- 1 -              Poslovni broj: Usž-1959/20-3

Poslovni broj: Usž-1959/20-3

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A              

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Mirjane Čačić, članica vijeća, te sudske savjetnice Dijane Filipčić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. B. iz T., zastupanog po opunomoćeniku D. Č., odvjetniku u K. K., protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske, Z., radi vodnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsIgr-184/19-9 od 29. studenog 2019., na sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2021.,

p r e s u d i o   j e

I              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj:  UsIgr-184/19-9 od 29. studenog 2019.

II               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe.

                                                        Obrazloženje

1.               Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika KLASA: UP/II-325-08/18-03/108, URBROJ: 517-09-2-1-1-19-4 od 26. veljače 2019. godine i rješenja Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/17-01/0041318, URBROJ: 374-3404-2-18-8 od 9. siječnja 2018. godine. Rješenjem, sadržanim u istoj odluci, odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.

2.               Prethodno citiranim, rješenjem tuženika, odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko rješenje Hrvatskih voda od 9. siječnja 2018., kojim je tužitelju naloženo plaćanje iznosa od 29.074,95 kuna po osnovi vodnog doprinosa u postupku ozakonjenja zgrade izgrađene na k.č.br. 1753/6, k.o. T., plativo u obrocima, od kojih zadnji dospijeva 8. veljače 2020.

3.              Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede postupka, smatrajući da se u postupku koji je prethodio donošenju presude nisu analizirale sve raspoložive i nesporne činjenice, radi čega presuda nema uporišta, kako u pozitivno pravnim propisima, tako ni u sudskoj praksi. Naime, sud pogrešno ocjenjuje značaj uplaćenog iznosa od 18.765,18 kuna od dana 17. rujna 1997. godine, budući da nije izveo dokaze predložene od strane tužitelja i tako utvrdio da li je u vrijeme kad je iznos uplaćen isti uključivao i plaćanje vodnog doprinosa. Osim što je odbio pribaviti od Grada T. cjelokupni spis izdavanja lokacijske dozvole koja je izdana tužitelju za gradnju građevine na k.č.br. 1753/6, k.o. T., također je propustio pribaviti podatak da li je nakon izdavanja lokacijske dozvole izdana građevinska dozvola, jednako kao i izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i provedbu vještačenja građevinske struke. Smatra da je jedino čitanjem spisa koji se odnosi na izdavanje lokacijske dozvole, bilo moguće utvrditi točnu namjenu izvršenog plaćanja od 17. rujna 1997., kao i činjenicu da li je po izdanoj lokacijskoj dozvoli ishođena naknadno i građevinska dozvola i koja plaćanja je po ishođenoj građevinskoj dozvoli izvršio tužitelj. Nužnost saslušanja tužitelja i vještaka proizlaze iz činjenice da se rješenje o izvedenom stanju ne odnosi na cijelu zgradu već samo na naknadno izvršene nadogradnje, a koji točan opseg se može utvrditi jedino prethodno  predloženim dokaznim sredstvima. Štoviše, smatra da neizvođenjem predloženih dokaza naslovni sud i upravna tijela nisu u stanju utvrditi točnu visinu vodnog doprinosa, budući da se legalizacija odnosi samo na nadograđeni dio objekta. Nadalje, navodi da sud nije cijenio dokaze kao što su: rješenje o vodoprivrednim uvjetima za građenje stambeno poslovne zgrade, Klasa: 325-06/96-02/8 od 8. veljače 1996., dozvola za izvedbu vodovodnog priključka V. i k. d.o.o. od 5. siječnja 2001. i ugovor o izvedbi vodovodnog priključka na javnim prometnicama od 5. siječnja 2001., a iz kojih dokumenata nesporno proizlazi da je tužitelj ispunio zahtijevane vodoprivredne uvjete i ishodio vodovodni priključak, a što upućuje na činjenicu da je prethodno ispunio sve svoje obveze prema Hrvatskim vodama, uključujući i obveze po osnovi vodnog doprinosa. Navedena činjenica proizlazi, također i iz lokacijske dozvole koja prileži spisu. Suprotno svemu navedenom prvostupanjski sud je odbio izvesti predložene dokaze kao suvišne i na taj način je propustio utvrditi odlučnu činjenicu tužiteljevog ranijeg plaćanja vodnog doprinosa. Izvođenjem predloženih dokaza i pravilnom ocjenom spisu priležećih, sud bi nesporno utvrdio da je tužitelj ispunio sve svoje obveze prema Hrvatskim vodama, pa tako i da je platio vodni doprinos. Zbog proteka vremena, tužitelj se ne može sjetiti da li je ishodio građevinsku dozvolu, ali je postojanje iste vrlo izgledno budući je izvršio plaćanje značajnog novčanog iznosa Gradu T. Zaključuje da je u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer su predloženi dokazi odbijeni, a oni koji su izvedeni, ocjenjeni su pogrešno, na štetu tužitelja, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da valjanom primjenom članka 92. Zakona o financiranju vodnog doprinosa („Narodne novine“ broj: 153/09., 90/11., 56/13., 154/14., 119/15., 120/16.), s obzirom na činjenicu da je predmetna zgrada izgrađena prije 16. veljače 2006., uz pravovaljani akt o dopuštenju gradnje (lokacijska i građevinska dozvola), nije bilo nikakve pravne osnove za obračun i plaćanje doprinosa. Time što nisu utvrdili sve bitne činjenice, vezane za tužiteljevo ranije plaćanje vodnog doprinosa, upravna tijela i prvostupanjski sud, nisu postupili u skladu s člankom 8. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno člankom 33. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima. Predlaže ovom Sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tuženika da nadoknadi troškove upravnog spora. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kuna.

