1              Poslovni broj: Gž Ob-400/2021-2

 

Poslovni broj: Gž Ob-400/2021-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J., OIB: ..., prijavljenog prebivališta S., zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., protiv tuženika 1. B. J., OIB: ..., prijavljenog prebivališta S., tuženika 2. Z. R., OIB: ..., na adresi P., a prebivališta L., Švicarska, zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u S., uz sudjelovanje M. L., OIB: ..., prijavljenog prebivališta S., kao umješača na strani tuženika, zastupanog po punomoćniku Ž. L., odvjetniku u S., u parničnom postupku radi proglašenja nedopustivosti ovrhe, odlučujući o žalbama stranaka i umješača protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-255/2019-42 od 20. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 14. listopada 2021.

 

 

presudio je

i

riješio je

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika 2. te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-255/2019-42 od 20. svibnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, da je nedopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj I-144/97 (sada Ovr-3185/12) od 11.2.1997. u dijelu koji se odnosi na 1/2 dijela stana u S., anagrafske oznake ..., ulaz 3, kat 3, stan broj 24, koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinjske niše, hodnika, kupaone i spreme te u odluci o troškovima postupka.

 

II. Prihvaća se kao osnovana žalba tužiteljice, a odbija kao neosnovana žalba tuženika ad. 1. te sudi:

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P Ob-255/2019-42 od 20. svibnja 2021. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom I. izreke i u tom dijelu se tužba odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda suđeno je, kako slijedi:

 

"I. Djelomično se prihvaća kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice te se sudi:

Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem I 144/97 (sada poslovnog broja Ovr-3185/2012) od 11. veljače 1997. godine, u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio tužiteljice od 1/2 stana u S., anagrafske oznake ..., ulaz 3, kat 3, stan br. 24, koji se sastoji od 2 sobe, dnevnog boravka, kuhinjske niše, hodnika, kupaone i spreme, koji je vlasništvo tužiteljice za 1/2 dijela, dok se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem I-144/97 od 11. veljače 1997. i u preostalih 1/2 dijela stana u S., anagrafske oznake ..., ulaz 3, kat 3, stan br. 24, koji se sastoji od 2 sobe, dnevnog boravka, kuhinjske niše, hodnika, kupaone i spreme.

 

II. Svaka stranka i umješač snosi svoj trošak ovog postupka."

2.              Protiv navedene presude žale se obje stranke.

3.              Tužiteljica izjavljuje žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice te zbog odluke o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno navodima žalbe.

4.              Tuženik 1. izjavljuje žalbu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, ne navodeći određeno žalbene razloge, ali se iz sadržaja žalbe razabire da isti ističe žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. ZPP-a, bez isticanja posebnog žalbenog prijedloga.

5.              Tuženik 2. izjavljuje žalbu protiv prvostupanjske presude pobijajući je u dosuđujućem dijelu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući presudu preinačiti, sukladno žalbenim navodima.

6.              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari čini zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopuštena ovrha u ovršnom predmetu toga suda broj I-144/97, a koja se vodi po prijedlogu ovdje tuženika 2. Z. R., kao ovrhovoditelja, protiv ovršenika, ovdje tuženika 1. i to na stanu u S., anagrafske oznake ..., ulaz 3, kat 3., stan broj 24., sve pobliže navedeno u točki I. izreke.

7.              Suprotno žalbenim prigovorima stranaka, donoseći pobijanu presudu i u postupku koji je istoj prethodio, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak. 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama, ista se može ispitati te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, a nisu počinjene ni druge bitne povrede, na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

8.              U postupku među strankama nije bilo sporno:

- da su tužiteljica i prvotuženik sklopili brak ..., te da je prvotuženik s drugotuženikom zaključio Ugovor o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 2006..

9.              U postupku bilo je sporno, a sporno je i u ovoj fazi postupka, je li predmetni stan, koji je nesporno anagrafske oznake ..., S., ulaz 3, kat 3., stan broj 24 i koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, kuhinjske niše, hodnika, kupaonice i spreme, vlasništvo, odnosno suvlasništvo tužiteljice za 1/2 dijela, odnosno je li tužiteljici bilo poznato da su tuženici zaključili predmetni ugovor o novčanoj pozajmici od 12.1.1996. te je li tužiteljica naknadno saznala za taj ugovor i na istog pristala.

10.              Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrđuje, u bitnom, kako slijedi:

- da su tužiteljica i prvotuženik brak sklopili ... te da taj brak nije razveden;

- da su SZ P. D., kao zadruga, te tužiteljica i prvotuženik kao zadrugari dana 25. rujna 1985. zaključili Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stana te da se zadruga obvezala izgraditi za potrebe zadrugara jedan stan koji se nalazi u trećem ulazu, III kat površine 45,75 m2, a koji se sastoji od dvije sobe, dnevnog boravka, niše, hodnika, kupaone, i spreme te drvarnice, te da je ugovoren predračunski iznos troškova građenja predmetnog stana u visini 3.797.250- DIN;

- da su 2. travnja 1986. SZ P. D., kao zadruga te tužiteljica i prvotuženik kao zadrugari, zaključili anex ugovora o udruživanju sredstava kojim aneksom su stranke složno utvrdile i prihvatile novi predračunski iznos troškova gradnja predmetnog stana u visini od 5.450.895.- DIN;

- da su Osnovna banka J., S. i tužiteljica kao deponent zaključili Ugovor o oročavanju sredstava broj 1885/6/12451, kojim su se sporazumjeli da deponent položi u oročeni depozit kod J. svoja sredstva, u iznosu od 168.750,00 DIN, radi stjecanja prava za dobivanje kredita za kupnju stana;

 

- da je tužiteljica 26.11.1982. zaključila ugovor o kreditu broj 1885/6/12451 sa J., S., kojim ugovorom je J. odobrila tužiteljici investicijski kredit u iznosu od 540.000,00 DIN, za kupnju dvosobnog stana u objektu G/500 na predjelu B. kod S. Z. Z. s rokom otplate od 20 godina;

