Poslovni broj: I Kž-137/2021-4

Poslovni broj: I Kž-137/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. I., zbog kaznenog djela iz članka 218. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04. i  84/05., dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 12. ožujka 2021. broj: K-41/2019., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2021. ,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku od 12. ožujka 2021. broj: K-41/2019., optuženi S. I. na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. -  dalje: ZKP/08.) oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – razbojništvo - iz članka 218. stavak 1. i 2. KZ/97. 

 

1.2. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećeni E. M. i T. R. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni su u parnicu.

 

1.3. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. U skladu s člankom 474. stavku 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da u pobijanoj presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, jer prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega iskaz svjedoka N. R. ocjenjuje vjerodostojnim i u cijelosti ga prihvaća, dok istovjetni iskaz svjedokinje N. K. ocjenjuje neuvjerljivim, te da nije ocijenio obranu optuženika koja je u suprotnosti s iskazima oštećenika i svjedoka G. N., M. M. i M. R., pa da je zbog navedenog počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

6.1. Međutim, protivno izloženoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski je sud, na stranici 9., ukazao na razlike i odstupanja u iskazima svjedokinje N. K. i to iskaza danog pred istražnim sucem 28. rujna 2006. i iskaza danog na raspravi 21. rujna 2015., te je iznio jasne i konkretne razloge zbog kojih iskaz svjedokinje ocjenjuje neuvjerljivom i nepouzdanom osnovom za nedvojbeno utvrđenje da je optuženi S. I. počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Ujedno, prvostupanjski je sud u drugom odlomku na 10. stranici pobijane presude iznio i razloge, iako sažete, zbog kojih iskaz svjedoka N. R., a na stranici 12. razloge zbog kojih iskaze svjedoka G. N., M. M. i M. R., kao i svjedoka B. B. i M. K. ocjenjuje vjerodostojnim, pa stoga nije osnovana žalbena tvrdnja državnog odvjetnika o izostanku razloga o odlučnim činjenicama.

 

6.2. Državni odvjetnik u žalbi tvrdi da su „potpuno nejasni razlozi zbog kojih je sud, uz materijalne dokaze, cijeneći iskaze svih ispitanih svjedoka vjerodostojnima, iskaz oštećene N. K. ocijenio nevjerodostojnim, navodeći nebitna odstupanja u iskazima oštećene kao razlog neprihvaćanja.“

 

6.3. No, iznijetim žalbenim navodima, tvrdeći da su odstupanja u iskazu svjedokinje N. K. nebitna i da iskaz svjedokinje M. M. nije istinit jer je u suprotnosti s iskazom svjedoka Z. J., M. R. i obranom optuženika, državni odvjetnik očito osporava ocjenu prvostupanjskog suda o nevjerodostojnosti iskaza oštećene N. K., kao i razloge zbog kojih prvostupanjski sud prihvaća iskaz svjedokinje M. M., s kojim razlozima se očito ne slaže, pa sadržajno osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

7. Međutim, ocjena je drugostupanjskog suda da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve činjenice i na temelju tako utvrđenih činjenica izveo zaključak da optuženi S. I. nije počinitelj kaznenog djela koje mu se optužnicom stavlja na teret.

 

7.1. Naime, nije u pravu državni odvjetnik da su odstupanja u iskazu svjedokinje N. K. nebitna, jer bez obzira na protek vremena između njezinih iskaza, razlika u otuđenom iznosu od gotovo 4.000,00 eura, u kojem iznosu je postavila imovinskopravni zahtjev, i prema ocjeni drugostupanjskog sud predstavlja značajnu razliku, koja njezin iskaz ne čini pouzdanim. Tome valja pridodati da je svjedokinja N. K. ispitana neposredno nakon počinjenja kaznenog djela navela da se osoba kojoj je dala novac za prijevoz odmah udaljila te su s drugom osobom krenuli na put, dok je ispitana na raspravi devet godina nakon počinjenja kaznenog djela navela da je osoba kojoj je dala novac i koja ih je vozila upravo osoba koja se nalazi u sudnici odnosno optuženi S. I.. Stoga s pravom prvostupanjski sud ne prihvaća iskaz svjedokinje N. K. jer nije životno ni logično da neposredno nakon spornog događaja svjedok iskaže da osoba kojoj predaju novac odlazi, a na raspravi da se radi o istoj osobi kojoj su dali novac i koja ih vozi, s time da na raspravi povisuje iznos koji im je otuđen. Takvo odstupanje u iskazu ukazuje da se radi o iskazu koji je prilagođen cilju odnosno namirenju otuđenog iznosa, slijedom čega ga sud prvog stupnja s pravom ne prihvaća.

 

7.2. Pri takvom stanju stvari, nije od značaja, što doduše pravilno uočava državni odvjetnik, da se iskazi svjedoka Z. J., M. R. i svjedokinje M. M. međusobno ne podudaraju niti su u skladu s obranom optuženog S. I., o tome je li optuženik bio na proslavi kod svoje tetke M. M., i do kada, je li odlazio pa se vraćao i slično, jer je i sam u svojoj obrani naveo da je sporne večeri dočekao obitelj iz Š., da je razgovarao s taksistom, iz čega proizlazi da je bio uključen u prijevoz oštećenika. No, državni odvjetnik nije u pravu da ta činjenica pored naprijed navedenog odstupanja u iskazu svjedokinje N. K. čini njezin iskaz vjerodostojnim. Isto tako sud prvog stupnja je protivno tvrdnji državnog odvjetnika s pravom prihvatio iskaz svjedoka N. R., koji opisuje događaj na jednak način kao i svjedokinja N. K. prilikom prvog ispitivanja tvrdeći da se osoba kojoj su dali novac udaljila, a oni su utovarili stvari u Golf i sjeli. S obzirom da ovaj svjedok nije imao mogućnost vidjeti optuženika nakon počinjenja kaznenog djela, jer nije provedena dokazna radnja prepoznavanja, niti je ovaj svjedok ispitan raspravi, već su se stranke suglasile da se pročita njegov iskaz, a s obzirom da svjedok nije dostupan, to je prvostupanjski sud s pravom prihvatio njegov iskaz, jer ničim nije doveden u pitanje. Jednako tako, iako je državni odvjetnik u pravu da je automobil Golf registarske oznake ZG … mogao u vrijeme počinjenja kaznenog djela biti u posjedu optuženikove obitelji te da činjenica odjave vozila nije od značaja, valja imati na umu da niti svjedokinja N. K. niti svjedok T. R. nisu zapamtili registarsku oznaku bijelog Golfa kojim su se odvezli, slijedom čega ovu činjenicu prvostupanjski sud s pravom ne vrednuje na način da ista potvrđuje da je upravo optuženik počinitelj ovog kaznenog djela. Zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje ni tvrdnjom državnog odvjetnika o postojanju telefonske komunikacije između optuženika i drugih osoba koje su imale saznanja o obitelji K. i njihovom kretanju, s obzirom na izostanak bilo kojih drugih dokaza o umiješanosti optuženika u počinjenje kaznenog djela na štetu ove obitelji.

 

7.3. Slijedom svega izloženog, činjenično stanje je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi potpuno utvrdio i s pravom zaključio da niti iz personalnih dokaza niti iz materijalnih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je optuženi S. I. umiješan u počinjenje kaznenog djela razbojništva na štetu obitelji K..

 

8. S obzirom da ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede iz članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08., na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu državnog odvjetnika te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb,14. listopada 2021.