1

Poslovni broj: 9 UsI-2578/19-10

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Ivani Petrović, u upravnom sporu tužiteljice M. G. iz K. T., , koju zastupa opunomoćenik Ž. P., odvjetnik u Z., protiv tuženog Zavoda, uz sudjelovanje zainteresirane osobe S. b. z. m. r. K.T., K.T, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, 12. listopada 2021.

 

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Zavoda KLASA: UP/II-502-03/19-01/427, URBROJ: 338-01-06-05-19-04 od 2. srpnja 2019. i rješenja Zavoda, P. s. K. KLASA: UP/I-502-03/19-02/68, URBROJ: 338-02-02-19-8 od 15. travnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn.

 

Obrazloženje

 

1.              Rješenjem Zavoda KLASA: UP/II-502-03/19-01/427, URBROJ: 338-01-06-05-19-04 od 2. srpnja 2019. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeno je rješenje Zavoda, P. s. K. KLASA: UP/I-502-03/19-02/68, URBROJ: 338-02-02-19-8 od 15. travnja 2019. kojim, među ostalim, tužiteljici nije priznata ozljedom na radu ozljeda dijagnoze DISTORSIO ET DISTENSIO LIGAMENTI GENUS COLLATERALIS (FIBULARIS) (TIBIALIS), šifre prema MKB-10 klasifikaciji S83.4 nastala 28. siječnja 2019. te joj u svezi nastale ozljede nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

