1                             Poslovni broj: I Kž-204/2021-4

 

Poslovni broj: I Kž-204/2021-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim. predsjednika vijeća, te Tomislava Juriše i Sande Janković članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Barišić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. E. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. 101/17., 118/18. i 126/19., - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika M. E., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, broj Kv-I-5/2021 od 30. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog M. E.i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 30. ožujka 2021. broj Kv I-5/2021 temeljem članka 10. stavka 2. Konvencije vijeća Europe o transferu osuđenih osoba iz 1983. i članka 70., 71. i 72. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04. - dalje: ZOMPO) i Sporazuma Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima od 26. veljače 1996., izmijenjenog Sporazumom između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima potpisan 7. lipnja 2004, te Sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o izmjenama Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima potpisan 10. veljače 2010. („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 3/10. - dalje: Sporazum), Kantonalnog suda u Tuzli, broj 03 0 K 016509 17 K od 23. veljače 2018., koja je postala pravomoćna 8. studenog 2018., kada je potvrđena presudom Vrhovnog suda Fedracije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 016509 18 Kž 8 a kojom je osuđeni M. E. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 166. stavka 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i kaznenog djela teške krađe iz članka 287. stavak 1. točka d) u vezi s člankom 286. stavak 1.  Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina i 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu je temeljem članka 54. stavak 1. navedenog zakona uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. lipnja 2017. pa nadalje, te vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 23. studenog 2018. pa nadalje.

 

1.1. Nakon što je prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Slavonskom brodu utvrđeno da zakonski opis kaznenog djelo ubistva iz članka 166. stavak 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, kako je to opisano u izreci presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 03 0 K 016509 17 K od 23. veljače 2018., odgovara kaznenom djelu protiv života i tijela -  ubojstvom iz članka 110. KZ/11. osuđenom M. E.je temeljem članka 110. KZ/11. u vezi s člankom 70. i člankom 71.  ZOMPO-a na temelju članka 110. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina. Također, nakon što je citiranom presudom prvostupanjskog suda utvrđeno da zakonski opis kaznenog djela teške krađe iz članka 287. stavak 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine odgovara kaznenom djelu protiv imovine – teškom krađom iz članka 229. stavak 1. točka 4. u vezi s člankom 228. stavak 1. KZ/11 na temelju članka 229. stavak 1. točka 4. u vezi s člankom 228. stavak 1. KZ/11 osuđenom M. E. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 51. KZ/11 osuđeni M. E. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina i 3 (tri) mjeseca.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio osuđeni M. E.putem branitelja, odvjetnika K. P.zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupaka, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske „utvrdi i ocijeni sve činjenice koje su bile od utjecaja na prvostupanjsku presudu i vrati spis predmeta na ponovno suđenje“.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Žalitelj ističe da je donošenjem prvostupanjskog rješenja počinjena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, pritom ne navodeći u čemu se ista sastoji niti se to iz sadržaja žalbe može razaznati. Navodi žalitelja zapravo predstavljaju obrazloženje žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Nije u pravu žalitelj kada ističe da prvostupanjski sud nije analizirao tzv. pozitivne pretpostavke za izvršenje kazne zatvora iz strane kaznene presude propisane odredbom članka 2. Sporazuma.

7.1. Naime, člankom 2. Sporazuma propisano je:

(1) Nadzor ili izvršenje prema odredbama ovog Sporazuma preuzet će se ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

1. ako je osuđena osoba državljanin države izvršenja ili tamo ima stalno prebivalište,

2. ako je sudska odluka pravomoćna,

3. ako se osuđena osoba s tim suglasi,

4. ako je djelo, na kojem se temelji pravomoćna sudska odluka, kazneno djelo prema pravu obiju država,

5. ako država presuđenja i država izvršenja pristaju na prijenos izvršenja ili nadzora,

6. ako osuđena osoba u vrijeme podnošenja molbe ima još najmanje izdržati šest mjeseci od izrečene kazne ili mjere što uključuje i uvjetnu sankciju.

7.2. Stoga, suprotno istaknutom navodu pobijano rješenje sadrži sve je propisanom odredbom članka 2. Sporazuma, pa je tako iz istog razvidno da se radi o hrvatskom državljaninu, da je stana sudska odluka pravomoćna, da je osoba suglasna sa izvršenjem, da je kazneno djelo na kojem se temelji pravomoćna sudska odluka, kazneno djelo prema pravima obiju država, te je razvidno da osuđena osoba u vrijeme podnošenja molbe ima za izdržati još najmanje šest mjeseci od izrečene kazne. S obzirom da su svi Sporazumom zahtijevani uvjeti u pobijanom rješenju konstatirani, te  s obzirom da je navedenom odredbom propisana dužnost suda koji preuzima izvršenje nad stranom sudskom odlukom da utvrdi ispunjenje uvjeta u odnosu na osobu na koju se strana sudska odluka ima izvršiti što implicira da se utvrđenje navedenih uvjeta dostatnim za zakonitost i valjanost odluke, neprihvatljiv je žalbeni navod osuđenika kojim se sugerira sudu obveza „analiziranja“ pozitivnih pretpostavki za izvršenje strane sudske odluke.

