1              Poslovni broj: Gž-241/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-241/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske - Ministarstva obrane, OIB: …, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u S., protiv tužene V. T. iz D. S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. A., odvjetnik u Z., radi isplate po osnovi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-534/2019-11 od 17. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-534/2019-11 od 17. listopada 2019.u :

 

- dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženoj V. T., OIB: …, isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB: …,  iznos od 206.800,00 kuna s pripadajućom kamatom od 12. siječnja 2015. do isplate,

 

- dijelu točke II. izreke kojim je naloženoj tuženoj V. T., OIB: …, isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB: …, iznos od 265.211,11 kuna s pripadajućom kamatom od 12. siječnja 2015. do isplate, i u

 

- dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženoj V. T., OIB: …, isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB: …, iznos od 123.260,37 kuna za zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 60.421,75 kuna teku od 12. siječnja 2015. do isplate.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-534/2019-11 od 17. listopada 2019. u:

 

- dijelu              točke I. izreke kojim je naloženo tuženoj V. T., OIB: …, isplatiti tužiteljici tužiteljici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB: …, iznos od 27.332,89 kuna s pripadajućom kamatom, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

 

- dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tuženoj V. T., OIB: …, isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB: …, iznos od 240.155,52 kuna s pripadajućom kamatom, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

 

- dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženoj V. T., OIB: …, isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB: …,  zakonsku zateznu kamatu na mjesečne iznose od po 2.416,87 kuna s dospijećem svakog petog dana u mjesecu počevši od veljače 2015. do zaključno ožujka 2017., tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tuženoj V. T., OIB: …, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB:…, parnični trošak u iznosu od 20.230,31 kuna.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom je presudom naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici iznos od 234.132,89 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja  2015. do isplate (točka I. izreke), zatim iznos od 505.366,63 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 12. siječnja 2015. do isplate (točka II. izreke), kao i iznos od 123.260,37 kuna s pripadajućm zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 60.421,75 kuna od 12. siječnja 2015. do isplate, a na mjesečne iznose od po 2.416,87 kuna svakog petog dana u mjesecu počevši od veljače 2015. do zaključno ožujka 2017. (točka III. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženoj nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu do 43.135,00 kuna (točka IV. izreke).

 

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužena pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tuženog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Iako je tužena žalbu podnijela i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ona u žalbi određeno ne ukazuje ni na jednu od tih povreda. Stoga je u vezi s ovim žalbenim razlogom pobijana presuda ispitana u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP te je na taj način utvrđeno da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11.,13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Predmet  je postupka zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati iznos od 862.759,89 kuna na temelju odredbe čanka 1111. u vezi s člankom 1117. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dakle, zahtjev utemeljen na pravnoj osnovi stjecanja bez osnove, a koji iznos je isplaćen tuženoj na temelju pravomoćne i ovršne isprave koja je naknadno ukinuta, a odnosila se na tražbinu naknade štete zbog ozljede tj. narušenje zdravlja.

 

7. Između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1592/03 od 17. studenoga 2011. koja je ispravljena rješenjem istog suda broj Pr-1592/03 od 2. travnja 2012., tuženoj dosuđena naknada štete, a nije sporno ni da je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1241/12 od 18. rujna 2012. Također nije sporno ni da su obje ove presude preinačene presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revr-89/13 od 2. prosinca 2014. kojom je prihvaćena revizija Republike Hrvatske - Ministarstva obrane i odbijen tužbeni zahtjev tužene V. T. Konačno, nije sporno da je FINA na temelju spomenute presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu tuženoj isplatila iznos od 862.759,89 kuna.

 

8. Sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti nakon što je ocijenio da je otpala osnova na temelju koje je došlo do prijenosa dijela imovine tužiteljice u imovinu tužene, pa je tužena, skladu s odredbom članka 1111. u vezi s člankom 1117. stavkom 2. ZOO, dužna vratiti taj dio imovine tužiteljici i da u okolnostima konkretnog slučaja nije u primjeni odredba čanka 1117. stavka 1. ZOO kojom je propisano da se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju. Naprotiv, tužena je postala nepoštena stjecateljica u trenutku zaprimanja presude Vrhovnog suda RH Revr-89/13 zbog čega je dužna vratiti ono što je primila na temelju osnove koja je kasnije otpala sukladno odredbi članka 1111. u vezi sa stavkom 2. članka 1117. ZOO.

