1              Poslovni broj: Gž R -786/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-786/2021-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. V., OIB: ..., O., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u V., protiv tuženika Hrvatskih šuma d.o.o., Zagreb, OIB: ..., koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. & L. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: Pr-309/2016-52 od 18. lipnja 2021., u sjednici održanoj 14. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: Pr-309/2016-52 od 18. lipnja 2021. u pobijanim dijelovima pod točkama II. i IV. izreke, kojima je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke, kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka.

 

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: Pr-309/2016-52 od 18. lipnja 2021. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i III. izreke, kojima je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke, kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka i u dijelu pod točkom VII. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je nalaženo tuženiku da isplati na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iznos od 23.000,00 kuna sa zateznom kamatom počevši od 7. srpnja 2016. do isplate, i na ime naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu iznos od 5.000,00 kuna sa zateznom kamatom počevši od 18. lipnja 2021. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka I. izreke). Istom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 42.000,00 kuna na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje sa zatraženom zateznom kamatom počevši od 7. srpnja 2016. do isplate, te zahtjev za
plaćanje zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 5.000,00 kuna od dana podnošenja tužbe 7. srpnja 2016. do 17. lipnja 2021. (točka II. izreke). Nadalje je tom presudom naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (izgubljene zarade) u razdoblju od travnja 2012. do veljače 2014. bruto iznos od 44.459,86 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, koja teče na točno određenje mjesečne iznose od dospijeća do isplate, a kako je to sve navedeno u izreci presude (točka III. izreke). Također je tom presudom odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima razlike naknade plaće iz točke III. izreke ove presude, kao što je odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu troškova liječenja u iznos od 29.200,00 kuna sa zatraženom zateznom kamatom počevši od 7. srpnja 2016. do isplate (točka IV. izreke).

 

1.2. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi, naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 6.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 18. lipnja 2021. do isplate (točka V. izreke), dok je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 29.687,50 kuna sa zatraženim kamatama (točka VI. izreke), a u cijelosti je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 35.360,00 kuna (točka VII. izreke).

 

2. Protiv te presude žale se obje stranke.

 

2.1. Tužitelj je pobija u dijelovima pod točkama II. i IV. izreke, kojima je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu pod točkom VI. izreke, kojim je odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19.), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači tako što će se prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.2. Tuženik pobija navedenu presudu u dijelovima pod točkama I. i III. izreke, kojima je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom V. izreke, kojim mu je naloženo da naknadi tužitelju troškove postupka i u dijelu pod točkom VII. izreke, kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova postupka, zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je zatražio i trošak sastavljanja žalbe.

 

2.3.. Odgovori na žalbu nisu podneseni.

 

2.4. Žalbe nisu osnovane.

 

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju žalitelji jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

3.3. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju te odredbe, a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjeni provedene dokaze drugačije nego što smatraju stranke da bi trebalo i ako izvodi različite činjenične zaključke nego to čine stranke.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog nastanka profesionalne bolesti na radu kod tuženika.

 

5. U ovom stadiju postupka sporna je osnova odgovornosti tuženika, a slijedom toga sporna je i visina štete.

 

6. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj kao radnik bio zaposlen kod tuženika kao poslodavca na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. veljače 2008. (prije toga bio je zaposlen kod tuženika na temelju više ugovora o radu na određeno vrijeme počevši od 2005.) i to na radnom mjestu šumskog radnika sjekača,

- da je kod tužitelja uslijed profesionalnog oboljenja došlo do promjene radnog mjesta tako da je od 1. prosinca 2014. raspoređen na poslove šumskog radnika u Š. O.,

- da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti na rad rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO-a) od 5. veljače 2014., a kao uzrok profesionalne nesposobnosti za rad je utvrđena profesionalna bolest 70% i bolest 30%,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka Z. L. i M. Đ., kao i tužitelja kao stranke, proizlazi kako su tužitelj i još jedanaest šumskih radnika sjekača iz Š. O. u jesen 2011. bili upućeni u šumariju N. V. radi sječe stabala bukve i jele na kamenjaru; da je tužitelj jednog dana sišao s terena do kombija kojim je upravljao svjedok Đ. i rekao da ga bole leđa, koji je tužitelja odvezao u Senj na injekciju, kao i svjedoka L. koji je također imao bolove u
leđima te da je i on primao injekcije tri dana,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tamo brdovit i sklizak teren i da se poskliznuo prilikom obrađivanja jednog stabla jele kada ga je presjeklo u križima i nije mogao ostati raditi nego je prevezen u hitnu pomoć Doma zdravlja S., a po povratku u Otok da je bio na bolovanju tjedan dana,

