REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P-2392/2019

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari
tužiteljice I. V., OIB …, iz K. S., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u S., protiv
tužene P. b. Z. d.d., Z., OIB …,
koju zastupaju punomoćnici J. M., B. B. i V. V., odvjetnici u
Odvjetničkom društvu M., B. i V. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon
održane glavne i javne rasprave zaključene 14. rujna 2021. u nazočnosti
punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužene S. R.,
odvjetničke vježbenice, na ročištu radi objave, dana 18. listopada 2021.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., članka 4., članka 5., članka 6.
stavka 2. Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između tužiteljice i tužene
dana 18. prosinca 2006. i potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od Javne bilježnice
M. I. u S. pod poslovnim brojem …, u dijelu kojim je ugovoren
iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.405,53 CHF, ugovoreno plaćanje
kamata i povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju tužene za CHF na dan plaćanja, ugovorena kamatna stopa koja je
promjenjiva ovisno o odluci tužene kao banke te u dijelu u kojem je ugovorena
promjena iznosa anuiteta u slučaju promjene kamatne stope.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu broj
…, zaključenog između tužiteljice i tužene dana 18. prosinca 2006. i
potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od Javne bilježnice M. I. u S. pod
poslovnim brojem ….

III Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici
iznos od 34.047,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja

2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5
(pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj prema
prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a koja kamata teče:

2 P-2392/2019

- na iznos od 81,02 kn od 31. kolovoza 2007.
- na iznos od 78,90 kn od 30. rujna 2007.
- na iznos od 78,09 kn od 31. listopada 2007.
- na iznos od 78,45 kn od 30. studenog 2007.
- na iznos od 77,15 kn od 31. prosinca 2007.

- na iznos od 77,73 kn od 31. siječnja 2008.
- na iznos od 190,66 kn od 29. veljače 2008.
- na iznos od 192,12 kn od 31. ožujka 2008.
- na iznos od 184,94 kn od 30. travnja 2008.
- na iznos od 181,95 kn od 31. svibnja 2008.
- na iznos od 181,82 kn od 30. lipnja 2008.
- na iznos od 176,60 kn od 31. srpnja 2008.
- na iznos od 174,93 kn od 31. kolovoza 2008.
- na iznos od 174,98 kn od 30. rujna 2008.
- na iznos od 228,45 kn od 31. listopada 2008.
- na iznos od 176,26 kn od 30. studenog 2008.
- na iznos od 235,14 kn od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 251,36 kn od 31. siječnja 2009.
- na iznos od 258,47 kn od 28. veljače 2009.
- na iznos od 236,12 kn od 31. ožujka 2009.
- na iznos od 239,67 kn od 30. travnja 2009.
- na iznos od 210,55 kn od 31. svibnja 2009.
- na iznos od 185,69 kn od 30. lipnja 2009.
- na iznos od 191,26 kn od 31. srpnja 2009.
- na iznos od 205,58 kn od 31. kolovoza 2009.
- na iznos od 203,98 kn od 30. rujna 2009.
- na iznos od 190,31 kn od 31. listopada 2009.
- na iznos od 215,88 kn od 30. studenog 2009.
- na iznos od 234,54 kn od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 264,53 kn od 31. siječnja 2010.
- na iznos od 256,72 kn od 28. veljače 2010.
- na iznos od 295,46 kn od 31. ožujka 2010.
- na iznos od 286,98 kn od 30. travnja 2010.
- na iznos od 304,66 kn od 31. svibnja 2010.
- na iznos od 421,93 kn od 30. lipnja 2010.
- na iznos od 396,88 kn od 31. srpnja 2010.
- na iznos od 464,47 kn od 31. kolovoza 2010.
- na iznos od 442,74 kn od 30. rujna 2010.
- na iznos od 396,71 kn od 31. listopada 2010.
- na iznos od 485,72 kn od 30. studenog 2010.
- na iznos od 566,54 kn od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 520,15 kn od 31. siječnja 2011.
- na iznos od 547,87 kn od 28. veljače 2011.
- na iznos od 510,63 kn od 31. ožujka 2011.
- na iznos od 516,23 kn od 30. travnja 2011.
- na iznos od 664,33 kn od 31. svibnja 2011.

