Poslovni broj 40 Pn-120/2020-13

 

 

 

 

 

 

 

                    Poslovni broj 40 Pn-120/2020-13
                                                              

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E               

             

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V.D. iz P., OIB …., koju zastupa punomoćnik I.G., odvjetnik u P., protiv tuženika D.Z., vlasnika Obrta za usluge prijevoza, knjigovodstvene i tajničke usluge "Z.", iz P., kojeg zastupa punomoćnik N.R., odvjetnik u P., radi naknade štete, nakon glavne rasprave zaključene 2. listopada 2021. u prisutnosti parničnih stranaka i njihovih punomoćnika, a odluke javno objavljene 13. listopada 2021. 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 80.923,74 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose od:

- 3.250,43 kuna od 31.08.2017.

- 3.387,72 kuna od 18.09.2017.

- 3.235,19 kuna od 21.10.2017.

- 3.110.81 kuna od 15.11.2017.

- 3.235,19 kuna od 01.12.2017.

- 3.235,81 kuna od 29.12.2017.

- 3.235,19 kuna od 31.01.2018.

- 3.235,19 kuna od 26.02.2018.

- 3.235,19 kuna od 29.03.2018.

- 3.235,19 kuna od 27.04.2018.

- 3.235,19 kuna od 25.05.2018.

- 3.235,19 kuna od 27.06.2018.

- 3.235,19 kuna od 31.07.2018.

- 3.235,19 kuna od 23.08.2018.

- 3.235,19 kuna od 21.09.2018.

- 9.705,56 kuna od 30.08.2019.

- 9.705,57 kuna od 10.09.2019

- 9.705,56 kuna od 30.09.2019.

sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da mu naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana."

 

II Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.750,00 kuna (slovima: četiri tisuće sedamsto pedeset kuna), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, u iznosu od 750,00 kuna prijedlog tuženika za priznanjem parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje     

 

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je bila vlasnica i član uprave trgovačkog društva S.M. j.d.o.o. iz P., kojeg je tuženik bio knjigovođa. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Porezna uprava, teretilo je tužiteljicu za plaćanje iznosa od 71.485,24 kuna s kamatama na ime neplaćenih doprinosa za mirovinsko, zdravstveno osiguranje i dr., po osnovi člana trgovačkog društva S.M. j.d.o.o. kojeg je ista bila vlasnica i član uprave, i to za vrijeme u kojem ona nije bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca. Za nastalu obvezu postoji profesionalna odgovornost tuženika kao knjigovođe, s obzirom na to da je on tužiteljicu prilikom preuzimanja obveze vođenja knjigovodstva i kasnije višestruko netočno uputio da dok god tvrtka stvarno ne posluje, odnosno dok je u "stand by-u", ne postoji  nikakva financijska obveza člana uprave prema državi, i to neovisno o tome je li isti u radnom odnosu ili ne. Osim toga, tuženik nije izvršio prijavu tužiteljice na zdravstveno i mirovinsko osiguranje kad je to trebalo, niti je vodio ili podnosio potrebnu dokumentaciju. Tužiteljica je u periodu od kolovoza 2017. do rujna 2019. po osnovi nastalog dugovanja isplatila ukupno 80.923,74 kuna temeljem Upravnog ugovora radi namirenja poreznog duga zaključenog s Poreznom upravom 1. srpnja 2017., kojim je određeno plaćanje iznosa od 71.485,24 kuna uvećano za zatezne kamate u 24 jednaka mjesečna anuiteta počevši od 1. kolovoza 2017. Prvi obrok plaćen je u iznosu od 186,71 kuna, dok je razlika od 3.063,72 kuna ustegnuta preknjižavanjem radi namirenja duga. Ostatak duga s kamatom tužiteljica je platila zaključno s 30. rujnom 2019. u iznosima naznačenim u izreci presude te smatra da joj je tuženik navedeni iznos dužan isplatiti jer se radi o šteti koju joj je on u tom iznosu prouzročio.

