- 1 -              Rev 738/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 738/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. N., OIB: ..., iz Z., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici S. L., OIB: ..., Z., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J.1 & J.2 u R., protiv I-tuženika Centar za odgoj i obrazovanje G., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku D. L., odvjetniku u Z., i II-tuženika Grada Zagreba, OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćnici A. H. odvjetnici u Z., radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-462/2019-11 od 24. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj Pn-80/2019-75 od 28. ožujka 2019., u sjednici održanoj 19. listopada 2021.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-462/2019-11 od 24. veljače 2021. i presuda Općinskog suda u Sesvetama broj Pn-80/2019-75 od 28. ožujka 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. Odluka o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-462/2019-11 od 24. veljače 2021. potvrđena je presuda Općinskog suda u Sesvetama broj Pn-80/2019-75 od 28. ožujka 2019. kojom je odbijen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su u razdoblju 2009.-2017. prvotuženik u svojstvu osnivača odgojne-obrazovne ustanove koju je pohađala tužiteljica i neprovedbom mjera razumne prilagodbe zgrade u Z., ..., kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti i drugotuženik smještajem prvotuženika u zgradu neprilagođenu kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti te neprovedbom mjera razumne prilagodbe zgrade potrebama korisnika, odnosno njezinim neizmještanjem u zgradu prilagođenu kretanju osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti teško, izravno, produljeno i ponovljeno diskriminirali tužiteljicu s osnove invaliditeta pričinivši joj neimovinsku štetu povrede prava osobnosti, te kojom je traženo da se tuženicima naloži s osnova naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti diskriminacijom po osnovi invaliditeta isplatiti solidarno tužiteljici iznos 110.000,00 kn te je ujedno naloženo tužiteljici na ime troškova postupka isplatiti prvotuženiku iznos 25.000,00 kn, a drugotuženiku iznos 28.125,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama počev od 29. ožujka 2019. do isplate.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a st. 1. alineja 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice uz naknadu joj troškova postupka, podredno ukidanje obje nižestupanjske presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Postupajući prema odredbi čl. 391. st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda je jasna i razumljiva, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tužiteljica ukazuje, a to što su zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u primjeni relevantnog materijalnog prava propustili utvrditi činjenice odlučne za ovaj spor, razlozi za ukidanje nižestupanjskih presuda, sve u smislu odredbe čl. 395. st. 3. ZPP-a, o čemu će u nastavku obrazloženja ovog rješenja biti riječi.

 

7. Nižestupanjski sudovi su polazeći od nespornih te onih u postupku utvrđenih činjenica prema kojima je:

 

- tužiteljici osobi s invaliditetom, na temelju rješenja Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport od 14. prosinca 2009., donesenog prema Pravilniku o osnovnom školskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju od 20. svibnja 1991. određeno osnovno školovanje po posebnom planu i programu za učenike s teškoćama u razvoju u Centru za odgoj i obrazovanje G. u Z., a koje se u razdoblju od rujna 2009. do lipnja 2017. odvijalo u Podružnici R. na adresi ..., Z.

 

- radilo se o prizemnom objektu starijeg datuma gradnje, ispod prosjeka u odnosu na današnje normative gradnje sličnih građevina, zbog čega su postojale određene teškoće u pristupu odnosno kretanju u istom osobama s invaliditetom, a koje nedostatke nije moguće otkloniti rekonstrukcijom objekta, zbog čega se prvotuženik obraćao više puta drugotuženiku radi ostvarivanja studije izvedivosti za taj objekt, odnosno pronalaženje drugog odgovarajućeg prostora, te konačno 2017. prvotuženiku dodijeljen novi, adekvatni prostor u .... u Z.,

