1

Poslovni broj: Gž-543/2021-2

Poslovni broj: Gž-543/2021-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Z. Š., OIB ... iz N. D., zastupanog po punomoćnici R. P. Š., odvjetnici iz B., protiv tuženika H. o. k. d.d., OIB ..., Z., zastupanog po punomoćnicima Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnicima u O. društvu O., P. i partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2021. broj Pn-2795/2016-57, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2021.,

presudio je

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. ožujka 2021. broj Pn-2795/2016-57, se potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 70.312,50,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. lipnja 2016. pa do isplate te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 19.137,88, kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 8. ožujka 2021. pa do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tuženik zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači na način da odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom ili podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Tuženik u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i smatra da u presudi nisu izneseni razlozi o odlučnim činjenicama, a isto tako da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na izneseni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, izreka prvostupanjske presude ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji razlozi nisu proturječni niti nejasni niti između navedenih razloga postoji proturječnost između onoga što se o dokazima i ispravama navodi u presudi i samih tih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede odredaba parničnog postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

6. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 70.312,50 kn.

7. Prvostupanjski sud je uvidom u spis Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-20/2012 utvrdio je da je tužitelja kao oštećenika u kaznenom postupku zastupao punomoćnik V. G., odvjetnik iz B., da je 17. rujna 2013. dovršena glavna rasprava te da na istoj punomoćnik oštećenika, ovdje tužitelja, nije stavio zahtjev za naknadu troškova postupka. Nadalje, je utvrdio da je dana 24. listopada 2013. punomoćnik oštećenika izjavio žalbu protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj K-20/2012-39 od 17. rujna 2013. i to samo zbog  odluke o kaznenoj sankciji te da je dana 24. ožujka 2015. dostavio u spis troškovnik oštećenika temeljem kojeg je Županijski sud u Bjelovaru dana 13. travnja 2015. pod poslovnim brojem K-20/2012-66 donio odluku kojom se I i II osuđenicima solidarno nalaže naknaditi troškove kaznenoga postupka, između ostalog i oštećeniku Z. Š. u  iznosu od 56.250,00 kn, ali je pritom taj iznos pogrešno naveo u izreku rješenja iako je iz obrazloženja istog vidljivo da je zahtjev za troškove osnovan za iznos od 70.312,50 kn. Po izjavljenoj žalbi protiv naprijed navedenog rješenja Županijski sud u Bjelovaru 14. ožujka 2015. pod poslovnim brojem Kv II-2/2015-5 prihvaća žalbu I-II okrivljenika te ukida pobijano rješenje o trošku, a novim rješenjem od 16. lipnja 2015. pod poslovnim brojem K-20/2012-77, odbacuje zahtjev oštećenika Z. Š., ovdje tužitelja, za naknadu troškova kaznenoga postupka u iznosu od 167.500,00 kn kao nepravodoban, protiv koje odluke je oštećenik izjavio žalbu, a navedena žalba je odbijena kao neosnovana rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl.br. KvII-13/2015-2 od 3. rujna 2015. Nadalje, uvidom u očitovanje na prijedlog za mirno rješenje spora od 30. lipnja 2016. utvrđeno je da se odvjetnik V. G., osiguranik tuženika, očitovao na odštetni zahtjev Z. Š., ovdje tužitelja, od 17. lipnja 2016. u kojem navodi da je nepravovremeno podnio zahtjev za naknadu troškova kaznenog postupka te da je istome prouzročio materijalnu štetu u iznosu od 142.343,75 kn, da je nesporno da je zastupao oštećenika Z. Š. u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u  Bjelovaru pod poslovnim brojem K-20/2012, a da je sam štetni događaj posljedica velikog obujma posla u odvjetničkom uredu, kao i fluktuacije stručnog kadra koja je kulminirala upravo u periodu opisanom u prijedlogu, a što je dovelo do toga da nije pravovremeno podnesen zahtjev za naknadu troškova kaznenog postupka, da je unatoč navedenom svjestan kako u konačnici kao odvjetnik sam snosi odgovornost i stoga istu ne osporava. Također iz iskaza svjedoka H. K. sud je utvrdio da je svjedok zastupao tužitelja u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Bjelovaru i da je sa tužiteljem u tom postupku korektno surađivao na način da mu je isti podmirio sve troškove za poduzete radnje dok ga je on zastupao, da mu je tužitelj otkazao punomoć i da u trenutku otkaza punomoći on prema tužitelju nije imao nikakvih potraživanja s naslova troškova zastupanja u naprijed navedenom kaznenom postupku i da je tužitelju prilikom  svakog plaćanja ujedno uručio i račun. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je tužitelja najprije u kaznenom postupku pred Županijskim sudom u Bjelovaru, a koji se vodio zbog ubojstva njegovog brata, zastupao odvjetnik K. H. te da je 2009. kao punomoćnika izabrao odvjetnika G. i onda mu je nakon što je prihvatio  zastupanje platio 35.000,00 kn prvi puta, a nakon toga drugi puta  mu je dao 35.000,00 kn. Nakon što je postupak bio gotov odvjetnik G. mu je poslao troškovnik na papiru i pozvao ga da dođe kod njega da se dogovore, a kada je došao kod odvjetnika, on mu se ispričavao jer je u postupku zaboravio tražiti trošak, priznao mu je da je zaboravio i rekao mu da ga može tužiti i da mu ne može ništa drugo reći. Također mu je tada rekao, da je u tom troškovniku koji mu je pismeno dostavio pisalo sto četrdeset i nekih tisuću njegovih troškova i pri tom mu je rekao da će mu još platiti kada dobije novce od optuženih u kaznenom postupku. Međutim, nakon toga nije mu više ništa platio, obzirom da ni on nije dobio svoje troškove iz tog postupka, a da je odvjetniku H. K. podmirio sve troškove. Iskazao je da je samo prvi puta dobio na papiru napisano kada je platio odvjetniku G. 35.000,00 kn, a da poslije nije dobio nikakav račun niti potvrde iako je to tražio od odvjetnika G., a da mu je on rekao da nema vremena sada to napisati, da imaju dovoljno vremena i da će mu napisati kasnije. Na temelju tih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je odvjetnik V. G. kao osiguranik tuženika učinio propust u zastupanju tužitelja u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem K-20/2012 propustivši na vrijeme predati sudu troškovnik za zastupanje, a što proizlazi iz samog spisa Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-20/2012 kao i iz očitovanja odvjetnika V. G. na prijedlog za mirno rješenje spora od 30. lipnja 2016. u kojem je priznao svoj propust. Kako osiguranik tuženika nije tužitelju pružio adekvatnu pravnu zaštitu koja je propisana čl. 15. st. 2. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika (dalje u tekstu: Uvjeti), posljedično je tužitelju počinjena šteta iz čl. 27. Uvjeta, čime je nastupio osigurani slučaj iz čl. 18. Uvjeta, zbog čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjeni i uvjeti iz čl. 11. st. 2. Uvjeta. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,  41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO), propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje zbog čega prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik dužan naknaditi štetu tužitelju primjenom naprijed citirane odredbe iz čl. 1045. ZOO-a a u svezi s čl. 11. Uvjeta. U odnosu na visinu štete prvostupanjski sud je naveo kako je Županijski sud u Bjelovaru u postupku odlučivao o trošku tužitelja rješenjem od 13. travnja 2015., a temeljem troškovnika istoga od 24. ožujka 2015. kojim je zatražen trošak u iznosu od  167.500,00 kn, te je našao osnovanim tužiteljev zahtjev za naknadom troška u iznosu od 70.312,50 kn i pri tome je propitivao osnovanost svake pojedine radnje koju je tužitelj zatražio u navedenom troškovniku. Prvostupanjski sud smatra da je trošak utvrđen rješenjem od 13. travnja 2015. mjerodavan parametar za utvrđenje visine štete u ovom postupku obzirom je o istom odlučivao sud koji je donio pravomoćnu presudu u navedenom kaznenom postupku i da je ispitao sve okolnosti o opravdanosti poduzetih radnji tužitelja po ovlaštenom punomoćniku. Na temelju navedenog prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je tužitelju nastala šteta u iznosu od 70.312,50 kn te je do tog iznosa usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Također je utvrdio da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, a u svezi s čl. 1086. ZOO-a kojim je propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a kako tužitelj potražuje kamatu od trenutka podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno od 17. lipnja 2016., ista mu je tako i dosuđena. Ovako utvrđeno činjenično stanje i takvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