- da je iz iskaza svjedoka G. B. i K. P., kao i tužitelja proizlazi da se tužitelj 2. travnja 2012. prilikom rada u predjelu Gorica žalio na bolove u leđima jer ga je nešto presjeklo u leđima kada je rastavljao jednu kladu, nakon čega je tužitelju otvoreno bolovanje koje je trajalo do kraja 2013.,

- da iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka M. Z. od 2. ožujka 2018. proizlazi da je tužitelju dijagnosticirana profesionalna bolest 11. prosinca 2012. i da se radi o početnoj fazi vibratorne bolesti, koja se očitovala na krvožilnom sustavu samo na dva prsta lijeve ruke i na koštanozglobnom sustavu u području ručnih zglobova obostrano, a sa stanovišta nastanka hernijacije diska, do oštećenja diska u sklopu vibratorne bolesti nije moglo doći ali do oštećenja diska koji je degenerativno promijenjen da je moglo doći uz neprofesionalne uvjete i zbog nepovoljnog položaja tijela na promijenjenoj kralježnici, u kojem slučaju da se ne radi o ozljedi na radu, ali da se radi od 2008. o bolesti pogoršane na radu u kojoj je rad jedan od uzroka pogoršanja već postojeće bolesti.

 

7. Na temelju navedenog prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da se profesionalna bolest kod tužitelja razvila tijekom dugogodišnjeg rada vezanog uz nepovoljni položaj tijela u obavljanju poslova šumskog radnika sjekača, zbog čega je taj sud smatrao da je tuženik odgovoran tužitelju za nastalu štetu na temelju odredbe članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 59/96., 94/96., 114/03. i 86/08. – u daljnjem tekstu: ZZR), kojom je propisano da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

7.1. Pritom je prvostupanjski sud naveo kako je citirana odredba izmijenjena odredbom članka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 75/09.) 7. srpnja 2009. kada je taj Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu stupio na snagu, a od kada odredba članka 15. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu glasi: „Poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu.“, dok stavak 2. istoga članka glasi: „Iznimno od stavka 1. ovoga članka, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati“.

 

7.2. Nadalje je prvostupanjski sud naveo da odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu koju je tužitelj kao radnik pretrpio zbog profesionalne bolesti i pogoršanja bolesti u vidu sindroma bolnih leđa je objektivna i u tom slučaju da se tuženik može osloboditi odgovornosti samo ukoliko postoji koji od razloga propisanih odredbom članka 1067. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – u daljnjem tekstu: ZOO), tj. ako je šteta nastala isključivo radnjom samog oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti ili u slučaju iz odredbe članka 1067. stavka 1. ZOO-a, ako šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (odnosno viša
sila).

 

7.3. Budući da je prvostupanjski sud smatrao da je tuženik kao poslodavac odgovoran za organiziranje i provedbu mjera zaštite na radu i da je dužan osposobiti radnike za obavljanje rada na siguran način, a kako je na temelju izvedenih dokaza smatrao nedvojbeno utvrđeno da je do štete koju je pretrpio tužitelj došlo redovnim obavljanjem posla šumskog radnika sjekača, odnosno da je do štete došlo zbog tzv. profesionalnog rizika, pri čemu navodeći da odgovornost tuženika koji se bavi opasnom djelatnošću proizlazi i iz odredbe članka 1064. ZOO-a, to je shodno tome taj sud zaključio da je tuženik odgovoran tužitelju za štetu koju trpi.

 

8. Za navedena činjenična utvrđenja, kao i za pravni zaključak prvostupanjski je sud u razlozima presude dao valjane i jasne razloge, a žalbenim razlozima žalitelja nisu dovedena u sumnju.

 

8.1. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac odgovoran tužitelju za nastalu štetu na temelju odredbi članka 15. ZZR-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje kao lex specialis. Dakle, poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu na radu po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), prema općim propisima obveznog prava, kako je to propisano i odredbom članka 103. stavkom 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. – u daljnjem tekstu ZR/09.), koja glasi:"Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava".

 

13. Prvostupanjski je sud na valjan način raspravio i s pravom otklonio prigovor tuženika da nije odgovoran tužitelju za štetu koju trpi, jer je tuženik kao poslodavac odgovoran za organiziranje i provedbu mjera zaštite na radu i dužan je osposobiti radnike za obavljanje rada na siguran način, pa kako je taj sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je do štete koju je pretrpio tužitelj došlo u redovnom obavljanju posla šumskog radnika sjekača, odnosno da je do štete došlo zbog tzv. profesionalnog rizika vezanog za taj poslao (rad sa sjekirom, pilom, povlačenje velikih stabala, rad u pognutom položaju tijela, savinute kralježnice i dr.), to je pravilno taj sud zaključio da je tuženik obvezan tužitelju nakaditi štetu koju trpi.

