1

Broj:4.P-141/2019-32

 

Broj:4.P-141/2019-32

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Požegi po sucu ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljica S. P., OIB:…, G., K. Z., zastupana po odvjetnicima i OD H. i p. d.o.o., iz S. B., protiv tužene A. B. d.d. Z., OIB:…, Z., S. a., zastupana po odvjetnicima iz OD L., N. i S., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti, 9.rujna 2021., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u prisutnosti punomoćnice A. Č., odvj. i zamjenika punomoćnika tužene odvj. vježbenika M. Ž. punomoćnika stranaka, 12.listopada 2021.

 

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-69700015165/2006 od dana 21. lipnja 2006., sklopljenog između Banke d.d. O., Podružnica S. B., K. P.. K. I. , MB: …., kao prednika tuženika Banke d.d. Z., S. a., OIB: …, kao kreditora i tužitelja S. P. iz P., K. Z., OIB: …, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.000,00 po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (članak 2. i članak 3. ugovora o kreditu), te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, čija izmjena se smatra sastavnim dijelom predmetnog ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa istom ugovoru (članak 4. ugovora o kreditu).

II Nalaže se tuženiku Banci d.d. Z., S. a., OIB: …, isplatiti tužitelju S. P. iz P., K. Z., OIB: …, na ime stečenog bez osnove iznos od 35.690,16 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 76,36 kn od 12. rujna 2007. do isplate,

- 76,66 kn od 15. listopada 2007. do isplate,

- 74,68 kn od 9. studenog 2007. do isplate,

- 76,71 kn od 11. prosinca 2007. do isplate,

- 77,08 kn od 8. siječnja 2008. do isplate,

- 72,77 kn od 11. veljače 2008. do isplate,

- 78,62 kn od 10. ožujka 2008. do isplate,

- 75,41 kn od 11. travnja 2008. do isplate,

- 75,16 kn od 13. svibnja 2008. do isplate,

- 72,49 kn od 11. lipnja 2008. do isplate,

- 73,07 kn od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- 72,82 kn od 1. rujna 2008. do isplate,

- 71,02 kn od 1. listopada 2008. do isplate,

- 106,50 kn od 1. studenog 2008. do isplate,

- 71,58 kn od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 144,64 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 155,45 kn od 1. veljače 2009. do isplate,

- 163,05 kn od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 147,96 kn od 1. travnja 2009. do isplate,

- 146,08 kn od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 179,95 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 170,36 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 175,56 kn od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 176,12 kn od 1. rujna 2009. do isplate,

- 168,05 kn od 1. listopada 2009. do isplate,

- 171,20 kn od 1. studenog 2009. do isplate,

- 166,65 kn od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 176,65 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 193,90 kn od 1. veljače 2010. do isplate,

- 189,38 kn od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 218,45 kn od 1. travnja 2010. do isplate,

- 210,96 kn od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 225,57 kn od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 307,89 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 267,80 kn od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 337,00 kn od 1. rujna 2010. do isplate,

- 300,49 kn od 1. listopada 2010. do isplate,

- 273,05 kn od 1. studenog 2010. do isplate,

- 356,54 kn od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 398,41 kn od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 361,23 kn od 1. veljače 2011. do isplate,

- 366,67 kn od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 339,97 kn od 1. travnja 2011. do isplate,

- 348,21 kn od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 439,02 kn od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 451,77 kn od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 552,27 kn od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 513,61 kn od 1. rujna 2011. do isplate,

- 458,83 kn od 1. listopada 2011. do isplate,

- 439,65 kn od 1. studenog 2011. do isplate,

- 433,52 kn od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 453,91 kn od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 476,26 kn od 1. veljače 2012. do isplate,

- 476,83 kn od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 462,83 kn od 1. travnja 2012. do isplate,

- 468,37 kn od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 477,74 kn od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 467,20 kn od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 468,54 kn od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 455,36 kn od 1. rujna 2012. do isplate,

- 444,92 kn od 1. listopada 2012. do isplate,

- 463,47 kn od 1. studenog 2012. do isplate,

- 466,03 kn od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 468,82 kn od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 441,68 kn od 1. veljače 2013. do isplate,

- 451,96 kn od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 464,11 kn od 1. travnja 2013. do isplate,

