1              Poslovni broj: Gž-1634/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1634/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Marijana Miletića kao predsjednika vijeća, Tihane Pivac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Z., protiv tuženice Z. b. d.d., Z., OIB: .., zastupane po punomoćniku H. I., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P.&P., u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 64 P-5905/18-26 od 5. svibnja 2021., u sjednici održanoj dana 13. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici Z. b. d.d. Z. da isplati tužitelju D. P. iz Z. iznos od ukupno 442.758,84 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine novčane iznose, kako je precizirano u odluci pod točkom I. izreke.

 

2. U odluci pod točkom II. izreke, tuženici je naloženo da tužitelju isplati na ime naknade parničnih troškova iznos od 50.062,00 kune sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 5. svibnja 2021. do isplate.

 

3. Žali se tuženica i presudu pobija zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom, da se ista preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženice.

 

5. Žalba tuženice nije osnovana.

 

6. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredaba članka 365. stavka 1. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženica.

 

7. Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i dostatno obrazložene razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, a ni razlozima iznesenim u obrazloženju.

 

8. Tuženica samo paušalno navodi kako pojedini novčani iznosi dosuđeni tužitelju u svom zbroju ne odgovaraju ukupnom novčanom iznosu kojeg je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju. S tim u svezi, tuženici valja odgovoriti kako je tužitelj ovlašten zahtijevati isplatu zakonskih zateznih kamata u manjem obimu od onog koji bi mu pripadao, što znači da zbroj pojedinih novčanih iznosa na koje je određen tijek zakonskih zateznih kamata nužno ne mora odgovarati ukupno dosuđenom iznosu tužitelju iz osnove povrata stečenog iz osnove.

 

9. Neosnovano tuženica u žalbi upozorava da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu, prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja i tako počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 12. ZPP-a, kao i da je odlučio o preinačenoj tužbi, unatoč tome što se tuženica protivila preinaci.

 

10. U smislu odredaba članka 191. ZPP-a, preinaka tužbe jest

 

- promjena istovjetnosti zahtjeva,

- povećanje postojećeg ili

- isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

 

11. Ako tužitelj preinači tužbu tako što, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

 

12. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, tužba nije preinačena, među ostalim, ako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen (članak 191. stavak 3. ZPP-a).

 

13. U konkretnom slučaju, suprotno neosnovanim prigovorima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da smanjenjem tužbenog zahtjeva od strane tužitelja nije preinačena tužba. Vezano za navodnu izmjenu tužbenog zahtjeva u dijelu oznake datuma dospijeća pojedinih novčanih iznosa, radi se o preciziranju zahtjeva u spomenutom dijelu koji ne podrazumijeva izmjenu istovjetnosti zahtjeva, a niti povećanje ili isticanje novog zahtjeva, zbog čega takvo preciziranje ne predstavlja preinaku tužbe kojoj bi se tuženica mogla protiviti.

 

14. Konačno, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s odredbama članka 502.a i 502.c, te u svezi s odredbama članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kako to prigovara u žalbi tuženica.

 

15. Odredbama članka 502.a do članka 502.h ZPP-a propisana je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Imajući u vidu direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po takvim tužbama, koje kao takve obvezuju sudove u pojedinačnim postupcima, uz odgovarajuću primjenu odredaba iz članka 502.c ZPP-a i u ovom postupku, neovisno o tome što se radi o zahtjevu za isplatu, ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači, upravo radi isplate temeljem posljedica ništetnih ugovornih odredaba, (a prvostupanjski sud je utvrdio da se ovdje radi o postupku kojeg je pokrenuo tužitelj kao potrošač), nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, što je sukladno recentnoj i već ustaljenoj praksi revizijskog suda.

 

16. Naime, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio da je namjera sklapanja spornog ugovora o kreditu bila rješavanje stambenog pitanja tužitelja, točnije, kupnja stana za tužitelja i njegovu obitelj, kao i da je tužitelj iz sredstava plasiranog kredita kupio nekretninu u kojoj je živio s obitelji i koju je koristio za stanovanje.