- da je tužiteljica bila zaposlena tijekom braka te da je u braku tužiteljice i prvotuženika rođeno dvoje djece, te da su tužiteljica i prvotuženik u predmetni stan uselili tijekom 1986.;

- da su prvotuženik i drugotuženik 12. siječnja 1996. zaključili Ugovor o novčanoj pozajmici, kojim ugovorom se Z. R. obvezao B. J. pozajmiti novčana sredstva u protuvrijednosti u kunama, u iznosu od 45.500,00 tadašnjih DEM, na rok od 6 mjeseci te kojim se prvotuženik obvezao vratiti posuđena sredstva u kunama prema srednjem tečaju i to iznos od 8.750,00 DEM, u pet mjesečnih obroka i to svakog 12.-tog u mjesecu po 1.750,00 tadašnjih DEM, počev od veljače 1996. te iznos od 36.750,00 DEM najkasnije do 12. srpnja 1996. te da je citiranim ugovorom radi osiguravanja potraživanja zajmodavca za posuđeni iznos, prvotuženik kao zajmoprimac ovlastio drugotuženika, kao zajmodavca da može bez njegovih pitanja i sudjelovanja u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Splitu ishoditi upis založnog prava (hipoteka) u korist zajmodavca na nekretnini vlasnosti zajmoprimca i to baš na predmetnom stanu;

- da je drugotuženik zatražio ovrhu radi naplate novčane tražbine nad cijelim stanom, i to podnošenjem prijedloga za ovrhu 6. veljače 1997. te da je ovaj sud donio rješenje pod poslovnim brojem I-144/97 od 1.2.1997., kojim je određena ovrha;

- da je u zemljišnim knjigama, kao vlasnik predmetnog stana bio upisan samo prvotuženik (izvadak iz zemljišne knjige je uvezan u ovršni spis Ovr-3185/201, ranije I-144/97);

- da tužiteljica nije stranka Ugovora o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996.;

- da niti jedan dokaz ne upućuje na činjenicu da je tužiteljica pristala na zaključenje ugovora o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996., kao i da bi pristala na opterećenje spornog stana hipotekom;

- da iz dokaza predloženih i provedenih tijekom postupka proizlazi da je tužiteljica za ugovor o novčanoj pozajmici od 12. siječnja 1996., sklopljenog među tuženicima 1 i 2 saznala tek kada je drugotuženik pokrenuo ovrhu, odnosno još preciznije, kada je zaprimila 15. veljače 1997., na adresu predmetnog stana ..., S. primjerak prijedloga za ovrhu s rješenjem o ovrsi, naslovljen na B. J. Navedeno, dakle, da nije zaprimio B. J. osobno, jer nije bio zatečen prilikom prve pokušane mu dostave, pa je nakon ostavljene mu obavijesti dostavljača, navedena pismena zaprimila tužiteljica, kao njegova supruga, što je sve jasno navedeno na dostavnici u ovršnom spisu tada poslovnog broja I-144/97;

- da je tužiteljica odmah po zaprimanju prijedloga za ovrhu s rješenjem o ovrsi, već 20.2.1997., u zaštitu svojih prava angažirala punomoćnika u osobi odvjetnika (punomoć s tim datumom je uvezana u ovršni spis) te je u taj ovršni spis 21.2.1997. zaprimljen podnesak tužiteljice, kao treće osobe po punomoćniku odvjetniku V. V., Dakle, da je već tada tužiteljica prigovorila navodima da bi sporni stan bio u isključivom vlasništvu B. J., i obrazložila da je ona zajedno sa ovršenikom 25.9.1985. zaključila sa S. Z. P. D., ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana, te da su oboje 2.4.1986. sa istom zadrugom zaključili i Aneks ugovora o udruživanju sredstava te je istakla da je ovršenik, međutim, ishodio identičan ugovor, ali kao jedini zadrugar i taj ugovor ovjerio u Općini S., Sekretarijatu opće uprave i proračuna 11.5.1993., a zatim je na svoje ime izvršio uknjižbu prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime, za cijelo;

- da je tužiteljica, nadalje u istom podnesku predložila sudu da proglasi nedopuštenom ovrhu na predmetnom stanu i uz svoj podnesak priložila preslik ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana, od 25.9.1985., na kojem se mjestu za potpis zadrugara nalaze navedeni i tužiteljica i prvotuženik, a na mjestu zadruge stoji pečat stambene zadruge Poštanski dom i potpis ovlaštene osobe iz te zadruge. Tijekom tog ovršnog postupka da je priložila u ovršni spis i izvornik tog ugovora, na kojem se nalaze potpisi i nje i prvotuženika. Priložila je, uz isti podnesak i preslik Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana,također datiran sa 25.9.1985., na kojem stoji pečat zadruge i potpis ovlaštene osobe, ali na tom presliku nema u ime zadrugara nikoga navedenog, ni tužiteljice, ni prvotuženika, no stoji na toj preslici štambilj Općine S. o zaprimanju tog ugovora 4.5.1993., a stoji i preslik potvrde Općine S., Sekretarijata opće uprave i proračuna od 11.5.1993. da je V. B. vlastoručno potpisao tu ispravu;

-da je drugotuženik, kao ovrhovoditelj podneskom od 4. veljače 1999. naveo da primjerak ugovora o udruživanju sredstava, na koji se poziva tužiteljica i koji prilaže prijedlogu, očigledno nije supotpisan od strane ovršenika, već da je ime B. I. J. napisano nečijom tuđom rukom, dok je priloženi Aneks potpisan samo od M. J. U odgovoru na takav navod, ovrhovoditelja ovdje tužiteljica, u ovršnom postupku kao treća osoba, da je prigovorila kako se radi o krivotvorini, istaknuvši da je krivotvorina upravo preslik Ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana, koji preslik je priložio ovrhovoditelj. Potom je tužiteljica, kao treća osoba uz svoj podnesak zaprimljen u ovršni spis 17.2.1999. priložila izvornik Ugovora o udruživanju sredstava, od 25. rujna 1985., na kojem doista nema potpisa, ni tužiteljice, ni prvotuženika, već samo pečat zadruge i potpis V. B. u ime zadruge i izvornici štambilja o primitku kod Općine S. 4.5.1993. i ovjeri potpisa Vjekoslava Bedalova kod navedenog sekretarijata 11.5.1993.;