- 450,69 kn od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 431,92 kn od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 415,06 kn od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 429,45 kn od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- 436,72 kn od 1. rujna 2013. do isplate,

- 454,61 kn od 1. listopada 2013. do isplate,

- 449,66 kn od 1. studenog 2013. do isplate,

- 461,85 kn od 1. prosinca 2013. do isplate,

- 453,44 od 1. siječnja 2014. do isplate,

- 459,35 kn od 1. veljače 2014. do isplate,

- 462,69 kn od 1. ožujka 2014. do isplate,

- 12.099,85 kn od 19. ožujka 2014. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Tužiteljica  S. P. iz P., K.Z., OIB: …,  odbija se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva  u iznosu od ukupno 5,36 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV Nalaže se tuženiku Banka d.d. Z., S. a., OIB: …, isplatiti tužitelju S. P. iz P., K. Z. ,, OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 12.539,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12.listopada 2021. do isplate po stopi zatezne kamatne koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi da su 21.lipnja 2006. tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu bez depozita broj 5140030250-69700015165/2006, na  temelju kojeg je ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 23.000 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita s rokom vraćanja 10 godina. Istim ugovorom ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1.kolovoza.2005. a svaki slijedeći prvog dana u mjesecu. Pored iznosa glavnice tužitelj je tuženiku temeljem čl.3.st.2. Ugovora bio u obvezi platiti i kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30 % godišnje. Čl.4. Ugovora kamatna stopa određena je kao promjenjiva i vezana za određenu valutnu klauzulu uz naznaku da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja anexa Ugovoru. O ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom godišnjom kamatnom stopom ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora-tuženika, a na sadržaj koji tužitelj nije imao mogućnosti utjecati.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj PŽ-6632/2017, a u kojem je parničnom postupku tuženik Splitska banka d.d. bio jedan od tuženika, te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao trgovca i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promijeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.lipnja 2018.broj Pž-6632/17.

Tuženik je bez prethodnog obavještavanja tužitelja jednostranom odlukom Uprave Banke mijenjao kamatnu stopu.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/12 od 4. srpnja 2013.,presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9.travnja 2015, kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.lipnja 2018.broj Pž-6632/17 pravomoćno je utvrđeno  da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom tuženika, samim obavještavanjem o promjeni, o kojoj nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost ugovornih odredbi. Zbog navedenog tužitelj smatra da je oštećen za razliku između ugovorene rate i kamatne stope te stvarno plaćene rate i kamatne stope u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja.

Tužitelj kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač". Radi se o podacima koje je tužena banka prema sadržaju građansko-pravnog odnosa dužna dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati. Tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu ovom tužbom traži. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

Prema Zakonu o zaštiti potrošača, banke su dužne upozoriti na sve moguće rizike ugovaranja određene valutne klauzule. S obzirom kako je i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/12 od 4. srpnja 2013., a koju je dana 14. lipnja 2018. potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 presuđeno je kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima i to članaka 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječni potrošaču ne razumije, nepošteno pa prema tome ništetno, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o 4 činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzuli, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezano za euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, što proizlazi iz potvrde Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Tužitelj napominje da se radi o tužbi i tužbenom zahtjevu iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku, tako da je njegov zahtjev u ovom predmetnu hipotetički postavljen, te će se isti urediti nakon što se utvrde činjenice o kojima zavisi visina tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nakon što se provede financijsko vještačenje. Obzirom na navede, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom utvrđuje da su ništetne odredbe članka 4.  i članka 2. Ugovora o kreditu  bez depozita broj 5140030250-697000015165/2006 od dana 21.lipnja 2006. sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb kao kreditora i Slavice Puđ  te da naloži tuženiku da tužiteljici, na ime povrata stečenog bez osnova isplati iznos koji će specificirati nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. S pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenome zahtjevu i to kako po osnovi tako i po visini.

Tuženik smatra da nisu ispunjene pretpostavke za postavljanje stupnjevitog zahtjeva na temelju članka 186. b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku jer se ne radi o podacima koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke budući je predmetni kredit u cijelosti otplaćen, odnosno više ne postoji pravni odnos između tužitelja tuženika u skladu s kojim bi tuženik bio dužan dostaviti bilo kakvu dokumentaciju tužitelju. Navodi da se ne radi o podacima koji su nužni za specifikaciju tužiteljevog kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Navodi da je tužitelj sve podatke koje traži već dobio tijekom trajanja, odnosno prilikom konačne otplate ugovora o kreditu, a nije točno da nema tražene podatke.

Tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženih iznosa smatrajući da je u slučaju stjecanja bez osnove zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništavog pravnoga posla, pa bi zbog toga sva potraživanja tužitelja bila zastarjela, i pri tome se poziva na odgovarajuću praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci Rev-183/2011-2.Kako tužitelj potražuje povrat mjesečnih anuiteta smatra da se u konkretnom slučaju može primijeniti i zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, a koji za takve povremene tražbine predviđa zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinoga davanja.

Tuženik je učinio nespornim da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.000,00 CHF, te da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,30% godišnje, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te da je prema članku 4.Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva. Za tuženika je sporno da li su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz zaključenoga Ugovora o kreditu ništetne, te da li je posljedično tome tuženik stekao navodno neosnovano povećane iznose bez osnove.

Tuženik smatra da odredba članka 4. ugovora o kreditu glede promjenjivosti kamate nije ništetna sukladno Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu primjenjivog Zakona o zaštiti potrošača. Odredba o kamatnoj stopi ugovora o kreditu temelji se na odredbi članka 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prema toj odredbi najviša dopuštena ugovorna kamatna stopa u novčanim obvezama fizičkih osoba prema osobama iznosi 19 % godišnje, a kamatna stopa prema Ugovoru o kreditu nije bila određena niti u trećini tog iznosa, a taj iznos nije premašila niti sukladno naknadnim izmjenama odredbi Zakona o obveznim odnosima. Tuženik smatra da sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda – promjenjiva kamata budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako nije sporno da je tuženik pravni slijednik S. banke d.d., a koja je s tužiteljem sklopila ugovor o kreditu, ali da treba uzeti u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije nego što je došlo do pripajanja S. banke d.d. tuženiku. Osim toga ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koji su u 2005. godine koristili S. banka d.d. i tuženik nisu iste. Osim toga članak 5. Ugovora o kreditu omogućuje korisniku kredita da vrlo jednostavno izvrši konverziju glavnice, na primjer u valutnu klauzulu u eurima. To je pravo tužitelj imao za cijelo vrijeme važenja ugovora o kreditu i nije ga iskoristio čak ni kada je došlo do rasta tečaja švicarskog franka i povećanja iznosa anuiteta. Osim toga, u parnici potrošač nije se odlučivalo o nepoštenosti pojedinih ugovornih odredaba  koje je s potrošačima sklapala S. banka d.d. već isključivo njezin pravni slijednik (ovdje tuženik).Tuženik smatra da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije niti podložna testu poštenja. U odnosu na navodnu ništetnost ugovora o kreditu glede valutne klauzule tuženi smatra da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da prema tome ista nije nepoštena. Navodi da je moguće da tečaj kune u odnosu na švicarski franak poraste ili padne te da je tome bila podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u Hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Uzimajući u obzir da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu potvrdio da ga je pročitao i razumio; da je zaposlenik banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu objasnio tužitelju ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli; da je tuženik i općenito u svojim oglasima upućenim svim potencijalnim klijentima upozorio na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, osobito s valutnom klauzulom u CHF; da su bivši sadašnji guverner Hrvatske narodne banke u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za CHF; da je valutna klauzula u primjeni od 1994. te se od tada pa sve do danas ustalila u raznim ugovornim odnosima i to ne samo između banaka i  potrošača;  da je općenita razina svijesti građana Republike Hrvatske o valutnom riziku vrlo visoka, a razlog takve povećane svijesti može se tražiti u nestabilnosti domaće valute kroz povijest što je za posljedicu imalo na velika većina depozita kućanstava štedi u devizama odnosno u kunama ali uz valutnu klauzulu. Zbog navedenoga tuženik smatra da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu raspolagala s dovoljno informacija da može samostalno procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njene financijske obveze. Tuženik smatra da odredbe o promjenjivosti kamate i o valutnoj klauzuli nisu ništetne i da tako ugovorenom odredbom nisu povrijeđene odredbe niti Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), niti odredbe Zakona o obveznim odnosima.  Navodi da su materijalni propisi koji određuju što se ima smatrati ništetnim odredbama u potrošačkim ugovorima sadržani u Zakonu o zaštiti potrošača, a u koji zakon su implementirane odgovarajuće odredbe Direktive vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tako navodi da se prema čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača smatra ništetnom  nepoštena ugovorna odredba, dok je čl. 81. regulirano koja odredba se smatra nepoštenom, odnosno da je to ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, kao niti ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, uopće nisu podložne testu poštenja i da iste ne predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, i to iz razloga jer su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, pri čemu se tuženik poziva na odgovarajući stav zauzet u presudi suda Europske unije u predmetu C-186/16, od 20. rujna 2017.Posebno tuženik smatra da se u svakom konkretnom slučaju treba utvrditi da li je korisnik kredita, a ovdje tužitelj, u vrijeme sklapanja ugovora raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba  o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze, te da stoga sud takvu procjenu treba vršiti od slučaja do slučaja. Pri tome tuženik ističe da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda u pogledu valutne klauzule, i to prije svega iz razloga jer Slavonska banka d.d. kao pravni prednik tuženika nije obuhvaćena presudom Visokog trgovačkog suda, odnosno nije bila stranka u kolektivnom sporu, te iz razloga jer se Ugovor o kreditu koji je sklopljen od strane tužitelja i S. banke d.d. kao pravnog prednika tuženika bitno razlikuje od Ugovora o kreditu koji su bili predmet postupka okončanom presudom Visokog trgovačkog suda, a što je najbolje vidljivo u tome što je po Ugovoru o kreditu tužitelj imao pravo izvršiti konverziju ugovora o kreditu u bilo kojem trenutku i da se pri tome nije moglo raditi o diskrecijskog odluci tuženika odnosno njegovog pravnog prednika da li će takvu konverziju odobriti ili ne, već o ugovornoj obvezi. Upravo zbog ovakve ugovorne odredbe tuženik navodi da se predmetni Ugovor o kreditu razlikuje od sličnih ugovora koje su sklapale tužene banke u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa upravo iz tog razloga smatra da ništetnost svake pojedine odredbe treba procjenjivati od slučaja do slučaja. Također u pogledu zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, tuženik smatra da je i ta odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da iz tog razloga niti ona ne podliježe testu poštenja, pogotovo uzimajući u obzir zanimanje tužitelja koji je diplomirani ekonomista, a isto tako smatra da se odluka suda u pogledu ništetnosti ovakve ugovorne odredbe ne može temeljiti samo na argumentaciji iz presude Visokog trgovačkog suda, već da se to mora cijeniti u skladu sa svim okolnostima konkretnog slučaja. Međutim, ukoliko bi sud i utvrdio da je ništetna odredba o načinu promjene kamatne stope, tuženik smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu razlike na način kako on to zahtijeva, odnosno da zahtijeva razliku prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, jer smatra da bi to dovelo do toga da se tumači da je zaključen ugovora sa fiksnom kamatnom stopom tijekom cijelog trajanja Ugovora o kreditu, a što nije bila volja ugovornih stranaka, posebno iz razloga jer zakonom nije zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik ističe da u ovom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno članku 111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnova u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona. Tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema i da je otpala. Sukladno članku 1112. Zakona o obveznim odnosima tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku.

