Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev-x 92/2017-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Centar za restrukturiranje i prodaju iz Z., OIB: ..., protiv tuženika J. B. iz G. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik Odvjetničkog društva R. & Š. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-2134/15-2 od 6. srpnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-3227/15-48 od 30. rujna 2015., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2021.
p r e s u d i o j e :
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u odnosu na troškove postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 159.269,88 eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama te da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 94.337,54 kn.
Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.305,71 kn.
Pod točkom III. izreke odbijen je tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 19.400,17 eura u kunskoj protuvrijednosti.
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbija se žalba tuženika J. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-3227/15-48 od 30. rujna 2015. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku J. B. da tužitelju Centru za restrukturiranje i prodaju iz Z. isplati iznos od 159.269,88 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa zateznom kamatom tekućom od 08. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koju ovlaštena banka plaća na devizna sredstva po viđenju u valuti EUR, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te u dijelu kojim je naloženo tuženiku J. B. da tužitelju Centru za restrukturiranje i prodaju iz Z., naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 94.337,54 kn.
II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku J. B. da tužitelju Centru za restrukturiranje i prodaju iz Z., isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 73.090,51 EUR od 05. srpnja 2005. do 07. travnja 2006. i na iznos od 86.179,37 EUR od 20. srpnja 2005. do 07. travnja 2006. i sudi:
Odbija se tužitelj Centar za restrukturiranje i prodaju iz Z. sa zahtjevom da zatezne kamate na iznos od 73.090,51 EUR teku od od 05. srpnja 2005. do 07. travnja 2006. i da na iznos od 86.179,37 EUR teku od 20. srpnja 2005. do 07. travnja 2006., kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe kao neosnovan.“
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, te preinači pobijanu presudu, podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.
5. Revizija nije osnovana i nije dopuštena u odnosu na troškove postupka.
6. Pobijana presuda ispitana je u smislu odredbe čl. 392.a ZPP, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Obzirom da tuženik u reviziji samo navodi da reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pritom ne obrazlažući razloge zbog kojih smatra da je ista počinjena, to ovaj sud nije drugostupanjsku odluku ispitivao u odnosu na navedeni revizijski razlog, a sve sukladno navedenoj odredbi čl. 392. a ZPP.
8. Tuženik revizijom pobija presudu i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.
9. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
10. Predmet spora je neispunjenje obveza tuženika iz Ugovora o prodaji dionica dioničkog društva P. D. S. te Anexa I ugovora, slijedom čega je cjelokupni neotplaćeni dug dospio na naplatu u iznosu od 159.269,88 eura.
11. Nižestupanjski sudovi su utvrdili:
- da se tuženik kao kupac dionica iz Ugovora o prodaji dionica dioničkog društva P. D. S. i Anexa I. ugovora od 16. studenog 1999. obvezao da će tužitelju podmiriti iznos od 781.588,54 DEM, odnosno 3.055.073,28 kn kroz 80 mjesečnih anuiteta,
- da tuženik nije platio dva uzastopna anuiteta,
- da je posljednja uplata bila 5. travnja 2005.,
- da je dospijeće plaćanja mjesečnih anuiteta bilo svakog 16. u mjesecu,
- da je tužitelj uputio tuženiku 25. travnja 2005. opomenu za dva neplaćena mjesečna anuiteta u iznosu 60.127,80 eura,
- da je između stranaka ugovoreno da ukoliko tuženik ne plati uzastopno dva mjesečna anuiteta da cijeli neotplaćeni iznos kupoprodajne cijene dospijeva na naplatu odmah
12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te da je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos.
13. Ugovorom o prodaji dionica od 29. prosinca 1997. stranke su ugovorile da je tuženik na temelju ugovora o prijenosu stekao ukupno 27.523 dionice ukupne nazivne vrijednosti 2.752.203,00 DEM od čega je do dana sklapanja ugovora kupac otplatio 17.749 dionica ukupne nazivne vrijednosti 1.774.900,00 DEM te je ostalo neotplaćeno 9.774 dionice ukupne nazivne vrijednosti 977.400,00 DEM, da iznos od 3.510.941,24 kn odnosno 998.248,91 DEM predstavlja ostatak duga po stečenim ugovorima s danom 29. prosinca 1997., te se kupac odnosno tuženik obvezao navedeni iznos uplatiti u 108 mjesečnih anuiteta uplatom u kunama prema planu otplate koji prileži navedenom ugovoru, s tim da prvi anuitet dospijeva na naplatu 21. siječnja 1998., a zadnji 29. prosinca 2006.
