Broj: Revr 1356/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice D. B. iz V., i J. D. iz V., koje zastupaju punomoćnici iz ZOU J. K. i M. R., odvjetnici u V., protiv tuženika I. l. u. d.o.o., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice J. D. protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, br. Gž-3393/14-2 od 16. travnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, br. P-717/13-15 od 17. travnja 2014., u sjednici održanoj 24. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužiteljice J. D. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljice traže da se utvrde nedopuštenim odluke o otkazima ugovora o radu, utvrđenje da radni odnos tužiteljica kod tuženika nije prestao, zahtjev tužiteljice D. B. za sudskim raskidom ugovora o radu s 21. srpnjem 2013. i naknadu štete od 68.162,20 kn te zahtjev tužiteljice J. D. za vraćanjem na rad (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tužiteljicama da tuženiku naknade parnični trošak svaka od 200,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica J. D. zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže preinačiti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica u reviziji ističe da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a osobito da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama (mogućnost zapošljavanja na drugim poslovima te primjeni kriterija prilikom odabira viška radnika), a oni koji su navedeni da su nejasni i/ili proturječni.

 

Suprotno prigovoru tužiteljice, drugostupanjska presuda sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, utvrđenje da se tužiteljica i dalje nalazi u radnom odnosu kod tuženika te vraćanje na rad.

 

Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu Samostalnog referenta otpremnika s mjestom rada u organizacijskoj jedinici Podružnica V., Poslovno fakturno mjesto u V. te da joj je tuženik otkazao ugovor o radu jer je Republika Hrvatska od 1. srpnja 2013. postala članicom Europske unije zbog čega je došlo do ukidanja granične kontrole prema Europskoj uniji i većeg dijela poslova unutarnjeg carinjenja. Zbog toga je došlo do prestanka potrebe za radom svih organizacijskih jedinica tuženika na graničnim prijelazima Republike Hrvatske prema Europskoj uniji i viška od 138 radnika, pri čemu je prestala potreba za radom čitave tužiteljičine organizacijske jedinice Poslovno fakturno mjesto i svih njenih radnika.

 

Sudovi su utvrdili da je tuženik proveo postupak kolektivnog otkazivanja kroz izradu Programa zbrinjavanja viška radnika kojim je utvrđeno da ne postoji mogućnost promjene u organizaciji i tehnologiji rada i rasporeda tužiteljice na druge poslove. Tuženik je obavijestio niz trgovačkih društava radi mogućnosti zapošljavanja radnika koji su višak kao i Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područni ured u Z. ali nije postojala ni mogućnost zapošljavanja ni u drugim trgovačkim društvima.

 

Tužiteljica u reviziji prigovara da joj tuženik nije prilikom otkazivanja ugovora o radu ponudio obavljanje drugih poslova (i na radnom mjestu Samostalni referent otpremnik) iako je bila osposobljena za rad na tim radnim mjestima, odnosno da je uz minimalnu dodatnu obuku mogla obavljati poslove Samostalnog referenta otpremnika u drugim organizacijskim jedinicama. Ističe da je tuženik tako postupio, tad bi trebao primijeniti kriterije iz čl. 107. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - dalje: ZR) prema kojima bi ona kao stariji radnik i sa dužim radnim stažom imala prednost u odnosu na neke druge radnike za ostanak na poslu. U tom smislu ističe da se drugostupanjski sud nije uopće očitovao na primjenu odredbi iz čl. 107. ZR već samo naveo da je ekonomski neopravdano očekivati od poslodavca da zadire u raspored radnih mjesta i radnika u drugim organizacijskim jedinicama budući da su se poslovi Samostalnog referenta otpremnika sadržajno razlikovali po organizacijskim jedinicama a da sud propušta navesti je li bilo moguće primjenom čl. 107. ZR tužiteljici ponuditi obavljanje poslova u drugoj organizacijskoj jedinici (sa ili bez obrazovanja).

 

Navedeni prigovor tužiteljice nije osnovan budući da je drugostupanjski sud u svojoj presudi na temelju utvrđenja prvostupanjskog suda, prihvatio i zaključak prvostupanjskog suda da su se poslovi „samostalnog referenta otpremnika“ sadržajno razlikovali ovisno o tome u kojoj su se organizacijskoj jedinici obavljali jer su ovisili o specifičnosti područja djelatnosti pojedine jedinice. Zato su se po pojedinim organizacijskim jedinicama radnici dodatno educirali putem odgovarajućih tečajeva.

 

Upravo zbog sadržajno različitih poslova i obavljene dodatne edukacije radnika po pojedinim organizacijskim jedinicama, pravilno su sudovi zaključili da nije bilo mogućnosti nuditi tužiteljici poslove u drugim organizacijskim jedinicama neovisno o tome što zadovoljava formalne uvjete po internim pravilnicima. Posljedično tome, nije bilo mjesta uspoređivati tužiteljicu s drugim radnicima prema kriterijima iz čl. 107. ZR.

 

Obzirom da su prigovori koje tužiteljica u reviziji ističe neosnovani to ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju.

 

Zagreb, 24. siječnja 2017.