Poslovni broj Gž-2218/2021-2

 

 

             

     Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-2218/2021-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Frajlića kao predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća dr. sc. Sanje Zagrajski i sutkinje Marijane Žigić, članice vijeća, u građanskoj pravnoj stvari tužitelja J.P. iz B.M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D.R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. & P. d.o.o. O., protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik G.O., odvjetnik u Z., radi: isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-719/2020-8 od 23. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-719/2020-8 od 23. srpnja 2021.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

                           

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/ Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

    "I/ Nalaže se tuženiku Hrvatske ceste d.o.o. Z., da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju J.P. iznos od 150.000,00 kuna, kao i zakonske zatezne kamate koje teku na taj iznos od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

 

     II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.“ u cijelosti.

 

II/ Nalaže se tužitelju da naknadi tuženoj prouzročene parnične troškove u iznosu od 3.125,00 kuna sve u roku 15 dana.

 

              2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj navodeći da je sud prvog stupnja prekoračio tužbeni zahtjev, jer je na ročištu 8. lipnja 2021. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 90.000,00 kn, a sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 150.000,00 kn. Navodi i to da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te predlaže da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe.

 

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

             

              4. Žalba nije osnovana.

             

              5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a odnosno nije prekoračio tužbeni zahtjev, jer iako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev na ročištu 8. lipnja 2021. na iznos od 90.000,00 kn, tuženik se protivio smanjenju, a što je u naravi djelomično povlačenje tužbe, pa je sud prvog stupnja morao odlučiti o tužbenom zahtjevu u iznosu od 150.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

7. Presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati.

 

              8.  Sud prvog stupnja je raspravio sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i čl. 8. ZPP-a).

 

              9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za dio nekretnine oduzete radi izgradnje tzv. Tenkovske ceste, u površini od 2089 m2.

 

              10. U postupku pred sudom prvog stupnja, utvrđeno je da je tzv. Tenkovska ceste izgrađena za vrijeme okupacije B., tj. na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske za vrijeme tzv. Republike Srpske Krajine; da za navedeni dio zemljišta tužitelj nikada nije primio naknadu za oduzeto zemljište; da je tužitelju bilo poznato da je cesta dovršena 1997. i da ne može zahtijevati povrat zemljišta već samo naknadu za oduzeto zemljište; da je proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja dovršen 15. siječnja 1998.; te je do tada okupirano područje Republike Hrvatske vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske i da od tada počinje teći objektivni rok zastare od pet godina, a u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO/91); da je tužitelj podnio tužbu 13. svibnja 2013.

 

         11. Sud prvog stupnja pravilno se poziva na odredbu čl. 371. ZOO/91, a koja odredba se primjenjuje u konkretnom slučaju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05.,  41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO/05).

 

              12. I prema stavu ovog suda, pravilno je sud prvog stupnja prihvatio kao osnovan prigovor tuženika o zastari potraživanja tužitelja, a za svoje utvrđenje i zaključak dao je valjano i potpuno obrazloženje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tužitelju su od dana mirne reintegracije bila dostupna sva tijela Republike Hrvatske koja su nadležna za odlučivanje o njegovom zahtjevu, tako da je zastara njegove tražbine nastupila 16. siječnja 2003., jer je protekao opći zastarni rok, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, slijedom čega je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

 

              12.1. Neosnovano je pozivanje tužitelja na odredbu čl. 36. st. 10. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14. i 110/19., u daljnjem tekstu: ZC), jer tom odredbom je propisano da je pravna osoba koja upravlja javnom cestom obveznik plaćanja naknade u postupku izvlaštenja radi građenja, rekonstrukcije i održavanja javne ceste,a u konkretnom slučaju nije riječ o postupku izvlaštenja radi građenja javne ceste, nego tužitelj traži naknadu za oduzetu nekretninu na kojoj je cesta već sagrađena, a na temelju postupka koji je proveden za vrijeme privremene okupacije B. od strane tijela tzv. Republike Srpske Krajine.

 

13. Nadalje, neosnovano tužitelj tvrdi da je Republika Hrvatska, Zakonom o konvalidaciji ("Narodne novine" broj 104/97.) konvalidirala sve akte i odluke javnih vlasti koje su donesene na području Republike Hrvatske u vrijeme kada na tim područjima nije bila uspostavljena vlast Republike Hrvatske. Naime, odredbom čl. 2. tog Zakona propisano je da zainteresirana stranka ili osoba koja ima pravni interes može tražiti od suda ili ovlaštenog upravnog tijela Republike Hrvatske ili pravne osobe koja ima javne ovlasti da utvrdi da su pojedinačni akt i odluka iz članka 1. ovoga Zakona sukladni ili protivni Ustavu Republike Hrvatske, Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj ili zakonima Republike Hrvatske. Tužitelj u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja nije dokazao da je za zapisnik na koji se poziva, utvrđeno da je sukladan Ustavu Republike Hrvatske, Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj ili zakonima Republike Hrvatske.  

 

14. Stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci sukladan je ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženoj u odlukama poslovni broj Rev-197314-3 od 12. travnja 2016. i Rev-1924/2014 od 12. rujna 2018., a koje glasi: "…pravo vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat. Tek kad on više ne može zahtijevati povrat zemljišta, dospijeva njegov zahtjev za naknadu, u konkretnom slučaju kada je cesta izgrađena i taj zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku.“

 

15. Pozivanje tužitelja na odluku istog suda drugog stupnja nije relevantno, jer je ta odluka u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u navedenim odlukama, a koje pravno shvaćanje je obvezujuće za ovaj sud. 

 

          16. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, te valjano utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa).

 

17. Stoga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrđena u cijelosti.

 

              18. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe, jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

              19. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

Osijek, 14. listopada 2021.