1

Poslovni broj: UsI-520/21-5

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: K. S. iz B., zastupan po opunomoćeniku T. M., iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, radi poništavanja rješenja, 18. listopada 2021. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/21-03/03018389752, URBROJ: 341-99-11/2-21-450 od 01. veljače 2021. godine i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: UP/I-140-10/20-03/03018389752, URBROJ: 341-25-11/2-20-115926 od 20. studenog 2020. godine, kao i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava rješenja kojima mu je u upravnom postupku iz mirovinskog osiguranja poništena ranija prijava prestanka svojstva osiguranika s danom 29. veljače 2004. godine, utvrđen prestanak svojstva osiguranika s danom 05. veljače 2002. godine (sve to kod poslodavca M. V.) te mu razdoblje od 06. veljače 2002. godine do 29. veljače 2004. godine kod navedenog poslodavca nije priznato u staž osiguranja.

Tužitelj u tužbi navodi da podaci ranije prijave svojstva osiguranika 05. veljače 2002. godine i odjave 29. veljače 2004. godine nisu netočni, a da zbog nepostupanja poslodavca u pogledu dostave odgovarajuće dokumentacije po pitanju uplate doprinosa postoji prekršajna odgovornost te da to ne smije utjecati na njegov status. Ukazuje na to da radna knjižica potvrđuje njegov radni staž i radni odnos, isto kao i dostavljene izjave drugih radnika o tome da je tada s njima radio kao radnik poslodavca M. V. u Nj. Tužitelj postavlja pitanje zašto prilikom kontrole 2014. godine nije bilo sankcionirano ponašanje poslodavca.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljev poslodavac M. V. je tužitelja prijavio kao osiguranika na mirovinsko osiguranje 05. veljače 2002. godine, a prijavu prestanka statusa osiguranika je podnio 29. veljače 2004. godine, zbog prestanka radnog odnosa.

Tužitelj je 05. lipnja 2020. godine zatražio ispravak evidentiranih podataka o stažu i plaći, u kojima nije navedeno sporno razdoblje od 05. veljače 2002. godine do 29. veljače 2004. godine - za razliku od evidentiranih podataka o prijavama i odjavama osiguranja.

U pokrenutom postupku provjere je utvrđeno da je tužiteljev poslodavac M. V. brisan iz sudskog registra još 17. siječnja 2007. godine te da se radnopravna dokumentacija tog poslodavca nije uspjela pronaći ni u odgovarajućem arhivu, ni upitom kod ranijeg direktora, a niti kod stečajnog upravitelja.

Nadalje, još zapisnikom o kontroli podataka od 23. lipnja 2014. godine je utvrđeno da spomenuti poslodavac u Središnji registar osiguranika nije predavao specifikacije po osiguranicima o obračunatim doprinosima (R-S) za razdoblje od 05. veljače 2002. godine.

Uvidom u informacijski sustav Porezne uprave je utvrđeno da nije bilo prometa po računima poslodavca te da nije predavao izvješća o primicima, porezima i doprinosima (ID) za razdoblje od 2002. do 2004. godine.

Utvrđeno je da je poslodavac u radnu knjižicu tužitelja upisao razdoblje radnog odnosa od 05. veljače 2002. godine do 29. veljače 2004. godine, a sâm tužitelj je u pisanoj izjavi potvrdio da je plaću od poslodavca dobivao na ruke.

Na temelju čl. 24. t. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - novi ZMO) mirovinski staž na temelju kojeg se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja obuhvaća razdoblje navršeno do 31. prosinca 2013. godine koje se prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do tog dana računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja.

Prema tome, za sporno razdoblje od 05. veljače 2002. godine do 29. veljače 2004. godine su relevantni raniji propisi o mirovinskom osiguranju.

Na temelju čl. 99. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02 i 117/03 - raniji ZMO) svojstvo osiguranika, mirovinski staž, plaće, osnovice osiguranja, naknade plaće i doprinos se utvrđuju na osnovi isprava izdanih u skladu sa zakonom. Istovremeno je u čl. 98. st. 1. ranijeg ZMO-a propisano da su obveznici plaćanja doprinosa dužni tijelu mirovinskog osiguranja dostavljati propisane podatke na odgovarajućim prijavama.