- da je potom sud u ovršnom predmetu I-144/97 rješenjem od 12. srpnja 2000. usvojio prigovor M. J., kao treće osobe te odredio da se ovrha određena rješenje o ovrsi I-144/97 od 11.2.1997., u dijelu koji se odnosi na prodaju 1/2 dijela predmetnog stana, proglašava nedopuštenom te u tom dijelu postupak obustavlja;

- da je ovaj sud rješenjem Gž-3941/00 od 2. veljače 2001. ukinuo rješenje I-144/97 od 12.7.2000. u dijelu u kojem je prihvaćen prigovor treće osobe M. J. i predmet u tom dijelu ponovo vratio na ponovno odlučivanje sudu prvog stupnja, time da sud uputi podnositeljicu prigovora na pokretanje parnice, radi proglašenja da ovrha nije dopuštena na 1/2 dijela stana;

- da je tužiteljica predmetnu tužbu, radi nedopustivosti ovrhe predala na sud neposredno 21.6.2001., o čemu je izvijestila i sud.

11.              Temeljem ovih odlučnih činjeničnih utvrđenja, cijeneći i iskaze parničnih stranaka, koje su davali u raznim fazama ovog postupka, odnosno ocjenom svih izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud prvog stupnja utvrđuje da predmet Ugovora o novčanoj pozajmici, zaključenog između prvotuženika, kao zajmoprimca i drugotuženika, kao zajmodavca nije mogla biti ½ spornog stana, dok je prvotuženik sa preostala ½ dijela mogao raspolagati tim ugovorom. To iz razloga što je sud imao u vidu utvrđene činjenice da su tužiteljica i prvotuženik sklopili brak 9.6.1979.g, a da je ugovor o udruživanju sredstava kojim se stambena zadruga obvezala izgraditi za potrebe zadrugara predmetni stan sklopljen 25. rujna 1985., te da su bračni drugovi u taj predmetni stan uselili 1986. godine nakon sklapanja braka. Stoga, sud utvrđuje da predmetni stan predstavlja imovinu stečenu u braku tužiteljice i prvotuženika.

12.              Glede utvrđenja sa kolikim udjelom je tužiteljica suvlasnica predmetnog stana po osnovu bračne stečevine, sud je pravilno smatrao da je relevantno vrijeme stjecanja predmetnog stana pa da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 45/83 i 59/90, dalje ZBPO), jer je Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana između SZ P. D. s jedne strane i tužiteljice i prvotuženika s druge strane zaključen 25. rujna 1985.,a i bračni drugovi su u stan uselili 1986., za vrijeme važenja ZBPO-a kojim je propisano u članku 283. da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

 

13.              Člankom 285. ZBPO-a propisano je da svaki bračni drug može za vrijeme trajanja braka ili nakon prestanka braka, tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini ili dijelu te imovine ili na pojedinoj stvari iz te imovine. Člankom 287. stavkom 1 ZBPO-a propisano je da kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine. Stavkom 2. citiranog članka propisano je da u slučaju spora, sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Pri tome valja istaći da pravni režim zajedničkog vlasništva uređuju odredbe članka 57. do članka 64. ZV-a i one se primjenjuju na zajedničku imovinu bračnih drugova stečenu do 1. srpnja 1999.

14.              Primjenom navedenih zakonskih odredbi na utvrđeno činjenično stanje, sud zaključuje da je tužiteljica suvlasnica za ½ predmetnog stana, jer je sud imao u vidu odlučne činjenice da je tužiteljica tijekom bračne zajednice bila zaposlena, da je i ona kao i suprug-prvotuženik podizala kredite za kupnju predmetnog stana, da je iste i vraćala. Sud je dalje imao u vidu utvrđenje iz iskaza tužiteljice da je u braku tužiteljice i prvotuženika rođeno dvoje djece o kojima se ista kao majka brinula oko odgoja, skrbi, uzdržavanja u najmanju ruku kao i suprug suprug. Osim toga, tužiteljica je kao supruga i majka više od supruga bila u kućanstvu, domaćinstvu, radila u kućanstvu i oko kućanstva, poput čišćenja, peglanja, kuhanja itd. što je sve visokovrijedan doprinos.

15.              Slijedom navedenog, cijeneći i činjenicu da je tužiteljica u vrijeme kupnje predmetnog stana bila zaposlena, da je podizala kredite koje je i vraćala, da se brinula oko podizanja djece, da je radila kućanske poslove, te da je tužiteljica ne samo izričito navedena kao stranka ugovora o udruživanju sredstava sa SZ P. D. , uz supruga, nego je i potpisnica toga ugovora, uz supruga, to je zaključak suda da je tužiteljica suvlasnica za 1/2 predmetnog stana, dok je prvotuženik suvlasnik sa preostalih 1/2

16.              Dalje se ističe da je člankom 277. ZBPO-a propisano da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili koja potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina pa se to u konkretnom slučaju odnosi i na predmetni stan glede tužiteljice i prvotuženika kao bračnih drugova i obzirom na način stjecanja stana.

17.              Odredbom članka. 283. stavka 1. ZBPO-a je propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, a stavkom 2. istog članka da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima jer u protivnom takvo raspolaganje ne bi bilo u skladu s odredbom članka 103. ZOO-a (sada 322. stavak 1. ZOO-a), kojom je propisano da je ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima, te moralu društva, ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo”.

