1              Poslovni broj: I Kžzd-8/2021-4

              Poslovni broj: I Kžzd-8/2021-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i dr.sc. Lane Petö Kujundžić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. B., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. - dalje KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog J. B. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 3. svibnja 2021., broj Kmp-1/2021., na sjednici vijeća održanoj 13. listopada 2021.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optuženog J. B. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 3. svibnja 2021. broj Kmp-1/2021. optuženi J. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci presude pa je na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom J. B., u izrečenu kaznu uračunava se vrijeme lišenja slobode od 10. rujna 2019. do 11. rujna 2019.

3. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) nalaže se optuženom J. B. podmirenje troškova kaznenog postupka i to: paušalne svote na temelju članka 145. stavak 1. i 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu od 1.000,00 (tisuću) kuna u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe, a kako nedostaju podaci o visini daljnjeg troška, na temelju članka 148. stavak 4. ZKP/08. odlučiti će predsjednik vijeća kada se ti podaci pribave.

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi J. B. po branitelju V. G., odvjetniku u P. i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., (iako je u žalbi pogrešno navedeno da se radi o članku 468. stavak 2. točka 11. ZKP/08.), povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati i ukine pobijana presuda te vrati na ponovno suđenje ili pak da se presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe.

5. Odgovor na žalbu podnijelo je državno odvjetništvo s prijedlogom da se žalba optuženika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

6. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. Žalba nije osnovana.

8. Nije u pravu žalitelj kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama koje se odnose na pitanje postojanja svijesti kod optuženika o primjeni sile ili prijetnje, te savladavanja otpora kod oštećene radi spolnog odnosa. Nasuprot takvim prigovorima, prvostupanjski sud je u odlomcima 14. do 16. obrazloženja iznio svoje zaključke i razloge na temelju kojih nalazi da je optuženik postupao s izravnom namjerom, te da je bio itekako svjestan kako oštećena ne želi spolni odnos te je radi slamanja njenog otpora upotrijebio silu. Druga je stvar što optuženik nije zadovoljan izloženim zaključcima, no time se ne ostvaruje bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. Ispitivanjem pak, pobijane presude po službenoj dužnosti u skladu s obavezom iz članka 476. stavak 1 točka 1. ZKP/08. drugostupanjski sud je utvrdio da nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

9. Suprotno žalbenim navodima nije ostvarena ni povreda kaznenog zakona, koju žalitelj nalazi u tome što činjenični opis optužbe i izreke pobijane presude ima svega pet redova zbog čega da se činjenični opis kaznenog djela za koje se tereti optuženik ne može podvesti pod zakonsko biće kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11. Upravo suprotno, činjenični opis kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude sadrži sva konstitutivna obilježja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11. Nema potrebe, kako to pogrešno smatra žalitelj, da činjenični opis sadržava opširni i detaljni prikaz događaja u svim njegovim dijelovima, već je, upravo suprotno, bitno da se koncentrira na onaj dio zbivanja koji je odlučan za postojanje određenog kaznenog djela, a to je upravo slučaj u ovom predmetu. Također, protivno mišljenju optuženika, za opstojnost kaznenog djela silovanja ni prema zakonskom opisu tog djela, a niti prema stajalištu sudske prakse, nije potreban otpor žrtve, već je dovoljno da je ona jasno izrazila nepristajanje na spolni odnos, a njezin otpor je izostao bilo zbog prijetnje, bilo zbog primjene sile. Ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. drugostupanjski sud utvrdio je da na štetu optuženika nije ni na bilo koji drugi način povrijeđen kazneni zakon.