Međutim, u  upravnom postupku je nedvojbeno utvrđeno da tadašnji tužiteljev poslodavac M. V. u spornom razdoblju nije dostavljao propisane isprave, odnosno prijave i obrasce M-4, R-S i ID te da pritom nema nikakvih podataka o uplatama doprinosa za tužitelja, što u smislu spomenutih odredbi čl. 99. st. 1. i čl. 98. st. 1. ranijeg ZMO-a utječe na tužiteljevo svojstvo osiguranika i na njegov mirovinski staž.

Stoga se ne mogu prihvatiti kao vjerodostojni podaci temeljeni na izvornoj prijavi svojstva osiguranika 05. veljače 2002. godine i na prijavi prestanka svojstva osiguranika 29. veljače 2004. godine, a upisani podaci u radnoj knjižici mogu potvrđivati postojanje radnog odnosa pa čak i neposrednog, realnog obavljanja rada (za koji je tužitelj dobivao plaću na ruke), ali ti podaci bez odgovarajućih propisanih isprava i dokaza o uplati doprinosa ne mogu potvrđivati svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje niti mirovinski staž tužitelja.

Stoga je sud na raspravnom ročištu odbio dokazne prijedloge za provedbu saslušanja tužitelja i svjedoka te za pribavljanje podataka iz Nj. o radnoj dozvoli tužitelja, jer bi provođenje navedenih dokaza moglo utjecati samo na utvrđivanje radnog  odnosa i neposrednog obavljanja rada tužitelja, ali bez postojanja propisanih isprava, prijava i obrazaca te podataka o uplaćenim doprinosima nije moguće tužitelju sporno razdoblje od 05. veljače 2002. do 29. veljače 2004. godine priznati u staž osiguranja, odnosno priznati mu svojstvo osiguranika.

Na temelju čl. 106. st. 1. i 2. novog ZMO-a tijelo mirovinskog osiguranja ima obvezu utvrditi točnost i potpunost podataka koji se unose u matičnu evidenciju i koji služe za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja, a ti podaci se naknadno mogu mijenjati ako se utvrdi da su netočni. Nadalje, na temelju čl. 11. st. 1. t. 3. Pravilnika o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (159/13, 22/15, 57/15, 125/15, 19/17 i 22/19) podaci uneseni u matičnu evidenciju mogu se naknadno izmijeniti ako se provjerom podataka u postupku kontrole ili na drugi način utvrdi da su u matičnu evidenciju uneseni neispravni, netočni ili nepotpuni podaci.

U svakom slučaju, na temelju čl. 122. st. 2. novog ZMO-a mirovinski staž se pri ostvarivanju prava na mirovinu uzima na osnovi podataka utvrđenih u matičnoj evidenciji, a na temelju čl. 122. st. 3. novog ZMO-a za utvrđivanje tih činjenica se ne mogu kao jedino dokazno sredstvo koristiti izjave svjedoka.

Iako tužitelj postavlja pitanje zašto odmah prilikom zapisnika o kontroli podataka od 23. lipnja 2014. godine nije sankcionirano ponašanje njegovog poslodavca (odnosno pokrenut odgovarajući prekršajni postupak), sud napominje da iz dostupnih podataka proizlazi da u tom trenutku poslodavac M. V. više nije ni postojao jer je brisan iz sudskog registra još 17. siječnja 2007. godine.

Na temelju svega navedenog sud zaključuje da su upravna tijela pravilno utvrdila da tužiteljev poslodavac za sporno razdoblje od 05. veljače 2002. do 29. veljače 2004. godine nije podnosio odgovarajuće isprave, prijave i obrasce te nije uplaćivao doprinose za tužitelja, zbog čega se tužitelju to sporno razdoblje ne može priznati u mirovinski staž kao staž osiguranja.

Stoga su odluke u upravnom postupku pravilne i zakonite pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

 

 

U Zagrebu, 18. listopada 2021. godine.

 

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.