18.              Dakle, zajedničko vlasništvo da je vlasništvo više osoba na istoj stvari po udjelima koji nisu realno ni idealno određeni, ali su odredivi. Nastaje samo na temelju zakona kao što je bilo propisano za bračnu stečevinu prema ZBPO-u. Kada se vlasnički udijeli zajedničara odrede, zajedničko vlasništvo pretvara se u suvlasništvo. Zajedničari upravljaju zajedničkom stvari i o svemu donose odluke sporazumom svih. Jedan zajedničar može raspolagati sa zajedničkom stvari samo ako ima ovlast svih, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer je po utvrđenju ovog suda na temelju iskaza tužiteljice, prvotuženik nije imao ovlast ni suglasnost tužiteljice za osnivanje založnog prava na predmetnom stanu.

19.              Dakle, glede sporne okolnosti je li tužiteljica naknadno saznala za osnivanje predmetnog založnog prava i odobrila ga makar i prešutno, odnosno da je za zaključenje istog ugovora saznala i da nije ništa poduzimala da ga spriječi, a niti da zaštiti svoja vlasnička prava, sud zaključuje da je tužiteljica u svom iskazu na ročištu od 4. listopada 2006. iskazala da je mislila da njihov stan nije uknjižen, međutim, 1996., kada je sve počelo, kada je saznala da postoji hipoteka na stanu, tada je utvrdila da je njen muž uknjižio predmetni stan i to samo na svoje ime. Kada je to saznala da je pokušala i sebe uknjižiti na taj stan, međutim, u tome nije uspjela.

20.              Stoga, da je tužiteljica za sporni ugovor o novčanoj pozajmici saznala tek po zaprimanju rješenja o ovrsi od 11.2.1997. s prijedlogom za ovrhu od 6.2.1997., jer je upravo tada počela poduzimati intenzivne pravne radnje u zaštitu svojih prava tj. već 21.1.1997. je podnijela sudu u ovršni postupak prigovor kao treća osoba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Osim toga, sud ističe da je tužiteljica već u daljnjem dijelu svog prvog iskaza doslovce decidirano iskazala "za predmetni ugovor o novčanoj pozajmici ja sam saznala 1996., kada je došao prijedlog za ovrhu" . Kako je prijedlog za ovrhu "došao" tek 1997., sud ističe da je očito tužiteljica pogriješila s navođenjem godine kada je prijedlog za ovrhu, jer je prijedlog za ovrhu na sud zaprimila 6.2.1997.

21.              Ocjenom i analizom svih iskaza tužiteljice sud utvrđuje, obzirom i na opisanu dinamiku bračnih odnosa tužiteljice i njena supruga, ovdje prvotuženika, da je on njoj doista prešutio da je s drugotuženikom sklopio sporni ugovor o novčanoj pozajmici i da je istim ugovorom dao tabularnu izjavu za uknjižbu hipoteke na predmetnom stanu. Naime, odnos prvotuženika prema tužiteljici kao supruzi da se jasno odražava njegova lakonska izjava tužiteljici, a nakon njenog upita o čemu se radi , da neka se ona ne brine za to, a cijenio je i njegovo višegodišnje izbivanje od kuće, iz braka, nejavljanje tužiteljici, zatvorske kazne.

22.              Nadalje, da je drugotuženik u svom iskazu opširno opisivao druženja s prvotuženikom te okolnosti pod kojima je istom posudio novac, ali da ni jednim detaljem nije spomenuo tužiteljicu, niti ustvrdio da bi tužiteljica sudjelovala u tom pravnom poslu. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica za ugovor o novčanoj pozajmici od 12.1.1996. saznala tek kada je za supruga zaprimila 15.2.1997. prijedlog za ovrhu s rješenjem o ovrsi, a da je njeno spominjanje u iskazu 1996. očigledna omaška do koje je došlo uslijed proteka velikog broja godina od dana zaprimanja prijedloga za ovrhu i prvobitnog iskaza tužiteljice na ročištu od 4.10.2006.

23.              U pogledu spornog pitanja – poduzimanja pravnih radnji u razdoblju od 1996. do 2001., sud prvog stupnja je utvrdio, pregledom spisa Ovr-3185/2012 (ranije I-144/97) da je tužiteljica aktivno sudjelovala u pobijanju prijedloga za ovrhu podnesenog od strane drugotuženika i već tada podnijela prijedlog za proglašenje te ovrhe nedopuštenom, te je postupku tvrdila da je vlasnica spornog stana za ½ dijela, te u tom postupku izjavljivala sve potrebne prigovore, radi čega je rješenjem suda u tom ovršnom postupku I 144/97 upućena u parnicu, te je shodno uputi ovršnog suda podnijela i tužbu u ovom predmetu.

24.              Stoga da ne bi proizlazilo kako tužiteljica, u razdoblju od saznanja za postojanje spornog ugovora o novčanoj pozajmici od 12.1.1996. pa do 21.6.2001., kada je ustala tužbom u ovom predmetu, nije poduzimala nikakve radnje. Dapače, iz ovršnog predmeta da proizlazi suprotno, jer da je pregledom spisa I-144/97, sud utvrdio da je tužiteljica vodila upravo intenzivan postupak radi zaštite svojih prava u pogledu spornog stana. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da je tužiteljica bila savjesna u pogledu poduzimanja pravnih radnji, radi zaštite svojih prava na spornom stanu.