 

8. Jednako tako, i bez osnove je žalbeni navod da je prvostupanjski sud trebao utvrditi na terenu gdje osuđenik zaista prebiva. Naime, pobijanom presudom prvostupanjskog suda utvrđena je činjenica državljanstva osuđenika te je time zadovoljen uvjet propisan Sporazumom koje je s prebivalištem postavljen u alternciji, što implicira da je dostatno zadovoljenje jednog od ta dva uvjeta.

 

9. Žaleći se zbog odluke o kazni osuđenik ističe da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije na ispravan način ocijenio okolnosti koje su razmatrane prilikom odmjeravanja izrečena jedinstvene kazne zatvora nadležnim sudovima u Federaciji BiH, odnosno da se pozvao na olakotne i otegotne okolnosti koje je imao u vidu sud u Bosni i Hercegovini prilikom donošenja svoje presude, ne navodeći pritom razloge kojima se rukovodio pri izricanju sankcije.

 

9.1.Međutim, nasuprot žalbenim navodima osuđenika prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio razloge, istina u kratkoj i sažetoj formi, zbog kojih smatra da je izrečena kazna primjerena počinjenim kaznenim djelima (5. stranica, predzadnji odlomak odozdo), pri čemu je naveo kako je prihvatio činjenično stanje koje je utvrđeno u postupku koji je vođen pred sudom strane države te su u tom pogledu uzete u obzir i olakotne i otegotne okolnosti koje je taj sud imao u vidu prilikom donošenja svoje presude.

 

9.2. Naime, sukladno odredbi članka 70. stavka 1. ZOMPO-a domaći sud, kada postupa po zamolbi države moliteljice za izvršenje kaznene presude stranog suda, izvršit će stranu presudu, u odnosu na sankciju koju je izrekao strani sud, na način da će presudom izreći sankciju prema kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske. Stoga je, imajući u vidu navedenu odredbu, sud države izvršenja vezan i za činjenice koje su utvrđene u presudi države presuđenja, a koje su odlučne za odmjeravanje vrste i visine kazne, osim u situacijama kada bi visina kazne, izrečene stranom kaznenom presudom, nadilazila zakonom propisane okvire kazne predviđene domaćim kaznenim zakonodavstvom, a što ovdje nije slučaj.

  

9.3. U ovoj konkretnoj situaciji prvostupanjski sud je osuđeniku odmjerio kaznu u okviru zakonom propisane kazne za terećeno mu kazneno djelo po domaćem pravu, uvažavajući pritom sve one okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kaznene sankcije, a koje su prethodno već utvrđene pred stranim sudom i prihvaćene od strane domaćeg suda.

 

10. Nadalje, žalitelj ističe da je prema hrvatskom kaznenom zakonu  odredbom članka 110. propisana kazna zatvora od najmanje 5 godina, a da sud ne obrazlaže izrečenu kaznu za ovo kazneno djelo u trajanju od 15 godina, a isto tako ne obrazlaže niti kaznu za kazneno djelo teške krađe u trajanju od 6 mjeseci.

 

10.1. Međutim, izričući osuđeniku kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina sud prvog stupnja postupio je sukladno domaćem kaznenom zakonodavstvu, ali isto tako i sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke d.) Konvencije o transferu osuđenih osoba Vijeća Europe, a koju je Sabor Republike Hrvatske prihvatio Zakonom o potvrđivanju Konvencije o transferu osuđenih osoba Vijeća Europe ( „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 14/94. i 5/01.) zajedno s Dodatnim protokolom („Narodne novine-Međunarodni ugovori“ broj 5/08.), kojom Konvencijom je propisano da država izvršenja neće izreći težu kaznu, bez obzira na najnižu kaznu koju zakon države izvršenja propisuje za počinjeno kazneno djelo. Takva odluka o kazni je pravilna i njome osuđenik, u smislu odredbe članka 14. stavka 2. Sporazuma nije doveden u teži položaj nego što bi bio u državi presuđenja.

 

11. Prema tome, kako je u dijelu obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na odluku o kazni prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio sve one olakotne okolnosti, kao što je mlada životna dob osuđenika, dosadašnja neosuđivanost i otegotne okolnosti, kao što su brojnost ozljeda koje su dovele do smrtnog ishoda, te činjenica da je nakon nastupanja smrtnog ishoda iza žrtve E. T. koja je bila samohrana majka ostalo šestoro djece od kojih je samo jedno punoljetno, a koje je kao takve utvrdio i cijenio i Sud Bosne i Hercegovine prilikom donošenja odluke o kazni, zbog navedenog nije bilo potrebe da se ove okolnosti u prvostupanjskoj presudi ponovno detaljno navode i preciziraju, zbog čega je, uvažavajući navedene okolnosti, osnovan zaključak suda prvog stupnja da će se u konkretnom slučaju upravo dosuđenom kaznom, a ne nekom drugom, postići zakonska svrha kažnjavanja.

 

12. Slijedom navedenog, a kako žalbenim navodima osuđenika nije s uspjehom dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane prvostupanjske odluke te budući da niti ispitivanjem pobijane presude, u smislu članka 476. stavka 1.ZKP/08., nisu pronađene povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 13. listopada. 2021.