- 1 -              Rev 1864/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1864/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB …, za Ministarstvo obrane, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, protiv I-tuženika Ž. T. iz K., OIB …, sada u Kaznionici u L., i II-tuženika T. P. iz D., OIB …, sada u Kaznionici u L., zastupan po punomoćniku D. M., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika T. P. protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1475/2015-2 od 27. travnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu poslovni broj P-733/15-11 od 26. lipnja 2015., u sjednici održanoj 13. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika T. P. odbija se.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu 270.038,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužitelju tuženima naknaditi parnični trošak u iznosu od po 15.625,00 kuna.

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda, tužbeni zahtjev je prihvaćen te je naloženo tuženicima da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 26.228,08 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik T. P. je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tužiteljice i potvrdi prvostupanjsku presudu uz naknadu troška revizije.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Predmet spora je regresni zahtjev tužiteljice prema odredbi čl. 1062. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91 - dalje: ZOO) temeljen na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

 

- da su tuženici pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10 od 13. lipnja 2011. proglašeni krivima što su u razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva u prostorijama ribarske kolibe u mjestu V. R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza „Voda vojne policije“ (VP …) pri ... Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, među kojima je bio i B. B., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu ribarske kolibe, čime su postupili protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a., čl. 13. i čl. 32. toč. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te da su tako u navedenom razdoblju kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i Međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske te su osuđeni na kaznu zatvora;

 

- da je tužiteljica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-359/14-30 od 20. veljače 2015. obvezana bliskim srodnicima B. B. naknaditi štetu uzrokovanu njegovom smrću, koju je isplatila u ukupnom iznosu od 655.652,61 kn.

 

7. Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim pošavši od utvrđenja da su tuženici pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašeni krivim zbog mučenja B. B., međutim da istom presudom nisu proglašeni krivim i zbog njegovog usmrćenja. Stoga da u situaciji kad nije pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da su ga tuženici i usmrtili, a predmet spora je upravo naknada štete vezane uz smrt bliske osobe (gubitak uzdržavanja), da nije osnovan regresni zahtjev prema tuženicima.

 

8. Drugostupanjski sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da kaznenom presudom doista tuženicima nije stavljeno na teret usmrćenje B. B. (čije tijelo je kasnije pronađeno te je utvrđeno da je uzrok njegove smrti 13 prostrijelnih rana glave, trupa te lijeve nadlaktice). Međutim, da su tuženici proglašeni krivim „za mučenje, nečovječno postupanje s civilnim stanovništvom, nanošenje velikih patnji i ozljeda tjelesnog integriteta i zdravlja, te konačno i ubijanje“.

 

9. Tvrdnja revidenta da je drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373.a ZPP, pogrešno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, jer ocjenom dokaza izvedenom na način propisan navedenom odredbom sud nije mogao doći do zaključka da su upravo tuženici odgovorni za smrt B. B., kao i tvrdnja da je pogrešno primijenio materijalno pravo, nije osnovana.

 

10. Presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. tuženici proglašeni su krivim zbog počinjenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZRH) jer su:

 

„u vremenskom razdoblju od 13. do 23. studenoga 1991.g., tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva i pridružene tzv. Jugoslavenske narodne armije, u prostorijama R. k. u mjestu R. (M. S.) u kojim prostorijama se nalazila baza „Voda Vojne policije (VP …) pri … samostalnom bataljunu Zbora narodne garde“, kojeg su bili pripadnici, IV- opt. T. P. i V-opt. Ž. T. – kada su u razdoblju od 13. do 16. studenoga 1991.g. civili srpske nacionalnosti, stanovnici sela K., a pod sumnjom da sakrivaju oružje vojnog porijekla nakon što su im pretresene kuće, od strane D. J. i poimenično nepoznatih pripadnika ovoga voda su dovedeni, uhićeni i zatvoreni u improvizirani zatvor lociran u podrumu R. k., J. K., M. K., B. S., N. K., P. P., P. N., M. P., M. D., G. G., N. G., B. B., M. G., F. G. i J. P., a radi izmještanja dovedeni iz sela K., i zatočeni u podrumu J. Ž., J. P. S., S. K., R. G., S. M., N. I., J. C., kao i ženske civilne osobe M. B. i J. Ž., protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. a), čl. 13. i čl. 32. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949.g., IV-opt. T. P. i V-opt. Ž. T.“.

