Poslovni broj: 8. P-464/2017-35

   

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Sukoišanska br. 6, Split                                                                           Poslovni broj: 8. P-464/2017-35

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Splitu, po sucu ovog suda Mariji Balić Jurišić, u pravnoj stvari 1.tužitelja Z. V.,2.tužitelja. E.-B. G., 4.tužitelja. S. G., svi iz I. – L., koje zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda u Z., protiv tužene R. H., zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u S., Građansko.-upravni odjel, radi naknade štete, nakon provedene glavne i javne rasprave, zaključene u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika zastupnika po zakonu tužene 31. ožujka 2021., objavljene 18. rujna 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

I Dužan je tuženik plaćati tužiteljima Z. V., E.-B. G. i S. G., s osnova naknade štete zbog gubitka uzdržavanja u vidu mjesečne rente, počevši od 15.07.1981. godine i to:

- Z. V. mjesečni iznos od po 400,00 EUR-a, dok za to budu postojali zakonski uvjeti,

- E.-B. G. mjesečni iznos od po 300,00 EUR-a, zaključno sa 06.03.2003.,

- S. G. mjesečni iznos od po 300,00 EUR-a, zaključno sa 15.11.1997.,

- svima zajedno sa kamatom koja se do 6. listopada 1989. plaća po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge oročene bez utvrđene namjene više od godinu dana, a od 7. listopada 1989. do 31. prosinca 2005. po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja plaćale na devizne štedne uloge po viđenju, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od osam dana.

 

II Svaka stranka snosi svoj trošak.

 

Obrazloženje

 

              1. Pred ovim sudom zaprimljena je 20. srpnja 1984. tužba 1.tužitelja Z. V., 2.tužitelja E.-B. G., 3.tužitelja S. G., 4.tužitelja M. G., 5.tužitelja M. T. G., svi iz I. – L., i 6.tužitelja A. B. iz Z., protiv 1.tuženika D. S. – V.P. Š., i 2.tuenika P.Z. Ž. – Ž., radi naknade štete.

 

              2. U tužbi se navodi da je 15. kolovoza 1981. između otoka Z. i O. došlo do sudara između čamca oznake 84-VD-3, vlasništvo drugotuženika i vojnog broda oznake DTM-217, vlasništvo prvotuženika. Do pomorske nezgode da je došlo krivnjom zapovjednika oba broda.

 

              3. U vrijeme same nezgode, na čamcu vlasništvo drugotuženika, da su se zatekli tužitelji ad.1., ad.5., ad.3. i ad.6., kao i prednik tužitelja ad.1. i ad.3. sada pok. B. G., suprug tužiteljice ad.1., otac tužitelja ad.3., sin tužiteljice ad.4. i brat tužiteljice ad.5., koji je u ovoj pomorskoj nezgodi smrtno stradao. Nadalje se navodi da su ostali tužitelji također dospjeli u more, a kojom prilikom su zadobili povrede, te im je uništena sva prtljaga, posebice obitelji G.

 

              4. Tužitelji nadalje ističu, da se vezano za predmetnu nezgodu, vodi krivični postupak pred Općinskim sudom u Šibeniku pod brojem K-221/83 i to protiv zapovjednika čamca, vlasništvo drugotuženika. Međutim, neovisno o tome što se krivični postupak vodi u odnosu na upravitelja čamca drugotuženika, iz nalaza vještaka nesporno slijedi da su oba zapovjednika kriva za predmetnu prometnu nezgodu.

