Broj: Revr 179/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz P., kojeg zastupaju punomoćnici B. Š. i N. T., odvjetnici u P., protiv tuženika M. G. L. P. G. d.o.o. P., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. P. i L. Z., odvjetnici u Z., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1041/14 od 22. listopada 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-565/13 od 5. lipnja 2014., u sjednici održanoj 25. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja poništena je kao nezakonita i nepravilna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena od strane tuženika 1. ožujka 2011. te je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad i omogućiti mu obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelja građevinskih strojeva (st. I izreke), dok je u st. II izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće koju bi primio da je radio kod tuženika u vremenu od 1. ožujka 2011. do 1. ožujka 2014. 79.669,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama na način kako je to pobliže određeno u izreci. Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove 15.625,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (st. III izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

„Žalba tuženika se uvažuje, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Metkoviću, posl. broj P.565/13 od 05. lipnja 2014.g i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I Poništava se kao nezakonita i nepravilna odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu donesena od strane tuženika 1. ožujka 2011.godine, a tuženiku se nalaže tužitelja vratiti na rad i omogućiti mu obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelja građevinskih strojeva, a to u roku od i dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

II Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće koju bi primio da je radio kod tuženika u vremenu od 01. ožujka 2011.g. do 1. ožujka 2014.g. iznos od 79.669,84 kune, sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5%-tnih poena, koje kamate na pojedine novčane iznose teku od 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec kako slijedi:

 

- na iznos od 2.357,00 kuna počevši od 15. travnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. svibnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,16 kuna počevši od 15. lipnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,16 kuna počevši od 15. srpnja 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. kolovoza 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.208,36 kuna počevši od 15. listopada 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.208,28 kuna počevši od 15. studenog 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,16 kuna počevši od 15. prosinca 2011.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,16 kuna počevši od 15. siječnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,16 kuna počevši od 15. veljače 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.208,28 kuna počevši od 15. ožujka 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. travnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.208,28 kuna počevši od 15. svibnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.208,36 kuna počevši od 15. lipnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.208,28 kuna počevši od 15. srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. kolovoza 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. rujna 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. listopada 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. studenog 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. prosinca 2012.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. siječnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. veljače 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. ožujka 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.208,28 kuna počevši od 15. travnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. svibnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. lipnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. srpnja 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. kolovoza 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. rujna 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. listopada 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. studenog 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. prosinca 2013.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. siječnja 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. veljače 2014.g. do isplate,

- na iznos od 2.209,08 kuna počevši od 15. ožujka 2014.g. do isplate,

 

sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 15.625,00 kuna sa zateznim kamatama u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5%-tnih poena, a koje teku od presuđenja do isplate, a u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu presudu i odbiti žalbu tuženika, te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj određeno ne navodi koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, a niti u čemu se ista sastoji. Jednako tako ne navodi koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, niti u čemu se ista sastoji. Stoga, sukladno čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenom tuženikove odluke o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu, zahtjev za vraćanje na rad, te isplata naknade odnosno razlike plaće.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu rukovoditelj građevinskih strojeva na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2010. (list 5 spisa),

 

- da je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu tužiteljeva ugovora o radu 1. ožujka 2011., time da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je tuženik odbio postupiti sukladno dobivenoj uputi tuženika tj. uputiti se na rad na gradilište Č.,

 

- da je tuženik omogućio prije donošenja odluke o otkazu iznošenje obrane tužitelju, da je tužitelj 11. ožujka 2011. podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa o kojem zahtjevu tuženik nije odlučivao, nakon čega je 30. ožujka 2011. podnio predmetnu tužbu koja je pravovremena,

 

- da je tužitelj i ranije (17. siječnja 2011.) odbio uputiti se na rad na gradilište Č. zbog čega mu je tuženik uputio pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja istih,

 

- da se prije donošenja odluke o otkazu tuženik savjetovao sa Radničkim vijećem.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, time da u obrazloženju svoje odluke navodi da razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu ne mogu biti izvan zaključenog ugovora o radu, pa da u konkretnoj situaciji kada je tužitelj zaposlen s mjestom rada u P. (čl. 3. Ugovora o radu), njegovo odbijanje za odlazak na rad u drugo mjesto (Č.) ne predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 73/13 - dalje: ZR).