 

13.1. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare koji ponavlja i u žalbi. Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je do ozljede tužitelja došlo 4. studenoga 2011., kada je tužitelj obavljajući poslove svoga radnog mjesta na terenu završio na Hitnoj pomoći uslijed bolova u leđima, pa kako i iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je kod tužitelja dijagnosticirana profesionalna bolest 11. prosinca 2012., pa kako je u ovom slučaju tužba prvostupanjskom sudu podnesena 7. srpnja 2016., to je očito da nije protekao rok zastare iz odredbe članka 139. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19. – u daljnjem tekstu: ZR/14.), kojom je propisano, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno, potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina.

 

13.2. U ovom slučaju prema prijelaznim i završnim odredbama ZR/14., i to odredbe članka 232. toga Zakona, propisano je da se odredbe ovoga Zakona o zastari potraživanja, neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa radnika, kojima je rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu ovoga Zakona. Budući da je ZR/14. stupio na snagu 7. kolovoza 2014., a kako rok za predmetno potraživanje tužitelja u odnosu na koje je rok zastare od tri godine bio propisan odredbom članka 135. ZR/09., nije istekao računajući od dana kada mu je dijagnosticirana profesionalna bolest 11. prosinca 2012., do 7. kolovoza 2014. kada je stupio na snagu ZR/14., to neosnovano tuženik tvrdi da je potraživanje tužitelja zastarjelo.

 

13.3. Stoga, neosnovano tuženik tvrdi da se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od tri godine i da predmetna šteta ne predstavlja potraživanje iz radnog odnosa, jer prema pravnom shvaćanju ovoga suda potraživanje s osnove naknade štete iz povrede na radu, odnosno profesionalne bolesti je potraživanje iz radnog odnosa (Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 15. ožujka 2021.). U ovom slučaju kod tužitelja je utvrđena profesionalna bolest kao posljedica djelovanja štetnosti u procesu rada s vibrirajućim alatom radnog mjesta sjekača šuma, a koji je teški rad i rad u hladnom, jer to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, pa kako zastara od tri godine po ZR/09. nije nastupila do stupanja na snagu ZR/14., to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se primjenjuje zastarni rok od pet godina po ZR/14. i da potraživanje tužitelja u ovom slučaju nije zastarjelo.

 

14. Nadalje je prvostupanjski sud odlučujući o neimovinskoj šteti koju je tužitelj pretrpio na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, utvrdio da je kod tužitelja dijagnosticirana profesionalna bolest 11. prosinca 2012. i da se radilo o početnoj fazi vibratorne bolesti, koja se očitovala na krvožilnom sustavu samo na dva prsta lijeve ruke i na koštanozglobnom sustavu u području ručnih zglobova obostrano a sa stanovišta nastanka hernijacije diska, i da do oštećenja diska u sklopu vibratorne bolesti nije moglo doći ali do oštećenja diska, koji je degenerativno promijenjen je moglo doći uz neprofesionalne uvjete i zbog nepovoljnog položaja tijela na promijenjenoj kralježnici, u kojem slučaju da se ne radi o ozljedi na radu, dok se radi o bolesti pogoršane na radu u kojoj je rad jedan od uzroka pogoršanja već postojeće bolesti, zbog čega je tužitelju rješenjem HZMO-a od 5. veljače 2014. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a kako uzrok utvrđena je profesionalna bolest 70% i bolest 30%.

 

14.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je trpio fizičke bolove izazvane profesionalnom bolešću zbog bolova u leđima jakog intenziteta 10 dana, bolove srednjeg intenziteta dva tjedna i bolove slabijeg intenziteta 20 dana.

 

14.2. Isto tako, prema nalazu i mišljenju vještaka kod tužitelja je došlo do smanjene životne aktivnosti 7%, dok naruženosti nema.

 

14.3. Na temelju procjene vještaka utvrđeno je kako je tužitelj trpio srah srednjeg intenziteta za vrijeme dijagnostičkog postupka profesionalne bolesti i bolesti pogoršane na radu kumulativno 10 dana, dok ostalih vidova straha nije bilo.

 

14.4. Tužitelju je prema nalazu i mišljenju vještaka bila potrebna pomoć i njega druge osobe tri sata mjesečno kod teških fizičkih poslova, kao i tri sata kroz tri tjedna od rada na terenu 4. studenoga 2011. do promjene radnog mjesta.