10. Neosnovan je žalbeni prigovor optuženika u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Optuženik u žalbi pobija ispravnost iskaza oštećene i obrane kako ih je iznio prvostupanjski sud ističući da nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili navode oštećene. U prilog takve teze da bi trebalo drugačije vrednovati iskaz oštećene, optuženik navodi da nije moguće nasilno razodjenuti žrtvu zbog veličine prostora u kojem su se nalazili, te da ona nije imala ozljeda, da nije opisala kako je pružala otpor, pri čemu sugerira da bi u tome uspjela da je pružala otpor, te da ga lažno tereti zbog prekida veze. Suprotno žalbenim navodima za istaknuti je da je sudska praksa odavno zauzela stajalište da otpor žrtve nije nužna pretpostavka za postojanje kaznenog djela silovanja (primjerice odluka Vrhovnog suda RH broj I Kž 474/09-3). Osim toga, prvostupanjski sud ispravno je utvrdio da je optuženik tjelesno znatno jači od žrtve, te mu upravo fizička nadmoćnost daje prednost, zbog čega je i pokušaj fizičkog otpora bezizgledan. Upitno je ovdje kako je žrtva uopće mogla pružati otpor ako se nije mogla micati, a imajući pri tome u vidu način počinjenja kaznenog djela za koje se tereti optuženik (koji je legao preko nje). To proizlazi i iz iskaza oštećene jer je sama navela da je prije ovog događaja imala dobrovoljne odnose s optuženikom, pošto joj je on bio "dečko" i bili su u ljubavnoj vezi, za razliku od ovog događaja kada nije htjela spolni odnos i nakon što su se ona i optuženik ljubili da joj je on svukao trenirku i gaćice te unatoč tome što mu je cijelo vrijeme govorila da neće i da se makne od nje (a čime je nesumnjivo i jasno verbalizirala svoje protivljenje i otpor), on ju je okrenuo na trbuh, čvrsto joj držao obje ruke na leđima i stavio svoj spolni organ u njezin i obavio spolni čin, dok se ona otimala, vrištala i govorila optuženiku da ju pusti, ali on nije odustajao. Optuženikovim automobilom su, kao što je i navela oštećena, došli na parkiralište kod groblja, a automobil bi optuženik zaključao, čime bi nesumnjivo žrtvi onemogućio bijeg. Upravo u takvom ponašanju optuženika ostvarila su se obilježja kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. KZ/11. Optuženik pobija i prihvatljivost iskaza oštećeničine sestre, navodeći da nije logičan, te da bi ona sigurno odmah prijavila kazneno djelo. Optuženik misli i da je njegova obrana uvjerljiva jer ju je iznio bez "zamuckivanja i zastajkivanja", ali njegova obrana je sadržajno nelogična i neuvjerljiva. Naime, neshvatljivo je za što bi optuženik obrisao navodne snimke oštećenice koje mu je ona slala, niti za to daje ikakvo objašnjenje. Tvrdi da prema njoj nikad nije bio nasilan, iako priznaje da ju je pljunuo, što je nesumnjivo izraz snažnog prezira i podcjenjivanja neke osobe. Nelogično optuženikovo objašnjenje navodno neistinitog iskaza oštećenice je da ga oštećenica tereti zato što želi s njim nastaviti vezu, jer nije životno da bi itko nakon toga nastavio vezu, a optuženik to ni ne objašnjava. Tvrdi da nije okolo pričao o njezinim roditeljima, iako je sam u obrani izjavio da je oštećenica otišla u Njemačku upravo zbog njih, dodajući da joj otac dolazi kući pijan, a što sve nije imalo nikakve veze s predmetom, čime kompromitira svoju tvrdnju da o oštećeničinim roditeljima nikad ništa ne govori.