3 P-2392/2019

- na iznos od 674,30 kn od 30. lipnja 2011.
- na iznos od 802,11 kn od 31. srpnja 2011.
- na iznos od 740,14 kn od 31. kolovoza 2011.
- na iznos od 671,82 kn od 30. rujna 2011.
- na iznos od 663,30 kn od 31. listopada 2011.
- na iznos od 657,23 kn od 30. studenog 2011.
- na iznos od 687,25 kn od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 718,83 kn od 31. siječnja 2012.
- na iznos od 720,63 kn od 29. veljače 2012.
- na iznos od 700,04 kn od 31. ožujka 2012.
- na iznos od 710,52 kn od 30. travnja 2012.
- na iznos od 720,14 kn od 31. svibnja 2012.
- na iznos od 704,71 kn od 30. lipnja 2012.
- na iznos od 709,99 kn od 31. srpnja 2012.
- na iznos od 701,14 kn od 31. kolovoza 2012.
- na iznos od 678,65 kn od 30. rujna 2012.
- na iznos od 702,40 kn od 31. listopada 2012.
- na iznos od 715,50 kn od 30. studenog 2012.
- na iznos od 710,93 kn od 31. prosinca 2012.

- na iznos od 660,07 kn od 31. siječnja 2013.
- na iznos od 703,39 kn od 28. veljače 2013.
- na iznos od 705,48 kn od 31. ožujka 2013.
- na iznos od 687,26 kn od 30. travnja 2013.
- na iznos od 638,76 kn od 31. svibnja 2013.
- na iznos od 637,46 kn od 30. lipnja 2013.
- na iznos od 647,97 kn od 31. srpnja 2013.
- na iznos od 667,54 kn od 31. kolovoza 2013.
- na iznos od 697,53 kn od 30. rujna 2013.

- na iznos od 682,08 kn od 31. listopada 2013. - na iznos od 690,97 kn od 30. studenog 2013.

- na iznos od 701,11 kn od 31. prosinca 2013. pa sve do konačne isplate.

IV Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici
iznos od 3.637,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31. srpnja

2015. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila
zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5
(pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi određenoj prema
prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a koja kamata teče
od 19. prosinca 2006. do konačne isplate.

V Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi
tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 9.678,00 kn sa zateznom kamatom
koja teče od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište
određuje obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima

4 P-2392/2019

izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 27. svibnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv
tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi sadržanih u člancima 1., 4., 5. i 6. stavku 2.
Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između parničnih stranaka dana 18.
prosinca 2006. i potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od Javne bilježnice M.
I. u S. pod poslovnim brojem …, a kojim je tužiteljici od strane
tužene odobren kredit u iznosu od 23.405,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s
ugovorenom kamatnom stopom od 4,99% godišnje. Navodi kako tužena prilikom
ugovaranja kredita nije tužiteljicu, kao potrošača, informirala i upozorila na rizičnost
označene valutne klauzule, posebno iz razloga što je tečaj CHF u to vrijeme bio blizu
svojih povijesnih minimuma, tako da je u narednom razdoblju bio očekivan njegov
rast, što je tuženoj moralo biti poznato. Suprotno tome, kredit ugovoren s valutnom
klauzulom u CHF tužiteljici je predstavljen kao povoljniji, a švicarski franak kao
sigurna i stabilna valuta. Dodaje kako je odredbom članka 4. ugovora ugovorena
promjenjiva kamatna stopa koja se može promijeniti u skladu s odlukom banke o
kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, međutim o predmetnim odredbama
nije se pojedinačno pregovaralo, tako da promjena kamatne stope nije razumljiva, jer
ne postoje objektivni kriteriji temeljem kojih bi se mogla odrediti takva kamatna stopa
niti je tužiteljica bila upoznata o čemu bi ovisilo kretanje kamatne stope. Ovome
dodaje kako je zbog ovakvog postupanja tužene i drugih banaka, pred Trgovačkim
sudom u Zagrebu vođen sudski postupak pod poslovnim brojem P-1401/2012 radi
kolektivne zaštite interesa potrošača, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog
Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. po kojoj je utvrđeno
da su ovdje predmetne ugovorne odredbe nepoštene, odnosno ništetne. U skladu s
iznesenim, tužiteljica tvrdi kako je tužena bez pravnog osnova povećala kamatnu
stopu te kako je uslijed rasta tečaja CHF, tuženoj plaćala anuitete koji su znatno veći
od dužnih iznosa, radi čega je pretplatila iznos od 35.091,31 kn, koji potražuje ovom
tužbom.