 

9. Po pitanju visine tužbenog zahtjeva, sud je prvog stupnja uvidom u specifikaciju FINE o izvršenju prema spomenutoj presudi utvrdio da je tuženoj kao naknada nematerijalne štete isplaćena glavnica u iznosu od 206.800,00 kuna (točka I. izreke spomenute presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-1592/03) i zakonske zatezne kamate u iznosu 27.332,89 kuna, dakle, ukupno 234.132,89 kuna. Nadalje joj je još isplaćeno za točku II. izreke navedene presude glavnica u iznosu od 47.200,00 kuna i 6.238,46 kuna zakonskih zateznih kamata tj. 53.438,46 kuna ukupno, za točku IV. izreke spomenute presude iznos od 150.305,01 kuna glavnice i 126.635,50 kuna zakonskih zateznih kamata, tj. 276.940,51 kuna ukupno. Za točku V. izreke, odnosno za dospjele rente od lipnja 2011. do prosinca 2012. isplaćen joj je iznos od 7.200,00 kuna glavnice i 632,07 kuna zakonskih zateznih kamata tj. ukupno 7.832,07 kuna i za točku VI. izreke presude za dospjele rente od lipnja 2010. do prosinca 2012. isplaćeno joj je 60.506,10 kuna glavnice i 9.189,39 kuna zakonskih zateznih kamata tj. 69.695,49 kuna. Uz to je tuženoj isplaćen iznos od 97.460,10 kuna parničnog troška prema točki VIII. izreke.

 

10. Osim navedenih isplata koje su prema dopisu i specifikaciji FINE izvršene 24. prosinca 2012., tužena od siječnja 2015. isplaćuje tužiteljici i rentu prema točkama V. i VI. izreke presude broj Pr-1592/03 u mjesečnim iznosima od po 2.416,87 kuna, iako od donošenja presude Vrhovnog suda RH broj Revr-89/13 od 2. prosinca 2014. više ne postoji osnova za tu isplatu. Tako je u razdoblju od siječnja 2013. do siječnja 2015. tužiteljici na taj način isplaćen iznos od 60.421,75 kuna odnosno dvadeset i pet mjesečnih iznosa od po 2.416,87 kuna, a od veljače 2015. do ožujka 2017. isplaćeno joj je 62.838,62 kuna što ukupno iznosi 123.260,37 kuna.

 

11. U takvim je okolnostima sud prvog stupnja ocijenio da je tužena u obvezi vratiti tužiteljici cjelokupno isplaćene iznose na temelju odredbe članka 1111. u vezi s člankom 1117. stavkom 2. ZOO.

 

12. Djelomično osnovano tužena prigovara pravilnosti ovakvog zaključka suda prvog stupnja.

 

Naime, prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnovu u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. istog članka je propisano da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je naknadno otpala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten.

 

13. Donošenjem citirane presude Vrhovnog suda RH otpala je pravna osnova na temelju koje je tužiteljica izvršila isplatu plaćenih iznosa tuženoj s osnove naknade štete, a time su se ostvarile pretpostavke iz članka 1111. stavaka 1. i 3. ZOO za vraćanje primljenog iznosa tužiteljici zbog čega suprotni navodi tužene u tom smislu nisu osnovani.

 

Kada je riječ o vraćanju plaćenih iznosa, međutim, valja imati na umu da svi plaćeni iznosi nemaju istu pravnu sudbinu. Kod ispunjenja izvanugovorne obveze naknade štete davanjem naknade u novcu kao obliku popravljanja štete, zatezne kamate plaćaju se na tu novčanu naknadu, pa stoga ne mogu predstavljati njezin dio, a time ne mogu u primjeni odredbe članka 1117. stavka 2. u vezi s člankom 1111. ZOO, ni dijeliti pravnu sudbinu neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete, jedanko kao ni iznosi plaćenog troška. To stoga što zatezne kamate, kao ni trošak postupka, nisu dio naknade štete plaćene zbog ozljede tijela ili narušenja zdravlja. Napominje se da su ovakva pravna shvaćanja podudarna s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH izraženim u odlukama broj Rev-1321/14 od 9. srpnja 2019., zatim Rev-1899/2012 od 6. prosinca 2016. i Rev-1665/2016 od 26. svibnja 2020.