 

              5. Tužitelji i to posebno oni od ad.1. do ad.3. da trpe uslijed smrti supruga i oca znatnu materijalnu i nematerijalnu štetu, te da su bili izvrgnuti znatnim materijalnim troškovima. Nematerijalna šteta da se sastoji u pretrpljenim duševnim bolima zbog smrti supruga, odnosno oca, pretrpljenog straha, s tim da se napominje da je tužitelj ad.2. rođen nakon očeve smrti. Tužitelji od ad.1. do ad.3. da su također imali i materijalnu štetu s osnova repatrijacije posmrtnih ostataka, pogrebnih troškova, troškova izgradnje grobnice i nadgrobnog spomenika. Ovi tužitelji da su također ostali bez kompletne opreme koju su imali sa sobom na brodu, s tim da tužitelji ad.2. i ad.3. trpe štetu iz osnova izgubljenog uzdržavanja, pa stoga potražuju iznose na ime materijalne i nematerijalne štete.

 

              6. Tužiteljica ad.4. da s osnova nematerijalne štete potražuje s osnova pretrpljenih duševnih boli, budući da je izgubila u predmetnoj nezgodi sina, dok tužiteljica ad.5. također iz istog osnova ima potraživanja radi smrti brata. Ova tužiteljica da trpi i materijalnu štetu iz osnova izgubljenih stvari na brodu u vrijeme nezgode, te također trpi i strah.

             

              7. Tužitelj ad.6. potražuje nematerijalnu štetu s osnova pretrpljene fizičke boli, strah, te umanjenje opće životne aktivnosti.

 

              8. Pred ovim sudom zaprimljen je 17. listopada 1984. odgovor na tužbu 2.tuženika.

 

              9. U svom odgovoru na tužbu 2.tuženik ističe da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Nadalje se u bitnome navodi da je iz historijata tužbe razvidno da se pred Općinskim sudom u Šibeniku, pod brojem K-221/83. vodi krivični postupak, a kako pitanje krivične odgovornosti predstavlja prejudicijalno pitanje za utvrđivanje odgovornosti tuženika za naknadu štete, to se predlaže sudu prekinuti ovaj postupak do pravomoćnog okončanja krivičnog postupka koji se vodi pod naprijed navedenim brojem.

 

              10. Drugotuženik nadalje ističe da se protivi tužbi iz razloga nedopustivosti tužbenog zahtjeva budući da je isti postavljen u odnosu na tužitelja ad.1., ad.2. i ad.3. u stranoj valuti, suprotno važećim zakonskim odredbama. Drugotuženik podredno prigovara visini tužbenog zahtjeva kao što prigovara i osnovanosti istog u odnosu na potraživanje tužiteljice ad.5. po osnovu pretrpljenih psihičkih boli za bratom, jer istoj naknada pripada samo u slučaju zajedničkog života i domaćinstva sa pok. bratom, a o čemu da ne postoje dokazi uz tužbu, a nije vidljivo da bi ova zajednica između istih postojala. Nadalje se prigovara potraživanju naknade za duševne boli za tužitelja ad.2. koji da je rođen posthumno, pa da ga u skladu s propisima i sudskom praksom ne bi pripadala naknada. U odnosu na izgubljenu imovinu tužitelja, drugotuženik ističe kako smatra da osnovanost ovog potraživanja ne proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, pa isto osporava, budući da tužitelji na tu okolnost nisu pružili odgovarajuće dokaze. Također se prigovara i pravu naknade za pretrpljeni strah tužitelja ad.3., budući da tuženik ad.2. ne raspolaže s odgovarajućim podacima o starosti tog tužitelja. Tuženik ad. 2. također ističe da je rentni zahtjev previsoko postavljen, te da ovaj tuženik ne raspolaže s odgovarajućim dokazima o primanjima prednika tužitelja ad.2. i ad.3. kao ni o pravima koji su isti tužitelji eventualno ostvarivali po smrti istog. Također se navodi da se u odnosu na sve tužitelje prigovara visini postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

              11. Pred ovim sudom zaprimljen je 1. studenog 1984. odgovor na tužbu 1.tuženika.

 

              12. U svom odgovoru na tužbu prvotuženik ističe da se protivi tužbi i tuženom zahtjevu u bitnome navodeći da prvotuženik nije obvezan tužiteljima naknaditi bilo kakvu štetu, jer na njegovoj strani nema odgovornosti, a u prilog čemu govori činjenica da se krivični postupak pred Općinskim sudom u Šibeniku pod poslovnim brojem K-221/83 vodi protiv Roman Mate, voditelja čamca drugotuženika.

