- 1 -              Rev 2042/2016-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2042/2016-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz S., koju zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u S., protiv tuženice D. B. iz S.,  koju zastupa punomoćnik A. R., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-541/11 od 14. lipnja 2012. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-4441/10 od 7. lipnja 2011. i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-541/11 od 14. lipnja 2012. kojim je potvrđeno rješenje o troškovima Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-4441/10 od 7. lipnja 2011., u sjednici održanoj 13. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužiteljice podnesena protiv toč. I. izreke presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-541/11 od 14. lipnja 2012. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o j e:

 

Revizija tužiteljice podnesena protiv rješenja  Županijskog suda u Splitu broj Gžo-541/11 od 14. lipnja 2012. odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici zatezne kamate koje teku na iznos kunske protuvrijednosti od 70.000 € po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, za razdoblje od 24. srpnja 2010. do 2. prosinca 2010, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. I. izreke). Tuženici je nadalje naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate na iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 5.000 € po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate za razdoblje d 24. srpnja 2010. do 2. prosinca 2010., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan (toč. II. izreke).

 

Rješenjem prvostupanjskog suda utvrđeno je da se tužba smatra povučenom u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa kunske protuvrijednosti od 75.000 €  i 5.000 € te iznosa od 1.220,00 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama, pobliže označenim u izreci tog rješenja (toč. I. izreke) te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice kunske protuvrijednosti od 75.000 € prema tečaju na dan isplate (7. prosinca 2010.) od 25. siječnja 2009. do 24. srpnja 2010. (toč. I. izreke). Djelomično je prihvaćena žalba i preinačena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o obvezi tuženice za isplatu zateznih kamatama na iznos kunske protuvrijednosti za 75.000 € prema tečaju na dan 7. prosinca 2010. po stopi označenoj u prvostupanjskoj presudi računajući od 24. srpnja 2010. do 7. prosinca 2010. (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje o troškovima postupka.

 

3. Protiv toč. I. izreke drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavila tužiteljica navodeći  da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i preinači drugostupanjsku presudu ili da, podredno, iste nižestupanjske odluke ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija podnesena protiv drugostupanjske presude je neosnovana, dok je revizija podnesena  protiv drugostupanjskog rješenja nedopuštena.

 

6. Sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno navodima iz revizije, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju ukazuje revidentica, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

8. Predmet spora u konkretnoj stvari je zahtjev tužiteljice za isplatu 1/2 vrijednosti stana i četvrtinu vrijednosti garaže u S., na adresi … koje nekretnine su predstavljale vlasništvo pok. majke stranaka, a u odnosu na koje je zaključen sa tužiteljicom ugovor o doživotnom uzdržavanju 17. travnja 2008. Tuženica je 5. listopada 2010. u odgovoru na tužbu djelomično priznala tužbeni zahtjev za isplatu glavnice te 7. prosinca 2010. isplatila odgovarajući dio vrijednosti stana i garaže tužiteljici.

 

9. U revizijskoj fazi postupka sporno je dospijeće obveze tuženice, kao i odluka o troškovima postupka.

 

10. Drugostupanjski sud je pobijanom odlukom potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata koje na iznos glavnice teku od 25. siječnja 2009. do 24. srpnja 2010., na temelju zaključka da je obveza dospjela protekom vremena koje je tužiteljica odredila pozvavši tuženicu na ispunjenje obveze, a to je istekom od 3 dana prema ponuđenom Sporazumu koji je tuženici dostavljen 20. srpnja 2010.

 

11. Tužiteljica revizijskim navodima ističe da je odbijanjem dijela njezinog zahtjeva za isplatu zateznih kamata pogrešno primijenjena odredba čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), budući da je tuženicu na ispunjenje obveze pozvala još dopisom od 20. listopada 2009.

 

12. Prema odredbi čl. 183. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe  čl.  1163. tog Zakona, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvan sudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze.

 

12.1. Dakle, nije li rok ispunjenja obveze određen dužnik pada u zakašnjenje tek kad ga vjerovnik pozove na ispunjenje obveze. Bez poziva na ispunjenje dužnik ne pada u zakašnjenje. Dužnik je na postavljeni zahtjev za ispunjenje obvezan u razumnom roku ispuniti obvezu, a tek po isteku tog roka pada u zakašnjenje. Kraj utvrđenja (kojim je ovaj sud vezan - argument iz čl. 385. ZPP-a) da je tuženica pozvana na ispunjenje obveze Sporazumom koji je primila 20. srpnja 2010., a kojim je određen rok od 3 dana za ispunjenje obveze, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da se tuženica nalazi u zakašnjenju protekom tog roka odnosno od 24. srpnja 2010. Ne postoji stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

13. Na osnovu svega izloženog, valjalo je reviziju tužiteljice podnesenu protiv drugostupanjske presude odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

14. Odlučujući o dopuštenosti revizije protiv drugostupanjskog rješenja ovaj sud ocjenjuje da je revizija nedopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. prihvaćeno je pravno shvaćanje, kojim je ovaj sud vezan, da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

15. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

16. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbi čl. 392.b st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 13. listopada 2021.