 

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je prigovorio aktivnoj i pasivnoj legitimaciji. Navodi da s tužiteljicom nije ni u kakvom ugovornom odnosu, pa ne postoji ni njegova profesionalna odgovornost za štetu, uz napomenu da tužiteljica ni ne tvrdi da bi između nje i tuženika postojao ugovorni odnos, a nije navela ni koju bi to ugovornu obvezu tuženik povrijedio. Ističe da je odgovornost za plaćanje spornih doprinosa na samoj tužiteljici sukladno čl. 90. Zakona o doprinosima. Odgovornost za štetu tužiteljici eventualno može snositi trgovačko društvo, odnosno uprava društva, koja je o poslovima društva, prijavama zaposlenika, uplati pripadajućih javnih davanja te vođenju poslovnih knjiga bila dužna postupati s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (čl. 430. u vezi s čl. 252., čl. 426. i čl. 428 Zakona o trgovačkim društvima). Tužiteljica neosnovano na tuženika prebacuje odgovornost za svoje propuste, odnosno propuste uprave društva. Napominje da tuženik nije ni bio ovlašten tužiteljici davati pravne ili porezne savjete pa ne postoji njegova profesionalna odgovornost, a s tim u vezi ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Uza sve navedeno, netočni su navodi tužiteljice da bi tuženik propustio prijaviti tužiteljicu na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Naime, tužiteljica je u vrijeme osnivanja i poslovanja trgovačkog društva bila osigurana po drugoj osnovi (radnom odnosu), stoga nije postojala obveza osiguranja i plaćanja doprinosa po osnovi člana uprave trgovačkog društva. Tužiteljica je naknadno prekinula radni odnos o čemu tuženik nije imao saznanja, a niti je s tužiteljicom bio u ugovornom odnosu na temelju kojeg bi bio dužan regulirati njene obveze kao osiguranika. Suprotno navodima tužiteljice, uplatom doprinosa ona nije pretrpjela štetu, već je na taj način ostvarila mirovinski staž, povećala mirovinsku štednju i stekla ostala prava koja proizlaze iz radnog odnosa. Konačno, ističe prigovor prekluzije i zastare potraživanja. Sve i kada bi postojao ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika, tužiteljica nije nikada obavijestila tuženika o navodnim nedostacima u ispunjenju ugovornih obveza, slijedom čega bi bila prekludirana u ostvarenju prava iz tih nedostataka, a time i naknade štete. Također, nastupila je zastara prava na naknadu štete, s obzirom da na eventualni odštetni odnos između tužiteljice i tuženika ne utječe odnos između tužiteljice i Porezne uprave, odnosno činjenica sklapanja upravnog ugovora te dospijeće obveza po tom ugovoru. Osporava i tijek zateznih kamata. Naime, sve i kada bi postojala odgovornost tuženika, utužene kamate bi mogle teći tek po utvrđenju visine štete, odnosno od presuđenja, s obzirom da tuženik o navodnoj šteti prethodno nije obaviješten. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku.

 

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to: Upravni ugovor o namirenju poreznog duga od 1. srpnja 2017., obavijest porezne uprave od 22. kolovoza 2017., potvrde o uplatama, povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo S.M. j.d.o.o., dopis Ministarstva financija - Porezne uprave od 18. veljače 2021. te dopis zavoda od 24. veljače 2021. Ujedno je proveden dokaz saslušanjem svjedokinje K.Z. te saslušanjem parničnih stranaka.

             

              3.1. Sud je, uz suglasnost stranaka, odustao od dokaznog prijedloga za pribavljanjem potvrde zavoda o statusu osiguranika tužiteljice. Naime, tuženik je predložio navedeni dokaz radi utvrđenja da je tužiteljica u vrijeme osnivanja trgovačkog društva S.M. j.d.o.o. bila osigurana po drugoj osnovi te da, stoga, nije postojala obveza osiguranja i plaćanja doprinosa po osnovi člana uprave trgovačkog društva. Kako ta okolnost u tijeku postupka više nije bila sporna, stranke su na glavnoj raspravi suglasno navele da navedenu potvrdu nije potrebno pribavljati.