11. Ne dovodi se u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice na način kako se ističe u žalbi, koji je i po ocjeni ovog suda vjerodostojan. Naime, analiza i ocjena iskaza oštećenice od strane prvostupanjskog suda potpuno je prihvatljiva i po ocjeni drugostupanjskog suda. Posebno se to odnosi na iznošenje svih pojedinosti prilikom iskazivanja oštećenice. Neosnovan je žalbeni prigovor žalitelja da se iskaz oštećenice, "ne podudara" s iskazima drugih ispitanih svjedoka i to T. P., T. P., D. P., K. P., E. S. i M. I., kao i da se presuda ne temelji na niti jednom materijalnom dokazu već isključivo na iskazu žrtve oštećenice. Za istaknuti je da izostanak materijalnih dokaza ne znači da nije utvrđeno počinjenje kaznenog djela. Prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo je zašto poklanja vjeru iskazu žrtve oštećene T. P. na raspravi od 19. studenog 2019., koji iskaz je u cijelosti suglasan sa sadržajem snimke njenog iskaza danog kod suca istrage, te je podudaran i sa sadržajem poruke sa snimke zaslona koje su izmijenjene 30. srpnja 2019. između žrtve oštećene T. P. i njezine sestre T. P. kao i što se podudara sa iskazima svjedoka T. P., T. P., D. P., T. P., K. P., E. S. i M. I.. Prvostupanjski sud obrazložio je da poklanja vjeru iskazu žrtve pored ostaloga i zato što je iskaz bio duboko emotivan i uvjerljiv s obzirom na činjenicu da je žrtva i nakon proteka gotovo dvije godine iskazivala u bitnim elementima i odlučnim detaljima identično na raspravi. Upravo zbog svega toga prvostupanjski sud zaključuje da je događaj duboko i trajno zabilježen u pamćenju žrtve što je za nju bilo izrazito traumatično, a što prihvaća i drugostupanjski sud. Činjenica da su optuženik i oštećenica ranije bili u ljubavnoj vezi ne daje pravo optuženiku da obavi spolni odnošaj bez njezinog pristanka bez obzira na činjenicu što je prije samog inkriminiranog događaja žrtva oštećenica razgovarala sa optuženikom i ljubila se s njim jer nije pristala na spolni odnos. Žrtva je pritom iskreno opisala i svoje dobrovoljno sudjelovanje u dijelu događaja koji je prethodio inkriminiranom dijelu, što ne samo da doprinosi prihvatljivosti njenog iskaza, nego i objašnjava kako se moglo dogoditi da u malom prostoru optuženik prijeđe na njezino sjedalo (na kojem bi, kako oštećenica navodi, sama spustila naslon), a potom i primijenio silu koja bi zbog njegove izrazite fizičke nadmoći bila takva da je fizički otpor bio bezizgledan. To se odnosi i na navod optuženika vezano za trajanje spolnog odnosa od 15 do 20 minuta jer se to temelji samo na njegovom iskazu dok u tom pravcu žrtva nije govorila. Osim toga nije životno, logično ni uvjerljivo da bi žrtva optuženika uporno i nakon proteka gotovo dvije godine od događaja bezrazložno i uvjerljivo teretila za počinjenje kaznenog djela, plačući cijelo vrijeme prilikom davanja iskaza, te je sud baš zbog toga i utvrdio da teško proživljava događaj o kojem je iskazivala. Nadalje, iz iskaza ispitanog svjedoka D. P. proizlazi da mu se oštećenica, dok je boravila u Nj., povjerila da ju je optuženik silovao i da joj je kasnije govorio da je to zaslužila, a da bi se poslije ispričavao za to što je učinio. Upravo iz takvog ponašanja optuženika proizlazi i njegova svijest u okolnostima kaznenog djela.

12. S obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da žalba zbog odluke o kazni nije osnovana.

13. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je pravilnom ocjenom svih utvrđenih olakotnih okolnosti (ranija neosuđivanost optuženika, životna dob, da je sa žrtvom ranije imao dobrovoljne spolne odnose, ljubljenje u automobilu prije počinjenja kaznenog djela, sa spuštenim naslonima) te postojanje otegotnih okolnosti (dob oštećene koja je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila dijete, u stadiju spolnog sazrijevanja posebno u emotivnom smislu, pa je pretrpjela i teže patnje od drugih žrtava ovakvih kaznenih djela koje ih redovito pretrpe), optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a što je primjereno težini počinjenog kaznenog djela, čime je u konkretnom slučaju i po mišljenju drugostupanjskog suda postignuta svrha kažnjavanja.

14. Kako ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje drugostupanjski sud u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, a sve na temelju članka 482. ZKP/08.

U Zagrebu 13. listopada 2021.