 

              13. Prvotuženik navodi da je do sudara između broda ratne mornarice DTM 217 i čamca 84-VD-3 došlo iz razloga što da je voditelj čamca drugotuženika uzeo krivi smjer plovidbe nakon prolaza rta M., otok Z., te usmjerio čamac na svjetlo broda prvotuženika umjesto na svjetlo otoka O., što je neažurno osmatrao i promatrao plovidbu, te što je krivo procijenio međusobnu udaljenost i pramčani kut pod kojim su se brodovi vidjeli, te zatim što kod čamca drugotuženika nije na vrijeme poduzet ispravan manevar od samog trenutka međusobnog uočavanja, što je u zadnjem trenutku poduzeo manevar okrećući čamac ulijevo, te s razloga što čamac drugotuženika nije imao bočna svjetla, tj. što bočna svjetla kritične prigode nisu gorjela.

 

              14. Zapovjednik drugotuženika da je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da izbjegne sudar, te da je prateći osmatrani objekt i u trenutku kada je primijetio nagli okret u lijevo na udaljenosti od 20 do 30 metara, naredio strojno zaustavljanje broda i okretaj kormila udesno, ali i pored svih poduzetih mjera, da je zbog malog rastojanja brodova došlo do sudara.

             

15. Također, opreza radi, prigovara visini tužbenog zahtjev svih tužitelja, posebno ističući da tužitelji ne mogu postaviti tužbeni zahtjev u stranoj valuti. Prigovara zahtjevu tužiteljice ad.5. smatrajući da joj ne pripada nikakva naknada, budući da nije živjela s pok. bratom. Također se prigovara tužbenom zahtjevu tužitelja ad.2. koji je rođen nakon očeve smrti, budući da ga po stavu sudske prakse ne bi pripadala nikakva naknada, dok tužitelja ad.3. ne bi pripadala naknada na ime pretrpljenog straha. Tuženik cijeni da je rentni zahtjev također previsok. Predlaže se, u odnosu na ovog tuženika, odbiti tužbeni zahtjev.

 

              16. Presudom Okružnog privrednog suda u S., poslovni broj XII-P-2340/84. od 3. ožujka 1988. odbijen je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, dok je djelomično usvojen u odnosu na drugotuženika.

 

              17. Povodom žalbi tužitelja od ad.1. do ad.6. i tuženika ad.2., rješenjem Privrednog suda Hrvatske posl.broj II-Pž-2961/88-2. od 19. rujna 1989. ukinuta je prvostupanjska presuda br. XII-P-2340/84. od 3. ožujka 1988. i predmet vraćen na ponovni postupak.

 

              18. Rješenjem od 7. rujna 1992. prekinut je postupak u odnosu na prvotuženika.

 

              19. Postupak je također prekinut u odnosu na drugotuženika do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Š. pod brojem K-221/93 rješenjem od 25. svibnja 1994.

 

              20. Rješenjem od 29. ožujka 1996.nastavljen je, u odnosu na drugotuženika, postupak prekinut rješenjem od 25. svibnja 1994.

             

21. Tužitelji su podneskom zaprimljenim pred ovim sudom 3. svibnja 2000. uredili tužbeni zahtjev na način da su iznosi zatraženi u kunama umjesto u tadašnjim dinarima.

 

              22. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u S. pod posl. brojem XII-P-2676/90 od 14. ožujka 2002. djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja od ad.1. do ad.6. u odnosu na tuženika ad.2.

 

              23. Na ročištu održanim pred ovim sudom 5. travnja 2005. tužitelji su kao tuženika umjesto D. S. označili R. H. iz razloga što su ostvarene pretpostavke pod kojima R. H. odgovara za propuste bivše S.