 

14. Stoga je tužiteljici valjalo priznati troškove koji su tuženoj plaćeni na ime glavnice naknade kako neimovinske, tako i imovinske štete, jednako kao i zateznu kamatu na te iznose od dana kada je tuženoj dostavljena presuda Vrhovnog suda RH, a to je 12. siječnja 2015. od kada je ona nepoštena stjecateljica, i to za iznose koji su do tada plaćeni do isplate. Što se tiče iznosa isplaćenih tuženoj nakon dostave presude Vrhovnog suda RH strankama, valja uočiti da nije samo tužena od tada nesavjesna, već je nesavjesna i tužiteljica jer plaćala tuženoj iznose za koje je znala da ne treba plaćati. Istina, tužena je mogla vratiti te iznose, ali to ipak ne utječe na savjesnost tužiteljice koja je nastavila plaćati znajući da nije dužna. U takvim okolnostima, dakle kod nesavjesnoti tužiteljice, tužena nije u obvezi platiti tužiteljici kamatu na iznose koje joj je tužiteljica nesavjesno isplatila. Naime, tužiteljičinim nesavjesnim plaćanjem ovih iznosa tuženoj je nastala šteta u vidu kamata na iznose koje mora vratiti. Kako je svatko  dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta, sukladno odredbi članka 8. ZOO, to tužena, po ocjeni žalbenog suda, nije u obvezi tužiteljici platiti zatezne kamate na iznose rente plaćene nakon dostave revizijske odluke strankama, konkretno kamate na plaćene iznose rente u mjesečnim iznosima od po 2.416,87 kuna od veljače 2015. do zaključno ožujka 2017., pa je pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj dio tužbenog zahtjeva valjalo odbiti.

 

15. Žaliteljica se u žalbi poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u primjeni odredbe članka 216. stavka 1. ZOO/91 prema kojem se ne može tražiti vraćanje iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti kada je isplata izvršena po pravomoćnoj presudi, jer treba smatrati da je isplata izvršena savjesnom pribaviocu pri čemu nije odlučno što je u revizijskom postupku oštećenik odbijen s tim dijelom tužbenog zahtjeva. No odredba članka 216. ZOO/91 po svom pravnom domašaju odgovara stavku 1. odredbe članka 1117. ZOO/05, ali je razlika u tome što odredba članka 1117. ZOO/05 sadrži i stavak 2. kojeg nije sadržavao članak 216. ZOO/91. To znači da odredba članka 216. ZOO/91 nije sadržajno u cijelosti podudarna s odredbom članka 1117. ZOO/05. Zato praksa nastala u primjeni odredbe članka 216. ZOO/91 na koju se žaliteljica u žalbi poziva, nije primjenjiva na odredbu članka 1117. ZOO/05.

 

16. U tom je smislu valjalo djelomično odbiti, a djelomično uvažiti žalbu tužene te odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove presude temeljem odredaba članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP.

 

17. Odluka je o parničnom trošku donesena temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. ZPP. Sud je prvog stupnja pravilno obračunao parnični trošak tužiteljice u iznosu od 43.135,00 kuna, a od toga iznosa tužiteljici je valjalo dosuditi iznos od 20.230,31 kuna, i to temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP. Naime, tužiteljica je uspjela u ovoj parnici djelomično, i to u osnovi u cijelosti, a u visini za 46,9% što znači da je ukupan uspjeh tužiteljice 73,45%, a uspjeh tužene 26,55%. S obzirom na kriterije iz članka 154. stavka 2. ZPP, tužena je u obvezi naknaditi tužiteljici trošak u opsegu od 46,9%, odnosno u iznosu od 20.230,31 kuna, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

 

Split, 14. listopada 2021.