- 1 -              Revt 129/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 129/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. S. A..D. N. S.,  R. S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu P.-G.- D.-V.-K.-B.-P., R.,  protiv tuženika M.-C. d.o.o. V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica H. H., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, uknjižbe i predaje u posjed, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5543/2016-5 od 26. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/11 od 10. lipnja 2016., u sjednici vijeća dana 19. listopada 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-5543/2016-5 od 26. listopada 2016. u dijelu toč. I. izreke kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4585/11 od 10. lipnja 2016. u toč. 1. izreke, odbija se kao neosnovana.

 

II. Revizija tužitelja protiv drugostupanjske odluke o parničnim troškovima u toč II.st, prvi i toč. III. izreke drugostupanjske presude se odbacuje kao nedopuštena.

 

I.. Revizija tuženika protiv drugostupanjske odluke o parničnim troškovima u toč II. st. drugi izreke drugostupanjske presude se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-4585/11 od 10. lipnja 2016. sudio je:

 

"1. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

I. Utvrđuje se da je tužitelj N. I. S. A..D. N. S., vlasnik nekretnina označene kao:

 

- k.č. br. 1176/4 u naravi zgrada u Z., 221/223 i dvorište, ukupne površine 3992m2, upisana u zk. ul. broj 4822 k.o. R., slobodnu od osoba i stvari, sve u roku od 8 dana.

 

II. Utvrđuje se da na nekretnini:

 

- k.č. br. 1176/4 u naravi zgrada u Z., 221/223 i dvorište, ukupne površine 3992m2, upisana u zk. ul. broj 4822 k.o. R., slobodnu od osoba i stvari, sve u roku od 8 dana.

 

nisu pravno valjane:

 

a) uknjižba prava vlasništva tuženika M. – C. d.o.o. V., provedena u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, i to pod posl. br. Z-15405/11 temeljem aneksa ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 20. kolovoza 2005. godine kao zabilježba da je predbilježba prava vlasništva upisana u korist M.- C. d.o.o., V., (MB: …) temeljem rješenja istoga suda posl.br. Z-29117/05 od 15. veljače 2011. godine opravdana i pod posl.br. Z-29117/05 kao predbilježba prava vlasništva u korist tuženika temeljem ugovora u kupoprodaji nekretnine od 10. kolovoza 2005. godine, potvrde od 10. kolovoza 2005. godine i aneksa ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 20. kolovoza 2005. godine;

 

b) uknjižba prava vlasništva provedena u korist N. – Z. unutarnja i vanjska trgovina d.d., Z., na temelju čl.361 i 365 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) kao Z-10381/04;

 

c) uknjižba prava vlasništva na zk. tijelu II (zgrada bez zemljišta) provedena u korist N.-Z. d.d., a temeljem potvrde agencije za restrukturiranje i razvoj Republike Hrvatske od 29. rujna 1992. godine br. 306-02/92-03/281, potvrde Hrvatskog fonda za privatizaciju od 29. studenog 1993., elaborata o procijenjenoj vrijednosti nekretnine od 10. ožujka 1992. te rješenja Okružnog privrednog suda od 08. ožujka 1993., br. Fi-1994/93, pod brojem Z-15845/93;

 

d) prijenos prava korištenja u korist N.-Z. poduzeće za unutarnju i vanjsku trgovinu d.o.o. Z., i to temeljem odluke o organiziranju društva s ograničenom odgovornošću N. " sa sjedištem u Z., od 4. rujna 1991., anexa odluke o organiziranju d.o.o. N. Z. od 27. siječnja 1992. godine, rješenja Okružnog privrednog suda od 09. rujna 1991. br. Fi-9443/91, te rješenja istog suda od 04. veljače 1992. br. Fi-1200/92, a u smislu čl. 8. Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske NN 52/91 od 03.10.1991. pod brojem Z-2107/92;

 

te se nalaže zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu brisanje upisa provedenih po a) do d) i uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa provedenih pod posl br. Z-15405/11, Z-29117/05, Z-10381/04, Z-15845/93 i Z-2107/92.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju preda u posjed nekretninu označene kao k.č. br. 1176/4 u naravi zgrada u Z., i dvorište, ukupne površine 3992 m2, upisana u zk.ul. broj 4822 k.o. R., slobodnu od osoba i stvari, sve u roku od 8 dana.

