- 1 - Revd 2886/2021-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz K. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i Č. j.t.d., protiv tuženika R. S. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik u T. i odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. i partneri d.o.o. iz S., radi utvrđenja, diobe i predaje, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-555/2020-2 od 21. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3370/18 od 25. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2021.
r i j e š i o j e :
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-555/2020-2 od 21. siječnja 2021. se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tužitelj J. P. je podneskom od 19. siječnja 2021. predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-555/2020-2 od 21. siječnja 2021. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.
4. Presuda je donesena u sporu radi razvrgnuća suvlasničke zajednice na nekretninama u k.o. K. L. opisanim u presudi, kojih je vlasnik bio tuženikov otac ivo K., te radi upisa prava vlasništva na odijeljenom dijelu u korist tužitelja i istovremenog brisanja prava vlasništva s imena tuženika.
4.1. Odluka je donesena na temelju utvrđenja da je pok. I. K. pok. K. oporučno raspolagao svojom imovinom tako da je svojim nasljednicima odredio tužitelja i S. Đ., za po 1/2 dijela. Kako se S. Đ. u ostavinskom postupku iza njegove smrti odrekla nasljedstva koje joj je pripalo temeljem oporuke predmetne nekretnine tuženik naslijedio u cijelosti, kako je to utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O. 1360/92 od 10. svibnja 1994., te ih otad isključivo i koristi; da je nakon smrt I. K. S. Đ. kao primateljica uzdržavanja sklopila s tužiteljem kao davateljem uzdržavanja Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 18. studenoga 1992. (nadalje: Ugovor), kojim je raspolagala svim svojim nekretninama u tužiteljevu korist (članak 2. Ugovora), s tim da je sve predmetne nekretnine osim k.č. 234/11 K.O. K. L. i taksativno nabrojila u članku 1. Ugovora, a tuženik se kao davatelj uzdržavanja obvezao doživotno uzdržavati primateljicu uzdržavanja; da je tuženik uknjižen kao isključivi vlasnik svih predmetnih nekretnina.
4.2. Tužbeni zahtjev je odbijen s obrazloženjem da je tužitelj sklapanjem spomenutog Ugovora u smislu odredbe članka 20. stavka 1. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 9/92 i 77/92 – u daljnjem tekstu: ZOVO) stekao tek pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina, a ne i vlasništvo nekretnina, jer se nije u zemljišnim knjigama upisao kao vlasnik predmetnih nekretnina, a u smislu odredbe članka 33. ZOVO-a pravo vlasništva nekretnina na temelju pravnog posla stječe upisom tog prava u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
4.3. Također je navedeno da u smislu odredbe članka 47. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZVDSP) isključivo suvlasnik ima pravo na razvrgnuće suvlasništva, ako je moguće i dopušteno, pa da je neosnovan tužiteljev zahtjev kao nevlasnika na diobu suvlasničke zajednice u odnosu na predmetne nekretnine i dosljedno tome da je neosnovan cjelokupni tužbeni zahtjev.
5. Tužitelj je osporio pravno shvaćanje i predložio dopuštenje revizije radi više pravnih pitanja koja se sadržajno odnose samo na konkretni predmet i nisu naznačena kao pitanja o tumačenju neke pravne norme.
6. Nadalje, sve kada bi se i radilo o pravilno naznačenim pravnim pitanjima, presuda Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-85/1997-2 od 21. ožujka 2000. ne daje razlog važnosti pitanjima jer je riječ o presudi donesenoj radi utvrđenja ništetnim ugovora o doživotnom uzdržavanju, a u ovom sporu je tužbeni zahtjev za razvrgnuće suvlasničke zajednice odbijen jer tužitelj nije suvlasnik predmetnih nekretnina, pa ne može ni tražiti razvrgnuće suvlasništva.
7. Stoga nisu ispunjeni propisani kriteriji za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.