 

ocijenili da u konkretnim okolnostima su tuženici poduzimali sve što je bilo u njihovim mogućnostima u nastojanju osiguranja odgojne obrazovnih sadržaja i rehabilitacije tužiteljice na jednak način kao i drugoj djeci koja su istodobno bila uključena u taj program kao i tužiteljica. Odnosno sagledavajući uvjete u kojima se tužiteljica školovala kod prvotuženika i one u kojima se školuju djeca bez invaliditeta u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj, od kojih mnoge ne ispunjavaju uvjete određene Pravilnikom o osiguranu pristupačnosti građevinama osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti i mjerilima određenim državnim pedagoškim standardom osnovnog školskog sustava i obrazovanja, su tuženici dokazali da nisu diskriminirali tužiteljicu kao osobu s invaliditetom, stavljajući je u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu djecu bez invaliditeta, a time i nepostojanje osnove za priznanje joj neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

 

8. Tužiteljica svoj zahtjev prema tuženicima temelji na odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – dalje: ZSD), a kod činjenice što je tužiteljica osoba teže oštećenog zdravlja i kao takva ovisna o pomoći i njezi u obavljanju životnih aktivnosti, a koje su joj uz ostalo u razdoblju 2009.-2017. obuhvaćale i njezino osnovno školovanje koje se provodilo kod prvotuženika u uvjetima za koje tužiteljica smatra da su bili neprimjereni i zbog kojih da je ona bila diskriminirana u odnosu na drugu djecu, a koja nisu imala takve zdravstvene teškoće zbog kojih bi se smatrali osobama s invaliditetom.

 

9. ZSD, a koji svoje ishodište ima u Konvenciji Ujedinjenih naroda za prava osoba s invaliditetom koju je Republika Hrvatska ratificirala 15. kolovoza 2007. (dalje: Konvencija) u čl. 9. zabranjuje diskriminaciju u svim pojavnim oblicima.

 

Prema odredbi čl. 4. st. 2. ZSD diskriminacijom u smislu tog zakona smatrat će se i propust da se osobama s invaliditetom sukladno njihovim specifičnim potrebama omogući korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu, pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom.

 

10. Dakle za ocjenu je li određeno postupanje odnosno propuštanje poduzimanja nekih radnji i aktivnosti u smislu prilagodbe infrastrukture i prostora, a koje je imalo za posljedicu onemogućavanje korištenja ovih od strane osoba sa invaliditetom, za razliku od osoba bez invaliditeta, odlučno je ocijeniti može li se takva prilagodba postići aktivnostima koje se u datim okolnostima mogu ocijeniti razumnim.

 

11. Odredbom čl. 2. Konvencije data je definicija "razumne prilagodbe", a prema kojoj "razumna prilagodba" znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanje, koje ne predstavlja nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se takvo što u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, a kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na razumnoj osnovi s drugim.

 

12. U skladu s tim, a polazeći od odredbe čl. 20. ZSD prema kojoj teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na tuženicima, a nakon što je tužiteljica u postupku učinila vjerojatnim da je (ne)postupanjem tuženika došlo do njezine diskriminacije, za odluku u ovom sporu potrebno je bilo u svjetlu odredbe čl. 2. Konvencije i čl. 4. ZSD ocijeniti je li se aktivnosti koje su poduzimali tuženici u spornom razdoblju (2009.-2017.) na objektu u ... u Z., u pravcu njegove prilagodbe osobama s invaliditetom, a u odnosu na što je tužiteljica prigovarala, moglo podvesti pod one "razumne prilagodbe", a kojima bi se postigla potrebna prilagodba preinakom ili podešavanjem tog prostora, a koje ne bi bilo nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje za tuženike.

 

13. Na temelju provedenog građevinskog vještačenja u postupku je utvrđeno da objekt u .... u Z. je građevina starijeg datuma, koji je ispod prosjeka u odnosu na današnje normative građenja sličnih građevina; radi se o prizemnom objektu u kojeg se pristupa preko rampe za osobe s invaliditetom, u ulaznom prostoru nisu ugrađene oznake pristupačnosti, taktilnih crta vođenja, nedostaju rukohvati odnosno su nepropisno izvedeni, ulazna vrata u građevinu svu dvokrilna i preuska za prolaz invalidskih kolica zbog čega je potrebno otvarati obje vratnice da bi invalidska kolica prošla kroz vrata, hodnici kojima se pristupa u prostorije u kojima djeca borave su uski za mimoilaženje dvaju invalidskih kolica, posebno u dijelu gdje su radijatori i zaštitne drvene maske.

