1                             Poslovni broj: I Kž-257/2021-10

 

Poslovni broj: I Kž-257/2021-10

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek-Šabijan, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, u kaznenom predmetu protiv I optuženog D. R. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu i optuženog D. R., podnijetim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. lipnja 2021., broj K-70/17., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. R. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi D. R. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 246 stavka 1. i 2. KZ/11. i utaje poreza ili carina iz članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., koja djela su činjenično i pravno opisana u točkama 1. i 2. u izreci presude, te mu je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 51. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

2. Na temelju članka 557. i 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 – dalje: ZKP/08.) u vezi članka 77. stavka 1. KZ/11., utvrđeno je da novčani iznos 619.305,15 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi D. R. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naloženo da u korist proračuna Republike Hrvatske isplati novčani iznos od 619.305,15 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08., oštećenoj Republici Hrvatskoj je dosuđen imovinskopravni zahtjev u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11. te je optuženom D. R. naloženo da Republici Hrvatskoj isplati 707.793,16 kuna, zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2013. do namirenja, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08., optuženi D. R. je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., kao i nagrade i nužnih izdataka za branitelja koji mu je postavljen po službenoj dužnosti.

 

5. Naprotiv, optuženi I. G., na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., oslobođen je od optužbe da bi počinio kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. i članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., činjenično i pravno opisana kao u točkama 1. i 2. u oslobađajućem dijelu prvostupanjske presude, a na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08., odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi od optuženog I. G. u iznosu 309.652,61 kunu, ostvarenu kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11., dok je na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećena Republika Hrvatska s imovinskopravnim zahtjevom u odnosu na optuženog I. G. i kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11. upućena u parnični postupak.

 

6. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., određeno je da troškovi kaznenog postupka iz članak 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženog I. G., kao i nužni izdaci i nagrada njegova branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

7. Protiv ove presude žalbe su pravodobno podnijeli državno odvjetništvo u odnosu na oslobađajući dio presude, te optuženi D. R. na osuđujući dio presude.

 

8. Državni odvjetnik, u odnosu na oslobađajući dio presude, žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Predložio je da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

9. Optuženi D. R. žalbe je podnio po braniteljima H. K., odvjetniku u Z., kao branitelju po službenoj dužnosti i po branitelju S. P. iz Z. odvjetničkog ureda P., G., K., I., F. M. u R..

 

10. U žalbi podnijetoj po odvjetniku H. K. optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u žalbi koju je podnio po branitelju Saši Poldanu prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, predloživši da se presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Oba podneska čine cjelinu, pa će se u nastavku ove odluke razmotriti kao jedinstvena žalba optuženog D. R.

 

11. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi I. G. po branitelju D. R., odvjetniku u Z., predloživši da se ta žalbe odbije kao neosnovana.

 

12. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

13. O sjednici vijeća, u skladu s odredbom članka 475. stavka 2. ZKP/08., izvješteni su optuženici i njihovi branitelji koji su u žalbama i odgovoru na žalbu to zahtijevali. Sjednici vijeća je bio prisutan branitelj optuženog D. R. odvjetnik L. I. u zamjenu za odvjetnika S. P., a na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08., sjednica je održana u odsutnosti optuženih D. R. i I. G. te njegova branitelja odvjetnika D. R., koji su, kako to proizlazi iz podnesaka zaprimljenih 11. listopada 2021. o sjednici, jednako kao i državni odvjetnik, uredno izvješteni.

 

14. Žalbe nisu osnovane.

 

Na žalbu optuženog D. R. u odnosu na osuđujući dio presude

 

15. Optuženi D. R., u žalbi koju je podnio po branitelju odvjetniku H. K., bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nalazi u tome jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o danim iskazima i samih tih isprava ili zapisnika. S tim u vezi navodi da je prvostupanjski sud „pogrešno zaključio“, a s obzirom da je prilikom provođenja poreznog nadzora na zapisniku otisnuo i faksimil trgovačkog društva „J. zlato“ d.o.o., da je taj faksimil on koristio u inkriminiranom razdoblju, jer za to nema dokaza. Dakle, ovdje se očito ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka koju žalitelj ističe već o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je sud, kako je to žalitelj i sam eksplicitno naveo, o određenoj činjenici izveo pogrešan zaključak, pa će stoga ova povreda biti ispitana u nastavku, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