 

11. Dakle, tuženicima i drugim imenovanim i neimenovanim osobama se pravomoćnom presudom kaznenog suda stavlja na teret da su određene civile, među kojima i B. B., ubijali, mučili, prema njima nečovječno se odnosili i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja.

 

12. Točna je tvrdnja revidenta da u odnosu na pok. B. B. ni jedan od okrivljenika nije proglašen krivim zbog njegova usmrćenja, ali je utvrđeno da je pronađen mrtav s trinaest prostrijelnih rana.

 

13. U takvoj situaciji kad su tuženici zajedno s drugim osobama djelovali na način da je ostvareno biće kaznenog djela ratnog zločina mučenjem, ali i ubijanjem civila, i kad nije sporno da je B. B. konačno usmrćen, a ni jedan od okrivljenika koji su proglašeni krivim zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina nije posebno proglašen krivim za usmrćenje B. B., pravilno je zaključivanje drugostupanjskog suda je usmrćenje B. B. posljedica zajedničkog postupanja tuženika i drugih osoba navedenih u kaznenoj presudi.

 

14. Prema odredbi čl. 206. st. 1. ZOO za štetu koju je više osoba uzrokovalo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno.

 

15. Na utvrđeno činjenično stanje da su štetu koju su smrću B. B. pretrpjeli tužitelji prouzročilo više osoba, između kojih i tuženici, a koju štetu je oštećenicima naknadila tuženica, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 206. st. 1. ZOO-a („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88) kada je tuženike solidarno obvezao na isplatu plaćenih iznosa naknade štete, kamata i troška postupka.

 

16. Tvrdnja tuženika da je postupanje osoba koje su proglašene krivima za počinjenje opisanog radnog zločina bilo uz znanje i odobrenje tužiteljice tijekom postupka nije dokazana zbog čega revident, ustrajući nedopušteno (čl. 385. st. 1. ZPP) u tom dijelu u osporavanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovano ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu (u svemu jednako i ovaj sud u Rev 1621/2018-2 od 1. prosinca 2020.).

 

Zagreb, 13. listopada 2021.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ODVOJENO MIŠLJENJE

suca izvjestitelja Đure Sesse u predmetu Rev-1864/2017-2 od 3. listopada 2021.

 

 

 

U gore označenom ovosudnom predmetu većina u vijeću smatrala je da zbog pogrešnog pravnog pristupa sve činjenice nisu u dovoljnoj mjeri raspravljene i da stoga treba ukinuti drugostupanjsku presudu.

 

Na žalost ne mogu se složiti sa stavom većine u ovom predmetu iz dolje navedenih razloga makar je stav većine rezultat Pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. studenog 2020.

 

Iz sadržaja tužbe regresni tužbeni zahtjev temelji se isključivo na tvrdnjama i činjenicama da je tužiteljica oštećenom isplatila štetu koju su svojom štetnom radnjom prouzročili prvotuženik i drugotuženik pa su joj stoga dužni isplatiti utuženi iznos na ime glavnice, kamata i troškova postupka.

 

U postupku nije sporno:

 

- da su tuženici presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-802/11-7 od 22. studenog 2011. proglašeni krivim jer su kao pripadnici vojne policije VP … pri ... samostalnog bataljuna Zbora narodne garde u razdoblju od 13. do 16. studenog 1991. na civilima srpske nacionalnosti, među kojima se nalazio i B. B., počinili krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva i da su osuđeni na kaznu zatvora (list broj 28-80),

 

- da tuženici su pravomoćnom kaznenom presudom osuđeni zbog počinjenja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratnog zločina protiv civilnog stanovništva jer su kao pripadnici Vojne policije, ... samostalnog bataljuna Zbora narodne garde, s ostalim civilima srpske nacionalisti, zatočili i civila B. B., međutim Republika Hrvatska je I. B. isplatila naknadu neimovinske štete koja je nastala smrću njegovog oca B. B.,

 