 

              24. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom 15. prosinca 2005. tužitelji su uredili tužbeni zahtjev na način da iznose potražuju u kunama i eurima umjesto u lirama.

 

              25. Prvotuženik R. H. je podneskom od 20. prosinca 2005. navela da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, smatrajući da ne postoji pravni osnov odgovornosti ove tužene za naknadu štete tužiteljima, iz razloga što brod bivše J. nije kriv za nastanak predmetne nesreće, pa stoga R. H. u tom smislu ostaje kod svih navoda koji su u tom pogledu iznijeti tijekom postupka uz prijedlog da se u odnosu na ovog tuženika tužbeni zahtjev odbije.

              26. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a uzimajući u obzir postojeću sudsku praksu u R. H., tuženik smatra da su traženi iznosi po svakom vidu štete previsoko postavljeni, a posebno imajući u vidu da je tužiteljima već pravomoćno dosuđen i isplaćen iznos naknade štete od strane prvotnog tuženika ad.2. P.Z. Ž. Nadalje se ističe da tužitelji zahtijevaju isplatu kamate na tražene iznose naknade štete od dana nesreće, iako kamate na naknadu nematerijalne štete, kao i materijalne štete ukoliko se visina iste utvrđuje u postupku, teku od dana presuđenja, a ne od dana štetnog događaja.

 

              27. Presudom ovog suda posl. broj XII-P-2676/90. od 15. studenog 2006. u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu R. H.

 

              28. Povodom žalbi tužitelja od ad.1. do ad.6., rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl. broj XLVII-Pž-3147/07-4 od 23. srpnja 2008. ukinuta je presuda ovog suda posl. br. XII-P-2676/90. od 15. studenog 2006. i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

 

              29. U ponovnom postupku tužitelji su naveli da u cijelosti ostaju kod tužbe i tužbenog zahtjeva od 14. prosinca 2005., dok je s osnova duševnih boli zbog smrti bliske osobe povišen tužbeni zahtjeve u odnosu na tužiteljicu ad1. tužitelja ad.2., ad.3, tužiteljice ad.4. i ad.5. Tužitelji su također naveli da po njihovom mišljenju, polazeći od nalaza i mišljenja Lučke kapetanije Š. od 19. studenog 1981., te vještva sudskog vještaka B. S., da bi sud morao obvezati tuženu na naknadu štete tužiteljima nakon utvrđene odgovornosti. Tužitelji ističu da je po njihovom mišljenju, pa čak polazeći od nalaz i mišljenja vještaka M., krivnja prvotuženika nesporna.

 

30. Prvotuženik se protivio povećanju tužbenog zahtjeva i tužbi navodeći da ne postoji pravni osnov odgovornosti ovog tuženika za naknadu štete, budući da je iz cijelog do sada provedenog postupka nesumnjivo da ovaj tuženik ne bi bio odgovoran za štetni događaj. Nadalje se ustraje u prigovoru previsoko postavljenih tužbenih zahtjeva. Ujedno je ukazano sudu da mora imati u vidu činjenicu da je tužiteljima već pravomoćno dosuđen i isplaćen iznos od strane durgotuženika. Tuženik je također naveo da tužitelji kamatu traže od dana nesreće, iako kamatu na naknadu štete, bila ona materijalna ili nematerijalna, treba utvrditi u postupku, te da kamate teku od dana presuđenja, a ne od dana štetnog događaja. Sud je rješenjem na ročištu od 17. prosinca 2008. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva.

 

31. Presudom ovog suda posl.br. VIII P-1183/08 od 27. siječnja 2009. sud je usvojio tužbeni zahtjev pod točkama I., III. i V., te dosudio tužiteljima u cijelosti zarežene iznose, osim pod točkama II. i IV. gdje su tužitelji odbijeni za tražene zakonske zatezne kamate tekuće od 15. srpnja 1981. godine do presuđenja. Pod točkom VI. tužbenog zahtjeva dosuđen je tužiteljima parnični trošak u iznosu od 267.668,00 kn.

