Broj: Revr 1772/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice N. S. iz Z., koju zastupa punomoćnica S. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika H. t. d.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-2329/14-2 od 26. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj Pr-1556/12-28 od 26. rujna 2014., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom utvrđen je nedopušten otkaz ugovora o radu od 23. ožujka 2012. kojim je otkazan ugovor o radu tužiteljice te da radni odnos nije prestao (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljicu vrati na rad, na radno mjesto stručnjaka za planiranje i inženjering pristupne mreže (toč. II. izreke) dok je odbijen zahtjev za utvrđenje da je ništetna procjena učinka tužiteljice i to „Planiranje i procjena individualnih ciljeva i kompetencija“ za 2011 donesena po J. D., uručena tužiteljici 29. ožujka 2012. (toč. III. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. IV. izreke).

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica ističe da revizija nije osnovana te je predlaže odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena. Tuženik je tužiteljici otkazao ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom uz obrazloženje da je došlo do smanjenja opsega poslova tako da je prestala potreba za radom troje od ukupno osamnaest izvršitelja na radnom mjestu „stručnjak za planiranje i inženjering pristupne mreže“.

Sudovi su utvrdili da je tuženik prilikom odabira koje će radnike proglasiti viškom, izvršio bodovanje tako da je tužiteljica s osnove godina života dobila 3 boda, staža 1,5 bodova, uzdržavanja dvoje djece 1,5 bodova, procjena učinka za 2010., 0 bodova, procjena učinka za 2011., 5,25 boda što ukupno iznosi 11,25 bodova, prema kojem je utvrđena viškom.

Sudovi su zaključili da je tužiteljica za 2010. procijenjena sa 0,00 bodova pri čemu nije vidljiv kriterij kojim bi se menadžer trebao voditi prilikom bodovanja niti je tuženik te kriterije tijekom postupka obrazlagao. Utvrdili su da je tuženik radnika T. U. za 2011., iako nije procijenjen bodovan sa 0,875 dok je radnica L. S. za 2010. bodovana sa 10,50 iako za tu istu godine nije procijenjena.

Budući da je tužiteljica (za razliku od navedenih radnika) za 2010. bodovana sa 0 bodova uz obrazloženje da nije bila procijenjena, sudovi su zaključili da je riječ o primjeni kriterija koji nije transparentan te nisu vidljivi parametri koje je menadžment koristio pri bodovanju. Stoga da je tuženik pri ispunjenju obveze iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR) različito bodovao radnike.

Obzirom da tuženik nije postupio na jednak način prema svim radnicima, jer nije primijenio iste parametre prema svim radnicima, sudovi su zaključili da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena.

Tuženik u reviziji ističe da je tužiteljica tijekom 2010. jedno vrijeme i radila i da nije bila na dugotrajnom bolovanju pa je procijenjena i ocjenjena s obzirom na postavljene ciljeve istom ocjenom na temelju procjene cjelokupnog radnog učinka i dostignute razine kompetencije.

Navedenim prigovorom tuženik pokušava naći opravdanje zašto je različito bodovao radnike koji nisu cijelu godinu radili već su dio vremena bili na bolovanju. Istaknuti prigovor nije osnovan jer je tužiteljičin nadređeni Z. B. u svom iskazu istaknuo da, kako je tužiteljica 2010. bila na bolovanju i porodiljnom, za tu godinu nije ocijenjena.

Upravo zbog navedenog nejednakog postupanja prema radnicima tuženika, nisu od utjecaja ni revizijski navodi kojima tuženik opisuje procjenu učinka prema odredbama Pravilnika o upravljanju učinkom radnika i mogućnost tužiteljice da skrene pozornost postavljaču ciljeva da se ne slaže sa postavljenim ciljevima i ukaže problem sljedećoj višoj razini rukovođenja.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena to je na temelju čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

Zagrebu, 17. siječnja 2017.