- u odnosu na činjenicu smrti B. B., a uvidom u kaznenu presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011., utvrđeno je da je tijelo B. B. pronađeno … na području između P. P. i M. S., a obdukcijom je utvrđeno da je uzrok smrti B. B. 13 prostrijelih rana glave i trupa, te lijeve nadlaktice čiji je smjer bio od straga prema naprijed,

 

- da u izreci kaznene presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Krz-48/10-244 tuženima T. P. i Ž. T. ne stavlja se na teret da su ubili B. B. već su tuženi u odnosu na B. B. oglašeni krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a ratni zločin predstavlja činjenica da su civila B. B. zlostavljali i mučili, odnosno s istim nečovječno postupali nanoseći im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja. U obrazloženju iste presude, na listu 100, navedeno je slijedeće: „tijekom dokaznog postupka nije dokazano da je IV-opt. T. P. zajedno s neutvrđenim pripadnikom voda na nadimku V. K. mlatio B. B., J. P. P. i J. Ž., te ih polijevali vodom uslijed čega je J. Ž. preminuo, dok je B. B. i J. P. P. odvezao navodno doktoru, da bi leševi B. B. i J. P. P. bili pronađeni … 1991.g., a kao uzrok smrti B. B. utvrđeno 13 prostrijelih rana… jer niti jedan izvedeni dokaz ne upućuje  da je to počinio IV-Opt. T. P. već upravo suprotno, iz iskaza svjedoka J. K. slijedi da su B. B. i J. P. P. "doktoru odvezli" A. A. i D. pa samim time i usmrtili navedene osobe zbog čega je sud u presude iz činjeničnog opisa optužnice ispustio točku 3.e, dakle onaj dio za koji nije utvrđeno da je počinio IV-opt. T. P.,

 

- da je na temelju presude Općinskog suda u Daruvaru poslovni broj P-243/13-16 od 3. lipnja 2013. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-2565/2013-2 od 15. svibnja 2014. I. B., sinu pok. B. B. 4. studenog 2014. isplaćena glavnica (neimovinska šteta) u iznosu od 220.0000,00 kn, kamata na neimovinsku štetu u iznosu od 37.538,63 kn, trošak postupka u iznosu od 12.500,00 kn, odnosno ukupno 270.038,63 kn (list br. 3-7).

 

Odredbom čl.12. st. 3. ZPP-a određeno je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

Slijedom navedene odredbe parnični sud vezan je za činjenični opis štetnog događaja iz izreke kaznene presude samo u dijelu u kojemu se taj činjenični opis odnosi na postojanje kaznenog djela i krivnje, odnosno da je okrivljenik počinio kazneno djelo i da je za tu radnju odgovoran, kako to pravilno uostalom i ističe sud prvog stupnja.

 

Tužiteljica je isplatila na ime neimovinske štete sinu smrtno stradalog B. B. novčanu satisfakciju jer je njegov otac ubijen hicima iz vatrenog oružja od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga je na temelju Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03).

 

Odgovornost tužiteljice prema oštećenom je objektivna te za postojanje njene obveze nije bilo odlučno utvrditi tko je izravni štetnik već je bilo odlučno jedino je li štetnu radnju počinio bilo koji pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske, što je i utvrđeno citiranom presudom kaznenog suda, ali i u odštetnoj parnici po tužbi I. B. protiv Republike Hrvatske.

 

Odredbom čl. 171. st. 2. Zakona o obveznim odnosima osoba koja je oštećenom naknadila štetu što ju je radnik uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom ima pravo od tog radnika zahtijevati naknadu plaćene svote.

 

Dakle, da bi Republika Hrvatska imala pravo regresa prema drugotuženiku kao pripadniku njenih oružanih snaga mora dokazati da je upravo tuženi pripadnik njenih oružanih snaga prouzročio štetu, počinio štetnu radnju iz koje je nastala šteta i posljedično i njena odštetna odgovornost trećoj osobi.

Iz izreke citirane pravomoćne presude kaznenog suda, a na koju je vezan parnični sud sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a, ne slijedi da bi drugotuženiku stavljeno na teret i da je oglašen krivim zato što bi usmrtio pok. B. B., makar je utvrđeno da je smrtno stradao od neutvrđenih pripadnika hrvatskih oružanih snaga.

