Broj: Revr 736/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. K. iz V., OIB: …, koga zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. F. M. i D. K. iz O., protiv tuženika N. d.d. O., OIB: …, koga zastupa punomoćnik R. Z., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. S., R. Z. i V. S. iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, br. Gž R-415/15-3 od 3. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, br. Pr-135/14-21 od 30. travnja 2015., ispravljena rješenjem istog suda br. Pr-135/14-26 od 3. srpnja 2015., u sjednici održanoj 10. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

r i j e š i o   j e

Odbacuje se revizija tuženika u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik plati 600.082,01 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako su naznačeni pod toč. I izreke presude. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju plati 305.782,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako su naznačeni pod točkom III izreke presude kao i da mu naknadi parnični trošak od 145.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate.

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda osim u dijelu odluke o trošku postupka koja je preinačena tako da je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak od 49.540,63 kn.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da revizijski prigovori nisu osnovani.

Revizija nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, a u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka je nedopuštena.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Budući da je tuženik u žalbi prvi put istakao prigovor da tužitelj nije zatražio povratak na rad, odnosno da nije podnio prijedlog za ovrhu pa da mu stoga ne pripada naknada plaće nakon pravomoćnosti presude, to je pravilno sud drugog stupnja istaknuo da taj prigovor tuženik ne može u žalbi prvi put isticati.

Činjenice na koje se poziva tuženik, a to je da je tužitelj podneskom od 15. prosinca 2014. istaknuo da je od tuženika tražio obavijest o tome koje radno mjesto je predviđeno za njega i da je tužitelju dao izvanredni otkaz zbog nedolaska na rad, ne znači da je tijekom prvostupanjskog postupka istakao navedeni prigovor, pa stoga sud drugog stupnja nije pogrešno primijenio čl. 352. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 219. ZPP-a, kako se to ističe u reviziji.

Upravo zato što tuženik navedeni prigovor nije istaknuo tijekom prvostupanjskog postupka, sudovi nisu niti razmatrali pitanje treba li tužitelj prema čl. 219. ZPP-a dokazati da je tražio vraćanje na rad.

Predmet spora je zahtjev za isplatom naknade plaće nakon što je postala pravomoćna sudska odluka kojom je odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom i naloženo tuženiku vraćanje tužitelja na radno mjesto komercijalnog direktora.

Tužitelj potražuje naknadu plaće za razdoblje od 1. travnja 2011. do 31. listopada 2014. za koje mu nižestupanjski sudovi dosuđuju primjerenu plaću za radno mjesto komercijalnog direktora. Tužitelj je do otkazivanja ugovora o radu bio član Uprave tuženika te je do tada ostvarivao plaću u skladu s Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama od 16. prosinca 2005. Budući da je tužitelju mandat člana Uprave istekao, to mu nižestupanjski sudovi nisu dosudili naknadu plaće kao članu uprave (600.082,01 kn) a obzirom da ugovor o radu za radno mjesto komercijalnog direktora ne sadrži odredbe o plaći, to su sudovi tužitelju u skladu sa čl. 82. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) dosudili primjerenu plaću za posao komercijalnog direktora.

Prilikom određivanja primjerene plaće sudovi su pošli od tuženikove Tarife poslova, prema kojoj je radno mjesto komercijalnog direktora svrstano u IX grupu složenosti koja obuhvaća najsloženije poslove i zadatke te VII stupanj stručne spreme. U toj je grupi poslova za sva radna mjesta, osim radnog mjesta „rukovoditelj planskog računovodstva“, uključujući i radno mjesto komercijalni direktor, predviđena najniža vrijednost boda od 16,99 kn/sat, koja se inače isplaćuje I grupi poslova – skladišnim radnicima i kod koje plaća iznosi 2.852,34 kn i to zato što se za ta radna mjesta plaća posebno ugovara menadžerskim ugovorom (kao što je i tužitelj imao dok je bio član Uprave).

Zato su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da tužitelju pripada pravo na plaću u okviru IX grupe složenosti poslova u kojem se nalazi njegovo radno mjesto komercijalnog direktora i to primjerena plaća po vrijednosti boda od 64,24 kune po satu, kao i za radno mjesto rukovoditelj planskog računovodstava.

Revizijski prigovor tuženika da sud drugog stupnja nije mogao određivati primjerenu plaću i da je pogrešno primijenjena odredba čl. 82. ZR-a jer je ona različita od plaće koja bi mu pripadala u skladu s mjerilima za obračun plaće nije osnovan, jer je u mjerilima za obračun plaće (Tarifi) predviđeno da će se za radno mjesto komercijalnog direktora plaća urediti menadžerskim ugovorom člana Uprave a budući da tužitelj više nije član uprave, to mu je trebalo priznati primjerenu plaću u skladu sa IX grupom složenosti poslova koja obuhvaća najsloženije poslove i zadatke te VII stupanj stručne spreme.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tuženika u odnosnu na glavnu stvar kao neosnovanu.

U odnosu na revizijske prigovore u pogledu troškova postupka za istaknuti je sljedeće.

Prema čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju i protiv drugostupanjskog rješenja kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude.

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP valjalo riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 10. siječnja 2017.