8. Tuženik u svojoj žalbi prvostupanjsku presudu osporava prvenstveno iz razloga što smatra da tužitelj nije dokazao postojanje izmakle dobiti odnosno postojanje štete, a isto tako da nije dokazao uzročno posljedičnu vezu između propusta njegovog odvjetnika i nastanka štete tj. da nije dokazao da bi on, čak u slučaju da je njegov odvjetnik pravilno postupao, uspio naplatiti svoje potraživanje temeljem isprave koja bi bila donesena u kaznenom postupku tj. rješenja o troškovima postupka prema osuđenicima koji bi taj trošak trebali platiti. Po ocjeni ovoga suda tuženik pogrešno zaključuje da je šteta koju tužitelj traži izmakla dobit koju bi on ostvario da je njegov odvjetnik na vrijeme podnio zahtjev za naknadu troškova postupka jer se u ovom slučaju, po ocjeni ovog suda, ne radi o izmakloj dobiti kao vrsti štete već šteta koju tužitelj trpi predstavlja umanjenje njegove imovine (obična šteta). Naime, ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj za zastupanje u kaznenom postupku angažirao odvjetnike i to H. K. i V. G. i da im je za zastupanje platio ukupno iznos od 94.000,00 kn, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka H. K. te potvrde o primitku uplata koje je on izdao tužitelju, a tako i iz potvrde koju je izdao odvjetnik V. G. kao i iz iskaza samog tužitelja. Kako je tužitelj za zastupanje svojim punomoćnicima platio iznos od 94.000,00 kn za taj iznos je umanjena njegova imovina i zbog propusta odvjetnika V. G. da u roku podnese zahtjev za naknadu troškova postupka, zbog čega je zahtjev za naknadom troškova postupka pravomoćno odbačen, tužitelj više nije u mogućnosti naplatiti od osuđenika taj iznos zbog čega je došlo do umanjenja njegove imovine, a ne izmakle dobiti kako to pogrešno smatra tuženik u svojoj žalbi. Kako je prvostupanjski sud tijekom postupka utvrdio da je osiguranik tuženika svojim propustom u pružanju odvjetničke usluge tužitelju  počinio  štetu, a da je upravo za eventualno počinjenje takve štete on bio osiguran policom osiguranja od odgovornosti kod tužene upravo je tužena temeljem tog ugovora o osiguranju od odgovornosti kojeg je imala zaključenog sa odvjetnikom V. G. dužna tužitelju naknaditi štetu koju on trpi zbog umanjenja njegove imovine koja je nastala zbog pogreške u zastupanju od strane osiguranika tužene.