 

2.              Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 242.610,00 kn u roku od 8 dana."

 

1.2. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 242.610,00 kuna (toč. 2. izreke).

 

2. Visoki trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pž-5543/2016-5 od 26. listopada 2016. djelomično je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu u toč I. izreke. (toč. I. izreke).

 

2.1. Djelomično je potvrđena i odluka o parničnim troškovima u toč. II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 56.240,00 kuna (toč. I. izreke).

 

2.2. Preostali dio odluke o parničnim troškovima je preinačen te je odbijen zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnične troškove u iznosu od 186.370,00 kuna (toč. II. izreke).

 

2.3. Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove drugostupanjskog postupka (toč. III. izreke).

 

3. Tako je suđeno u sporu radi utvrđenja prava vlasništva tužitelja na nekretninama opisanim u presudi koje su bile u društvenom vlasništvu, a glede kojih je u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo korištenja u korist prednika tužitelja R. N. O. V. N. S..

 

4. Protiv drugostupanjske presude su reviziju podnijeli tužitelj i tuženik.

 

5. Tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19). protiv točke I. i toč. III. izreke drugostupanjske presude.

 

5.1. Revizija je podnesena zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

6. Tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP protiv odluke o parničnim troškovima u toč. II. izreke, kojom pobija tu odluku zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud preinači odluku o parničnim troškovima u toč. II. izreke drugostupanjske presude i prihvati zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u cijelosti.

 

7. Tužitelj i tuženik nisu odgovorili na reviziju protivne stranke.

 

8. Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari je neosnovana, a revizije tužitelja i tuženika protiv odluka o parničnim troškovima su nedopuštene.

 

9. U odnosu na reviziju tužitelja protiv drugostupanjske presude iz dijelu toč. I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. 1. izreke i pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev:

 

10. Presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

11. Nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 354. st. 2. toč. 11. ZPP, za koju tužitelj drži da je počinjena time što se drugostupanjski sud nije očitovao na žalbene razloge u skladu s odredbom čl. 375. st.1. ZPP.

 

12. Revizijom se sadržajno ne ukazuje na konkretne nedostatke u izreci i obrazloženju presude niti na proturječnosti samog obrazloženja ili proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

13. U obrazloženju revizijskih razloga bitnih povreda odredaba postupka tužitelj je sadržajno ukazao na (po njemu) pogrešan pravni pristup u rješenju spora, a s tim u vezi pogrešno shvaćanje o tome koje su činjenice odlučne i kako je sud trebao cijeniti isprave radi utvrđenja spornih činjenica. To se poglavito odnosi na isprave na temelju kojih je izvršen zemljišnoknjižni upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu, a na kojima je prednik tužitelja imao upisano pravo korištenja.

 

14. Glede tih navoda treba imati na umu da pogrešan pravni pristup sam po sebi, kada i postoji, ne znači postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 2. toč. 11. ZPP ako je presudu unatoč pogrešnom pravnom pristupu moguće ispitati. Pobijanu presudu je moguće ispitati jer je drugostupanjski sud odgovorio na one žalbene razloge koji su odlučni za rješenje spora.

 

15. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje je ukazao tužitelj.

 

16. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

17. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li tužitelj N. S. A..D. N. S. vlasnik nekretnina opisanih u prvostupanjskoj presudi, te ima li pravo na upis prava vlasništva na svoje ime i predaju nekretnine njemu u posjed. S tim u vezi je sporno je li tuženik mogao steći pravo vlasništva na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja osnovnim sredstvima, pokretnom imovinom i pravima određenih poduzeća i drugih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine broj 39/91, 44/91, dalje: Uredba), za koju tužitelj drži da je protivna čl. 3. i čl. 48. st. 1. i čl. 50. st. 1. Ustava RH (Narodne novine broj 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014, dalje: Ustav).

