Poslovni broj: 11 Pž-44/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 11 Pž-44/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja S. M. R. S., OIB ..., O., Republika Rumunjska, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu T. M. & partneri d.o.o. u Z., protiv tuženika D. I. d.o.o., OIB ..., O., kojeg zastupa punomoćnica D. R., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 10.329,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-59/14 od 10. lipnja 2019., 19. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-59/14 od 10. lipnja 2019. u dijelu točke I. njene izreke kojim je održan na snazi europski platni nalog broj Pl-25/13 od 9. kolovoza 2013., kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.329,00 EUR sa zateznim kamatama od 25. listopada 2016. do isplate po stopi od 6% godišnje, u roku od osam dana, i u točki II. njene izreke.

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-59/14 od 10. lipnja 2019. u dijelu točke I. njene izreke u kojemu je naloženo tuženiku iznos od 10.320,00 EUR platiti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-59/14 od 10. lipnja 2019. u točki I. izreke održan je na snazi europski platni nalog broj Pl-25/13 od 9. kolovoza 2013., te je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 10.329,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, uz zatezne kamate koje teku od 25. listopada 2016. do isplate u visini od 6% godišnje, po stopi koja je određena Nalogom broj 13 Vlade Republike Rumunjske od 24. kolovoza 2011. koji je objavljen u „Narodnim novinama“ Republike Rumunjske broj 607 od 29. kolovoza 2011. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 6.250,00 kn.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je predmet spora zahtjev za isplatom kupoprodajne cijene za robu, 20 paketa polietilenskih plastičnih granula, isporučene tuženiku 17. listopada 2012. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov navod da je tužitelja pravovremeno obavijestio o eventualnim nedostacima robe, stoga je primjenom odredbi Konvencije Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe od 11. travnja 1980. (SL SFRJ - Međunarodni ugovori, 10/1/84-395, „Narodne novine'' broj 15/98, dalje: Bečka konvencija), koja se primjenjuje u Republici Hrvatskoj na temelju odredbe članka III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske („Narodne novine'' broj 31/91) i članka 29. Zakona o sklapanju i izvršavanju Međunarodnih ugovora („Narodne novine'' broj 28/96), jer obje stranke imaju sjedište u državama potpisnicama, utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan. Stopu zateznih kamata sud je utvrdio je prema materijalnom pravu Republike Rumunjske. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), te na temelju odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11) i Tarifu sudskih pristojbi.

3. Protiv navedene presude žalbu je pravodobno podnio tuženik. Iz sadržaja žalbenih navoda proizlazi da presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu, odnosno, u točkama I. i II. njene izreke. Presudu pobija zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da tužitelj podneskom od 22. lipnja 2019. preinačio tužbu, te da se tuženik toj preinaci protivio, te da je sud propustio odlučiti o preinaci jer je ocijenio da se radi o uređenju tužbenog zahtjeva, koji institut ne postoji u odredbama o parničnom postupku. Smatra da je izreka presude narazumljiva, jer ne sadrži stopu zatezne kamate. Ukazuje na počinjenu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, jer je sud odbio dodijeliti mu rok za očitovanje na tužiteljev podnesak koji je primio dva dana prije održavanja ročišta. Smatra da je počinjena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer je sud pogrešno u obrazloženju presude naveo sadržaj iskaza tuženika, te da je pogrešno sud utvrdio da nije pravovremeno obavijestio tužitelja o nedostacima stvari. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnom navodi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Presuda je ispitana u pobijanom dijelu sukladno odredbama čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. navedenog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

7. Predmet spora je isplata kupoprodajne cijene za isporučenu PET ambalažu bruto težine 18940 kg, koju je tužitelj 17. listopada 2012. dostavio tuženiku putem prijevoznika Z. B., koristeći usluge carinskog prijevoznika H. – C..

8. Nije osnovan žalbeni navod o počinjenoj povredi iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a. Tom odredbom propisano je da je počinjena bitna povreda ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. Iz spisa proizlazi da je tužitelj 20. svibnja 2019. dostavio u spis i punomoćniku tuženika podnesak, te da je tuženik na ročištu održanom 22. svibnja 2019. tražio od suda odgodu ročišta, kako bi se očitovao na navode iz tužiteljevog podneska. Odlukom suda nije povrijeđen postupovni propis. Tužitelj je mogao navode iz podneska iznijeti i na ročištu određenom za raspravljanje 22. svibnja 2019., te bi tuženik jednako tako imao mogućnosti iznijeti činjenice i predložiti dokaze kojima pobija tužiteljeve navode. Nema mjesta primjeni odredbe koja se odnosi na nezakonito postupanje koje onemogućuje stranke u raspravljanju kada je upravo na ročištu 22. svibnja 2019. tuženiku omogućeno raspravljati.