15.1. Istu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka kao u prethodnoj točki žalitelj nalazi i u tome jer je na temelju činjenice da je optuženi D. R. u sudski registar bio upisan kao direktor društva „J. z.“ d.o.o. i ovlašten za zastupanje društva, ne znači, kako je to prvostupanjski sud utvrdio pozivajući se na iskaze saslušanih svjedoka, da je on nesporno bio stvarni voditelj tog društva. I u ovom slučaju riječ je činjeničnom pitanju i ocjeni dokaza glede utvrđenja spornih činjenica, pa će se taj dio žalbe također ispitati u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

15.2. Nadalje, niti to što prvostupanjski sud nije cijenio jedan dio iskaza svjedokinje M. B., koja je na raspravi od 15. lipnja 2018. iskazala „da u svezi pravdanja podignute gotovine nije tražila objašnjenje niti je uopće razgovarala s optuženim D. R.“, a što istom ide u prilog, ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na što optuženik u žalbi upire, već se radi o pravilnoj ocjeni dokaza a onda posljedično o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

16. U žalbi koju je optuženi D. R. podnio po branitelju S. P., bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. nalazi u tome jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude, te jer presuda nema uopće razloga o odlučnim činjenicama. S tim u vezi žalitelj navodi da mu je stavljeno na teret da je inkriminirano kazneno djelo iz točke 1. počinio postupajući protivno odredbama članka 252. stavka 1. u svezi članka 430. Zakona o trgovačkim društvima (dalje u tekstu: ZTD), međutim, iz izreke a niti obrazloženja se ne može zaključiti na koji to način je on točno postupio da bi to bilo protivno navedenim odredbama.

 

16.1. Suprotno naprijed iznesenom stavu žalitelja, iako u činjeničnom opisu djela nije sadržan zakonski tekst članka 252. stavka 1. ZTD koji propisuje da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, izreka pobijane presude zbog toga nije nerazumljiva jer je u izreci jasno navedeno da je optuženi D. R. kao direktor trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. s računa ovog društva podigao novčana sredstva u ukupnom iznosu od 605.400,00 kuna koja je zadržao za sebe, dok je novčanim sredstvima u iznosu od 13.905,15 kuna koja je podigao s istog računa, izvršio plaćanje robe kupljene za svoje osobne potreba. Dakle, i bez citiranja sadržaja zakonske odredbe iz članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, iz činjeničnog opisa djela jasno proizlazi da je optuženi D. R., prisvajajući novac trgovačkog društva u kojem je bio direktor, na taj način u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, što su bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. za koje je optuženik proglašen krivim, s tim da je u razlozima presude sud naveo sadržaj odredbe iz članka 252. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima, pa stoga nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude.

 

16.2. Također, nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da je iz istog prethodno navedenog razloga, i obrazloženje pobijane presude nejasno i u znatnoj mjeri proturječno. Naime, kako je to i naprijed navedeno, u obrazloženju pobijane presude, u točki 30., iznoseći razloge zbog kojih je utvrdio da je optuženi D. R. postupio protupravno, prvostupanjski sud je naveo da je optuženik, unatoč tome što je kao direktor društva bio dužan postupati sukladno odredbama članka 252. stavka 1. u vezi članka 430. stavka 1. ZTD te voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, opisanim ponašanjem postupio protivno tom načelu. Kako je sud utvrdio da je podignuta novčana sredstva društva „J. z.“ d.o.o. optuženik zadržao za sebe, odnosno da je tim sredstvima izvršio plaćanje robe kupljene za svoje osobne potrebe, takvo postupanje, izvan svake sumnje, je bilo protivno članku 252. stavku 1. ZTD, jer je optuženik, umjesto da štiti imovinske interese društva u kojemu je bio direktor, povrijedio tu dužnost kako bi sebi prisvojio novčana sredstva tog društva, pa stoga ponašanje optuženika sadrži sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju. Prema tome, ne postoje nikakve nejasnoće ili proturječnosti u razlozima pobijane presude u pogledu postojanja inkriminiranog kaznenog djela i krivnje optuženika na koje on upire u svojoj žalbi, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

17. Žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako ona koju je podnio po odvjetniku H. K., tako i žalba koju je podnio po odvjetniku S. P., u bitnom se svode na tvrdnju da je on samo formalno - fiktivno bio direktor trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o., a da su to društvo zapravo vodile neke druge osobe, prije svega R. R., pa je, kako navodi, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u cilju da sebi protupravno pribavi imovinsku korist podigao novčana sredstva društva u iznosima koji su navedeni u izreci presude i time počinio inkriminirano kazneno djelo.