Tužitelj se podneskom koji je kod suda zaprimljen 28.lipnja 2019. očitovao na navode iz odgovora na tužbu. U istome upućuje na odredbu članka 186. stavak 3. Zakona o parničnom postupku koji propisuje da sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj u tužbi naveo. Nadalje, vezano za navode tuženika u svezi ništetnosti ugovora o kreditu koji sadrži ove dvije nepoštene i ništetne ugovorne odredbe (nepoštena valutna klauzula u CHF i nepoštena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke) važno je naglasiti kako Ugovor o kreditu u švicarskim francima s jednostrano promjenjivim kamatnim stopama predstavlja kombinaciju više bitnih odredaba Ugovora o kreditu koje odredbe djeluju kao ugovorna cjelina. To su odredbe o načinu povrata kredita kroz odredbi o valutnoj klauzuli koja se vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak, odredbe o načinu povrata i cijeni ugovora kroz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja samovoljno odlukom jedne ugovorne strane, a obje ove odredbe povezane se i strukturirane kroz odredbu o načinu otplate pozajmljenog i cijenu kredita kroz anuitetnu otplatu a što je slučaj  i u ovom konkretnom slučaju. U odnosu na navode o zastari, tužitelj navodi kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno stajalište kako podnošenje tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite prekida zastaru za pojedinačnu tužbu potrošača koji se odnose na utvrđenu povredu. Za korisnike kredita oštećene jednostranim povećanjem kamatnih stopa to znači slijedeće: niti jedan tužbeni zahtjev iz tužbe za vraćanje pretplaćenih kamata podignutih sve do 13. lipnja 2019. neće biti u zastari. Korištenje jednostrano promjenjivih kamatnih stopa u Ugovoru o kreditu pravomoćno je okončana još u lipnju 2014. te je stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu izraženo u presudi broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. po nepoštenosti i ništetnost takvih odredbi potvrđeno na najvišim sudskim instancama u Republici Hrvatskoj. U odnosu na zakonitost korištenja valutne klauzule u švicarskim francima je došlo do svog epiloga odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovoru o kreditima kojom se kreditiranja i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak nepoštena i ništetna. Sud Europske Unije donio je dvije važne presude kojom potvrđuje svoj stav o Ugovorima o kreditu vezanim uz valutnu klauzulu švicarski franak. donesene su presude C-119/17 te C-126/17 a prva je vezana uz jedan slučaj u Rumunjskoj, a druga za slučaj u Mađarskoj. Tim presudama potvrđuje se da Nacionalni sud kod utvrđivanja nepoštenosti ugovorene valutne klauzule mora utvrditi je li potrošač upozoren i informiran o rizicima te o svim bitnim informacijama vezanim za konkretnu ugovorenu valutu, je li ta valuta ugovorena u dobroj mjeri i jesu li takve odredbe izazvale kasnije neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Uzevši u obzir navedeno, tužitelj tvrdi kako je u konkretnom slučaju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik propustio postupati s dobrom vjerom i propustio tužitelja obavijestiti što u konkretnom slučaju znači odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na koji način će se mijenjati, od čega zavisi promjena kamatne stope i koji su parametri koji utječu na iste.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 21.lipnja 2006., u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 4.veljače 2021, u vještakovo očitovanje od 15.travnja 2021. te u sve priloge i podneske u spisu.