 

18. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-da je za nekretnine kč. br. 1176/4, u naravi zgrada i dvorište u Z., upisane u zk. ul. broj 4822, k.o. R. u zemljišnim knjigama upisano pravo vlasništva na ime M.-C. d.o.o. V.,

 

-da je prethodno ta nekretnina bila društveno vlasništvo, s upisanim pravom korištenja u korist prednika tužitelja, R. N. O. V., organizacija za promet robe i naftnih derivata N. S.,

 

-da se poslovna jedinica prednika tužitelja na području Republike Hrvatske organizirala kao društveno poduzeće N.-Z. te je navedena nekretnina na temelju odredbe čl. 8. Uredbe ušla u imovinu N.-Z. koja je postala nositelj prava korištenja. N.-Z. je 7. veljače 1992. podnijela zahtjev i ishodila upis prava korištenja na svoje ime, a time je prestalo pravo korištenja prednika tužitelja R. N. O. V.,

 

-da je N.-Z. kod pretvorbe unijela predmetnu nekretninu u svoj temeljni kapital,

 

-da je N.-Z. d.d. Z. sklopila kupoprodajni ugovor s kupcem M.-C. d.o.o. V. 10. kolovoza 2005., te je na temelju tog ugovora upisano pravo vlasništva predmetne nekretnine na ime ovdje tuženika M.-C. d.o.o.

 

19. Imajući na umu navedena utvrđenja odbijen je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine, te i ostali tužbeni zahtjevi.

 

20. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbu čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 137/99, 73/00 , 114/01 , 79/06, 141/06 , 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje ZV), jer je upis prava korištenja i vlasništva naime N.-Z. provedenu zemljišnim knjigama prije stupanja na snagu ZV, pa tužitelj nije mogao po toj odredbi postati nositelj prava vlasništva predmetne nekretnine.

 

21. Također je sud ocijenio neosnovanim pozivanje tužitelja na odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 2/2004, dalje: Aneks G), jer odredbe tog ugovora ne daju pravo tužitelju tražiti utvrđenje prava vlasništva nekretnine, a sukladno tome ni tražiti upis prava vlasništva na svoje ime i predaju nekretnine u posjed.

 

22. Revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava su neosnovani.

 

23. Pri tome osnovano tužitelj navodi da se odredbom čl. 48. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014) jamči se pravo vlasništva. Međutim, odredbom čl. 50. Ustava je propisano da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništva, a poduzetnička se sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite e interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi.

 

24. Republika Hrvatska je u zaštiti svojih interesa i sigurnosti Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine broj 39/91) zabranila poduzećima i drugim pravnim osobama sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije, Republike Crne Gore, Autonomne pokrajine Vojvodine i Autonomne pokrajine Kosovo, da prijenosom prava raspolaganja, prodajom, drugim pravnim poslom ili aktom internog poslovanja osnovna sredstva svojih poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika bez svojstva pravne osobnosti na teritoriju Republike Hrvatske prenose sa teritorija Republike Hrvatske.

 

24.1. Uredbom o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine broj 52/91) je u čl. 6. propisano da poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike Srbije, Autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine. Republike Crne Gore, te organa i institucija federacije mogu se odlukom zaposlenih u jedinici odnosno organizacijskom obliku donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeće ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu.

24.2. Potom je odredbom čl. 3. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine br. 40/92) propisano da se sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju republika Srbije i Crne Gore te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine ... [ovime] prenose u vlasništvo Republike Hrvatske.

 

24.3. Zakonom o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine”, br. 29/94) je u čl. 10. propisano da sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina [u zemljišne knjige] koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju članka 3 stavka 1. Uredbe.

 

25. Radi se o prisilnim propisima za koje nije donesena odluka o njihovoj protuustavnosti.

 

26. Imajući na umu utvrđenja u toč. 18. obrazloženja ove presude, posebno imajući na umu da je predmetna nekretnina na temelju prisilnog propisa postala vlasništvo Republike Hrvatske i potom unesena u temelji kapital novog trgovačkog društva N.-Z., slijedi da je prednik tuženika i prije upisa u zemljišne knjige stekao pravo vlasništva, a sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina [u zemljišne knjige] koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju članka 3 stavka 1. Uredbe/94.

 

27. Nakon što je prednik tužitelja stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini mogao je njome slobodno raspolagati, što je i učinio sklapanjem kupoprodajnog ugovora s kupcem M.-C. d.o.o. V., te je na temelju tog ugovora upisano pravo vlasništva predmetne nekretnine na ime ovdje tuženika M.-C. d.o.o.