9. Nije počinjena niti povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. Naime, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloga, i u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni ili proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Prvostupanjski sud nije počinio ni druge bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da su za razrješenje pravnog odnosa među strankama, u odnosu na glavnicu mjerodavne odredbe Bečke konvencije čiju primjenu ugovorne strane nisu isključile. Naime, u konkretnom slučaju riječ o sporu s međunarodnim elementom, jer je tužitelj pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu. Prema odredbi čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 88/01; dalje: ZRS) za ugovore je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, osim ako navedenim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Za slučaj kada ugovorne strane nisu izabrale mjerodavno pravo i kada posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo za ugovor o prodaji pokretnih stvari, primijenit će se pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište prodavatelja (čl. 20. ZRSZ-a). U konkretnom slučaju, to bi upućivalo na primjenu materijalnog prava Republike Rumunjske. Međutim, na temelju odredbe čl. 19. ZRSZ-a, kada je riječ o međunarodnoj prodaji robe, odredbe materijalnog prava Republike Rumunjske primjenjuju se tek supsidijarno jer su ta pitanja uređena Bečkom konvencijom. U konkretnom slučaju, stranke nisu isključile primjenu odredbi Bečke konvencije, pa je sadržaj obveza ugovornih strana pravilno trebalo ocijeniti primjenom odredaba te Konvencije.

11. Vezano za tuženikove navode o nedostacima primljene robe, prema ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud ocijenio taj prigovor neosnovanim. Naime, nije sporno da je tuženik primio robu, da je primio predmetni račun, da račun nije vratio tužitelju te nije pisanim putem tužitelja obavijestio o nedostacima.

12. Tuženik ističe da je prigovor zbog nedostataka i izjavu o raskidu ugovora iznio usmeno T. D., „vlasniku“ trgovačkog društva R. – S. iz Mađarske, preko kojeg je dogovorena isporuka robe tužitelju (str. 166. spisa).

13. Odredbom čl. 39. st. 1. Bečke konvencije propisano je da kupac gubi pravo pozivati se na nedostatak usklađenosti robe ako o tome nije prodavatelju poslao obavijest u kojoj je naveo narav nedostatka, u razumnom roku od trenutka kada ga je otkrio ili morao otkriti. Iznošenje usmenih prigovora trećoj osobi, za koju tuženik niti ne navodi da je ovlaštena zastupati tužitelja ili primati izjave od druge ugovorne strane, zasigurno ne predstavlja slanje obavijesti prodavatelju na temelju koje bi kupac mogao ostvarivati svoja prava zbog nedostataka stvari niti pravnovaljani način raskida ugovora.

14. Pogrešno tuženik smatra da je tužbu trebalo odbaciti jer tužitelj nije naznačio stopu zatezne kamate. Pitanje stope zateznih kamata pitanje je primjene materijalnog prava, stoga sukladno odredbi čl. 186. st. 3. ZPP-a stranke nisu dužne navesti stopu zatezne kamate.

15. Nije osnovan ni žalbeni navod da je sud propustio odlučiti o preinaci tužbe. Tužitelj podneskom od 20. svibnja 2019. nije preinačio tužbu. Europskim platnim nalogom poslovni broj P-25/13 naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.329,00 EUR i zatezne kamate od 17. listopada 2012. Tužitelj je podneskom od 20. svibnja 2019. naveo materijalno pravo prema kojem traži isplatu zatezne kamate, a što ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. ili 192. ZPP-a.

16. Slijedom svega navedenog, trebalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

17. Ispunjenje obveze sastoji se u izvršenju onog što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo sukladno odredbi čl. 166. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08; dalje: ZOO). Ako sud ocijeni da postoji dospjela tražbina, treba ju dosuditi u onoj valuti na koju glasi. S obzirom na to da je valuta obveze bila eurima, trebalo je naložiti isplatu u eurima, kako je tužitelj i postavio zahtjev. Slijedom navedenog, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

18. Tuženikova žalba protiv odluke o troškovima postupka nije osnovana, s obzirom na to da je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i u tom dijelu donio pravilnu i zakonitu odluku.

Zagreb, 19. listopada 2021.

Sutkinja

Nevenka Marković