 

15. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odnosno odredbu članka 1100. ZOO-a, kada je tužitelju za povredu prava osobnosti dosudio pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 23.000,00 kuna, jer je pritom vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli i straha te utvrđenom stupnju smanjenja životne aktivnosti, kao i cilju kojem služi ta naknada. Na navedeni iznos pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i pripadajuće zatezne kamate na temelju odredbi članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, u vezi s člankom 1103. ZOO-a, od podnošenja tužbe 7. srpnja 2016. do isplate (u spisu ne postoji pisani zahtjev za mirno rješenje spora).

 

16. U odnosu na daljnje žalbene navode kojima tužitelj tvrdi da mu je dosuđen prenizak iznos, dok tuženik tvrdi da su tužitelju dosuđeni previsoki iznosi, ističe se, da je u konkretnom slučaju riječ o tome da je tužitelj rođen 24. veljače 1978., da je kod njega 2014. utvrđena profesionalna nesposobnost za rad (u 36. godini života), da je kod tužitelja obavljeno niz medicinskih obrada kod utvrđivanja i liječenja profesionalne bolesti. U takvoj situaciji prvostupanjski je sud pravilno primijenio Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzete za Građanskoj sjednici toga suda, kada je tužitelju dosudio prethodno navedene iznose, pa neosnovano tužitelj tvrdi da ih prvostupanjski sud nije cijenio iako se na iste u pobijanoj odluci nije pozvao, kao što neosnovano i tuženik tvrdi da mu dosuđeni iznos ne pripada.

 

17. U odnosu na imovinsku štetu na ime tuđe njege i pomoći, tužitelju na temelju članka 1095. stavku 1. ZOO-a, pripada pravo na ime naknade za tuđu pomoć i njegu u dosuđenom iznosu od 5.000,00 kuna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, skupa s dosuđenim kamatama od donošenja pobijane odluke do isplate.

 

17.1. Isto tako, pravilno je prvostupanjski su na ime razlike naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (izgubljene zarade) u razdoblju od travnja 2012. do veljače 2014. tužitelju dosudio iznos od 44.459,86 kuna bruto na temelju odredbe članka 1095. stavka 1. ZOO-a, skupa s pripadajućim kamatama, pri čemu je pravilno postupio kada je prihvatio kao stručno i objektivno, a kakvim ga cijeni i ovaj sud, nalaz i mišljenje vještaka za financije, jer je na temelju istog utvrdio da navedeni iznos predstavlja razliku između plaće koju bi tužitelj ostvario kao šumski radnik sjekač kroz to razdoblje da je radio (prema prosjeku plaće trojice usporednih radnika) i naknade plaće koju je tužitelj primao za vrijeme bolovanja, a dosuđeni iznos predstavlja zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja (bolovanja). Stoga, neosnovano tuženik tvrdi da iz nalaza i mišljenja vještakinje M. Z. proizlazi da su uvjeti rada mogli doprinijeti pogoršanju bolesti leđa najviše s 30% i da bi u tom omjeru tuženik bio odgovora na ime izgubljene zarade tužitelju, kada iz pobijane odluke i stanja spisa proizlazi da se tužitelj kroz to
razdoblje nalazio na bolovanju zbog profesionalne bolesti, a koja mu je kao takva i
priznata rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 24. srpnja 2013.

 

17.2. Neosnovano i tužitelj pobija dio prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev tužitelje na ime troškova liječenja u visini od 29.200,00 kuna, koji se sastoje od troška operacije na klinici V. u Z., a koji je iznos tužitelj platio 24. svibnja 2012., jer je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio kao stručno i objektivno nalaz i mišljenje medicinske vještakinje, koja je navela da se operacija koja je obavljena nad tužiteljem mogla napraviti u bilo kojim klinikama i općim bolnicama u kojima je zaposlen neurokirurg i da se u zdravstvenim ustanovama Republike Hrvatske gotovo svakodnevno u javnom sustavu rade operacije zbog kolapsa diska, pa je taj sud pravilno zaključio da je taj trošak prouzročio sam tužitelj zato što se ta operacija mogla obaviti i na teret obveznog zdravstvenog osiguranja, zbog čega je pravilno postupio kada je ovaj zahtjev tužitelja odbio.

 

18. Odluka o troškovima postupka je zakonita i pravilna jer se temelji na odredbi članka 154. stavka 4. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), a koju ni žalitelji posebnim žalbenim razlozima ne pobijaju.

 

19. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

 

20. Inače, ni ostali žalbeni navodi žalitelja ne utječu na pravilnost prvostupanjske odluke u pobijanim dijelovima, iz razloga što su to sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih pravilnom utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, što se ponovno navodi.

 

21. Odlučujući o troškovima žalbenog postupka tuženika, zahtjev za istim je odbijen na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a iz razloga što nije uspio sa žalbom, dok tužitelj nije zatražio trošak žalbenog postupka.

 

22. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 14. listopada 2021.