 

32. Povodom žalbe tuženika, presudom V. trgovačkog suda R. H. posl.br. 47. Pž-7132/09 od 18. svibnja 2010. preinačena je prvostupanjska presuda posl.br. VIII P-1183/08 od 27. siječnja 2009. u dijelu točke I. kojom je tuženik obvezan tužiteljici ad5. naknaditi štetu u iznosu od 255.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, dok je rješenjem pod istim poslovnim brojem ukinuta citirana prvostupanjska presuda u pobijanim točkama III., V. i VI.

 

33. U ponovljenom postupku tužitelji su i nadalje ustrajali u navodima iznijetim u tužbi i tijekom dosadašnjeg postupka. Tuženik je i nadalje ustrajao u navodim iznijetim u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, te je dodatno, sukladno čl. 764. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, istakao prigovor zastare.

 

34. Cijeneći osnovanim prigovor zastare, presudom ovog suda posl. br. P-1324/10 od 17. studenog 2010. odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti. Povodom žalbe tuženika, presudom V. trgovačkog suda R. H. posl.br. 47. Pž-666/11 od 19. svibnja 2011. potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pobijane točke I., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja ad.1, ad.2, ad.4, ad.5 i ad.6., koji se odnosi na naknadu štete s osnova pretrpljenog straha svakom od ovih tužitelja u iznosu od 30.000,00 kn s osnova pretrpljenog straha, zatim u dijelu u kojem tužitelj ad.6 potražuje s osnova pretrpljenih fizičkih boli iznos od 25.000,00 kn, u dijelu u kojem tužiteljica ad.1 potražuje naknadu štete za izgubljene stvari u vrijednosti od 2.800,00 EUR, u dijelu u kojem tužiteljica ad.5 potražuje naknadu štete za uništene i izgubljene stvari u iznosu od 1.750,00 EUR-a i u dijelu u kojem tužiteljica ad.1 potražuje naknadu pogrebnih troškova u iznosu od 582,76 EUR od 15. srpnja 1981. god. do isplate, te kamata na iznos od 117,24 EUR za razdoblje od 15. srpnja 1981 do 6. lipnja 1984. Presuda je preinačena u dijelu točke I. u kojoj je tužiteljica ad.1 odbijena za naknadu pogrebnih troškova u iznosu od 117.00 EUR. Rješenjem pod istim poslovnim broje, prvostupanjska presuda je ukinuta u točci II., te u dijelu točke I. kojom su tužitelji od ad.1 do ad3. dobiveni sa zahtjevom za naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli tužitelja od ad.1 do ad.3 i u tom je dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

35. Stranke su izjavile reviziju protiv drugostupanjske odluke od 19. svibnja 2011. godine. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-362/11-2 od 24. listopada 2012. revizija tužitelja i revizija tuženika odbačene su kao nedopuštene.

 

36. Presudom ovog suda poslovni broj P-1970/2011 od 22. svibnja 2015. sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te svakom od tužitelja s osnove pretrpljene duševne boli dosudio iznos od po 89.576,25 kn. Dopunskom presudom od 27. srpnja 2016. tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim potražuju iznose od po 235.423,75 kn. Točkom II dosuđeni su tužiteljima naknada štete zbog gubitka uzdržavanja, dok je točkom III odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5166/2015 od 29. svibnja 2017. potvrđena je prvostupanjska presuda broj P-1970/2011 od 29. svibnja 2017. u točci I te dopunska presuda broj P-1970/11 od 27. svibnja 2016. Rješenjem pod istim poslovnim brojem od 29. svibnja 2017. ukinuta je prvostupanjska presuda broj P-1970/2011 od 22. svibnja 2015. u točkama II i III i u tom je dijelu predmet vraćen na ponovni postupak.

