u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 23.1. i Tbr. 23.2. u svezi Tbr. 50. Tarife), sveukupno u zbrojenom iznosu od 5.000,00 kn, uvećano za pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost po stopi od 25% (1.250,00 kn - Tbr. 42. Tarife), i to u ukupnom zbrojenom iznosu od 6.250,00 kn.

 

Stoga je riješeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 19. listopada 2021.

 

                                                                                                                              Sutkinja

 

                                                                                                                                      Daria Pugel, v.r.

             

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u šest (6) primjeraka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.