2.              Tužiteljica u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da su pobijana rješenja donesena suprotno zakonskim odredbama i da su njima povrijeđena njena prava. Dodaje da je 28. siječnja 2019. izašla iz svog stana (kuće) i započela svoj redoviti put na posao (uobičajenom rutom) koji se svakog dana odvijao na isti način i u isto vrijeme. Opisuje da se je tako nakon napuštanja svoje kuće, prilikom ulaska u automobil, poskliznula i ozlijedila desnu nogu tj. koljeno zbog čega je zadobila ozljedu koja se vodi pod šifrom MKB S83.4. Citira zakonsku odredbu članka 66. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Iznosi da se u obrazloženju osporavanog rješenja navodi da je ozljeda osiguranice nastala u okolnostima koje se ne mogu prostorno povezati s redovitim putem od stana do mjesta rada, a kako to propisuje članak 66. točka 3. Zakona. Smatra da takva prostorna komponenta nije propisana u navedenoj odredbi, jer nije propisano da se povreda na radu koju radnik zadobije pri dolasku i odlasku na posao, priznaje samo ako se dogodi na javnoj površini. Napominje da naprotiv zakonska odredba vrlo jasno navodi da se radi o povredi koju radnik zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada (a ne redovitom putu od prve dostupne javne površine do mjesta rada). Smatra da odredba članka 66. stavka 1. točke 3. predmetnog zakona ne ostavlja nikakvu dvojbu što se smatra redovitim putem od stana do mjesta rada te da je jednom kada se napusti stan tj. u ovom slučaju kuća, započeo redoviti put do mjesta rada. Nadalje, smatra da je kriterij priznavanja povrede na radu izlazak iz stana radi dolaska na posao. Navodi da citirani propis ne daje mogućnost drugačije interpretacije i drugačije primjene jer je odredba jasna i nema pravne praznine koje javnopravno tijelo može popuniti svojim tumačenjem. Mišljenja je da su pobijana rješenja nezakonita jer tuženik nije neposredno primijenio zakon nego je primijenio svoj "trenutni stav i tumačenja" predmetne odredbe, iako nije postojala pravna praznina niti drugi opravdani razlog da se tuženik uopće upusti u tumačenje zakonskih odredbi. Pri tome ističe da postoji niz odluka tuženika u kojima je priznata ozljeda na radu radniku koji je započeo redoviti put od stana do posla neovisno da li se radnik nalazio na javnoj ili privatnoj površini, a kao jedan od primjera navodi odluku KLASA: UP/l-502-03/1402/484, URBROJ: 338-21-81-14-3 od 14. svibnja 2014. Opisuje da je u predmetnom rješenju, osiguranik u pitanju nakon što je napustio svoj stan i započeo redoviti put od stana do posla, čisteći snijeg sa svog auta u svojem dvorištu (svojem privatnom vlasništvu), pao i teško se ozlijedio te su mu pritom opravdano priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Smatra da se pobijanim rješenjima pravi diskriminacija i to između osiguranika o čijem je istovrsnim zahtjevima nadležno tijelo odlučivalo 14. svibnja 2014. i 5. travnja 2019., temeljem iste odredbe, istog zakona, međutim s različitim tumačenjem započinjanja redovitog puta do mjesta rada što je dovelo do različitog priznavanja prava. Dodaje da se pobijanim rješenjima pravi i diskriminacija između različitih vrsta vlasništva, javnog i privatnog, a da sve to čini pobijana rješenja nedopuštena i nezakonita. Obrazlaže da su radnje koje je izvodila bile uobičajene, svakodnevne i potrebne da ona, nakon što je napustila svoj stan, stigne na svoje mjesto rada. Iznosi da je ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim djelovanjem, da je ozljeda nastala nakon što je napustila vrata svog stana i time započela redoviti put od stana do posla. Ističe da niti jednom odredbom Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kao niti jednom odredbom Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti, nije propisano da osiguranik, kako bi mu se ozljeda na radu priznala, mora stupiti na redoviti javni put do mjesta rada. Nastavlja da "redoviti javni put" u zakonskom tekstu ne postoji te da stupanje na javni put nije zakonski kriterij priznavanja ozljede na radu. Navodi da je jedini kriterij koji navedeni zakon propisuje napuštanje stana, a što je ona nesporno učinila. Slijedom navedenoga predlaže da se ponište drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, uz naknadu troškova upravnog spora.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da tužba nije osnovana, da je pobijano rješenje donijeto u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku sukladno važećim zakonskim propisima i podzakonskim aktima. Ističe da pobijanim prvostupanjskim rješenjem od 15. travnja 2019. tužiteljici predmetna ozljeda nije priznata ozljedom na radu te joj nisu priznata niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu budući da se ozljeda dogodila, u dvorištu obiteljske kuće tužiteljice, čime nije započela redoviti javni put od mjesta stanovanja do mjesta rada. Iznosi da u konkretnom slučaju iz provedenog postupka proizlazi da se osiguranici ozljeda dogodila unutar dvorišta vlastite nekretnine, na kojoj nekretnini nitko osim tužiteljice nema utjecaja na njenu sigurnost odnosno nesigurnost, što nadalje znači da je ozljeda tužiteljice nastala u okolnostima koje se ne mogu prostorno povezati s redovitim putem od stana do mjesta rada, a kako to propisuje članak 66. točka 3. Zakona. Zaključuje da je slijedom naprijed navedenog utvrđeno da istaknuti tužbeni navodi stoga ne utječu na drugačije odlučivanje. Smatra da je stoga pobijano rješenje zakonito pa predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4.              Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da smatra da je, kao poslodavac tužiteljice, u svemu vezanom uz događaj koji se odnosi na predmet spora postupila sukladno propisima.

5.              Tijekom spora izvršen je uvid u spis, u spis tuženika te je održano ročište 5. listopada 2021.

6.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.              Nesporno je da se je tužiteljica 28. siječnja 2019. ozlijedila.

8.              Sporno je, je li pravilno to što joj u upravnom postupku ozljeda nastala 28. siječnja 2019. pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S83.4 nije priznata ozljedom na radu.

9.              Člankom 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj: 80/13. i 137/13.) propisano je da se ozljedom na radu prema tome Zakonu smatra:

1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima,

2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

3. ozljeda nastala na način iz točke 1. toga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. toga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. toga Zakona.