Navodi tuženika da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d, pa da se i zbog tog razloga u pogledu pitanja zastare ne može pozivati na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i  presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017  jer navedenim presudama nije bilo utvrđeno da bi S. banka d.d. povrijedila bilo kakvo pravo tužitelja ili drugog potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te da se činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Potrošač" ne odnose na predmet ovoga spora, nije osnovan.

Naime, S. banka d.d. s kojom je nesporno tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu pripojena je H. A.-A. B. d.d. (sada A. bank d.d.) na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19.lipnja 2008. te glavne skupštine društva H. A.-A. bank d.d. od 19.lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18.lipnja 2008.( izvod iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu), te je prema tome tuženik pravni slijednik S. banke d.d. i u trenutku donošenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i  Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 kreditor je bio sastavni dio A. banke d.d. za koju je navedenim presudama utvrđeno da je povrijedila pravo potrošača korištenjem ništetnih ili nepoštenih odredbi u Ugovoru o kreditu te se prema tome činjenice i pravna shvaćanja iz spora "Potrošač"  odnose na predmet ovoga spora.

Među strankama su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, sud je primijenio članak 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 u daljem tekstu ZOO-a.) Istim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje je sud primijenio članak 241. ZOO-a koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 podnesena je 4. travnja 2012. godine, a  presuda je u istom predmetu donesena je 4. srpnja 2013. godine, te je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 10.svibnja 2019. godine te je stoga prigovor zastare sud odbio kao neosnovan za sva potraživanja koja su dospjela do 4.travnja 2007. dok je prigovor zastare osnovan za  potraživanja koja su dospjela 8.rujna 2006. u iznosu od 0,80 kuna i 11.listopada 2006. u iznosu od 4,56 kuna jer je 4.travnja 2012. podnesena kolektivne tužbe u predmetu ''Franak'' i računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare - čl.225.ZOO/05) zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela prije 4. travnja 2007. godine su zastarjela.