 

17.1. U naprijed navedenim žalbenim prigovorima optuženik zapravo ponavlja svoju obranu koju je prvostupanjski sud osnovano ocijenio kao neuvjerljivu, a pri tome neargumentirano vrši procjenu izvedenih personalnih dokaza te ih selektivno tumači.

 

17.2. I ovaj drugostupanjski sud je mišljenja da je prvostupanjski sud nakon savjesne i sveobuhvatne ocjene svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, sva sporna pitanja koja se tiču poslovanja trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. u inkriminiranom razdoblju, kao i uloge optuženog D. R. u tom društvu, ispravno utvrdio.

 

17.3. Naime, u svojoj obrani na raspravi od 31. ožujka 2021. optuženi D. R. je naveo da je naivno i bez razmišljanja, za 500 eura prihvatio ponudu prijatelja R. R. te pristao biti direktor tvrtke „J. z.“ d.o.o., o čijem poslovanju nema nikakvih saznanja, a jedino je bio prisutan kod javnog bilježnika prilikom kupovine tvrtke kad je potpisao dokumentaciju te u banci vezano uz poslovni račun tvrtke. Nakon otvaranja poslovnog računa društva bankovnu karticu je predao R. R. pa su R. i njegova ekipa vodili poslovanje trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o., a kad je nakon pet, šest mjeseci saznao da postoje neke "muljaže" s tvrtkom, otišao je u Policijsku postaju D. S. gdje je protiv R. R. podnio kaznenu prijavu.

 

17.4. Radi provjere istinitosti naprijed iznesenih tvrdnji optuženika prvostupanjski sud je zatražio očitovanje od načelnika PP D. S. koji je u podnesku od 13. travnja 2021. odgovorio da ta policijska postaja u svojim evidencijama tijekom 2013. nije zaprimila kaznenu prijavu D. R. protiv R. R. i pravne osobe „J. z.“ d.o.o. ili protiv nepoznatog počinitelja zbog nezakonitog poslovanje putem ovog trgovačkog društva.

 

17.5. Dakle, već i sama naprijed utvrđena činjenica upućuje na to da je obrana optuženika, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, koji je tu obranu analizirao i u svjetlu drugih personalnih dokaza, neuvjerljiva. S tim u vezi prvostupanjski sud je ispravno zaključio kako nije logično da optuženik nakon što je, kako sam navodi, već nakon pet, šest mjeseci saznao za nezakonite radnje odnosno „muljaže“ u poslovanju trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o., protiv R. R. nije podnio kaznenu prijavu. Pače, niti tijekom poreznog nadzora, a kasnije tijekom istrage, optuženik nije naveo da je R. R. bio stvarni voditelj poslovanja tog trgovačkog društva, a optuženik je prvi put R. R. spomenuo u svojoj obrani na raspravi od 31. ožujka 2021., dakle, nakon osam godina od počinjenja inkriminiranog kaznenog djela.

 

17.6. S druge strane optuženika s poslovanjem trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. ne povezuje samo svjedok R. R. već i svjedoci G. G., M. B. i V. B. koji su o tome imali određena saznanja.

 

17.7. Naime, svjedok G. G. je iskazao da mu je optuženik kao direktor društva „J. z.“ d.o.o. ponudio na prodaju gorivo ispod tržišne cijene. Svjedokinja M. B., koja je kao knjigovotkinja vodila knjigovodstvo za trgovačko društvo „J. z.“ d.o.o., je iskazala da je optuženik kao direktor tog društva početkom veljače 2013. došao kod nje da bi potpisao zahtjev za povrat poreza na dodatnu vrijednost vezano uz posao kupnje goriva, dok je svjedok V. B. iskazao da je, nakon što su u trgovačkom društvu „J. z.“ d.o.o.o pronađeni računi njegova trgovačkog društva „M.“ d.o.o. na kojima su se nalazili otisci žiga društva „J. z.“ d.o.o. s potpisom optuženika, zbog čega je on bio pozvan u Poreznu upravu u Dubravi, a s obzirom na to da se evidentno radilo o krivotvorenim računima, stupio u kontakt s optuženikom te mu je rekao da Poreznoj upravi dostavi neku potvrdu da ga se oslobodi od odgovornosti za sporne račune, na što mu je ovaj odgovorio da će to učiniti i javiti mu se, ali mu se nakon toga više nikad nije javio.