 

Kod ostvarivanja regresnog zahtjeva nužno je utvrditi da je upravo izravni štetnik počinio štetnu radnju kao jednu od pretpostavki za naknadu štete, a to tužiteljica u ovom postupku nije dokazala niti je za to ponudila dostatne dokaze, i sud nije bio dužan po službenoj dužnosti pribavljati druge dokaze koje tužiteljica nije ponudila tijekom postupka niti je to ovaj sud dužan činiti ili obvezivati stranke da „jače“ potkrijepe svoj tužbeni zahtjev.

 

Parnični sud vezan izrekom pravomoćne presude donesene u kaznenom postupku u kojoj kako je to već naglašeno drugotuženiku nije stavljeno na teret usmrćenje pok. B. B. pa se stoga ne može iz takvog činjeničnog supstrata, a teret dokaza je na tužitelju, zaključiti da je drugotuženik uzrokovao štetu sinu pok. B. B. koju je tužiteljica isplatila I. B. zbog neimovinske štete zbog smrti njegovog oca.

 

Sud drugog stupnja posve se neosnovano poziva na odredbu čl. 120. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: OKZRH) koja propisuje:

 

„(1) Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, kojega je posljedica smrt, teška tjelesna ozljeda ili teško narušavanje zdravlja ljudi, napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo, da se civilno stanovništvo ubija, muči ili da se nečovječno postupa prema njemu, ili da se nad njim obavljaju biološki, medicinski ili drugi znanstveni pokusi. da se uzimaju tkiva ili organi radi transplantacije, ili da mu se nanose velike patnje ili ozljede tjelesnoga integriteta. ili zdravlja, da se provodi raseljavanje ili preseljavanje ili prinudno odnarodnjivanje ili prevođenje na drugu vjeru, prinuđivanje na prostituciju ili silovanje da se primjenjuju mjere zastrašivanja i terora, uzimaju taoci, primjenjuje kolektivno kažnjavanje, protuzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, će se provodi lišavanje prava na propisno i nepristrano suđenje, prinuđivanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji, da se prinuđuje na prinudni rad, izgladnjuje stanovništvo, provodi konfiskacija imovine, da se pljačka imovina stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništava ili prisvaja u velikim razmjerima imovinu što nije opravdano vojnim potrebama, uzima nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjuje vrijednost domaćega novca ili protuzakonito izdaje novac, ili tko počini neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili kaznom zatvora od dvadeset godina.

(2) Kaznom iz stavka (1) ovoga članka kaznit će se tko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja s opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane, da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone, dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može štetiti zdravlju ili opstanku stanovništva ili tko počini neko od navedenih djela.

 

(3) Tko kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme rata, oružanoga sukoba ili okupacije, kao okupator, naredi ili izvrši preseljenje dijelova svojega civilnog stanovništva na okupirani teritorij, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.“

 

Stoga kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, može se počiniti bilo kojom radnjom opisanom i popisanom u st. 1. čl. 120., a ne samo onda kada bi počinitelj počinio sve radnje iz tog članka. Stoga je pogrešan stav suda drugog stupnja da je za postojanje izravne odštetne odgovornosti drugotuženika, a time i njegove regresne odgovornosti dovoljno da je pravomoćnom presudom kaznenog suda osuđen za djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH, jer to ne znači da je počinio sve radnje iz te odredbe, a pogotovo da je ubio oca oštećenog, jer glede te štetne radnje koja bi predstavljala ostvarenje bića kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva nije niti utvrđeno pravomoćnom presudom kaznenog suda da ju je drugotuženik počinio.

 

Stoga kada iz činjeničnog supstrata tužbe i činjenica koje je sud utvrđivao i koje mu je tužiteljica ponudila nije dokazano da je drugotuženik počinio štetnu radnju, koja je izravno dovela do štete, smrti prednika oštećenog, tako da bi ga usmrtio hicima iz vatrenog oružja, pa stoga po pravilima o teretu dokazivanja smatram da je trebalo uvažiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu tako što bi se odbila žalba tužiteljice i potvrdila presuda suda drugog stupnja.

 

Zagrebu 13. listopada 2021.