- 1 -              Revd 1375/2021-2

Broj: Revd 1375/2021-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. l. S. d.d., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. u. S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3567/2018-2 od 3. studenoga 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-669/2017-7 od 6. travnja 2018., u sjednici održanoj 12. listopada 2021.,

r i j e š i o   j e:

              Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3567/2018-2 od 3. studenoga 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj P-669/2107-7 od 6. travnja 2018. kojom je tužiteljev zahtjev za isplatu odbijen kao neosnovan.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je postavio šest pravnih pitanja za koja navodi da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

4. Predmet spora je zahtjev za vraćanje iznosa koje je tužitelj platio tuženiku na ime naknade za prvenstvenu koncesiju u razdoblju od siječnja 2007. do listopada 2009., a koji se temelji na tvrdnjama da je osnova za plaćanje te naknade otpala, jer da su odluke o dodjeli prvenstvene koncesije poništene kao nezakonite, pa da je, stoga, nezakonit i ništetan ugovor o prvenstvenoj koncesiji.

4.1. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da se o pravilnosti i zakonitosti odluka o dodjeli prvenstvene koncesije odlučivalo u upravnom postupku i u sudskim postupcima kao i u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske te da je rezultat svih tih postupaka presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Uss-120/14-17 od 29. siječnja 2015. kojom je pravomoćno odlučeno da je odluka o dodjeli prvenstvene koncesije broj 2176 od 21. lipnja 2004. zakonita i valjana. Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi su zaključili da je valjan ugovor o prvenstvenoj koncesiji koji je sklopljen na temelju navedene odluke od 21. lipnja 2004., a kojim su stranke regulirale plaćanje koncesijske naknade, te da nije otpala pravna osnova na temelju koje je tužitelj plaćao tuženiku koncesijsku naknadu u utuženom razdoblju, slijedom čega su tužbeni zahtjev odbili.

5. Postupajući sukladno odredbama čl. 385., 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda je ocijenilo da prijedlog nije dopušten.

6. U odnosu na prvo naznačeno pravno pitanje tužitelj navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse revizijskog suda, a da praksa viših sudova nije jedinstvena. Pri tome ne navodi konkretne odluke viših sudova u kojima bi o tom  pitanju bilo izraženo pravno shvaćanje. Istovremeno navodi i da pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda te se poziva na odluku revizijskog suda broj Uzz-3/06 od 16. svibnja 2006. Budući da u odluci broj Uzz-3/06 od 16. svibnja 2006. nisu izražena pravna shvaćanja u odnosu na sve ono što se problematizira prvim naznačenim pitanjem, ta odluka ne predstavlja odgovarajući razlog važnosti.

7. O drugom, trećem i četvrtom pitanju ne ovisi odluka u sporu budući da tužitelj postavljajući ta pitanja polazi od pretpostavke da sporna odluka od 21. lipnja 2004. ne egzistira odnosno da ta odluka i ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004. nisu mogli “oživjeti“ odnosno „opravosnažiti“ donošenjem odluke revizijskog suda broj Uzz-3/06 od 16. svinja 2006. (drugo pitanje), pretpostavke da se u konkretnom slučaju radi o povratnom djelovanju upravnog akta (treće pitanje) te  pretpostavke o nepostojanju valjanog pravnog osnova za prijelaz imovine tužitelja u imovinu tuženika (četvrto pitanje).

7.1. Naime, o zakonitosti odluke tuženika o dodjeli prvenstvene koncesije vodio se jedan isti postupak rezultat kojeg je sudska odluka kojom je pravomoćno odlučeno da je odluka tuženika od 21. lipnja 2004. zakonita. Dakle, neovisno o donošenju različitih sudskih odluka u pojedinim fazama postupka, u konačnici je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 29. siječnja 2015. pravomoćno odlučeno da je sporna odluka od 21. lipnja 2004. (temeljem koje su stranke sklopile ugovor o prvenstvenoj koncesiji) zakonita i valjana te ista egzistira. U skladu s navedenim nižestupanjski sudovi su zaključili da nije otpala pravna osnova na temelju koje je tužitelj plaćao tuženiku koncesijsku naknadu u utuženom razdoblju. S tim u vezi valja dodati da su sudske odluke (donesene u upravnom sporu) koje su dovodile u pitanje postojanje pravne osnove prestale postojati (ukinute su povodom pravnih lijekova).

8. Peto postavljeno pitanje koje se odnosi na zastarni rok nije važno za rješenje ovog spora budući da je tužbeni zahtjev odbijen iz drugih razloga, a ne zbog nastupanja zastare.

9. O šestom postavljenom pitanju ne ovisi odluka u sporu budući da tužitelj, postavljajući to pitanje polazi od pretpostavke o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, a koje pretpostavke nisu ostvarene.

10. Slijedom svega navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za postupanje revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a i dopuštenje revizije. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP-a riješiti kao u izreci.

Zagreb, 12. listopada 2021.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.