 

              3.2. Također, sud nije prihvatio prijedlog tužiteljice za provođenjem financijskog vještačenja, jer je visinu tužbenog zahtjeva, odnosno iznose plaćene po tužiteljici bilo moguće utvrditi i na temelju uplatnica i potvrda o plaćanju koje su dostavljene uz tužbu, a koje tuženik nije osporio.

 

              3.3. Konačno, sud nije uzeo u obzir Ugovor o obavljanju računovodstvenih usluga koji je tužiteljica predala u spis na glavnoj raspravi kao odgovor na iskaz svjedokinje K.Z., a niti je imenovanu svjedokinju upitao je li ona taj ugovor potpisala. Naime, tuženik je još u odgovoru na tužbu osporio postojanje ugovornog odnosa s tužiteljicom pa je tužiteljica navedenu ispravu bila dužna dostaviti do zaključenja prethodnog postupka. S obzirom da nije riječ o dokazu kojeg tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, sud navedeni dokaz nije uzeo u obzir niti je na njemu utemeljio svoju odluku (čl. 299. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP).

 

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 80.923,74 kuna (s pripadajućim zateznim kamatama), odnosno u visini poreznog duga kojeg je tužiteljica podmirila, a koji je, kako navodi, nastao kao posljedica netočne upute tuženika kao tužiteljičinog knjigovođe.

 

6. Pritom, među strankama nije sporno da je tužiteljica u vrijeme nastanka poreznog duga bila direktor i član društva S.M. j.d.o.o., osnovanog 2013., a koje društvo u razdoblju od 2013. do svibnja 2016. nije aktivno poslovalo. Nije sporno ni da je tuženik vlasnik Obrta za usluge prijevoza te knjigovodstvene usluge, pri čemu se on bavi uslugama prijevoza, a njegova supruga K.Z. (u ovom postupku saslušana kao svjedokinja) pružanjem knjigovodstvenih usluga. Nadalje, na temelju suglasnih iskaza parničnih stranaka i svjedokinje K.Z. utvrđeno je da je K.Z. za tužiteljičino društvo 2013., 2014. i 2015. izradila i predala završni račun, dok je tužiteljica po njenoj uputi platila Financijskoj agenciji iznos potreban za javnu objavu financijskih izvješća.

 

6.1. Također, na temelju rezultata dokaznog postupka utvrđeno je da je Ministarstvo financija, Porezna uprava utvrdila postojanje poreznog duga tužiteljice po osnovi neplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje, mirovinsko osiguranje na temelju individualizirane kapitalizirane štednje, zdravstveno osiguranje, zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu te doprinosa za zapošljavanje u iznosu glavnice od 70.970,42 kuna, i to za razdoblje od 1. veljače 2014. (odnosno 20. veljače 2014.) do 29. svibnja 2014. te razdoblje od 1. rujna 2014. do 12. svibnja 2016., u kojem razdoblju je tužiteljica bila obveznik plaćanja navedenih doprinosa kao član uprave trgovačkog društva, jer u tom razdoblju nije bila zaposlena kod drugog poslodavca, odnosno nije bila obvezno osigurana po osnovi radnog odnosa (čl. 9. st. 1. toč. 15. Zakona o doprinosima – "Narodne novine", broj: 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14 i 115/16). Iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave od 18. veljače 2021. (list 80 spisa) proizlazi da je tužiteljica rješenja o obračunatim doprinosima zaprimila u travnju 2017., i to 11. travnja 2017. rješenje o doprinosima za 2014., a 6. travnja 2017. rješenje o doprinosima za 2015. i 2016.