25.              U pogledu savjesnosti drugotuženika , sud ocjenjuje da isti nije bio savjestan prilikom zaključenja spornog ugovora o novčanoj pozajmici sa prvotuženikom, kao i u kasnije poduzetim radnjama. Naime, drugotuženik da je svojim iskazom prvo iskazao da je donio svu dokumentaciju vezanu uz predmetni stan, vlasništvo stana, a nakon pregleda dokumentacije da je njegov odvjetnik rekao da je sve u redu. Nakon toga da je na upit jeli prilikom posuđivanja novca i zaključena ugovora on sa prvotuženikom razgovarao u pogledu spornog stana te je li ga pitao je li u tom stanu netko živi, drugotuženik da je iskazao da su on i prvotuženi razgovarali u više navrata, da je on dolazio u tu prvotuženikovu mesnicu prije nego se otvorila, dok je bila u fazi adaptacije, te da je tada prvotuženik njemu pričao o svom obiteljskom životu, da je rekao da ako mu što zapne da će mu i žena pomoći a tada je bio nazočan i sin prvotuženika koji je tada rekao „neće moja mama njega više hraniti“. Temeljem iznesenog drugotuženik da praktički potvrđuje da je znao da prvotuženik ima suprugu,a iz citirane izjave prvotuženikova sina, za sud da jasno proizlazi, a i sam je to naveo iskazom, da je to kod njega probudilo sumnju.

26.              Dakle, da već iz iskaza drugotuženika s ročišta od 18.2.2013. proizlazi da je u druženjima sa prvotuženikom, u trenucima dok je boravio u prostoru kojeg je prvotuženik adaptirao za mesnicu, saznao da prvotuženik ima suprugu, te da je u mesnici bio nazočan i sin prvotuženika za kojeg je drugotuženik jasno zapamtio da je kazao za svog oca „neće moja mama njega više hraniti“,iz čega sud utvrđuje da je drugotuženik bio upoznat sa obiteljskim prilikama prvotuženika a i sam je iskazom potvrdio da mu je prvotuženik još prije otvaranja mesnice kazao da ako mu što zapne da će mu i žena pomoći.

27.              Dalje je utvrđeno da je drugotuženik prije potpisivanja spornog ugovora o novčanoj pozajmici sa prvotuženikom donio svu dokumentaciju vezanu za stan, vlasništvo stana, i da je nakon pregleda dokumentacije njegov odvjetnik rekao da je sve u redu.

28.              Isto tako, da je utvrđeno da je da je u čitavoj priloženoj dokaznoj dokumentaciji u ovom spisu i tužiteljica navedena zajedno sa prvotuženikom kao zadrugar i to u ugovoru o kreditu br 1885-6-12451 od 26.11.1982., Izjavi Jugobanke o odobrenju stambenog kredita za kupnju troležajnog stana od 29.09.1983., Anexu ugovoru o udruživanju sredstava od 2. travnja 1986., te ugovoru o udruživanju sredstava za izgradnju stana od 25.9.1985., koji ugovor je priložila i u ovaj parnični predmet i u ovršni predmet.

29.              Stoga, sud zaključuje da je drugotuženik prije sklapanja spornog ugovora o novčanoj pozajmici sa prvotuženikom imao na uvidu svu dokumentaciju vezanu uz predmetni stan, te da je iz te dokumentacije mogao utvrditi da je i tužiteljica u svim dokumentima i ugovorima navedena kao stranka ugovora. Naime, drugotuženik je od strane svog odvjetnika kojemu je donio dokumente od spornog stana bio upoznat i upozoren da je tužiteljica supruga tuženika 1. B. J., te da je tužiteljica član S. Z. Z. Radi iznesenog, okolnost, što na primjerku ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stana, koji datira sa 25. rujna 1985., nije navedena uz prvotuženika i tužiteljica, niti je potpisnica tog primjerka ugovora, nego je potpisnik samo prvotuženik, nije od odlučnog značaja glede savjesnosti drugotuženika, jer je on pri zaključenju ugovora o novčanoj pozajmici sa prvotuženikom već znao da je tužiteljica njegova supruga.

30.              Nadalje, da je drugotuženik prilikom zaključenja ugovora o novčanoj pozajmici sa prvotuženikom, te provedbe tog ugovora u zemljišnim knjigama bio nesavjestan, a to s obzirom da je bio upoznat sa obiteljskim prilikama prvotuženika, znao je da ima suprugu i djecu, da je kod njega probudila sumnju izjava sina prvotuženika; neće moja mama njega više hraniti“, drugotuženik je prije zaključenja ugovora o novčanoj pozajmici prvotuženiku znao da su on i njegova supruga članovi stambene zadruge, te stranka ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana,no da se i ne prihvati da nije znao da je i ona stranka ugovora o udruživanju sredstava, mogao je to doznati provjerom u SZ jer je znao prije zaključenja ugovora o novčanoj pozajmici prvotuženiku i da je tužiteljica prvotuženikova supruga i da je član SZ a i jer je kod njega probudila sumnju navedena izjava sina tužiteljice i prvotuženika. No unatoč tome je sklopio ugovor o novčanoj pozajmici samo sa prvotuženikom, a ne i sa tužiteljicom, očito nesavjesno, jer je očito procijenio da tužiteljica ne bi htjela sklopiti takav ugovor o novčanoj pozajmici sa drugotuženikom i tim ugovorom ovlastiti ga na upis založnog prava, hipoteke na predmetni stan u korist drugotuženika.

31.              Osim toga, da tužiteljica i nije sa SZ sklopila predmetni ugovor, sporni stan da bi bio bračna stečevina tužiteljice i prvotuženika, svakog za 1/2 dijela, jer je stečen za vrijeme trajanja njihovog braka, podizanjem i otplatom kredita oba bračna druga. Da je drugotuženik bio savjestan prilikom sklapanja ugovora o novčanoj pozajmici sa prvotuženikom, tada bi i glede prednjeg poduzeo adekvatne pravne radnje, primjerice obavještavanje tužiteljice kao bračnog druga da s njenim suprugom, koji je kao jedini uknjižen u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog stana, namjerava sklopiti ugovor o novčanoj pozajmici sa upisom založnog prava u korist drugotuženika. No drugotuženik tako savjesno nije postupio, jer je očito bio svjestan toga da bi se tužiteljica tome mogla usprotiviti, a signal na to mu je bio izjava sina tužiteljice i prvotuženika : "neće moja mama njega više hraniti“ Po stavu suda, ta izjava jasno upućuje na to da je postojao bitan problem u odnosu između tužiteljice i prvotuženika u to vrijeme, jer održava da se sin priklonio majci ("moja mama") a da se distancirao od oca ("njega" više hraniti).