2. U svom odgovoru od 23. prosinca 2020. tužena je prije svega istaknula
prigovor zastare potraživanja te u cijelosti osporila osnovu tužbe i visinu tužbenog
zahtjeva. Navodi kako je predmetni ugovor prestao isplatom i zatvaranjem kredita
dana 7. ožujka 2014., stoga nema osnove pozivanja na ništetnost ugovora te kako se
u ovom slučaju ne radi o naknadi štete, već o parnici radi isplate temeljem stjecanja
bez osnove, tako da se tužiteljica ne može pozivati na presude trgovačkih sudova.
Dodaje kako je Zakonom o obveznim odnosima dopušteno ugovaranje promjenjive
kamatne stope i valutne klauzule te kako je u ovom slučaju cijena novca bila
povezana s oscilacijama na financijskom tržištu u odnosu na koje nema niti je imala
utjecaja.

3. Podneskom od 2. siječnja 2021. tužiteljica je preinačila tužbu proširujući je i
na plaćenu naknadu za obradu i osiguranje kredita te s ovog osnova zatražila isplatu
u iznosu od 3.208,08 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. prosinca

2006., a sud je nastavio s raspravljanjem po tako preinačenoj tužbi unatoč
protivljenju tužene, uzimajući u obzir odredbu iz čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom
postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,
57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se tužba može preinačiti do

5 P-2392/2019

zaključenja prethodnog postupka, a u ovom slučaju on je zaključen na ročištu održanom 14. siječnja 2021.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj
… od 18. prosinca 2006. i pregleda uplata po kreditu na dan 18. travnja

2019. te plana otplate i otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope od 18.
prosinca 2006., pregledom općih uvjeta poslovanja tužene s građanima priloženih uz
podnesak tužene od 29. siječnja 2021. te pregledom nalaza i mišljenja sudskog
vještaka za knjigovodstvo-financijske poslove V. K. od 27. travnja 2021.
s prilozima, dok je ostale dokazne prijedloge stranaka sud odbio izvesti kao suvišne.

5. Podneskom od 6. svibnja 2021. tužiteljica je u skladu s nalazom vještaka
konačno postavila tužbeni zahtjev koji je u točkama I i II ostao neizmijenjen, dok je u
točki III zatražila isplatu glavnice u iznosu od 34.047,70 kn sa zateznom kamatom
koja od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine teče od 31. kolovoza 2007. do

31. prosinca 2013. pa sve do konačne isplate. U odnosu na točku IV zahtjeva
postavljenog radi iznosa naknade za obradu i osiguranje kredita, zatražila je isplatu
iznosa od 3.637,93 kn sa zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca 2006. do
isplate.

6. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti tužbe i
visine postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare
potraživanja.

9. Pregledom Ugovora o kreditu broj …, zaključenog između
parničnih stranaka dana 18. prosinca 2006. i potvrđenog dana 19. prosinca 2006. od
Javne bilježnice M. I. u S. pod poslovnim brojem …, razvidno
je kako je tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila s tuženom kredit koji joj je, u
skladu s člankom 1., odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.405,53 CHF
prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene na dan korištenja kredita, uz
kamatu koja je u skladu s člankom 4. utvrđena u visini od 4,99% godišnje, a
promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih
vozila i koja je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, s tim da
se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan dospijeća, a prema
otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, kako to propisuje odredba iz čl. 6. st. 2.
ugovora, a što je sve tužiteljica prihvatila iskazanom suglasnošću i potvrdila svojim
potpisom. Odredbom iz čl. 11. st. 3. tužiteljica se obvezala prije korištenja, odnosno
istovremeno s korištenjem kredita, platiti tuženoj naknadu za obradu kreditnog
zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od
2%, a sve u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih
vozila.

10. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje
ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako
se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i

6 P-2392/2019

ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u
pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj
ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed
formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,
posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj
odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna
odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog
ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl.