10.              Iz prijave o ozljedi na radu od 30. siječnja 2019. utvrđeno je da se je tužiteljica ozlijedila prilikom odlaska na posao, da je pala po ledu pri ulasku u auto.

11.              Iz izjave tužiteljice o nastanku ozljede od 22. veljače 2019. utvrđeno je da je ista izjavila da se je 28. siječnja 2019. u 6.40 pri odlasku na posao okliznula pri ulasku u auto, a da je auto bio parkiran na dvorištu na betonskoj podlozi.

12.              Iz zapisnika Zavoda, P.s.K. od 12. travnja 2019. utvrđeno je da je tužiteljica izjavila da ona živi u obiteljskoj kući koja ima okućnicu, odnosno dvorište, koje je ograđeno sa vanjske strane te da ima pristup javnoj površini odnosno cesti, a da uzimajući u obzir da se radi o mirnom kvartu na ulazu nije postavljena ulazna ograda. Dodala je da je ona krenula iz kuće na posao oko 6,40, da je zatvorila ulazna vrata kuće i krenula prema autu u kojemu ju je čekao suprug. Iznijela je da je auto bio parkiran ispred kuće, odnosno od iste bio udaljen oko 5-10 metara te je napomenula da kad bi ona bila ušla u auto istim bi trebalo ići malo rikverc te nastaviti vožnju do izlaska na javnu cestu odnosno da bi se po dvorištu do javne ceste vozila oko 50 metara. Nastavila je da je krenula prema autu te da se je negdje oko dva metra prije auta poskliznula, da je uglavnom bilo sve mokro, da je noga ostala iza nje, da je nešto kvrcnulo, da je suprug izašao iz auta i pomogao joj je da dođe ponovno u kuću budući da je bila sva mokra i blatnjava.              

13.               Pogrešno tužiteljica smatra da se radi o ozljedi o radu budući da je utvrđeno da je ozljeda tužiteljice nastala unutar dvorišta njezine nekretnine, na kojoj nekretnini sama tužiteljica ima utjecaj na vlastitu sigurnost odnosno nesigurnost, pa je pravilno tuženik zaključio da je ozljeda tužiteljice nastala u okolnostima koje se ne mogu prostorno povezati s redovitim putem od stana do mjesta rada, a kako to propisuje članka 66. točka 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-2516/17-2 od 6. rujna 2017.).

14.              Stoga tužiteljici pravilno u upravnom postupku nije priznata ozljeda nastala 28. siječnja 2019. pod dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S83.4.

15.              Odbijeni su dokazni prijedlozi tužiteljice za njezinim saslušanjem, za medicinskim vještačenjem na zadobivene ozljede te za pribavu rješenja tuženika KLASA: UP/I-502-03/1402/484, URBROJ: 338-21-81-14-3 od 14. svibnja 2014. Naime, imajući u vidu da je utvrđeno da je ozljeda tužiteljice nastala unutar dvorišta njezine nekretnine te sadržaj i smisao članka 66. točke 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju nije bilo potrebno saslušati tužiteljicu niti izvesti medicinsko vještačenje. Također, nije bilo potrebno niti pribaviti rješenje tuženika KLASA: UP/I-502-03/1402/484, URBROJ: 338-21-81-14-3 od 14. svibnja 2014., budući da navedena odluka, čak da je u tom predmetu tuženik sudio drugačije, ne utječe na zakonitost osporavanog rješenja, imajući u vidu da je tuženik u predmetnom postupku pravilno primijenio materijalno pravo. 

16.              Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke).

17.              Kako je tužiteljica izgubila spor u cijelosti snosi sve troškove spora (članak 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima). Slijedom navedenog na temelju članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u točki II. izreke.

 

U Zagrebu 12. listopada 2021.

 

Sutkinja

Vanja Crnković,v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. i članak 79. stavka 7. Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).