Poslovni broj: 91 Pž-1425/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 91 Pž-1425/2020-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Baran, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. L. C. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. Ć., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. G., OIB ..., S. N., M., Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2016-40 od 13. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2016-40 od 13. veljače 2020. u točkama I. i III. njene izreke.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2016-40 od 13. veljače 2020.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 21.962,50 kn i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1730/2016-40 od

13. veljače 2020. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 234.546,28 EUR sa zateznim kamatama od 5. veljače 2016. do isplate po stopi propisanoj za trgovačke odnose (točka I. izreke). Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.068,20 EUR sa zateznim kamatama. Točkom III. izreke

naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 243.800,00 kn. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.881,00 kn.

 

2. Pod istim poslovnim brojem prvostupanjski sud je donio rješenje kojim je odbacio kao nedopušten tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od najmanje

1.345.632,48 kn.

 

3. Tuženik je protiv presude i rješenja podnio žalbu pobijajući presudu u točkama I. i III. njene izreke, a rješenja u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine presudu i rješenje zbog apsolutne nenadležnosti i odbaci tužbu. Ukoliko ovaj sud ne bi tako postupio predlaže da preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i ukine pobijano rješenje, podredno vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 41.568,75 kn.

 

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže da ovaj sud odbije tužiteljevu žalbu i potvrdi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 21.962,50 kn i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 1.250,00 kn.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Presuda i rješenje (članak 381. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) ispitani su na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a) te je utvrđeno da su pravilni i zakoniti.

 

7. Iz obrazloženja presude i podataka u spisu proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 235.614,48 EUR na temelju Garancija od 13. veljače 2013. i 22. svibnja 2013. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te priroda pravnog odnosa između stranaka, odnosno jesu li Garancije nezavisne od sklopljenih Ugovora o leasingu ili su izdane radi osiguranja obveza iz Ugovora o leasingu i ovisne o njima.

 

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kao davatelj leasinga sklopio s A. Č. d.o.o. kao primateljem leasinga više Ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a br. 40467/13, 40468/13, 40469/13 i 40470/13 od 7. veljače

2013. i br. 41885/13 od 22. svibnja 2013., svi zajedno sa zapisnicima o primopredaji objekta leasinga sukladno kojima je A. Č. d.o.o. preuzeo obvezu korištenja objekata leasinga uz plaćanje naknade za leasing. Nadalje je utvrdio da je tuženik kao osnivač društva A. Č. d.o.o. 13. veljače 2013. izdao tužitelju dokument s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika (Garancija 1) u kojem naznačuje sebe kao jamca i u kojem se konstatiralo da su sklopljeni navedeni Ugovori o leasingu te da on kao glavni dužnik i jamac neopozivo i bezuvjetno jamči za pravovremeno plaćanje glavnice u maksimalnom iznosu od 778.570,00 EUR, u koji su uključene kamate, plus dokazivi troškovi, izdaci, porezi, takse, naknade za pravne usluge koje se odnose na garanciju i svi ostali iznosi koje prema Ugovoru (o leasingu) podmiruje zakupnik A. Č. d.o.o.; da će navedeni iznos na prvi zahtjev tužitelja bez prigovora bilo koje vrste i provjeravanja pravnog odnosa između tužitelja i zakupnika, platiti iznos bilo koje tražbine u roku od 10 dana od primitka pisanog zahtjeva tužitelja; da tuženik daje suglasnost da su obveze na temelju ove garancije bezuvjetne, neovisno od valjanosti ili provedivosti Ugovora i da se odriče bilo kakvog prava na pokretanje sudskog postupka protiv zakupnika u odnosu na Ugovore ili zaduženost iz Ugovora, da neće iskoristiti pravo subrogacije ili naknade štete protiv zakupnika, zahtijevati prijeboj potraživanja ili protupotraživanje od zakupnika, niti potraživati ili podnositi dokaze u konkurenciji s tužiteljem u slučaju stečaja, insolventnosti ili likvidacije zakupnika, da garancija vrijedi do 1. veljače 2018. plus 90 dana, te da je regulirana i tumačena u skladu sa hrvatskim zakonodavstvom. Nadalje je utvrdio da je tuženik 22. svibnja 2013. izdao tužitelju dokument s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika (Garancija br. 2.) u kojem se konstatira da je sklopljen gore navedeni Ugovor o leasingu br. 41885/13 od 22. svibnja 2013. te da on da kao glavni dužnik i jamac neopozivo i bezuvjetno jamči za pravovremeno plaćanje glavnice u maksimalnom iznosu od 370.500,00 EUR, dok se u preostalom dijelu radi o gotovo identičnom sadržaju samo se razlikuje u trajanju do 1. srpnja 2018. plus 90 dana.