 

14. Prema nalazu građevinskog vještaka hodnike objekta nije moguće porušiti, a bez da se poruše zidovi tog objekta, no moguća je prilagodba prostora ugradnjom mehanizama za otvaranje prozora i vrata prilagođenih osobama s invaliditetom, prilagodbom sanitarnog čvora potrebama osoba s invaliditetom itd.

 

15. U postupku je utvrđeno da je prvotuženik kome je sporni objekt dat na korištenje, a radi nesmetanog obavljanja svojih aktivnosti na tom objektu poduzimao određene radove na krovištu te vršio ispitivanje gromobranske instalacije, kao i u više navrata obraćao drugotuženiku sa zahtjevima za iznalaženje drugog, potrebama korisnika prikladnog objekta.

 

16. Već sada je moguće ocijeniti da opisane aktivnosti prvotuženika kao što su one na popravljanju krovišta te ispitivanju gromobranske instalacije se ne bi mogle podvesti pod aktivnosti koje se odnose na one "razumne prilagodbe" poduzimane u pravcu otklanjanja problema na koje je tužiteljica kao osoba s invaliditetom ukazivala, baš kao ni pisani zahtjevi upućeni drugotuženiku.

 

17. S druge pak strane ne može se za sada prihvatiti kao pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da na temelju nalaza vještaka utvrđenim mogućim prilagodbama tog objekta se ne bi bili postigli oni učinci kojima bi se otklonile poteškoće s kojima se tužiteljica dolazeći i boraveći u tom objektu 8 godina svakodnevno suočavala i bez proširenja hodnika, a što građevinski nije bilo izvedivo.

 

U tom pravcu, a polazeći od nalaza građevinskog vještaka, čini se da su postojale brojne mogućnosti kao što je izmjena dvokrilnih ulaznih vrata postavljanjem jedno-krilnih širokih vrata i time omogućavanja tužiteljici samostalnog ulaska u objekt, u hodniku izmještanjem postojećih radijatora odnosno njihovom zamjenom užim radijatorima, opremanje sanitarnih čvorova opremom prilagođenoj samostalnoj uporabi osoba s invaliditetom (potrebne ručke oko WC školjke, spušteni vodokotlići nadohvat ruku), ugradnjom držača i rukohvata, mehanizma za pozivanje u pomoć itd.

 

18. Zahtjev za zaštitu od diskriminacije u ovom postupku tužiteljica ne traži zbog onemogućavanja njezinog školovanja, već zbog neprilagodbe objekta namijenjenog za odgoj i obrazovanje djece sa invaliditetom i smanjenom pokretljivošću njihovim potrebama, a u kojem objektu je ona boravila radi školovanja u razdoblju od 2009. do 2017., a zbog kojih nedostataka u taj objekt ona nije mogla samostalno pristupati upravljajući invalidskim kolicima, niti se njima kretati hodnicima, odnosno samostalno koristiti WC i slično.

 

19. Kod takvog zahtjeva tužiteljice nepotrebno je raspravljati o tome je li tužiteljica bila onemogućena u školovanju, jer ona to ne problematizira. No potrebno je raspravljati i ocijeniti je li tužiteljici u datim okolnostima, a u usporedbi s drugom djecom koja su pohađala osnovnu školu, a nisu bili osobe s invaliditetom imala jednak položaj i uvjete u smislu je li tužiteljici bio onemogućen pristup i kretanje u objektu u kojem je boravila radi školovanja, sukladno njezinim mogućnostima, a kao što je to bilo djeci bez invaliditeta u objektima u kojima se školuju, a time dakle je li tužiteljica bila diskriminirana.

 

20. Slijedom navedenog, a kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova je pitanje "razumne prilagodbe" vezano za primijenjene odnosno neprimijenjene aktivnosti tuženika na spornom objektu, za sada ostalo nepotpuno raspravljeno, a bez čega nije moguće ni ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, trebalo je obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 3. ZPP-a.

 

21. U nastavljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno raspraviti sporna pitanja te potom donijeti novu zakonitu presudu.

 

22. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku, sve na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 19. listopada 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Gordana Jalšovečki, v.r.