 

17.8. Kraj takvog stanja stvari, suprotno onome što optuženi D. R. naveo u žalbama, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno utvrdio da optuženik nije samo formalno bio direktor trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. već je, kako su to iskazali naprijed navedeni svjedoci, aktivno i faktično obavljao tu dužnost te vodio poslovanje tog društva. U tom kontekstu nije bitno što se na računima koje je izuzela Porezna uprava nalazio faksimil te je, kako tvrdi optuženik, postojala mogućnost da je takav ili sličan faksimil koristio i netko drugi, a imajući pri tome u vidu ono što je iskazala svjedokinja M. B., čiji je iskaz prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojan. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje nije od utjecaja onaj dio iskaza svjedokinje M. B. na koji u žalbi upire optuženik, koji je naveden u točki 15.2.

 

17.9. Prema tome, budući da je svjedok R. R. iskazao da o poslovanju trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o nije imao nikakve saznanja, činjenica da je isti bio prisutan kod javnog bilježnika kad je optuženik potpisao ugovor kojim je od J. I. kupio trgovačko društvo „J. z.“ d.o.o. time da je, kako to proizlazi iz svjedočkog iskaza J. I., tom prilikom R. R. dao novac za kupnju tog društva te je preuzeo žig društva, a optuženik je na sebi tada imao poderanu odjeću, te okolnosti, na koje optuženik u svojim žalbama upire kao argumentima da je R. R. bio stvarni voditelj tog društva, zbog svih naprijed iznesenih razloga nemaju onaj značaj koje im isti pridaje.

 

17.10. Isto tako, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi kojima se, dajući drukčije tumačenje iskazima svjedoka, nastoji dovesti u pitanje svjedočki iskazi M. B. i V. B.. Zbog razloga koji su prethodno izneseni, nisu prihvatljive ni žalbene tvrdnje optuženika da su gotovinska novčana sredstva trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. na bankomatu mogla biti podignuta od strane neke druge osobe odnosno R. R., jer iz izvedenih personalnih i materijalnih dokaza ne proizlazi da je isti bio stvarni voditelj ovog trgovačkog društva.

 

17.11. Također, nije u pravu optuženik kad u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio da bi njegovo postupanje sadržavalo objektivne i subjektivna obilježja inkriminiranih kaznenih djela. S tim u vezi je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, pod točkom 35.1. i 45.2., naveo dostatne i argumentirane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

17.12. Zbog svega naprijed iznesenog prvostupanjski sud je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu pravilno i potpuno utvrdio te je osnovano zaključio da se u ponašanju optuženog D. R. stječu bitna zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i 256. stavka 1. i 3. KZ/11., za koja ga je proglasio krivim, pa su žalbe optuženika u tom dijelu neosnovane.

 

18. Suprotno stavu optuženog D. R. prvostupanjski sud je pravilno, na temelju članka 557. i 560. stavak 1. i 2. ZKP/08., od njega oduzeo imovinsku korist u iznosu od 619.305,15 kuna te ga obvezao da taj iznos isplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, jer je nedvojbeno utvrđeno da  je tu imovinsku korist ostvario počinjenjem kaznenog djela iz točke 1. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilno, na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08. oštećenoj Republici Hrvatskoj dosudio imovinskopravni zahtjev te naložio optuženiku da Republici Hrvatskoj, Ministarstvu …, isplati iznos od 707.793,16 kuna, koju imovinsku korist je stekao počinjenjem kaznenog djela iz točke 2.