 

9. Prvostupanjski sud je imajući u vidu sadržaje Garancije 1 i 2 utvrdio da je tuženik u smislu odredbe članka 101. Zakona o obveznim odnosima pristupio dugu dužnika A. Č. d.o.o. budući da neopozivo i bezuvjetno jamči za pravovremeno plaćanje glavnice i to na prvi zahtjev tužitelja bez prigovora bilo koje vrste i provjeravanja pravnog odnosa između tužitelja i zakupnika (dužnika) te da tuženik sebe naznačuje glavnim dužnikom i jamcem i jamči za pravovremeno plaćanje glavnice neovisno o ispunjenju obveze na strani dužnika A. Č. d.o.o. te se u konkretnom slučaju odrekao izričito od prijelaza vjerovnikovih prava na jamca (subrogacija). Stoga je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u iznosu od 234.546,28 EUR, koju visinu je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja L. O., dok ju prostakom dijelu u iznosu od 1.068,20 EUR ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

 

10. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je u Garancijama ugovoreno da će se „svi sporovi koji iz istih proizlaze, rješavati arbitražnim postupkom u skladu s Pravilima međunarodne arbitraže Stalnog arbitražnog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori“, što upućuje da rješavanje spora povodom garancija nije u nadležnosti domaćeg suda. Stoga smatra da je Trgovački sud u Zagrebu dužan oglasiti se nenadležnim za postupanje u ovom postupku, ukinuti sve provedene radnje i odbaciti tužbu. Ukazuje da čak kad bi se uzela u obzir nejasna odredba u Garancijama da „vi imate ekskluzivno pravo da započnete postupak pri bilo kojem nadležnom sudu u čijoj smo nadležnosti“ nju bi bilo potrebno tumačiti imajući i vidu da je tuženik društvo sa sjedištem u SR Njemačkoj zbog čega je prvostupanjski sud također dužan oglasiti se nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu. Stoga smatra da je prvostupanjski sud propustio postupiti sukladno odredbi članka

16. ZPP-a na koji način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2. ZPP-a. Nadalje navodi da je tuženikova obveza po

Garancijama akcesorna glavnoj obvezi po Ugovorima o financijskom leasingu i da nije supsidijarna obvezi glavnog dužnika zbog čega vjerovnik može potraživati ispunjenje iste obveze i od glavnog dužnika i jamca. Ukazuje i da iz Garancija proizlazi da se jamac nije izričito odrekao prijelaza vjerovnikovih prava na njega- prava subrogacije, već se obvezao da ta prava neće koristiti dok se vjerovnik u cijelosti ne namiri. Budući da smatra kako su Garancije po svojoj prirodi ugovori o jamstvu ukazuje da visina jamčeve obveze ne može biti veća od obveze glavnog dužnika zbog čega je predložio prvostupanjskom sudu prekinuti predmetni parničnog postupak do pravomoćnog okončanja parničnog postupka između tužitelja i glavnog dužnika. Nadalje navodi da postoji proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima presude i u sadržaju isprava jer je prvostupanjski sud zaključuje da iz teze „tuženik kao glavni dužnik i jamac koji jamči za pravovremeno plaćanje glavnice neovisno od ispunjenja A. Č. d.o.o.“ prvostupanjski sud zaključio da se radi o ugovoru o pristupanju dugu, a ne o jamstvu. Ukazuje i da je prema odredbi članka 15. Zakona o deviznom poslovanju sud bio dužan odrediti da plaćanje na ime obveze u stranoj valuti mora biti učinjeno u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odbacio njegov prigovor radi prebijanja budući da ga nije mogao istaknuti i specificirati ranije u postupku. To iz razloga jer je tužiteljeva dokumentacija iz koje su vidljivi iznosi utvrđene vrijednosti objekata leasinga i iznosi za koje su oni prodani, dostavljena u spis od strane tužitelja za potrebe vještačenja i to nakon zaključenja prethodnog postupka zbog čega je tuženik tek nakon izrade vještačenja i uvida u spis mogao istaknuti prigovor radi prebijanja.