 

37. Tuženik je protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5166/15 od 29. svibnja 2017. podnio reviziju. Odlučujući o reviziji tuženika V. sud R. H. je istu odbacio kao nedopuštenu svojim rješenjem broje Revt-569/17 od 23. listopada 2019.

 

38. U ponovljenom postupku sud je pregledao isprave priložene spisu te proveo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

 

39. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

 

40. O odgovornosti tuženika.

 

41. U konkretnom slučaju na utvrđivanje odgovornosti prvotuženika primjenjuju se odredbe članka 753. do 768. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi («Narodne novine» broj: 53/91.- u daljnjem tekstu ZPUP).

 

42. Temeljem odredbe članka 755. u svezi s člankom 754. za štetu nastalu u slučajevima iz članka 754. odgovara brod čijom je krivnjom šteta uzrokovana. Pod odgovornošću broda razumijeva se odgovornost nositelja prava raspolaganja broda, vlasnika broda i brodara. Člankom 757 ZPUP-a propisano je da ako je šteta uzrokovana krivnjom dvaju lili više brodara, svaki brod odgovara razmjerno svojom krivnjom. A ako se opseg krivnje ne može ustanoviti, odgovornost brodara za štetu dijeli se na jednake dijelove.

 

43. Člankom 759. ZPUP-a propisano je da ako je sudarom brodova uzrokovana smrt ili tjelesna ozljeda, osobe za štetu nastalu smrću ili tjelesnom ozljedom odgovaraju solidarno brodovi čijom je krivnjom došlo do sudara. Načelo solidarne odgovornosti bordova koji su krivi za sudar koji je prouzročit smrt ili tjelesnu ozljedu osoba preuzet je iz članka 4. stavak 3. Bruxelleske konvencije od 1910. i člana 4. stavak.1. Ž. konvencije od 1960. s ciljem da se u većoj mjeri zaštite ljudske žrtve kod sudara brodova.

 

44. Sudski vještak P. M. je u svom vještvu od 20. svibnja 1986. naveo da je u predmetnom slučaju teško izraziti i dati mišljenje o uzrocima koji su doveli do sudara iz razloga što se vještvo isključivo temelji na izjavama svjedoka koje su najvećim djelom nepotpune, kontraverzne, a posebnu teškoću da predstavlja i činjenica da točna pozicija sudara nikada nije utvrđena, te da je i kut sudara nepoznat. Vještak je u bitnom naveo, da se u svjetlu svih datih izjava i raspoloživih dokaza, da se brodu DTM-217 ne može staviti ozbiljniji prigovor na njegovo ponašanje tokom plovidbe i manevriranja koje je uslijedilo neposredno prije sudara kad je već stvoren položaj opasne blizine. Brodu DTM -217 da se može prigovoriti što nije poduzeo radnju predviđenu člankom 54. Pravilnika o izbjegavanju sudara na moru, tj. što nije brodskom sirenom-zviždaljkom i svjetlosnim signalima na vrijeme upozorio čamac 84-VD-3 na opasnost od sudara, te što nije već ranije zaustavio i preokrenuo pogonske strojeve, ali da se taj njegov propust treba promatrati u svjetlu činjenice da čamac 84-VD-3 nije pokazivao svoja bočna svjetla, a što da je moglo vrlo lako navesti zapovjednika broda DTM-217 na zaključak da se radi o malom čamcu koji može u posljednji trenutak skrenuti i poduzeti radnje potrebne za izbjegavanje sudara. Stoga je vještak mišljenja i uvjerenja da je čamac 84-VD-3 prekršio odredbe članka 2., 5.,7., 15., 21. i 23. Pravilnika o izbjegavanju sudara na moru, te da je skoro isključivo kriv za sudar.

45. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. M., koje sud prihvaća kako stručno, objektivno i nepristrano, te koje nije u suprotnosti sa ostalim spisu priloženim ispravama, vještvima izrađenim za potrebe krivičnog postupka vođenog pred O. sudom u Š. pod brojem K-221/83, proizlazi da na strani prvotuženika postoji odgovornost koja se ogleda u vidu kršenja odredbe članka 54. Pravilnika o sprječavanju sudara, neažurnom promatranju, ne poduzimanju na vrijeme radnji izbjegavanja sudara itd. Neovisno o činjenici da je u ovom predmetu imenovani sudski vještak naveo da je odgovornost 1.tuženika minorna u odnosu na odgovornost 2.tuženika, to minorno jedino implicira da je brod 1.tuženika odgovoran za predmetni sudar u manjem postotku od broda 2.tuženika, a što je logično i prihvatljivo s obzirom da se radi o brodu bivše JRM koja je, za pretpostaviti, imala, bar interno, stroža pravila odgovornosti. Stoga je u odnosu na odgovornost R. H. sukladno članku 759. ZPUP-a po stajalištu ovog suda ista solidarno odgovorna za uzrokovanu smrt odnosno za štetu nastalu smrću.

 

46. U konkretnom slučaju vještvom nije utvrđeno u kojim omjerima je kriv 1.tuženik, a u kojem omjeru je kriv 2.tuženik, pa se sukladno članku 757. ZPUP-a odgovornost brodova za štetu dijeli na jednake dijelove. Također se ukazuje da je temelj odgovornosti za štetu nastale sudarom brodova, dokazana krivnja. Dakle, riječ je o krivnji u objektivnom smislu. Po stajalištu ovog suda utvrđeno je da je 1.tuženik odgovoran za predmetnu pomorsku štetu solidarno sa 2.tuženikom sukladno članku 759. ZPUP-a.

 

47. U odnosu na materijalnu štetu.

 

48. U odnosu na zahtjev za naknadu štete s osnova gubitka uzdržavanja tužitelja ad.1. do ad.3. ističe se da ovi tužitelji imaju pravo na ovaj vid naknade materijalne štete temeljem odredbe članka 194 stavak 1 i članka 2, Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99. – dalje ZOO) po kojoj odredbi osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje poginulog ima pravo na naknadu štete koju gubi gubitkom uzdržavanja, odnosno pomaganja.

 

49. Ova se šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja a koji ne može biti veći od onoga što je oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu. Iz spisu priloženih isparava proizlazi da je pok. B. G. imao prihode ne veće od 480.000.000 lit godišnje. Ukupni prihodi nakon odbijanja mjesnog poreza na dohodak dakle neto prihod vlasnika je iznos 16.000.000 lit.

 

50. U skladu sa uputom V. trgovačkog suda R. H. u nastavku postupka bilo je potrebno utvrditi koliko bi po mjesecima i godinama iznosio dohodak pok. uzdržavatelja da nije smrtno stradao i da je nastavio sa ostvarivanjem dohotka i to od dana smrti pa do presuđenja, uz pretpostavku da bi nastavio tu djelatnost iz koje je ostvarivao osobni dohodak do trenutka smrti, zatim da li bi pokojnik dodatnim radom ostvario i daljnja sredstava prijeko potrebna za egzistenciju njegove obitelji, kolik bi dio takvog dohotka trošio za svoje uzdržavanje, koliko bi iznosila, po mjesecima i godinama, obiteljska mirovina koju su ostvarile uzdržavane osobe upravo na osnovu smrti uzdržavatelja, a u koji iznos se ima uračunati i stopa obiteljske mirovine. Iznos stipendije koja se plaća djetetu poginulih treba uzeti u obzirom prilikom utvrđivanja iznosa izgubljenog uzdržavanja.

 

51. Tužiteljica je primala obiteljsku mirovinu te dječje doplatke. Također se ističe da je 3.tužitelj rođen posthumno te se za njega navedeni iznosi potražuju od 1. siječnja 1982. Isplata 2.tužitelju i 3.tužitelju je trajala do završetka njihovog školovanja odnosno za 2.tužitelja do 1. prosinca 1997.,a 3.tužitelja do 1. travnja 2003. Tijekom postupka utvrđeno je da prednik tužitelja nije ostvarivao sredstva dodatnim radom.