4.                Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5.                 Žalba nije osnovana.

6.   Ovaj Sud nalazi da se osporena presuda i rješenje ne mogu ocijeniti nezakonitima niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS), iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi.

7.                 Odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine, broj 86/12. i 143/13. - dalje ZoPNIZ), propisano je kako su podnositelji zahtjeva, odnosno vlasnici zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju, osim za pomoćnu zgradu, dužni po izvršnosti tog rješenja platiti komunalni doprinos i vodni doprinos u skladu s posebnim propisima, ako ovim Zakonom nije propisano drukčije.

8.                 Sukladno navedenom članku, postupak koji je prethodio donošenju osporenih rješenja javnopravnih tijela pokrenut je temeljem odredbi članka 6. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj: 153/09, 90/11, 56/13, 119/15, 120/16 i 127/17) kojim je propisano da se vodni doprinos plaća za gradnju građevina uključujući i građevinu koja se ozakonjuje prema propisima o ozakonjenju nezakonito izgrađenih zgrada, i članka 92. istog Zakona, kojim je propisano da se vodni doprinos obračunava i plaća na građevine koje su prije 16. veljače 2006. godine izgrađene bez pravovaljanoga akta o dopuštenju gradnje, kada se za te građevine, nakon stupanja na snagu ovoga zakona, prema posebnim propisima o prostornom uređenju i gradnji podnosi zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju, odnosno potvrde izvedenog stanja.

9.               Nije sporno da je tužitelj ishodio rješenje o izvedenom stanju KLASA: UP/I-361-04/13-01/1509, URBROJ: 2184/01-08/14-16-9 od 3. svibnja 2016. godine, koje je postalo pravomoćno 2. lipnja 2016. Uvidom u citirano rješenje o izvedenom stanju, po zahtjevu tužitelja, ozakonjena je završena slobodnostojeća zahtjevna stambeno poslovna zgrada koja se sastoji od prizemlja i dva kata (Pr+2K), s poslovnim prostorom u prizemlju, s jednom stambenom jedinicom na prvom katu i jednom stambenom jedinicom na 2. katu, pokrivena kosim višestrešnim krovom, visine 9,07m od najniže kote uređenog terena do gornje kote vijenca, unutar max. tlocrtnih dimenzija 24,66(m) x 15,36 (m). Sastavni dio navedenog rješenja je i arhitektonski snimak izvedenog stanja oznake T.D. 340/13 iz lipnja 2013., izrađen od strane ovlaštene arhitektice iz kojeg proizlazi da je ukupan obujam poslovnog dijela građevine 447,91 m3, a stambenog dijela građevine 1.158,22 m3. Imajući u vidu navedeno, nije osnovan prigovor tužitelja da je predmetnim rješenjem ozakonjen jedino nadograđeni rekonstruirani dio građevine.

10.              Kako su pri izračunu vodnog doprinosa u potpunosti utvrđene identične mjere obujma poslovnog i stambenog dijela predmetne zgrade kao što su utvrđene u arhitektonskom snimku, koji je sastavni dio pravomoćnog rješenja o izvedenom stanju, to je neosnovan prigovor tužitelja u odnosu na pogrešnu visinu iznosa doprinosa.

11.               Pozivanje tužitelja na lokacijsku dozvolu, kao i ostala rješenja, nije osnovano, jer tim aktima, nesporno, obveza plaćanja vodnog doprinosa nije bila, niti mogla biti utvrđena. Tvrdnja tužitelja da je još 1997. godine platio komunalni doprinos nije odlučna, jer komunalni doprinos ne uključuje i obvezu plaćanja vodnog doprinosa, niti ga je uključivao temeljem Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, br. 36/95, 109/95, 21/96, 70/97.), koji je bio na snazi u vrijeme kada je, po tvrdnji tužitelja, plaćen komunalni doprinos.

12.               Nisu osnovani niti žalbeni navodi o propustu suda da pribavi građevinsku dozvolu. Ovo iz razloga jer, osim što tužitelj u žalbi navodi da ne zna je li ista uopće izdana, činjenica je da je po zahtjevu tužitelja proveden postupak ozakonjenja predmetne građevine, u kojem je doneseno rješenje o izvedenom stanju i temeljem kojeg je tužitelju, osnovano, određena obveza plaćanja vodnog doprinosa, a koji postupak, zasigurno, ne bi pokretao da je imao potreban akt za građenje.

13.              Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a  odlučeno je kao u točki I izreke, a odluka o troškovima spora (točka II izreke) utemeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. istog zakona, u vezi s člankom 67. stavkom 3., jer tužitelj sa žalbom nije uspio.

U Zagrebu 15. listopada 2021.

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.