 

17. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj u ovoj sporu ima svojstvo potrošača jer  je predmetni pravni posao sklopio kao fizička osoba, izvan bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, ukazujući na odredbe članka 2. Direktive broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te odredbe članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača) koji je bio na snazi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., točnije, i u vrijeme kada je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženicom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu 21. veljače 2007. temeljem kojeg od tuženice zahtjeva isplatu stečenog bez osnove zbog ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba.

 

18. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja D. P. iz Z., protiv tuženice Z. banke d.d. Z., radi isplate preplaćenog ukupnog iznosa od 442.758,84 kune pri vraćanju kredita temeljem Ugovora o namjenskom kreditu od 21. veljače 2007., osnovom ništetnih ugovornih odredaba koje se odnose na

- promjenjivu kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženice kao kreditora, bez navođenja objektivnih parametara za promjenu iste, sadržanih u odredbama članka 2. i članka 7. Ugovora, te

- valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak – CHF, kojima je normirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu ugovora CHF, važećem na dan plaćanja, sadržanih u odredbama članka 1. i članka 7. Ugovora.

 

19. Tužitelj svoje zahtjeve zasniva na tvrdnji da je tuženica (banka) tužitelju kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope (jednostranom odlukom banke) te o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, na koji način je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, a njegova ugovora obveza je, zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa, postala rizična, nejasna i neodrediva, odnosno, da je opisano ponašanje tuženice dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

 

20. Temeljem rezultata provedenog postupka i postupku izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- da su pri sklapanju Ugovora o namjenskom kreditu od 21. veljače 2007., na kojem su zasnovani zahtjevi tužitelja, sudjelovali, među ostalim, tužitelj kao fizička osoba i kao korisnik kredita, te tuženica kao kreditor, kao i da je temeljem toga Ugovora tuženica odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 219.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita u svrhu kupnje stana (što je izrijekom navedeno u članku 600. Ugovora),

- da su ugovorne stranke ugovorile otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 1.100,45 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, time da je u odredbama članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno i ovlaštenje banke da izvrši promjenu kamatne stope sukladno odlukama o kamatnim stopama banke (redovna kamata), a kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora da je iznosila 4,50% godišnje,

- da je temeljem odluka tuženice tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjana, što je rezultiralo povećanjem mjesečnih anuiteta za otplatu kredita tužitelju,

- da je tuženica s obzirom na okolnosti sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu zapravo sugerirala tužitelju zaključenje tog Ugovora i to u unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je tužitelj zbog jednostranih i netransparentnih izmjena kamatnih stopa po predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu, kojeg je vratio tuženici u cijelosti zaključno do travnja 2012., tuženici na ime kamata zbog jednostrane promjene kamatne stope i zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio važeći u trenutku sklapanja i isplate kredita, preplatio ukupan iznos od 442.758,84 kune.

 

21. U okolnostima citiranih relevantnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio:

- da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio (članak 2. i članak 7. Ugovora), o kojima se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tuženice kao ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da su stoga te odredbe nepoštene, jednako kao i odredbe kojima je u članku 1. i članku 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula,

- da navedene odredbe ne predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu jer Ugovor može opstati bez tih odredaba,

- da potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa na ime ugovorenih kamata i iz osnove ugovorene valutne klauzule, koji su predmet zahtjeva tužitelja, nije zastarjelo, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401712 od 4. srpnja 2013. koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno, u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena neposredno 3. prosinca 2018.

 

22. U tom kontekstu, prvostupanjski sud je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja naložio tuženici da tužitelju isplati na ime više uplaćenih kamata (primjenom nepoštene odredbe o promjenjivoj kamati) te iz osnove preplaćenog zbog promjene tečaja s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu u razdoblju od studenog 2007. do travnja 2012., iznos od 442.758,84 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih iznosa do isplate.

