Broj: Revr 693/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz B., kojeg zastupaju punomoćnici D. R., M. B. i J. R., odvjetnici u P., protiv tuženika P. d.o.o., kao sljednik P. –. i. d.o.o. P., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u P., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž - 1073/2013-2 od 10. srpnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi broj 4.P - 15/2012-16 od 21. ožujka 2013., u sjednici održanoj 25. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljen između stranaka 7. listopada 2011., koji otkaz je tuženik dao tužitelju odlukom od 8. prosinca 2011., te tako i zahtjev tužitelja za povratak na posao i naknadu plaće. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.700,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno istu ukine.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužitelj isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Valja pritom reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Daljnjim revizijskim prigovorima tužitelja istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju odlukom od 8. prosinca 2011., te tim osnovom i zahtjev tužitelja za povratak na posao i naknadu plaće.

Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj osnovom sklopljenog ugovora o radu od 7. listopada 2011. bio zaposlen kod tuženika na poslovima topioničara, dizaličara, lijevanja, pripreme kalupne mješavine i održavanja postrojenja na neodređeno vrijeme,

- da je tužitelj 3. prosinca 2011. oko 20,30 sati zatečen na spavanju za vrijeme rada u drugoj smjeni na poslovima na kojima mora kontrolirati elektropeći s elektro zavojnicom gdje se radi o visokim naponima, a temperatura je oko 1400 stupnjeva celzijusa i važno je da ne dođe do pregrijavanja jer se može oštetiti vatrostalna obloga koja tada može iscuriti iz tih peći i pritom oštetiti sve zavojnice i instalacije u toj peći,

- da navedeno postupanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je došlo do trajnog gubitka povjerenja između poslodavca i radnika na način da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a time i opravdan razlog za izvanredni otkaz,

- da je odlukom tuženika (donijetom s obrazloženjem počinjene navedene osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa) od 8. prosinca 2011. izvanredno otkazan ugovor o radu tužitelju zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, te

- da je tužitelj povodom odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu zahtijevao ostvarenje svojih prava iz radnog odnosa od poslodavca, kao i sudsku zaštitu tih prava, u rokovima predviđenim odredbom čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR).

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. i 2. ZR-a, poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz.

U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova (uz pravilnu primjenu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a), tužitelj je 3. prosinca 2011. zatečen na spavanju za vrijeme rada u drugoj smjeni na poslovima na kojima mora kontrolirati elektropeći s elektro zavojnicom, zbog čega je moglo doći do havarije na postrojenjima i velike imovinske štete tuženiku. Navedeno postupanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje je došlo do trajnog gubitka povjerenja između poslodavca i radnika na način da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć, a time kako to pravilno cijeni nižestupanjski sud i opravdan razlog za izvanredni otkaz u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a.

Naime, zakonom nisu taksativno navedeni razlozi zbog kojih se može izvanredno otkazati ugovor o radu. Međutim, ugovor o radu zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranke iz tog ugovora pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika temeljem kojeg poslodavac od radnika očekuje ne samo ispunjenje ugovorne obveze za obavljanje posla već i čuvanje imovine poslodavca, pa radnikovo postupanje protivno obvezama iz ugovornog odnosa koje može dovesti do veće štete na imovini poslodavca, predstavlja relevantan razlog zbog kojeg se može izvanredno otkazati ugovor o radu.

Kako je do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz (otkaz poslodavca je dopušten), to je pobijanom odlukom osnovano odbijen zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, te zahtjev za povratak na posao i naknadu plaće. 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 25. siječnja 2017.