87. ZZP/03.

11. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05,
41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne
obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz
čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti
ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba
nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan,
kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

12. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li
odredbe sadržane u člancima 1., 4., 5., 6. st. 2. te čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu od

18. prosinca 2006. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne
učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i
niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno
korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim
brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda
Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tom odlukom utvrđeno
je kako je P. b. Z. (označena kao tužena pod 2) u vremenu od 1.
studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava
potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o
kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana
glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u
cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene o potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi
zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz
članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca

2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti
potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S
tim u vezi, presudom je naloženo svim tuženima pa tako i ovdje tuženoj, prekinuti s
gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu
ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz
valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude
izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu
kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom
potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora,
jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa
tako i ovdje tuženoj, svako takvo ili slično buduće postupanje.

7 P-2392/2019

13. Pored gore iznesenog, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c ZPP po kojoj
se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na
pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela,
ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u
sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih
interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni
ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten
štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba
pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj
79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog
Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi
naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su
odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati bile sastavni dio
standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o
tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, kao budućem
korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu
savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u
kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne
odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika
kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu,
a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te
načelu zabrane zloupotrebe prava.

14. U konkretnom slučaju, istovjetan je način postupanja tužene koja je po
svojim službenim osobama davala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput
odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez
posebnih uputa ili informacijama o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti
posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i
vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF i o visini promjenjive kamatne stope,
odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene. Na temelju tako ugovorenih odredbi
sadržanih u unaprijed formuliranom ugovoru tužene i nedostatka jasno definiranih
parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom
potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o
kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti
odrediva. Nesporno je da su tužiteljici dostavljeni podaci tužene kojima se
obavještava o promjenama kamatne stope, ali nije bila upoznata o kriterijima i
parametrima koji utječu na te promjene. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj
klauzuli i o promjenjivoj ugovornoj kamati sadržane u člancima 1., 4., 5., 6. st. 2.
predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i
položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja, stoga su bile nepoštene, a pored
toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih
primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim. Istovjetan je stav
ovog suda i u odnosu na odredbu iz čl. 11. st. 3. kojim se tužiteljica obvezuje platiti
banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita u visini
od 1%, odnosno od 2% od iznosa kredita, a sve u skladu s odlukom tužene. Kod
donošenja odluke trebalo je cijeniti kako je i ta odredba unaprijed formulirana po
tuženoj, a nema dokaza da se o njoj posebno pregovaralo, što znači da je njezinim
ugovaranjem također poremećena ravnopravnost sudionika pravnog posla na teret

8 P-2392/2019

tužiteljice, koja je bila dužna platiti tu naknadu, pored već utvrđene obveze plaćanja
ugovorene kamate, kao cijene odobrenog kreditnog iznosa. Što se tiče prigovora
tužene kako je tužba neosnovana jer je predmetni ugovor prestao isplatom i
zatvaranjem kredita dana 7. ožujka 2014., valja navesti kako ta nesporna činjenica
nije od značaja u ovoj pravnoj stvari. Naime, u situaciji kada su na štetu tužiteljice
utvrđene nepoštenim i ništetnim odredbe koje se odnose na predmet i cijenu, kao
glavne sastojke ugovora o kreditu, tako da je potrošač u neravnopravnom položaju u
odnosu na trgovca, jasno je kako su sporne odredbe ništetne i ne proizvode pravne
učinke od dana zaključenja ugovora 18. prosinca 2006., tako da zatvaranje kredita
nema utjecaja na postojanje pravnog interesa tužiteljice i donošenje ove odluke. U
svakom slučaju, nedvojbeno je kako predmetna tužba ima valjano činjenično i
zakonsko uporište, radi čega je tužbeni zahtjev, postavljen radi utvrđenja gore
označenih ugovornih odredbi ništetnim, valjalo prihvatiti u cijelosti, kako je i odlučeno
u točkama I i II izreke ove presude.

15. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužiteljica platila tuženoj po
osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim anuitetima u odnosu na iznos koji je
trebao platiti, cijeneći gore označene ugovorne odredbe ništetnim, odnosno na
okolnost osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz knjigovodstveno-
financijskim vještačenjem po sudskom vještaku V. K., koji je u tu svrhu
imao na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.