Zbog navedenoga sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom za isplatom zastarjelog iznosa od ukupno 5,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U pogledu visine tužbenog zahtjeva tužiteljica je dužna dokazati visinu razlike više plaćene redovne kamate i visinu razlike više plaćene glavnice kredita zbog povećanja tečaja, odnosno ugovorene valutne klauzule, te visinu preplaćenih anuiteta odnosno razliku u anuitetima do koje je došlo na temelju naknadnih promjena kamatne stope i/ili promjenama tečaja valute CHF-a.

Uvidom u Ugovor o kreditu od 21.lipnja 2006. koji je zaključen između S. banke d.d.(prednika tuženika) kao kreditora i tužiteljice S. P. kao korisnika kredita utvrđeno je da je isti zaključen na iznos od 23.000,00  CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju  HNB važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate od 10 godina, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važeće na dan  plaćanja, s kamatom koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30% godišnje. Člankom 4. Ugovora ugovorne strane su se suglasile da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, Izmjena kamatne stope smatra se sastavnim dijelom toga Ugovora bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovoru.

Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 21.lipnja 2006. godine, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP). Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica kao stranka predmetnog Ugovora o kreditu za adaptaciju kuće, kojeg je sklopila u svojstvu korisnika kredita, u predmetnom slučaju imala svojstvo potrošača, te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe navedenog Zakona i to odredba članka 3. ZZP-a, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve vrijeme na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. U smislu odredbe članka 270. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 75/09, 41/08, 78/15), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

Iz odredbe članka 84. ZZP/03 proizlazi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a sadržaj koje odredbe je propisan i u članku 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, te odredbom članka 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12).

Upravo taj dio gdje se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, nepoštena je iz razloga što je predmetni Ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne pa je stoga banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre pa tako i promjenljivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj Odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovor o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenljivosti kamatne stope ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svome nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz to ta promjenljivost je nepoštena, bez jasnih parametara jer je nejasna prosječnom potrošaču, odnosno korisniku kredita jer nije jasno naznačeno što znači promjenjiva kamatna stopa, do koje granice može ići promjenljiva kamatna stopa i kakve su posljedice za isto.

Kako tuženik nije dao dovoljno podataka u samom Ugovoru temeljem čega su podizane kamatne stope na kredit zaključen s tužiteljem sud je provedenim vještačenjem utvrdio razliku između prvotno ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje i kamatnih stopa kako ih je obračunavala i naplaćivala banka u utuženom periodu do otplate kredita. Nije sporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu no ista mora biti razumljiva i određena parametrima, s razrađenom uzročno posljedičnom vezom kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope te moraju biti određena razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope s tim da parametar mora biti razumljiv korisnicima kredita.

U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.  

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).  Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima

Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

Prema tome ništetnost  odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, utvrđena je Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13, a ništetnost odredbi čl.6.,7. i 12.Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju se veže glavnica švicarski franak, utvrđena je Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te čl. 131 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojem se obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika isto utvrditi jer se povreda odnosi na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kada je utvrđeno da je povreda počinjena. 

Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Budući da sud nalazi da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne to sud nalazi da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.

Sud nije prihvatio prigovor tuženika da je riječ o nedopustivoj tužbi, odnosno da nisu ispunjene pretpostavke iz čl.186b.st.3. Zakona o parničnom postupku, jer u konkretnom predmetu riječ je o stupnjevitoj tužbi gdje je točno određeni tužbeni zahtjev tužitelj postavio nakon provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužba je bila podnesena temeljem odredbe čl.186.b. Zakona o parničnom postupku kao stupnjevita.

Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju kamate prema sklopljenom ugovoru o kreditu i kamata koje su se tijekom otplate kredita mijenjale kao i razlike u promjeni tečaja odnosno valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke B. B..