 

6.2. Nije sporno ni da se tužiteljica nakon zaprimanja navedenih rješenja obratila Poreznoj upravi s kojom je 1. srpnja 2017. sklopila Upravni ugovor o namirenju poreznog duga (list 5 do 7 spisa) te se obvezala porezni dug u ukupnom iznosu od 71.485,24 kuna s daljnjim kamatama platiti u 24 mjesečna anuiteta. Da je navedeni dug otplaćen proizlazi iz potvrda o uplatama dostavljenim po tužiteljici (list 9 do 55 spisa) te dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave od 18. veljače 2021. (list 80 spisa), a ni tuženik tu okolnost u tijeku postupka nije osporio.

 

7. Sporno je i valja utvrditi je li porezni dug tužiteljice nastao kao posljedica pogrešne upute tuženika kao tužiteljičinog knjigovođe i postoji li u tom smislu odgovornost tuženika za štetu nastalu tužiteljici. Sporno je i je li predmetna tražbina u zastari.

 

8. Radi utvrđenja navedenih spornih činjenica, poglavito radi utvrđenja koje su bile međusobne obveze parničnih stranaka, provedeni su dokazi saslušanjem parničnih stranaka i svjedokinje K.Z..

 

9. Svjedokinja K.Z., supruga tuženika, ujedno zaposlena u njegovom obrtu kao knjigovođa od 2003., u svom je iskazu u bitnom navela da ju je krajem 2013. suprug zamolio da napravi završni račun za novoosnovano poduzeće koje je osnovala tužiteljica sa svojom kćerkom. Ona je na to nevoljko pristala te je, nakon što su joj tužiteljica i njen suprug dostavili potrebnu dokumentaciju, napravila završni račun i predala ga u Poreznu upravu i Financijsku agenciju. S tužiteljicom, kao ni društvom u njenom vlasništvu, nije zaključila nikakav ugovor, već je isključivo izradila završni račun i za to nije tražila nikakvu naknadu, jedino je od tužiteljice zahtijevala da uplati iznos od 230,00 kuna za javnu objavu financijskog izvješća, što je ova i učinila. To je za njih obavila sažalivši se nad njihovom obiteljskom situacijom, jer im je nedugo prije toga kćerka poginula u prometnoj nesreći. Završni račun za tužiteljicu je izradila ponovno 2014. te 2015., a tužiteljica i njen suprug su radi potpisivanja tog završnog računa dolazili kod nje jednom godišnje. Osim toga, s njima nije bila u nikakvom poslovnom odnosu, nije imala njihov token ni pečat, a niti je s društvom u vlasništvu tužiteljice imala ugovor o obavljanju knjigovodstvenih usluga. U vrijeme kada je tužiteljica prvi put došla kod nje, ista je bila zaposlena u nekoj firmi kao čistačica i to je svjedokinji bilo dovoljno da zna da tužiteljica ne treba plaćati obvezne doprinose, jer ih za nju plaća netko drugi. U protivnom, ukoliko članovi društva nisu zaposleni kod nekog drugog poslodavca, moraju se zaposliti u društvu u kojem su članovi i plaćati doprinose, koji su nastavno obračunati i tužiteljici. Tužiteljica joj nastavno nije javila za prekid radnog odnosa, pa ona nije ni mogla reagirati i tužiteljicu prijaviti kao zaposlenu u društvu S.M. j.d.o.o. Inače, u sklopu obavljanja knjigovodstvenih usluga, svjedokinja ne daje pravne savjete, niti je na to ovlaštena. Prvo saznanje o poreznom dugu tužiteljice dobila je negdje 2017. od sada pokojnog R.D., tužiteljičinog supruga, a tada je iz dokumentacije koju joj je tužiteljičin suprug predočio saznala i da je tužiteljica s Poreznom upravom zaključila ugovor o podmirenju toga duga. Ne smatra se odgovornom za nastanak toga duga. Za tužiteljicu je predavala isključivo spomenuta financijska izvješća kako se društvo ne bi izbrisalo iz sudskog registra. Međutim, to društvo nije aktivno poslovalo niti imalo ulaznih računa, dakle, predavala je prazna izvješća.