16. U svom nalazu od 27. travnja 2021. vještak navodi kako je namjena
kreditnih sredstava bila kupnja vozila, kako je kredit sklopljen uz godišnju kamatnu
stopu od 4,99%, kako se kamata obračunava u CHF mjesečno dekurzivnom
proporcionalnom metodom i sadržana je anuitetima u iznosu od 330,70 CHF te s
njima zajedno dospijeva na naplatu. Dodaje kako je nakon sklapanja ugovora,
odnosno od 1. kolovoza 2007. kamata iznosila 5,99%, a visina anuiteta utvrđena u
iznosu od 340,94 CHF, dok je od 1. veljače 2008. kamata iznosila 7,45%, a visina
anuiteta 355,11 CHF. U skladu s iznesenim, iznosi mišljenje kako je tužiteljica
otplatom kredita po osnovi kamata na dan 31. prosinca 2013. pretplatila iznos od

1.794,42 CHF, odnosno 9.340,33 kn, dok je po osnovi promjene tečaja na isti dan
pretplatila iznos od 24.734,37 kn, tako da se po ovim osnovama radi o pretplati u
iznosu od 34.074,70 kn, a tabelarno je prikazao razlike u iznosima kamata po
mjesecima i promjeni tečaja i pored toga utvrdio kako je tužiteljica po osnovi naknade
i premije uplatila tuženoj 795,79 CHF, odnosno iznos od 3.637,93 kn.

17. Na nalaz i mišljenje vještaka tužena nije iskazala prigovor u odnosu na
računski dio, već je iznijela primjedbe koje nisu dovele u sumnju stručnost ili
objektivnost vještaka, čemu valja dodati kako je vještak postupio upravo u skladu s
nalogom suda i potrebama predmeta spora, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih
činjenica u ovoj pravnoj stvari, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao valjan dokaz.
Podneskom od 6. svibnja 2021. tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev, koji je
u točkama I i II ostao neizmijenjen. U točki III zahtjeva zatražila je isplatu iznosa od

34.047,70 kn s pripadajućom kamatom od dospijeća svake pojedine tražbine, a u
točki IV zatražila isplatu iznosa od 3.637,93 kn s kamatom koja teče od 19. prosinca

2006.

18. Uzimajući u obzir da je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO,

9 P-2392/2019

osnovan je zahtjev za vraćanjem utvrđene pretplate kredita po jednostrano
promjenjivoj kamati i promjeni tečaja, odnosno za isplatom u zatraženom iznosu od

34.047,70 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja tužiteljici pripada od dospijeća
svake pojedine mjesečne tražbine utvrđene nalazom vještaka, a u skladu s
odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO.
Također je osnovan i zahtjev za vraćanjem naknade za obradu i osiguranje kredita
isplatom iznosa od 3.637,93 kn sa zateznom kamatom koja teče od 19. prosinca

2006. do isplate, jer se tužiteljica ugovorno obvezala tu naknadu podmiriti tuženoj
prije ili istodobno s korištenjem kredita.

19. Što se tiče istaknute zastare potraživanja, valja navesti kako se ovaj
prigovor tužene drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1.
ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna
vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u
vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U smislu
odredbe iz čl. 241. ZOO tijek roka za zastaru prekinut je pokretanjem parničnog
postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a zastara pojedinačnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske
odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred
Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012,
pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina
počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na zahtjev tužiteljice, sadržan
u predmetnoj tužbi zaprimljenoj 27. svibnja 2019. nije nastupila zastara potraživanja.

20. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točkama III i IV izreke ove presude.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP.
Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 27. svibnja 2019. i dva obrazložena
podneska od 2. siječnja i 6. svibnja 2021. te zastupanja na ročištima održanim 14.
siječnja i 14. rujna 2021. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7.
toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova
za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat
joj je iznos od 5.000 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak vještačenja u
iznosu od 2.000,00 kn i trošak sudske pristojbe u iznosu od 1.428,00 kn (sudske
pristojbe tužbe u iznosu od 701,00 kn i trošak sudske pristojbe ove presude u iznosu
od 727,00 kn), dok se u više zatraženom dijelu radi naknade troška ročišta za objavu
presude njezin zahtjev ne drži osnovanim i neophodnim za vođenje parnice.

22. U skladu s iznesenim, tuženoj je valjalo naložiti naknadu parničnog troška
tužiteljice u iznosu od 9.678,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos
teče od donošenja ove odluke do isplate, kako je i odlučeno u točki V izreke presude.

Split, 18. listopada 2021.

Sudac

Branko Malenica,v.r.

10 P-2392/2019

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u
roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem
ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice
- pun. tužene