 

Suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je shvaćanja da tužiteljevo odbijanje bez opravdanog razloga povjerenih mu poslova i radnih zadataka, a kraj potrebe za završetkom posla na gradilištu Č., obzirom da je i prethodno imao pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa, predstavlja osobito tešku povredu iz radnog odnosa koja predstavlja opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 108. ZR). Pritom je drugostupanjski sud imao na umu da je u tužiteljevu ugovoru o radu navedeno mjesto rada Ploče, ali smatra da je obzirom na temeljnu djelatnost tuženika - izvođenje građevinskih radova, sasvim uobičajeno da se građevinski radovi moraju izvršavati na različitim lokacijama, radi čega se i tužitelj kao i ostali radnici upućuju povremeno na rad i izvan ugovorenog radnog mjesta rada, što proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je prilikom potpisivanja ugovora o radu upoznat sa organizacijom rada kod poslodavca (čl. 13. Ugovora o radu), u kojoj situaciji je bio dužan postupiti po uputi poslodavca vezano za rad u Č. K tomu, drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje i na čl. 60. Kolektivnog ugovora za radnike društva „L. P. G.“ d.o.o. iz veljače 1990. te čl. 53. Pravilnika o radu tuženika, a kojim odredbama je propisano pravo na terenski dodatak s kojim aktima je tužitelj bio upoznat, što je potvrdio potpisom ugovora o radu, pa da mu mogućnost odlaska na terenski rad (izvan sjedišta poslodavca) nije mogla biti nepoznata. Stoga je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio.

 

I prema ocjeni ovog suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

 

Prema čl. 108. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovorenih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Prema čl. 5. st. 1. ZR poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, dok prema st. 2. poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pritom prava i dostojanstvo radnika.

 

Imajući na umu citirane zakonske odredbe te činjenična utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj odbijanjem bez opravdanog razloga naloga poslodavca uputiti se na rad na gradilište Č. počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa koja predstavlja opravdan razlog za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

Naime, u ovom slučaju radi se o temeljnoj obvezi tužitelja – radnika da obavlja preuzeti posao prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada (čl. 5. st. 1. ZR), zbog čega je ta obveza pravno odlučujuća u prosuđivanju odgovornosti tužitelja, pa kada je tužitelj bez opravdanog razloga odbio postupiti po nalogu poslodavca (tuženika) i prema ocjeni ovoga suda počinio je osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć (čl. 108. ZR). Naime, točni su navodi revizije da je prema čl. 13. st. 1. toč. 2. ZR bitni uglavak koji mora sadržavati ugovor o radu i mjesto rada, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada, napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima, međutim, takav podatak može biti uređen i drugim izvorima radnog prava ovisno o potrebama organizacije rada poslodavca kao što su primjerice kolektivni ugovor ili pravilnik o radu (kao podzakonski akt), kao što je to i u konkretnom slučaju, a kako je to pravilno zaključio i drugostupanjski sud. Stoga, kada je tuženik u sklopu svog ovlaštenja da pobliže odredi mjesto i način obavljanja rada u skladu s naravi i vrstom rada uputio tužitelja (privremeno) na rad u Č., a tužitelj i ne tvrdi da mu je pritom tuženik povrijedio dostojanstvo (čl. 5. st. 2. ZR) i kada na mogućnost obavljanja „terenskog“ rada (izvan sjedišta poslodavca) upućuje čl. 60. Kolektivnog ugovora za radnike društva „L. P. G.“ d.o.o. te čl. 53. Pravilnika o radu tuženika, s kojim aktima poslodavca (tuženika) je tužitelj upoznat prilikom potpisivanja ugovora o radu, za zaključiti je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelja u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR jer je tužitelj odbio postupiti po nalogu tuženika kao poslodavca (bez opravdanog razloga). Da je tomu tako proizlazi i iz samog iskaza tužitelja na ročištu 5. listopada 2011. „Ponavljam ja sam odbio ići na teren. Za vrijeme mog rada na terenu ja sam morao voziti i radnike na teren, a što mi ne bi bilo plaćeno. Želio sam da i druge kolege idu na teren kao i ja.“

 

Obzirom na izloženo, suprotni revizijski navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. Prigovore činjenične naravi, kao i one kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi, nije bilo moguće uzeti u razmatranje, jer to sukladno čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

 

Zbog svega navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Zagreb, 25. siječnja 2017.