 

19. Nije u pravu optuženi D. R. kad u žalbi zbog odluke o kazni navodi da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu jer mu je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11. kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te ga je, na temelju članka 51. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

19.1. Prilikom izbora vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je kao otegotno optuženiku cijenio činjenicu da je inkriminirano kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, da je pri izvršenju djela, koja je počinio u kratkom razdoblju od dva mjeseca, stekao protupravnu imovinsku korist od 605.400,00 kuna, koja višestruko premašuje novčani cenzus (60.000,00 kuna) potreban za ostvarenje kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11., kao i njegovu raniju osuđivanost, između ostalog i zbog kaznenog djela motiviranog koristoljubljem. Sve ove okolnosti prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju ispravno utvrdio i dao im primjereni značaj.

 

19.2. S obzirom na to da je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, a ista kazna je propisana i za kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11., kazne zatvora koje je prvostupanjski sud optuženiku utvrdio za svako pojedino kazneno djelo kao i jedinstvena kazna zatvora, nisu prestrogo izrečena kazne, kako pojedinačno tako i zbirno. Pače, sud je za kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11. optuženiku utvrdio minimalnu zakonom propisanu kaznu zatvora, a za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. mu je utvrdio tek nešto veću kaznu od propisanog zakonskog minimuma kazne.

 

19.3. Prema tome, jedinstvena kazna zatvora koju je prvostupanjski sud izrekao optuženiku je primjerena težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i svim okolnostima djela te će se tom kaznom, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ostvariti sve one u članku 41. KZ/11. predviđene svrhe kažnjavanja koje se sastoje u tome da se kažnjavanjem izrazi adekvatna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela i da se jača povjerenje građana u pravni poredak, ali isto tako da se utječe na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela.

 

19.4. Zbog svih prethodno iznesenih razloga, a kako prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., a niti je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08., odbijena je žalba optuženog D. R. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Na žalbu državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude

 

20. Državni odvjetnik u odnosu na optuženog I. G. kojega je prvostupanjski sud na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08. oslobodio od optužbe za kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11., žalbu je podnio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

21. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. državni odvjetnik vidi u tome što je, kako navodi, u obrazloženju pobijane presude izostala analiza svjedočkih iskaza te prvostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama koji bi eskulpirali optuženog I. G. da je bio stvarni voditelj poslovanja trgovačkog društva „Joki z.“ d.o.o. u kojem svojstvu, zajedno s optuženim D. R., je počinio inkriminirana kaznena djela.

 

21.1. Suprotno naprijed iznesenom stavu državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud u odnosu na kaznenu odgovornost optuženog I. G. u obrazloženju pobijane presude, nakon temeljite analize obrane optuženog D. R. te iskaza svjedoka J. I., R. R., V. B., G. G., D. V., M. B. i S. B. G., naveo dovoljne i argumentirane razloge zbog kojih nije našao dokazanim da je optuženik, kao supočinitelj, zajedno s optuženim D. R., počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Druga je stvar što državni odvjetnik nije zadovoljan s zaključcima i utvrđenjima prvostupanjskog suda, međutim, na taj način isti prvostupanjsku presudu zapravo pobija zbog žalbene osnove iz članka 470. stavka 2. ZKP/08., odnosno pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

22. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik vidi u tome što je prvostupanjski sud pogrešno analizirao iskaze svjedoka, prvenstveno iskaze svjedoka J. I., M. B. i S. B. G., iz kojih iskaza, kako smatra, bi proizlazilo da je optuženi I. G. bio stvarni voditelj poslovanja trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o..

 

22.1. U odnosu na spornu činjenicu je li optuženi I. G. u inkriminiranom razdoblju bio voditelj poslovanja trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. i u tom svojstvu, zajedno s optuženim D. R. kao direktorom tog društva, počinio inkriminirana kaznena djela, državni odvjetnik posve zanemaruje da je optuženi D. R. u svojoj obrani iskazao da s optuženim I. G., kojeg inače poznaje iz viđenja, nikad poslovno nije surađivao niti je isti imao bilo kakve veze s ovim trgovačkim društvom.

 

22.2. U kontekstu naprijed iznesenog, prije svega se postavlja pitanje jesu li saznanja svjedoka I., B. i B. G., ako su uopće i nešto znali o onom što je optuženi I. G. radio u inkriminiranom razdoblju, a imajući u vidu da je svjedok I. iskazao da optuženog G. nikada nije vidio, a svjedokinja B. ga nije povezivala s poslovanjem trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o., kao dokaz uvjerljiviji od onog što je u svojoj obrani glede optuženog I. G. iskazao optuženi D. R.. Naime, ako je optuženi I. G., kako to tvrdi državni odvjetnik, doista bio stvarni voditelj poslovanja trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o., optuženi D. R. nije imao razloga štititi ga i u svojoj obrani navesti da ovaj optuženik s poslovanjem ovog trgovačkog društva nije imao nikakve veze, pa je prvostupanjski sud obranu optuženog R. osnovano cijenio kao relevantan dokaz o ulozi optuženog I. G..