 

10. Tužiteljica u svom iskazu u bitnom navodi da je u kolovozu 2013. sa svojom kćerkom osnovala društvo S.M. j.d.o.o. jer su htjele pokrenuti neki posao. Međutim, njena kćerka je poginula u listopadu 2013. pa je to sve stalo. Njen suprug je predložio da upitaju K. (saslušanu svjedokinju) da napravi završni račun, na što je ona pristala. Završni račun napravila je i sljedeće dvije godine i pritom ju obavještavala o iznosu koji treba platiti za objavu izvješća. Negdje u svibnju 2016. tužiteljica je otvorila frizerski obrt s masažom, a K. je obavljala sve knjigovodstvene poslove koji su prethodili otvaranju tog obrta. Tužiteljica je radila u salonu negdje do lipnja 2016. U periodu od 2013. do 2016. društvo S.M. j.d.o.o. nije bilo aktivno, a tužiteljica je povremeno bila zaposlena kod drugih poslodavca. K. joj nije rekla da joj se treba javiti ukoliko joj prestane radni odnos kako bi ju prebacila u firmu, a tužiteljica smatra da ju je o tome bila dužna  obavijestiti. Naime, ona je svjedokinju upitala treba li plaćati ikakve doprinose i dobila odgovor da ne treba jer društvo nije aktivno. Da je znala koje su njene obveze, tužiteljica bi se prijavila na kraće radno vrijeme, a ovako joj je porezna obračunala porez za puno radno vrijeme, punu plaću i doprinose i to je sve trebalo platiti odjednom, odnosno u obrocima većim od 3.000,00 kuna mjesečno što odgovara rati kredita. Smatra da je time oštećena i da do toga nije trebalo doći. Ugovor o obavljanju knjigovodstvenih usluga s K. je zaključila neposredno prije otvaranja salona, negdje u travnju ili svibnju 2016. U razdoblju od 2013., 2014. i 2015. radila je sezonski kod više poslodavaca, bila je zaposlena u obrtu "M.", "R." te još kod nekih poslodavaca čijih se imena ne sjeća. Krajem 2013. kada je predano prvo financijsko izvješće bila je zaposlena u obrtu "R." i to do veljače 2014., kada je radni odnos sporazumno prestao. 2013. njeno društvo nije bilo aktivno, a kada je došla kod K. u vezi izrade završnog računa, ona ju je pitala je li zaposlena i tužiteljica joj je rekla da je, s obzirom da je tada radila u obrtu R. Tom prilikom K. joj je rekla da ne treba plaćati nikakve doprinose jer firma nije aktivna, a tužiteljica je smatrala da takvo stanje može trajati sve dok se firma ne aktivira. Ona K. nije javljala kada bi joj prestao radni odnos jer joj nitko nije rekao da bi joj to trebala javljati. Kada bi joj počinjao radni odnos kod nekog novog poslodavca, isti bi ju prijavio na mirovinsko, a kada bi taj radni odnos prestao, tužiteljica se nije prijavljivala na biro jer joj je to bilo komplicirano. Nije tražila ni naknadu za nezaposlene. Ne zna kada je prvi put saznala za postojanje duga, dolazile su joj određene obavijesti o postojanju dugovanja, ali se time bavio njen suprug. Tek kada je dobila poziv i kad se javila Poreznoj upravi saznala je koliko iznosi njeno dugovanje i tada je potpisala Ugovor o podmirenju poreznog duga, odnosno taj je ugovor potpisan nakon što su to odobrili u Poreznoj upravi u R.

