- 1 - Revd 2862/2021-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. B., odvjetnik u O., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik L. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-353/2020-2 od 11. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1235/18-39 od 29. siječnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2021.
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-353/2020-2 od 11. veljače 2021. se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik A. bank d.d. Z. je podneskom od 24. svibnja 2021. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-353/2020-2 od 11. veljače 2021. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.
4. U ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi su utvrdili da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj …., kojeg su stranke sklopile dana 4. svibnja 2005., a kojom odredbom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po jednostranoj odluci banke bez unaprijed utvrđenih parametara promjenjivosti. Presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe, dok je tuženikov prigovor zastare ocijenjem neosnovanim.
5. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje presude te je naznačio više pravnih pitanja koja prema ocjeni ovoga suda nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
6. Prvo i drugo pitanje odnose se na zastaru tražbina iz sporova radi povrata stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe.
6.1. Riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja ne odstupa od pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/20) zauzetog na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
6.2. S obzirom na to da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila prema navedenom pravnom shvaćanju, nije riječ važnom pitanju po čl. 385.a. st. 1. ZPP.
7. Treće pitanje kojim tuženik u bitnome pita je li sud u individualnoj parnici, koju potrošač pokrene protiv banke radi povrata stečenog bez osnove, pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan za utvrđenjem iz takve presude bez da je utvrdio je li činjenično stanje u kolektivnom sporu identično onom u individualnom sporu, nije važni za rješenje ovoga spora i procesnu poziciju tuženika.
7.1. U ovoj parnici se glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva riječ o sudskom razrješenju pravnih odnosa nastalih na temelju ugovora o kreditu s ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, bez unaprijed određenih parametara promjene. Sud je u ovoj parnici ocijenio ništetnima određene odredbe ugovora na temelju činjenica utvrđenih u postupku dokazivanja u ovom sporu, a samo u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva se pozvao i na pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.
7.3. Kondemnatorni tužbeni zahtjev nije bio predmetom kolektivnog spora, jer u tom sporu nije bilo riječi o zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi nezakonito ugovorenih kamata. Ujedno se napominje da je glede pravnih učinaka presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite potrošača i vezanosti suda u individualnim parnicama koje se vode radi utvrđenja ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavljena ujednačena praksa revizijskog suda.
8. Četvrtim pitanjem tuženik pita je li sud dužan izvesti dokaz saslušanjem svjedoka radi utvrđenja jesu li stranke pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate. Naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385. a. st. 1. ZPP jer odgovor na to pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog spora, činjeničnim tvrdnjama stranaka, nespornim činjenicama, dokaznim prijedlozima stranaka te izvedenim dokazima. Nije moguće unaprijed odrediti kad će sud biti dužan izvesti dokaz saslušanjem svjedoka.
9. Peto pitanje kojim tuženik pita koje su pravne posljedice utvrđenja ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, odnosno treba li korisnik vraćati kredit prema početnoj kamatnoj stopi ili onoj koju korisnici plaćaju na kune nakon konverzije kredita u kune, je određeno naznačeno, ali nije naznačen razlog važnosti pitanja u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.
10. Šesto pitanje se odnosi na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91) prema kojoj, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik pita može li se stjecatelj smatrati savjesnim u slučaju proglašenja ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno je li dužan stečeno vratiti s kamatama od dana stjecanja.
10.1. Naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se savjesnost prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Vrhovni sud RH je uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja.
10.2. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj 1/04 od 5. ožujka 2001. i shvaćanje u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018., na koju ukazuje tuženik, ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju jer se odnose na drugačiju činjeničnu osnovu spora, uz napomenu da je presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1242/14-2 od 6. lipnja 2018. donesena u sporu iz ugovora o zajmu koji je presudom utvrđen ništetnim, uz utvrđenje da je stjecatelj bio savjestan.
11. Slijedom toga u odnosu na peto pitanje nije naznačen razlog važnosti, dok ostala naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.