32.              I prvotuženik je po ocjeni suda bio nesavjestan pri sklapanju sa drugotuženikom predmetnog ugovora o novčanoj pozajmici, time da se njegova nesavjesnost ogleda u tome što je prešutio tužiteljici da sklapa taj ugovor i opterećuje hipotekom stan. Znao je da je sporni stan stečen u braku, znao je da je tužiteljica doprinosila u stjecanju spornog stana na način da je uzimala kredit koji je poslužio za kupnju stana, te na druge načine. Znao je i da je osim njega i tužiteljica stranka ugovora sa SZ o udruživanju sredstava za izgradnju predmetnog stana, jer je ta činjenica jasno vidljiva na priloženom ugovoru sa SZ na kojem se nalaze potpisa oba bračna druga. Nesavjesno je postupao prema tužiteljici i jer joj je prešutio da je samostalno ishodio u zemljišnim knjigama da se upiše kao isključivi vlasnik predmetnog stana, što je učinio očito na osnovu onog primjerka ugovora sa SZ o udruživanju novčanih sredstava na kojem se primjerku nalazi samo njegov potpis.

33.              Sve okolnosti upućuju na zaključak da je drugotuženik unatoč zemljišno-knjižnom stanju tj. da je samo prvotuženik uknjižen kao vlasnik predmetnog stana, imao dovoljno razloga posumnjati da predmetni stan, koji je bio predmet ugovora o novčanoj pozajmici zaključenog između Z. R. kao zajmodavca i B. J. kao zajmoprimca od 12. siječnja 1996., isključivo pripadaju založnom dužniku.

34.              Dakle, iz svega naprijed navedenog i obrazloženog, da proizlazi da su i prvotuženik i drugotuženik bili nesavjesni prilikom zaključenja spornog ugovora o novčanoj pozajmici od 12.siječnja 1996.g , kojim je ugovorena hipoteka na predmetni stan. Tužiteljičina nesavjesnost ili bolje rečeno nemarnost, mogla ogledati jedino u činjenici da ona u zemljišnim knjigama nije upisala 1/2 dijela spornog stana kao svoje vlasništvo no sud i dalje za takav propust tužiteljice nalazi životnim njeno opravdanje za to jer je imala sa SZ ugovor o udruživanju sredstava i na svoje ime i na ime supruga. Nakon tog ugovora je sa SZ sklopila i aneks od 2.4.1986.g Imajući to u vidu i raspolažući tim ugovorima, tužiteljica nije imala razloga sumnjati da bi prvotuženik , kod činjenice da ugovor o udruživanju sredstava glasi i na njeno ime, mogao sporni stan zakonski uknjižiti samo na svoje ime. No očito je da je prvotuženik usprkos činjenici da je dokumentacija glasila i na tužiteljicu uspio sporni stan uknjižiti samo na sebe, pa se u konkretnom slučaju ne bi moglo govoriti o nesavjesnosti tužiteljice, već o prevarnom postupanju prvotuženika na štetu tužiteljice.

35.              Analizirajući i cijeneći pri tome ponašanje i postupanja i tužiteljice, ali i prvotuženika i drugotuženika, da bi tada nesavjesnost tužiteljice u vidu propusta uknjižbe bila minimalna, dok je nesavjesnost prvotuženika i drugotuženika višestruko veća, time da se glede prvotuženika naglašava da je u odnosu na tužiteljicu postupao prevarno. Prešutio joj je da se uknjižio u zemljišne knjige kao isključivi vlasnik a i nije joj prije sklapanja ugovora o novčanoj pozajmici sa drugotuženikom kazao da će s njim sklopiti ugovor niti što namjerava ugovoriti. Tužiteljica stoga nije ni znala kad je i kakav je ugovor sklopio s drugotuženikom. Za postojanje istog i sadržaj istog je saznala tek po zaprimanju ovrhovoditeljevog prijedloga za ovrhu s rješenjem o ovrsi.

36.              Utoliko sud utvrđuje da drugotuženik nije u dobroj vjeri sklopio sa prvotuženikom sporni ugovor o novčanoj pozajmici sa zasnivanjem hipoteke, bez obzira što mu je prvotuženik svoje isključivo pravo vlasništva nad predmetnim stanom temeljio na ugovoru sa SZ o udruživanju sredstava za izgradnju stana od 25.9.1985., na kojem je samo on a ne i tužiteljica naveden kao zadrugar, te i na ugovoru o stjecanju prava vlasništva zaključenog između SZ i prvotuženika od 02.03.1988., a koji ugovori su zajedno sa predmetnim ugovorom o novčanoj pozajmici priloženi u zbirci isprava ovo suda ZS-946/96 te ovjereni u potpisu, što utvrđuje i drugostupanjski sud u ukidnom rješenju Gž Ob-602/2017 od 2.5.2019. Naime, zaključak je ovog suda da tužiteljica ne bi trebala snositi štetne posljedice prevarnog i nesavjesnog postupanja prvotuženika i nesavjesnog postupanja drugotuženika.

37.              Glede prigovora drugotuženika u ovom postupku da je imao povjerenje u zemljišne knjige, te da je, kao vjerovnik, nastupao s povjerenjem u zemljišne knjige u kojima je kao vlasnik bio upisan isključivo prvotuženik, sud je smatrao takav prigovor neosnovan.