 

11. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da je tužitelj tek po prvi puta u žalbi istaknuo prigovor apsolutne nenadležnosti suda zbog arbitraže. Navodi da iako je u Garancijama bilo ugovoreno da će se sporovi rješavati arbitražnim postupkom da je ugovorno da tužitelj ima ekskluzivno pravo započeti postupak protiv tuženika pri bilo kojem sudu u čijoj je tuženik nadležnosti. Smatra da se za utvrđivanje nadležnosti mjerodavne odredbe Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog Parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka i građanskim i trgovačkim stvarima te da je prema odredbi članka 7. stavka 1.a i članka 26. te Uredbe tuženik mogao biti tužen pred sudom Republike Hrvatske. Nadalje navodi da tuženik pogrešno pokušava Garancije prikazati kao ugovore o jamstvu te da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se radi o pristupanju dugu budući da tuženikova obveza prema tužitelju nije akcesorna ni supsidijarna u odnosu na obvezu dužnika zbog čega predmetni postupak nije trebalo prekinuti do pravomoćnog okončanja postupka koji tužitelj vodi protiv dužnika radi utvrđivanja u stečaju osporene tražbine. Nadalje navodi da tuženik tek u žalbi osporava primjenu valute euro, međutim ukazuje da obveza tuženika prema tužitelju glasi na novčani iznos u eurima, a ne na kunsku protuvrijednosti novčanog iznosa u eurima zbog čega tužitelj nije ni mogao od tuženika potraživati kunsku protuvrijednost. Ističe i da je prvostupanjski sud pravilno odbacio kao nedopušten tuženikov prigovor radi prebijanja budući da ga je istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka.

 

12. Tuženik u žalbi neosnovano ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2. ZPP-a. Naime, odredba članka 42. stavka 1. Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01; dalje: ZA) propisuje da će se sud kojem je podnesena tužba, oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, ako su stranke za rješavanje spora ugovorile arbitražu. Sud ovako može postupiti ako tuženik stavi prigovor najkasnije na pripremnom ročištu, a ako se pripremno ročište ne održava, onda na glavnoj raspravi prilikom upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, sve dok ne završi svoj odgovor na tužbu (članak 42. stavak 2. ZA-a). Budući da je tuženik tek u žalbi istaknuo da je ugovorena arbitraža slijedom čega nije postupio prema odredbi članka 42. stavka 2. ZA-a i prigovorio nenadležnosti suda zbog toga što su stranke ugovorile arbitražu najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

13. Donošenjem pobijane presude nisu učinjene ni neke druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, posebno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka

2. točke 11. ZPP-a, na koju i tuženik posebno ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pristupanju dugu u smislu odredbe članka 101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), imajući u vidu da su stranke ugovorile primjenu prava Republike Hrvatske, o čemu presuda sadrži jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

 

14. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o jamstvu. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženikova obveza plaćanja ne ovisi o dužniku te da iz Garancije 1 i Garancije 2 proizlazi da se tuženik izričito odrekao od prijelaza vjerovnikovih prava na njega. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se uzimajući u obzir odredbe članka 104. i 110. ZOO-a ne radi ni o jednoj vrsti jamstva, odnosno supsidijarnom jamstvu u kojem tužitelj kao vjerovnik može zahtijevati ispunjenje duga od jamca tek pošto se bezuspješno obratio glavnom dužniku, a niti o solidarnom jamstvu u kojem vjerovnik može zahtijevati ispunjenje obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili oboje, ako se jamac obvezao kao jamac platac koji nije solidarno odgovoran sa glavnim dužnikom, ali kasnije ima pravo subrogacije. Stoga je prvostupanjski sud i pravilno zaključio da su neosnovani tuženikovi prigovori glede opsega jamčeve odgovornosti u smislu odredbe članka 109. ZOO-a te vezano za stečaj dužnika A. Č. d.o.o. u stečaju u smislu odredbe članka 114. ZOO-a jer se predmetnim Garancijama koje predstavljaju ugovore o pristupanju duga tuženik obvezao da neće potraživati ili podnositi dokaze u konkurenciji s tužiteljem u slučaju stečaja zakupnika, odnosno dužnika A. Č. d.o.o.