 

22.3. Što se tiče svjedoka Josipa Ivančića, koji je na raspravi u sudnici vidio optuženog I. G. te je iskazao da ga ne poznaje, državni odvjetnik navodi, a s obzirom na to da radnja prepoznavanja nije provedena onako kako je to propisano u članku 301. ZKP/08., da to prepoznavanje nije bilo obavljeno pravilno, a osim toga je naveo da je svjedok I. u tijeku istrage, kad je iskazivao o tome debljem muškarcu koja je s D. R. kod javnog bilježnika bio prisutan, naveo da tu osobu ne bi mogao prepoznati, a ta izjava nema isto značenje kao ona na koju se pogrešno poziva državni odvjetnik.

 

22.4. Naprijed iznesena tvrdnja državnog odvjetnika nije prihvatljiva za ovaj drugostupanjski sud. Naime, bez obzira što radnja prepoznavanja optuženog I. G. od strane svjedoka J. I. nije obavljena prema odredbi članka 301. ZKP/08., iskaz ovog svjedoka zbog toga nije nevjerodostojan jer nije bilo zakonskih zapreka da se svjedok I., kad je na raspravi vidio optuženog I. G., ne očituje da li ga poznaje, s tim da nije točna konstatacija državnog odvjetnika da je u svom iskazu tijekom istrage svjedok I. iskazao da tu drugu, deblju osobu, koja se nalazila u društvu s optuženim D. R. (radilo se o R. R.), ne bi mogao prepoznati, budući da iz sadržaja zapisnika od 11. travnja 2017. nesporno proizlazi da je svjedok s tim u vezi iskazao da nije siguran da bi ga mogao prepoznati.

 

22.5. Što se tiče iskaza svjedokinje M. B. nije točna tvrdnja državnog odvjetnika da je svjedokinja M. B. iskazala da dozvoljava mogućnost da je u vezi poslovanja trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. kontaktirala i s optuženim I. G.. Naime, ispitana na raspravi od 15. lipnja 2018. ova je svjedokinja izričito iskazala da vezano uz poslovanje trgovačkog društva „J. z.“ d.o.o. nikad nije kontaktirala s optuženim I. G. niti je on bio kod nje vezano uz to trgovačko društvo.

 

22.6. Okolnost da je S. G. jedne prilike došla k M. B. te joj je rekla da se njezin suprug I. G. nalazi u bolnici i da je cijeli posao prodaje goriva i svi kupci da su njezini i I., te je zamolila da nastavi vođenje poslovnih knjiga za društvo „J. z.“ d.o.o., kako je to M. B. navela u svom svjedočkom iskazu na koji u žalbi upire državni odvjetnik, doduše pruža temelj za sumnju o ulozi optuženog I. G. u tom trgovačkom društvu, ali imajući u vidu naprijed iznesena utvrđenja taj iskaz nije dovoljan za pouzdan i nedvojben zaključak da bi optuženi I. G. počinio inkriminirana kaznena djela.

 

22.7. Prema tome, kako državni odvjetnik svojom žalbom nije doveo u pitanje pravilnost činjenica koje je prvostupanjski sud utvrdio u odnosu na kaznenu odgovornost optuženog I. G. za kaznena djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i članka 256. stavka 1. i 3. KZ/11. njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nije osnovana.

 

23. Budući da je optuženi I. G. oslobođen od optužbe za naprijed navedena kaznena djela, prvostupanjski sud je ispravno, na temelju članka 560. stavka 3. ZKP/08., odbio prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi od optuženika ostvarenu kaznenim djelom iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., u iznosu od 309.652,61 kunu, pa je i u tom dijelu žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

24. Zbog svih naprijed navedenih razloga, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službeni dužnosti, valjalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je optuženi I. G. oslobođen od optužbe.

 

 

Zagreb, 12. listopada 2021.