38.              Imajući u vidu odluku Ustavnog suda RH broj U-III-103/2008 od 14.6.2021., na koju je ukazao u svojoj ukidnoj odluci ovaj žalbeni sud u rješenju Gž Ob-602/2017 od 2.5.2019., sud prvog stupnja je u postupku utvrđivao savjesnost prvotuženika i drugotuženika prilikom zaključenja ugovora o novčanoj pozajmici s ugovaranjem hipoteke na predmetni stan u korist drugotuženika, te je naveo razloge zbog kojih smatra da su obojica postupali nesavjesno, dok je u vezi savjesnosti tužiteljice utvrđeno da nije znala da će oni dvoje zaključiti taj ugovor, niti koji će biti sadržaj tog ugovora, da je tek po zaprimanju prijedloga za ovrhu s rješenjem o ovrsi doznala za sadržaj tog ugovora i opterećenje stana hipotekom kao i da je suprug uknjižen sa 1/1 na predmetni stan.

39.              Utvrđeno je da tužiteljica ni po saznanju za navedeno, taj ugovor nije odobrila, ni izričito ni prešutno, nije se suglasila s njime već je dapače poduzela odmah pravne radnje u zaštitu svojih prava tj. već je 21.2.1997.kao treća osoba zatražila proglašenje ovrhe nedopuštenom, u navedenom ovršnom predmetu. Dakle, da je poduzimala radnje u zaštiti svojih vlasničkih prava na predmetnom stanu, tako da činjenicu što se do tada doista nije upisala u zemljišne knjige kao suvlasnica predmetnog stana, ne može joj ići na štetu, jer ne bi bilo ni pravično ni pošteno. U osobitim okolnostima ovog slučaja, utvrđena činjenica savjesnog i poštenog postupanja tužiteljice u vezi predmetnog stana je bitna za pravilnu primjenu mjerodavnog prava tj. za prosudbu ovog suda da ipak nema mjesta primjeni načela povjerenja u zemljišne knjige, na koje načelo se pozvao drugotuženik jer je samo prvotuženik bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnog stana u vrijeme zaključenja spornog ugovora o novčanoj pozajmici sa ugovorom hipotekom.

40.              Sukladno stavu Ustavnog suda, izraženom u gore citiranoj odluci utvrđeno je da u trenu kada je prvotuženik kao upisani isključivi vlasnik predmetnog stana raspolagao predmetnim stanom, ugovaranjem hipoteke na stan, u korist drugotuženika kao treće osobe, a za što sve tužiteljica kao suvlasnica predmetnog stana po osnovu bračne stečevine tj. zakona, nije znala niti naknadno odobrila, dakle, to zk stanje glede predmetnog stana nije neistinito nego nepotpuno,pa u korist drugotuženika kao treće osobe bi mogli nastupiti pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost a ne u istinitost zemljišnih knjiga. No u osobitostima konkretnog slučaja, sud je smatrao da se drugotuženik ne može osnovano pozvati ni na načelo zaštite povjerenja u potpunost, jer je obrazloženo njegovo cjelokupno nesavjesno postupanje pri sklapanju ugovora o novčanoj pozajmici.

41.              Dakle, u ovom slučaju da je prvotuženik raspolagao cijelim stanom iako je sporni stan bračna stečevina i tužiteljica po tom osnovu za 1/2 spornog stana, pa je takvim postupanjem prvotuženik povrijedio odredbu članka 283 ZBPO-a, nastavno tome je prema odredbi članka 103 ZOO-a/91 ništava odredba spornog ugovora kojom je prvotuženik raspolagao sa 1/2 dijela stana za koje je tužiteljica vlasnica. Stoga stjecanje založnog prava drugotuženika nije pravno valjano na ½ spornog stana, tužiteljičinom dijelu, pa ono ne proizvodi pravne učinke u tom dijelu. Posljedično navedenom drugotuženik da nije ovlašten tražiti ni namirenje svoje novčane tražbine osigurane tim pravom na dijelu koji predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice.

42.              Posebno je dalje istaknuto da nije osnovan prigovor drugotuženika da tužiteljica barata krivotvorenim ugovorom o udruživanju sredstava. Naime, da dokazi koji su izvedeni tijekom postupka ne upućuju na takve tvrdnje tužitelja. Naime, da ne postoji pravomoćna kaznena presuda kojom bi netko bio osuđen zbog krivotvorenja ugovora, da nitko od stranaka, pa ni sam drugotuženik nije predložio izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem spornih potpisa. Osim toga sud je iz provedenog dokaznog postupka na nedvojben način utvrdio da su tužiteljica i prvotuženik stranke Ugovora o udruživanju sredstava sklopljenog sa SZ,jer su oboje u tom ugovoru koji je izradila upravo SZ navedeni u svojstvu zadrugara, oboje su sklopili ugovor kao zadrugari, a osim toga tužiteljica raspolaže (i priložila je) ugovorom sklopljenim sa SZ i u kojem su navedeni kao ugovorne strane – zadrugari, i ona i suprug, te se na tom ugovoru nalaze potpisi i nje i prvotuženika. Na tom ugovoru je potpis prvotuženika, jer je taj potpis prvotuženika i okom laika istovjetan rukopisu prvotuženika na stražnjim dijelovima poštanskih koverti koje je slao sudu u ovaj predmet iz Kaznionice u Glini.

43.              Nadalje, na ugovoru o udruživanju novčanih sredstava sa SZ P. D., koji ugovor je priložio drugotuženik, nalazi se naveden samo prvotuženik kao zadrugar i na mjestu predviđenom za potpis istog kao zadrugara nalazi se vlastoručni potpis prvotuženika. Da je i to njegov rukopis i vlastoručni potpis, sud je utvrdio usporedbom s dostavnicama koje je prvotuženik vlastoručno potpisao pri uručenju mu u Kaznionicu u Glini poziva za ročišta a posebice usporedbom sa njegovim vlastoručnim potpisom na njegovim podnescima iz Kaznionice u Glini, a koja je sud zaprimio 22.3.2021 i 20.4.2021.