14. Nadalje su stranke Aneksom I. ugovora od 16. studenog 1999. u čl. 1. ugovorile da prodavatelj kupcu odobrava moratorij plaćanja od sklapanja aneksa do 16. travnja 2000. s tim da će se za vrijeme trajanja moratorija dugovanje kupca uvećati za kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke. Izmijenjen je čl. 2 ugovora od 29. prosinca 2007. na način da su stranke suglasno utvrdile da iznos od 757.215,07 DEM odnosno 2.959.802,25 kn predstavlja ostatak duga po ugovoru s danom 16. studenog 1999. Utvrđeni iznos uvećava se za kamate u iznosu od 24.373,47 DEM odnosno 95.271,02 kn obračunate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke važećoj na dan sklapanja aneksa za vrijeme trajanja moratorija na iznos ostatka duga a ukoliko do isteka moratorija dođe do promjene visine eskontne kamatne stope sačiniti će se novi obračun kamata. Stranke su sporazumno utvrdile da iznos od 781.588,54 DEM odnosno 3.055.073,28 kn predstavlja ostatak duga s danom 16. travnja 2000. Tuženik se nadalje obvezao otplaćivati navedeni iznos u 80 mjesečnih anuiteta uplatom u kunama preračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja, a vrijednost pojedinog anuiteta i rok dospijeća utvrđeni su planom otplate koji je prilog aneksu i čini njegov sastavni dio, s tim da prvi anuitet dospijeva 16. svibnja 2000., a zadnji 16. prosinca 2006. Osim iznosa ostatka duga, kupac se obvezao plaćati kamate obračunate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koje kamate se obračunavaju na ostatak duga i plaćaju zajedno sa svakim anuitetom, te će se ukoliko dođe do promjene zakonskih odredaba glede visine eskontne stope sačiniti novi plan otplate. Nadalje, navedeno je (pod 2.8) da u slučaju zakašnjenja kupca s uplatom ostatka duga i kamata prodavatelj ima pravo zaračunati kupcu zatezne kamate po stopi određenoj uredbom o visini stope zatezne kamate odnosno drugim pozitivnim propisima RH na snazi u trenutku obračuna zateznih kamata.
15. Nadalje je ugovoreno da ukoliko kupac ne plati uzastopno 2 mjesečna anuiteta cijeli neotplaćeni iznos kupoprodajne cijene dospijeva na naplatu odmah i prodavatelj ima pravo zahtijevati u roku od 15 dana plaćanje cijelog ostatka duga s obračunatim kamatama, koji zahtjev se podnosi u pisanom obliku, a dostava zahtjeva za isplatu cijelog ostatka duga s obračunatim kamatama smatra se izvršenom primitkom (pod 2.9).
16. Iz navedenog jasno proizlazi da su stranke ugovorile da prodavatelj odnosno tužitelj ima pravo ukoliko kupac odnosno tuženik ne plati uzastopno dva mjesečna anuiteta, a što je bio predmetni slučaj, zahtijevati od tuženika da u roku od 15 dana otplati cijeli ostatak duga, a što je tužitelj i učinio predmetnom tužbom.
16.1. Stoga je pogrešno tumačenje tuženika, a niti navedeno ne proizlazi iz teksta Anexa, da je navedenom odredbom ugovoreno da je tužitelj bio ovlašten zahtijevati od tuženika otplatu ostatka duga samo u roku od 15 dana od dana kada tuženik ne plati uzastopno dva mjesečna anuiteta.
17. Pravilno sudovi navode da je zastarni rok predmetnog potraživanja počeo teći nakon što tuženik nije platio drugi uzastopni mjesečni anuitet. Obzirom da tuženik nakon 5. travnja 2005. više nije vršio nikakve uplate, nije platio dva dospjela mjesečna anuiteta uzastopno, koja su dospjela 16. svibnja 2005. i 16. lipnja 2005., tužitelj je od 17. lipnja 2005. imao pravo od tuženika zahtijevati ispunjenje cjelokupnog preostalog duga koji je dospio na naplatu te je od tada, a sukladno čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) počeo teći zastarni rok predmetnog potraživanja tužitelja. Obzirom da je nakon 17. lipnja 2005. cjelokupni preostali dug dospio na naplatu više se ne radi o povremenim tražbinama koje prema čl. 372. st. 1. i 2. ZOO zastarijevaju u roku od 3 godine već potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 371. ZOO. Stoga pravilno sudovi navode da potraživanje tužitelja nije u zastari jer od 17. lipnja 2005. do 25. srpnja 2005., kada je podnijeta predmetna tužba, nije protekao zastarni rok od 5 godina.
18. Ovdje valja također napomenuti da time što je drugostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 35/05, a ne „starog“ ZOO-a, a koji se sukladno odredbi čl. 1163. ZOO primjenjuje u predmetnoj stvari, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava obzirom isti postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. Naime, sve odredbe „starog“ i „novog“ ZOO-a koje se primjenjuju u predmetnoj stvari su identične te se stoga ne može govoriti o pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava.
19. Suprotno revizijskim navodima tuženika specifikacijama tužbenog zahtjeva od 27. ožujka 2013. i od 21. rujna 2015. nije promijenjena istovjetnost zahtjeva pa da bi se radilo o preinačenju tužbe iz čl. 191. st. 1. ZPP, jer tužitelj i dalje potražuje isplatu preostalog dijela duga kao što je potraživao i prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom, kako to ispravno obrazlažu i nižestupanjski sudovi.
20. Slijedom iznesenog, a budući ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.
21. U odnosu na troškove postupka valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
21.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2). Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.
21.2. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 11. listopada 2021.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.