 

11. Iz iskaza tuženika u bitnom proizlazi da je on autoprijevoznik i ima autoprijevoznički obrt od 1992., a 2003. je proširio djelatnost obrta i na knjigovodstvene usluge koje obavlja njegova supruga. On je u sklopu svog obrta vršio određene usluge za gospodina R.D., tužiteljičinog supruga. R.D. je imao poduzeće, obrt, uzgajivačicu pasa i frizerski salon, a tuženik smatra da je to bitno navesti jer je iz toga vidljivo da nije riječ o nekim naivnim ljudima koji ne bi znali svoje obveze i prava. Nakon što je R. poginula kćerka, obratio se tuženiku i zamolio da tuženikova supruga napravi završni račun za društvo S.M. j.d.o.o., koje društvo je htio održati aktivnim kao zavjet svojoj kćerki. On je inače imao nekog drugog knjigovođu, ali čini mu se da taj knjigovođa nije radio s poduzećima pa je tuženik zamolio svoju suprugu da za njega napravi taj završni račun jer je smatrao da se tu nema što zakomplicirati. Naime, to društvo je imalo promet od 0,00 kuna, nije imalo ulaznih niti izlaznih računa. Nastavno, 2016. je njegova supruga za gospodina D. obavljala određene knjigovodstvene usluge vezano za otvaranje frizerskog salona. Tuženik ne zna točno što je ona obavljala jer nije sjedio u njenom birou niti listao registratore, ali zna da je ta suradnja brzo prekinuta zbog svađe između gospodina D. i njegova supruge. Za te usluge njegovoj supruzi nije ništa plaćeno. Negdje godinu dana nakon prestanka suradnje nazvao ga je gospodin D. i rekao da je tuženikova supruga napravila veliki propust uslijed kojeg je tužiteljici obračunato porezno dugovanje i zahtijevao je da oni taj dug podmire. Prema gospodinu D., taj se propust sastojao u tome što mu nisu rekli da njegova supruga (tužiteljica) treba plaćati doprinose kao član uprave društva. Tuženiku je poznato da je njegova supruga 2013. tužiteljicu upitala je li zaposlena i da joj je ona odgovorila da je, što je značilo da dok je zaposlena ne treba plaćati nikakve doprinose. Oni su nakon toga kod njegove supruge dolazili jednom godišnje predati dokumentaciju za završni račun. Ako se od njega kao odgovorne osobe trebalo očekivali da prati gdje je tužiteljica zaposlena, ističe da je opravdano smatrao da je zaposlena u jednoj od svojih firmi, jer mu je poznato da je svaku večer radila u frizerskom salonu. Nije mu poznato što je točno njegova supruga obavljala za tužiteljicu, rekla mu je da nije ništa posebno obavljala, odnosno da je predavala prazne papire, a on ne smatra ni da je tu bila riječ o vođenju knjiga. Supruga joj je rekla da s tužiteljicom nije potpisala nikakav ugovor, a misli da nije imala ni njen token ili pečat jer joj nisu trebali.

 

12. Cijeneći iskaze parničnih stranaka i saslušane svjedokinje zasebno i zajedno, ovaj je sud utvrdio da su se tužiteljica i njen pokojni suprug 2013. preko tuženika obratili tuženikovoj supruzi K.Z., koja je pristala izraditi završni račun za njihovo društvo S.M. j.d.o.o. koje tada nije aktivno poslovalo. Završni račun K.Z. izradila je za njih 2013., 2014. i 2015., a iz (u tom dijelu) suglasnih iskaza parničnih stranaka i svjedokinje proizlazi da u tom razdoblju za njih nije obavljala neke druge knjigovodstvene usluge, jer društvo S.M. j.d.o.o. u tom periodu nije poslovalo.

 

12.1. Nadalje, iako svjedokinja K.Z. to ne navodi, očito je 2016., neposredno prije otvaranja frizerskog salona, ona za tužiteljicu obavljala i neke dodatne knjigovodstvene usluge koje su prethodile otvaranju salona, jer to proizlazi iz iskaza parničnih stranaka. Međutim, ta je suradnja brzo prekinuta, što proizlazi iz iskaza tuženika, a potvrđuje i iskaz tužiteljice koja ističe da je u salonu radila do lipnja 2016. te da je u lipnju 2016. prodala firmu T.M. (a što proizlazi i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra – list 56 do 61 spisa). Međutim, istaknuta nepodudarnost u iskazu parničnih stranaka (s jedne strane) i svjedokinje K.Z. (s druge strane) nije od utjecaja na ovaj postupak, jer se doprinosi obračunati tužiteljici odnose na razdoblje od veljače od svibnja 2014. te rujna 2014. do svibnja 2016. kada društvo S.M. j.d.o.o. nije aktivno poslovalo te se obveza svjedokinje K.Z. kao knjigovođe svodila na izradu završnog računa i predaju istog Poreznoj upravi i Financijskoj agenciji.