 

28. Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju Anexa G Ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 2/2004, dalje: Aneks G), jer odredbe tog ugovora ne daju pravo tužitelju tražiti od suda da utvrdi njegovo pravo vlasništva, te potom i upisa prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige i predaju u posjed.

 

29. Prema čl. 2. st. 1. podst. a. Anexa G prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi slijednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava. Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt koji njemu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pravo vlasništva tužitelj nije mogao steći izravno na temelju Ugovora o pitanjima sukcesije i Anexa G, jer mu to pravo tek treba biti priznato.

 

29.1. Iz odredbe čl. 2. st. 2. podst. a. Anexa G je jasno da se radi o odredbi koja je upućena državama potpisnicama Ugovora o pitanjima sukcesije, a koje su dužne priznati i zaštititi privatnu imovinu i vratiti ti je u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba. Temeljna pretpostavka je da su građani ili druge pravne osobe SFRJ na dan 31. prosinca 1990. bile nositelji imovinskog prava, u ovom slučaju prava vlasništva.

 

29.2. Prednik tužitelja nije bio nositelj prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, niti je to pravo mogao steći izravnom primjenom Anexa G, jer međunarodnim ugovorom nije uspostavljeno pravo vlasništva konkretnih nekretnina niti valjan naslov za stjecanje tog prava.

 

Prema tome predniku tužitelja bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, ako se za to ispune pretpostavke, a nakon toga nadležno bi tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.

 

29.3. Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova (tako u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-900/2007, Rev-306/2008, Rev-224/2007, Rev-2404/2011-2). Republika Hrvatska do sada nije zaključila niti jedan bilateralni sporazum ili usvojila bilo kakve propise radi implementacije, a koji bi omogućili primjenu čl. 2. Anexa G Ugovora o sukcesiji. Stoga zahtjev tužitelja da se njega utvrdi vlasnikom predmetnih nekretnina nema dovoljnu pravnu osnovu u domaćem pravu ili u međunarodnom ugovoru koji čini dio domaćeg pravnog poretka

 

30. U pogledu primjene Anexa G izjasnio se i Europski sud za ljudska prava u odluci donesenoj u pravno identičnom predmetu Mladost turist A.D. protiv Hrvatske po zahtjevu poslovni broj 73035/14. Prema ocjeni Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), u odnosu na gubitak prava korištenja na predmetnim nekretninama, koje je pravo tužitelja prestalo s danom 26. lipnja 1992. kada je stupila na snagu Uredba/92 s učinkom da je vlasnik predmetne nekretnine postala Republika Hrvatska, zahtjev za zaštitu konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva je nedopušten ratione temporis obzirom da je Republika Hrvatska ratificirala Konvenciju 5. studenog 1997. U tom je smislu ESLJP ponovio da se članak 1. Protokola I. uz Konvenciju ne može tumačiti na način da obvezuje države članice na vraćanje imovine koja im je prenesena u vlasništvo prije ratifikacije Konvencije.

 

28. Stoga je pobijana presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava u postupku u kojemu nisu počinjene povrede odredaba postupka na koje je ukazano revizijom, pa je valjalo odbiti reviziju tužitelja po čl. 393. ZPP.

 

29. U odnosu na revizije tužitelja i tuženika protiv odluke o parničnim troškovima:

 

30. Prema odredbi čl. 382. st. 1. i 2. stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude. Samo iznimno, stranke mogu prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

31. U odnosu na dopuštenost revizije protiv rješenja o parničnim troškovima je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-19/2015-15, prema kojemu pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

32. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod pojmom pravomoćno dovršenog postupka u smislu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo pravomoćno završen parnični postupak o predmetu spora. Odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak o predmetu spora, nego o troškovima spora.

 

33. Isto pravno shvaćanje zauzeto je već u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015. i nizu odluka revizijskog suda, te je uspostavljena ujednačena sudska praksa.34. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

34. Stoga je valjalo reviziju tužitelja i tuženika protiv odluke o parničnim troškovima odbaciti po čl. 392. u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP.

 

Zagreb, 19. listopada 2021.