Vještak B. B. u nalazu i mišljenju navodi da je između
kreditora (tuženika) i korisnika kredita (tužitelja) sklopljen Ugovor o kreditu 21.lipnja.2006. u iznosu od 23.000,00 CHF sa ugovorenom kamatnom stopom od 4,30%. Kredit je plasiran 27.lipnja 2006. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope te je od 27.lipnja 2006. primjenjivana kamatna stopa od 4,30 %, od 1.rujna 2007. kamatna stopa od 5,30%, od 1.prosinca 2008. kamatna stopa od 6,00%, od 1.svibnja 2008. kamatna stopa od 6,75%, od 1.srpnja 2010. kamatna stopa od 6,20%, od 1.prosinca 2010. kamatna stopa od 5,95%, od 1.listopada 2011. kamatna stopa od 5,45%, od 1.siječnaj 2014. kamatna stopa od 3,23%. Vještak je u svom nalazu utvrdio da je prema početnom planu otplate primjenjivana početno 236,27 CHF,  a naknadno su  kamatne stope i anuiteti mijenjani od strane tuženika te dodatno uz primjenu tečaja CHF za kune na dan plaćanja kredita. Kredit je plasiran 27.lipnja 2006. Razlika više plaćenih anuiteta koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja po stvarno primijenjenim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,30 % i srednjem tečaju HNB za CHF od 4,6406940 kuna na dan isplate kredita ukupno iznosi 34.239,19 kn. To su razlike koje su ukupno plaćane (i više plaćane i manje plaćene). Iznos manje plaćenih anuiteta u kunama iznosi -358,83 kn, kada su anuiteti manje plaćeni u odnosu na anuiteta prema početnim uvjetima. Iznos samo više plaćenih anuiteta u kunama iznosi 34.598,02 kn, kada su anuiteti više plaćeni u odnosu na anuitet prema početnim uvjetima. Vještak navodi da je ukupno samo više plaćeno redovne kamate zbog promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu i razlika više plaćenog iznosi 1.465,85 CHF, što prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan obračuna i  plaćanja svakog pojedinačnog iznosa kamate koja iznosi 7.768,57 kune. Samo više plaćeni iznosi zbog više obračunate kamate kada su kamatne stope bile veće u odnosu na početno ugovorenu više je plaćeno 1.478,67 CHF u odnosu na početno ugovorenu, što obračunato srednjim tečajem HNB za CHF za kune  na dan obračuna otplate kredita iznosi više plaćeno 7.849,06 kuna. Potplaćeni iznosi zbog manje plaćene redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu iznose -12,82 CHF što čini protuvrijednost od -80,49 kuna potplaćenih iznosa. Ukupna razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog utjecaja kamate i valutnog utjecaja prema tečaju CHF za utuženi period otplate kredita po nalazu vještaka zbog utjecaja primjene tečaja CHF u otplati kredita ukupna razlika iznosi 26.470,62 kune (više i manje plaćeno), više je plaćeno 27.849,46 kune, a manje je plaćeno 1.375,84 kune. Ukupna razlika više otplaćene redovne kamate zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu (više i manje) iznosi 7.768,57 i to je više plaćeno 7.849,06 kuna, a  manje je plaćeno 80,49 kuna. Ukupna razlika između plaćenih anuiteta i početnog anuiteta (više i manje plaćeno) iznosi 34.239,19 kuna, od čega je više plaćeno 35.695,62 kune, a manje plaćeno 1.456,33 kune.

Tuženik se na ročištu održanom 25.veljače 2021. očitovao na predmetni nalaz i mišljenje sudskog vještaka. Naveo je da je vještak je pogrešno izračunao iznos preplate. Vještak je naveo da je preplata 34.239,19 kn. Tuženik je priložio izračun prema kojemu preplata iznosi 34.050,87 kuna. Navodi da je zadatak  koji je od strane suda postavljen vještaku pogrešan i tuženik predlaže provođenje fini. vještačenja na način da se primjeni prosječna kamatna stopa banaka na kredite bez valutne klauzule sukladno javno dostupnim podatcima objavljenim u biltenima HNB jer bi o takvom kreditu bila riječ, u slučaju da sud smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kam. stope ništetne. Tuženik napominje da je ovaj predmet različit od ostalih "švicarac" predmeta jer je sklopljen sa Slavonskom bankom koja kao pravni prednik tuženika nije obuhvaćena presudom Visokog trgovačkog suda jer nije bila stranka u kolektivnom sporu i iz čl. 5. st. 1 i 2. ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika proizlazi da je tužitelj mogao u svakom trenutku podnijeti banci zahtjev za promjenu valutne klauzule mjesec dana prije dospijeća slijedećeg anuiteta i banka je bila obvezna izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu. U odnosu na valutnu klauzulu, tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamata koje teku na svaki pojedini iznos od dana kad je tuženik stekao uplatu pojedinog anuieta i to po osnovi stečenog bez osnove.  Suprotnom tome, čl. 1115 ZOO glasi: "Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove,  moraju s platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače danom podnošenja zahtjeva." Tužitelj nije podnio niti jedan dokaz kako bi obrazložio zašto je tuženik nepošten i sudska praksa je zauzela stav kako se nepoštenje stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni tužitelj zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja same tužbe.