 

12.2. Također, tužiteljica i svjedokinja K.Z. suglasno navode da je tužiteljica u vrijeme kada se prvi put obratila svjedokinji u vezi izrade završnog računa bila zaposlena u obrtu R., što je svjedokinji bilo poznato jer ju je upravo to i upitala. Nije sporno ni da je tužiteljičin radni odnos nastavno prekinut, da se u međuvremenu (do 2016.) više puta zapošljavala kod drugih poslodavaca, te da o prekidu radnog odnosa i novom zaposlenju nije obavještavala tuženika niti svjedokinju K.Z., a niti su oni to od nje zahtijevali.

 

13. Sporno je, je li na strani tuženika kao vlasnika knjigovodstvenog obrta postojala obveza obavještavanja odnosno upućivanja tužiteljice o njenim pravima i obvezama, posebno o obvezi da, u slučaju prekida radnog odnosa, kao član uprave društva plaća obvezne doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje.

 

13.1. Na temelju rezultata dokaznog postupka, odnosno savjesnom i brižljivom ocjenom svih dokaza zasebno i svakog dokaza zajedno, ovaj sud nije utvrdio da bi tuženik, kao ni ostali zaposlenici knjigovodstvenog obrta, na sebe preuzeli obvezu vršiti prijave i odjave tužiteljice na mirovinsko ili zdravstveno osiguranje (kako to tužiteljica navodi u tužbi), kao ni savjetovati odnosno upućivati istu o njenim pravima ili obvezama, odnosno poduzimanju radnji kojima bi izbjegla ili bar umanjila svoju obvezu plaćanja doprinosa. Osim toga, sud ne prihvaća navod tužiteljice da joj je svjedokinja K.Z. rekla da, dok društvo aktivno ne posluje, ne postoji ni njena obveza plaćanja doprinosa. Naime, tužiteljica i svjedokinja Z. suglasno iskazuju da je svjedokinja prilikom izrade prvog završnog računa (2013.) upitala tužiteljicu je li zaposlena i da joj je tužiteljica odgovorila potvrdno. Iz navedenog proizlazi da je svjedokinji bilo poznato da je za obvezu plaćanja doprinosa bitna okolnost zaposlenja tužiteljice kod drugog poslodavca, a ne okolnost aktivnog poslovanja društva u njenom vlasništvu. Stoga nije vjerojatno niti logično da bi svjedokinja tužiteljici dala pogrešnu uputu.

 

13.2. Naime, prema čl. 90. Zakona o doprinosima osiguranik po osnovi člana uprave trgovačkog društva i izvršni direktor trgovačkog društva obveznik je doprinosa i obveznik plaćanja doprinosa za osobno osiguranje, dok obvezu doprinosa, vrste doprinosa te razdoblje na koje se obveza odnosi utvrđuje Porezna uprava rješenjem. Nadalje, prema čl. 12. Zakona o mirovinskom osiguranju obvezno su osigurani članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije određeno. Također, prema čl. 7. st. 1. toč. 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, na obvezno zdravstveno osiguranje prema tom Zakonu obvezno se osiguravaju i stječu status osiguranika članovi uprave trgovačkih društava i izvršni direktori trgovačkih društava, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada kod druge pravne ili fizičke osobe u Republici Hrvatskoj ili drugoj državi članici. Prema čl. 239. st. 1. toč. 3. Zakona o doprinosima Porezna uprava, po službenoj dužnosti, rješenjem utvrđuje obvezu doprinosa, vrste doprinosa te razdoblje na koje se obveza odnosi osiguranicima po osnovi osiguranja člana uprave trgovačkog društva i izvršnog direktor trgovačkog društva.