 

23. Pri tome, prvostupanjski sud je primijenio odredbe članka 5. stavak 1. točke 15., članka 81. stavak 1., članka 83. te članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), ukazujući i na odredbe članka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15, 14/19) i članka 323., članka 225., članka 1115. i članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO).

 

24. Protivno žalbenim prigovorima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio mjerodavne materijalno-pravne odredbe Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a kada je, pravilno utvrđujući da se tužena banke pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluke banke i uz ugovaranje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja, da se o navedenim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, da tužena banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dala nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja spomenutih odredaba, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja, ocijenio ništetnim odredbe članka 2. i članka 7. Ugovora (kojima je tužitelj pristao da banka promijeni kamatnu stopu svojim samostalnim odlukama), kao i odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za švicarski franak (CHF), kao i kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa kojeg je tužitelj isplatio tuženiku zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope i ugovorene valutne klauzule.

 

25. U navedenom dijelu, stranke se upućuju na razloge prvostupanjske presude jer ovaj sud u potpunosti prihvaća kao pravilno činjenično stanje što ga je utvrdio prvostupanjski sud, kao i primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

 

26. Na žalbene razloge tuženice vezano za presudu suda Europske unije broj C 81/19 od 9. srpnja 2020. te isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13/EEZ, tuženici ponovno valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama.

 

27. Tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u navedenim postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku temeljem naprijed spomenutih odredaba članka 502.a – članka 502.h ZPP-a.

 

28. Utoliko, u navedenom dijelu nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženice.

 

29. Iz istih razloga, nisu ostvareni niti paušalni žalbeni razlozi kojima tuženica ukazuje na osnovanost prigovora zastare tužiteljevog potraživanja kojeg je istaknula tuženica, čiju je osnovanost prvostupanjski sud s pravom otklonio pravilno smatrajući da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekinuto zastarijevanje, točnije, da navedeni prigovor tuženice nije osnovan, jer je tužitelj zahtjeve radi isplate traženih novčanih iznosa istakao u tužbi podnesenoj unutar propisanog petogodišnjeg zastarnog roka.

 

30. Tuženici se posebno ukazuje da je u konkretnom slučaju ništetnom utvrđena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama tuženice (a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe) jer se u takvoj situaciji prepuštanja tuženoj banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope radilo o nepoštenoj ugovornoj odredbi, kako je pravilno smatrao i prvostupanjski sud.

 

31. Što se tiče ugovorne odredbe kojom su ugovorne stranke ugovorile valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, valja naglasiti kako je s tim u svezi odlučno ponašanje tužene banke kao financijske ustanove koja je znala, odnosno, po redovnom tijeku stvari morala i mogla znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja švicarskog franka, obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu Republike Hrvatske, tako i globalno, a koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju.

 

32. Tužena banka je očito takve informacije uskratila tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora o namjenskom kreditu, zbog čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizići sklapanjem Ugovora o kreditu s navedenim odredbama, vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

 

33. Stoga je prvostupanjski sud pravilnim ocijenio da je ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak nepoštena.

 

34. Naime, kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odluku tuženice i o valutnoj klauzuli za švicarski franak, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i

- da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženice te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj te

- da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

 

35. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).

 

36. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja kao potrošača nastalo je subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženici temeljem takve odredbe.

 

37. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženice zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

 

38. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevima zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženici isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o namjenskom kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, vještačkog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženicu kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO-a koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

 

39. Stoga, nije u pravu tuženica kada u žalbi ukazuje na primjenu pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. koje se odnosi na poštene stjecatelje iz ništetnog ugovora o zajmu, s obzirom da je tužena banka u konkretnom slučaju bila nepoštena već u trenutku stjecanja, točnije, u trenutku kada je tužitelj izvršio sporne uplate u svrhu vraćanja kredita.

 

40. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženice, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP-a, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbama članka 154. stavka 1. uz svezi s odredbama članka 155. stavka 1. ZPP-a, a koju tuženica osporava bez isticanja bilo kojeg konkretnog žalbenog prigovora.

 

Split, 13. listopada 2021.