 

14. S tim u vezi ovaj sud ukazuje da osim što se ugovorom o pristupanju dugu poboljšava položaj vjerovnika, dužnik i treći postaju sudužnici jer vjerovnik dobiva dva dužnika. Vjerovnik ovim ugovorom stječe pravo potraživanja svoje tražbine i prema prvotnom dužniku i prema pristupatelju s kojim je sklopio ugovor o pristupanju dugu. te on to pravo može tražiti i od obojice. Pritom, dužnik, ukoliko je obveza dospjela, nema pravo spriječiti trećega da ispuni obvezu te između dužnika i trećeg ne postoji nikakav pravni odnos. Ne postoji nikakav sporazum koji bi ih obvezivao, pa dužnik niti treba dati pristanak na pristupanje dugu, niti može spriječiti trećeg da izvrši ispunjenje ukoliko je obveza dospjela. Zbog toga se ne radi o odnosu solidarnosti između dužnika i pristupatelja niti se ta solidarnost obveze pristupatelja navodi u odredbi članka 101. ZOO-a kojom je reguliran institut pristupanja dugu. Također, kriterij distinkcije jamstva (i solidarne obveze) i pristupanja dugu može biti pitanje regresa. Ponajprije, kriterij distinkcije jamstva i pristupanja dugu je supsidijarnost (jer se kod jamstva vjerovnik najprije treba pokušati namiriti od glavnog dužnika), dok pristupateljeva obveza nije supsidijarna. Međutim, taj kriterij distinkcije kod solidarnog jamstva izostaje. Vjerovnik tako, prema odredbi članka 111. stavka 3. ZOO-a može zahtijevati ispunjenje obveze bilo od glavnog dužnika, bilo od jamca platca, bilo od obojice istodobno, kao i kod pristupanja dugu. Zato je ovdje kriterij distinkcije regres. Kod solidarnog jamstva, jamac platac može se regresirati od glavnog dužnika s naslova zakonske subrogacije, jer čim jamac plati dug na njega prelaze i sva vjerovnička prava. I kod pristupatelja duga moglo bi se tako urediti, no to se ne događa ipso iure, već s naslova ugovorne personalne subrogacije. Stoga se solidarnost ne pretpostavlja, već postoji jedino ukoliko je propisana ili ugovorena, što nije konkretan slučaj.

 

15. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je na temelju Garancija 1 i Garancija 2 i na temelju nalaza i mišljenja vještaka L. O. utvrdio da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 234.543,28 EUR. Ocjena je ovoga suda da je u konkretnom slučaju sadržaj dužnikove obveze koji je ugovoren isplatom u stranoj valuti (EUR) u skladu sa zakonom te tužitelj nije mogao zahtijevati isplatu cijene izražene u eurima u protuvrijednosti u kunama. To iz razloga jer je odredbom članak 166. stavka 1. ZOO-a propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Prema tome, a kako se u konkretnom slučaju radi o plaćanju između rezidenta i nerezidenta (članak 2. ZDP-a), utuženi računi su dopušteno izraženi u devizi, u valuti EUR i obveza se ima izvršiti u toj valuti, kako ona glasi.

 

16. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tuženik ne ističe posebne žalbene razloge, pravilna je i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak

1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a).

 

17. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

 

18. Pobijano rješenje također je pravilno i zakonito budući da je prvostupanjski sud pravilno primjenom odredbe članka 288.a stavka 6. ZPP-a ocijenio da je tuženik prigovor radi prebijanja podnio protivno toj odredbi, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga je žalbu i u odnosu na to rješenje valjalo ocijeniti neosnovanom i potvrditi rješenje primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a (točka I. izreke ovog rješenja).

 

20. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 21.962,50 kn i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 1.250,00

kn jer sastav odgovora na žalbu nije bila radnja potrebna za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a (točka II. izreke ovog rješenja).

 

Zagreb, 12. listopada 2021.

 

Predsjednik vijeća

Nevenka Baran, v.r.