 

13.3. Tužiteljici je očito, rješenjem Porezne uprave utvrđeno dugovanje po osnovi obveznih doprinosa za vrijeme u kojem ista nije bila zaposlena, a time ni obvezno osigurana po osnovi rada. Iz stanja spisa ne proizlazi da je postojala obveza tuženika da tužiteljicu obavijesti o obvezi plaćanja spomenutih obveznih doprinosa, odnosno da ju upozori na njenu zakonsku obvezu kako bi tužiteljica pravovremeno reagirala ("prijavila se na kraće radno vrijeme") i spriječila nastanak te obveze ili je bar umanjila. Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženik u razdoblju na koje se spomenuto dugovanje odnosi (od 2014. do svibnja 2016.) putem svojih djelatnika zaposlenih u knjigovodstvenom obrtu za tužiteljicu u tri navrata izradio završni račun i istog predao Poreznoj upravi i Financijskoj agenciji te da je tužiteljica isključivo za potrebe izrade tog računa dolazila kod tuženika (odnosno njegove supruge K.Z. Nije utvrđeno da je tuženik bio dužan brinuti se o obvezama tužiteljice kao člana društva niti pratiti njeno zaposlenje kod drugih pravnih ili fizičkih osoba i eventualne prijave na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Stoga ovaj sud zaključuje da neobavještavanjem tužiteljice o njenim pravima i obvezama kao člana društva tuženik nije postupio protupravno, a time u smislu čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO), ne postoji niti njegova odgovornost za štetu koja je tužiteljici, kako navodi, nastala obračunom obveznih doprinosa uslijed pogrešne upute tuženika.

 

14. Osim toga, stav je ovoga suda i da je prigovor zastare istaknut po tuženiku osnovan. Naime, odredbom čl. 230. st. 1. ZOO određeno je da tražbina naknade štete zastarijeva  za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Ovaj sud ne prihvaća navod tužiteljice da je za štetu i njen obim saznala sklapanjem Upravnog ugovora (1. srpnja 2017.). Naime, tim je ugovorom utvrđena je dinamika otplate poreznog duga, međutim tužiteljica je za postojanje dugovanja kao i njegovu visinu saznala primitkom rješenja Porezne uprave kojim je utvrđena obveza plaćanja doprinosa i njihova visina (čl. 239. Zakona o doprinosima). Iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave od 18. veljače 2021.  (list 80 spisa) proizlazi da je tužiteljica rješenje o doprinosima za 2014. zaprimila 11. travnja 2017., a za 2015. i 2016. 6. travnja 2017. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 29. lipnja 2020., očito je podnijeta nakon proteka trogodišnjeg zastarnog roka od saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila, pa tužbeni zahtjev nije osnovan ni iz tog razloga.

 

15. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je kao neosnovan.

 

16. Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu je tužiteljica na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužna naknaditi troškove postupka, dok tužiteljici, primjenom iste zakonske odredbe, ne pripada pravo na trošak.

 

16.1. Tuženiku pripada iznos od po 100 bodova (odnosno 1.000,00 kuna) za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištima 15. siječnja 2021., 2. travnja 2021. i 24. rujna 2021. (Tbr. 9.1. Tarife), iznos od 50 bodova (odnosno 500,00 kuna) za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9.3. Tarife) te iznos od 25 bodova (250,00 kuna) za sastav podneska 20. siječnja 2021. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 4.750,00 kuna. U preostalom dijelu, u iznosu od 750,00 kuna, zahtjev tuženika za priznanjem parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen.

 

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Puli 13. listopada 2021.

 

        Sutkinja

                                                                                               Izabela Barbić                                                               

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženici po punomoćniku