44.              Temeljem iznesenog, sud prvog stupnja utvrđuje da je predmetni ugovor o novčanoj pozajmici između drugotuženika kao zajmodavca i prvotuženika kao zajmoprimca , zaključen 12. siječnja 1996. dijelom ništetan i u članku 4 i to u dijelu gdje su oni ugovorili da je, radi naplate potraživanja zajmodavca iz članka 3 ugovora, zajmoprimac B. J. suglasan da se, nakon dospjelosti, isto potraživanje može naplatiti neposrednim izvršenjem i na 1/2 dijela stana koji je u vlasništvu tužiteljice.

45.              Dakle, sud je u ovom postupku utvrdio da tužiteljica i njen suprug-prvotuženik predmetnim stanom koji je njihova bračna stečevina svakog za po 1/2 nisu raspolagali sporazumno, a niti postoji sporazum između nje i prvotuženika da on raspolaže i sa 1/2 istog koji je bračna stečevina tužiteljice, na način da ga optereti založnim pravom, pa kako je prvotuženik-suprug tužiteljice, ipak nesavjesno, prevarno i bez znanja i odobrenja tužiteljice raspolagao imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu, svakog u 1/2 dijela, a što je u konkretnom slučaju protivno odredbi članka 283. ZBPO-a, jer za to nije imao suglasnost tužiteljice, te budući da tužiteljica nije ni naknadno odobrila taj ugovor, ni izričito ni prešutno, to je taj ugovor u članku 3 i 4 ništav po odredbi članka 103. ZOO/91 u dijelu gdje je raspolagano i 1/2 stana kojeg je vlasnica tužiteljica, jer je protivan prisilnom propisu, tj. odredbi članka 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima.

46.              Stoga, kako je tužiteljica dokazala da na ½ spornog stana ima takva prava koja sprječavaju ovrhu na tom dijelu stana, to je utvrđenje ovog suda da je ovrha na 1/2 dijela spornog stana nedopuštena. Kako je predmetni ugovor o novčanoj pozajmici ništetan u dijelu kojim je prvotuženik dao drugotuženiku ovlaštenje za raspolaganje i sa onih 1/2 dijela spornog stana koji se dio nalazi u vlasništvu tužiteljice, a kako drugotuženik upravo sa tim odredbama koje su ništave temelji svoj zahtjev za ovrhom spornog stana, to je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na njenih ½ dijela spornog stana, te je odlučeno na način kao u izreci ove presude Za više zatraženo, u dijelu kojim je tužiteljica zatražila da nije dopuštena ovrha na preostaloj polovici stana, vlasnik koje je prvotuženik , sud je kako navodi u obrazloženju, odbio neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, jer je prvotuženik kao vlasnik te druge polovice stana, sa tom polovicom mogao raspolagati kako je htio.

47.              Konačno, sud je na ročištu od 11.veljače 2021. utvrdio uvidom u predmet Ovr-3185/2012 da je u tom predmetu rješenjem od 29. lipnja 2012. naloženo računovodstvu ovog suda da sa uplate od 31.5.2005. i 4.3.2005. vrate M. L. i to iznos od 205.000,00 kn na račun broj ... (... banka). Prema naznaci na tom rješenju navedeno je likvidirano 29.06.2012. Na ročištu od 2. veljače 2021. zamjenica punomoćnika umješača na strani tuženika se izjasnila kako smatra da su M. L. vraćeni ti novci a o njegovu daljnjem pravnom interesu za miješanje u ovaj postupak na strani tuženika da će se očitovati naknadno podneskom u roku od 8 dana, koje očitovanje nije uslijedilo. Sud je pak odustao od saslušanja umješača na strani tuženika, M. L., jer je bio uredno pozvan na ročište 11.2.2020. a bio je pozvan putem svog punomoćnika temeljem članka 268. stavka 2. ZPP-a., te se nije odazvao pozivu suda radi saslušanja. Stoga sud zaključuje da umješač više nema pravnog interesa u ovom postupku. Posljedično svemu navedenom, odlučeno je na način kao u točki I. izreke ove presude.

48.              Odluku o troškovima postupka, sud prvog stupnja utemeljio je na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a.

49.              Gore navedena činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na prihvaćajući dio tužbenog zahtjeva u točki I. izreke i u odluci o parničnom trošku, prihvaća i ovaj žalbeni sud, te se žalitelji u cijelosti upućuju na navode detaljno elaborirane prvostupanjske presude.

50.              Naime, u ovom dugotrajnom postupku, nakon više ukidnih odluka u ovoj pravnoj stvari, temeljem rezultata cjelokupno izvedenih dokaza, postupajući u skladu s uputama ovog žalbenog suda posebno izraženog u odluci Gž Ob-602/17 od 2.5.2019., sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje, na isto je valjano primijenio materijalno pravo, odnosno recentnu sudsku praksu.

51.              U odnosu na žalbu tužiteljice odgovoriti je da ista ističe one prigovore koje je iznosila tijekom prvostupanjskog postupka, odnosno u dijelu kojim je odbijen njezin tužbeni zahtjev. Žalba tuženika ad. 1. je pak paušalna i upire na prijevarno postupanje drugotuženika u ovom postupku. U odnosu na žalbu tuženika ad. 2. također je istaći kako u svojoj žalbi ostaje kod prigovora koji su izneseni tijekom ovog dugotrajnog postupka, odnosno kao u ranije izjavljenim žalbama, a koje prigovore je prvostupanjski sud otklonio, o čemu pobijana odluka sadrži valjane i jasne razloge. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka.

52.              Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi stranaka, u navedenom dijelu te kako sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odbiti žalbe kao neosnovane te potvrditi presudu prvostupanjskog suda, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a te odluku o troškovima postupka (članak 380. točka 2. ZPP-a).

53.              Međutim, osnovana je žalba tužiteljice, jer je sud ponovo odlučio o daljnjoj 1/2 dijela predmetnog stana, budući je u odnosu na navedeno već pravomoćno odlučeno. Stoga je počinjena bitna povreda iz članka 369. stavak 2. ZPP-a, na koju ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti. Radi iznesenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 14. listopada 2021.