9. U odnosu na tvrdnje tuženika da tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između eventualne štetne radnje njihovog osiguranika i mogućnosti naplate štete od strane tužitelja, po ocjeni ovoga suda taj navod žalbe nije osnovan. Naime, s obzirom da je Županijski sud u Bjelovaru donio rješenje o naknadi troškova postupka tužitelju, a na teret osuđenika u iznosu od 70.312,50 kn, a koje rješenje je kasnije ukinuto po žalbi osuđenika te je u konačnici zahtjev tužitelja za naknadom troška odbačen zbog propusta osiguranika tuženika da taj trošak zatraži u zakonskom roku, po ocjeni ovog suda time je tužitelj dokazao postojanje uzročno-posljedične veze jer bi u slučaju da je osiguranik tuženika zahtjev za naknadom troškova postupka stavio u zakonom predviđenom roku tužitelju sigurno bio dosuđen iznos od 70.312,50 kn na ime troškova postupka. Kako taj iznos troškova tužitelju nije dosuđen isključivo zbog propusta osiguranika tuženika zbog čega on nije niti mogao tražiti naplatu tog iznosa od osuđenika došlo je do umanjenja njegove imovine jer je taj trošak već prije toga platio svojim odvjetnicima tijekom ovog kaznenog postupka, a neće ga moći naplatiti od osuđenika. Tvrdnje tuženika da nedostatak uzročno-posljedične veze između eventualne pogreške njihovog osiguranika i same štete postoji zbog toga što tužitelj nije dokazao da bi upravo taj iznos prisilno uspio naplatiti od osuđenika se ne mogu prihvatiti jer po ocjeni ovoga suda tužitelj je samo trebao dokazati da zbog propusta osiguranika tuženika njemu nisu priznati troškovi kaznenog postupka, a na temelju koje odluke bi taj trošak mogao naplatiti od osuđenika tako da pravilno prvostupanjski sud nije trebao utvrđivati mogućnost prisilne naplate tog troška prema osuđenicima jer bi u tom slučaju kao prethodno pitanje trebao ustvari provoditi ovršne postupke protiv  osuđenika. U ovom slučaju po ocjeni ovoga suda uzročno-posljedična veza sastoji se o tome da bi u slučaju da osiguranik tuženika nije počinio propust u zastupanju tužitelja on mogao zatražiti prisilnu naplatu tih troškova jer bi Županijski sud u Bjelovaru donio rješenje o troškovima kojim rješenjem bi tužitelju priznao troškove u iznosu od 70.312,50, kn i naplatu tih troškova naložio osuđenicima. Što se tiče visine štete i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je visinu štete utvrdio upravo u iznosu za koji je Županijski sud u Bjelovaru svojim prvim rješenjem usvojio zahtjev tužitelja za naknadu troškova, dakle u iznosu od 70.312,50, kn jer to rješenje kasnije nije ukinuto zbog toga što bi sud pogrešno utvrdio visinu troška, već isključivo zbog formalnih razloga jer je osiguranik tuženika zahtjev za naknadu troška podnio izvan zakonskog roka od 15 dana isključivo zbog svog propusta. Prema tome, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, kada je utvrdio da je tužitelju nastala šteta u iznosu od 70.312,50, kn u vidu umanjenja njegove imovine i da je za nastanak te štete isključivo odgovoran osiguranik tuženika koji je sa tuženikom imao zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je upravo temeljem tog ugovora o osiguranju od odgovornosti naložio tuženiku isplatu iznosa od 70.312,50, kn. Također pravilno je prvostupanjski sud na dosuđeni iznos tužitelju dosudio zateznu kamatu od 17. lipnja 2016. kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku, a ne od dana donošenja presude kako to smatra tuženik jer zatezna kamata u konkretnom slučaju teče od nastanka štete tužitelju, a ne od donošenja prvostupanjske presude kojom je dosuđen iznos naknade štete. Tužitelj bi u konkretnom slučaju imao pravo na naplatu zatezne kamate od dana nastanka štete, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, ali kako je sam tražio zateznu kamatu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva pravilno je prvostupanjski sud s obzirom na zahtjev tužitelja upravo od tada tužitelju dosudio zateznu kamatu.

10. Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.

Koprivnica, 14. listopada 2021.