Vještak se podneskom  od 15.travnja 2021. očitovao na primjedbe tuženika te je naveo da su nalazom vještačenja za utvrđeni iznosi uplaćenih anuiteta (redovnih kamata i glavnice) u kunama izračunati kako je i tužena obračunavala tužiteljici u stvarnosti prema dokumentu "pregled prometa za klijenata", a to znači da je tužena tijekom otplate kredita obračunala iznose iz CHF u kune i to evidentirala na teret ili korist tužiteljice. Prema tome, nalaz vještačenja izrađen je sukladno u stvarnom postupanju o obračunu tužene u otplati kredita tužiteljice, a što je evidentno prema dokumentu "pregled prometa za klijenta". Financijski obračun punomoćnika tuženika izračunat je na način kako nije u stvarnosti obračunavano tužiteljici od tužene u stvarnosti za otplatu kredita iz CHF u kune u dokumentu "pregled prometa za klijenta".

Nije osnovana tuženikova primjedba da je dan pogrešan zadatak vještaku i da je potrebno odrediti financijsko vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora.

                     Kao što je naprijed u obrazloženju navedeno sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, jer tuženik nije mogao jednostrano mijenjati visinu kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu je jasno ugovorena početna kamatna stopa od 4,30% godišnje iz čega proizlazi da su stranke odredile kamatnu stopu i istu se nadalje nije moglo mijenjati te je stoga po mišljenju suda opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema ugovorenoj kamatnoj stopi.

Sud nalaz vještaka prihvaća kao stručan i objektivan, a tuženik svojim prigovorima nalaz nije doveo u sumnju. Zbog svega navedenog sud je odbio prijedlog tuženika za određivanjem vještačenja kako to tuženi predlaže.

Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom vještaka te na ime razlike više plaćene redovne kamate i razlike više plaćene glavnice kredita zbog povećanja tečaja, odnosno ugovorene valutne klauzule te s osnova preplaćenih kamata zbog ugovorene promjenjive kamatne stope potražuju iznos od ukupno 35.695,52 kune.

Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka službenika banke budući je dosadašnja sudska praksa pokazala da nije potrebno saslušanje stranaka i provođenje dokaznog postupka, jer tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju sudove da se u posebnim postupcima mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a drugačije postupanje bilo bi neekonomično, nesvrsishodno i previše tegobno za potrošača.

Kako tuženik nije podnio protutužbu niti istakao prigovor prijeboja za manje plaćene iznose koji su u nalazu vještaka iskazani s negativnim predznakom (minus), navedene iznose sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja ove odluke.

Budući da je utvrđeno da je tuženik iznos od 27.846,46 kn  zbog primjene valutne klauzule kao i iznos od 7.849,06 kn zbog razlike između početne kamatne stope i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno iznos od ukupno 35.695,52 kn primio bez osnove, od čega je iznos od 5,36 kuna zastario, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 35.690,16 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa pa do isplate, budući  je tuženik nepošteni stjecatelj te je dužan stečeno bez osnove vratiti od dana stjecanja dok je tužiteljicu odbio sa zahtjevom za isplatu zastarjelog iznosa od 5,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

 Budući tužiteljica nije uspjela s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, sud je tuženiku na temelju članka 154.stavak 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14), naložio da tužiteljici na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od ukupno 12.539,00 kuna, koji troškovi se odnose na sastav tužbe(1.000,00 kuna), sastav dva obrazložena podnesaka (2x1.000,00 kuna), zastupanje na dva pripremna ročišta (2x500,00 kuna), zastupanje na dva ročišta za glavnu raspravu (2x1.000,00 kuna), pristup na ročište za objavu presude (500,00 kuna), sve s PDVB-om (1.625,00 kuna), trošak vještačenja (3.000,00 kuna) i sudske pristojbe na tužbu (707,00 kuna) i presudu (707,00 kuna).

Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

 

Požega, 12.listopad 2021.

              S u d a c :

                                                                                                       Melita Novak, v.r.

 

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

 

Dna:

1. OD H. i p. d.o.o. S..B.
2. OD L. N. S. d.o.o. Z.