 

52. Na spornu okolnost provedeno je vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, koje sud cijeni kao objektivno i stručno, a koje je zaprimljeno u ovaj spis 28. rujna 2020. Vještak je u svom vještvu naveo da bi pok. prednik tužitelja doprinosio za uzdržavanje tužitelja godišnje 25.600.000. ITL ili 2.133.333. ITL mjesečno. Kada se mjesečni iznos podijeli s brojem članova obitelji tri odnosno četiri na svakoga se odnosi 711.111. ITL odnosno za četiri osobe 533.333. ITL. Za preostala dva člana proizlazi gubitak dohotka u iznosu od 1.511.110. ITL u kojem su iznosu sadržani i troškovi režija za jednog člana, a za tri preostala člana gubitak dohotka iznosi 1.679.999. ITL u koji iznos su također uključeni troškovi režije za jednog člana (prednika tužitelja). Prikazani gubitci dohotka za određeni broj članova obitelji umanjivani su za ostvarene prihode koji su članovi obitelji ostvarili po osnovi mirovine i dječjeg dodatka.

 

53. Vještak je naveo da prema izvršenom izračunu po mjesecima iznos rente na datum 31. prosinca 2001. godine iznosi 305.888.604. ITL od čega se na 1.tužitelja odnosi iznos od 183.533.150. ITL, na 2.tužitelja se odnosi iznos od 52.463.956. ITL, a na 3.tužitelja iznos od 69.891.498. ITL.

 

54. Nadalje od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2013. godine potraživanje po osnovi rente u eurima bi iznosilo 27.143,10 EUR od čega se ja 1.tužitelja odnosi 24.009,61 EUR, a na 3.tužitelja se odnosi iznos od 3.133,49 EUR.

Daljnjim nastavkom obračuna od 1. siječnja 2014. do 1. rujna 2020. godine, potraživanje po osnovi rente u eurima bi iznosilo 13.523,00 EUR-a, od čega si se na 1.tužitelja odnosio iznos od 13.523,00 EUR-a. Iz navedenog, ukupno potraživanje bi iznosilo 305.888.604.-ITL i 40.666,10 EUR-a.

 

55. Dopunom vještva od 19. prosinca 2020. vještak je naveo da je u svom osnovnom vještačenju utvrdio visinu godišnjeg doprinosa prednika tužitelja u iznosu od 25.600.000. ITL odnosno mjesečno 2.133.333. ITL. Nakon izvršene konverzije iz ITL u EUR vještak navodi da iznos rente na dan 31. prosinca 2001. iznosi 157.995,26 EUR, na dan 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2013. iznosi 27.143.10 EUR, a od 1. siječnja 2014. do 1. rujna 2020. 13.523,00 EUR. Ukupno potraživanje iznosi 198.661,36 EUR.

 

56. Sud prihvaća vještvo kao stručno, objektivno i neosporeno.

 

57. Stoga je slijedom iznijetog, a sukladno odredbi članka 194 ZOO-a odlučeno kao u izreci pod I presude.

 

58. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a. Budući da su tužitelji sa svojim konačno postavljenim tužbenom zahtjevom od 20. prosinca 2005. djelomično uspjeli, to je odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak. Stoga je u odnosu na trošak riješeno kao u točci II. izreke presude.

 

U Splitu 18. rujna 2021.

 

Sudac

 

Marija Balić Jurišić, v.r.

 

 

 

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalbu u roku od 8 dana računajući od dana primitka.

Žalba se podnosi Visokom trgovačkom sudu RH putem ovog suda u 3 primjerka.

 

Dna:

- tužiteljima po punomoćniku

- tuženoj po ŽDO Građansko upravni odjel Split

- u spis