- 1 -              Revr 769/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 769/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz S., koju zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv tuženika D. d.o.o. Z., kojeg zastupa Odvjetničko društvo R. i partneri j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-215/2014 od 20. ožujka 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-38/09 od 15. ožujka 2013., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena u odnosu na troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade za ostvareni prekovremeni rad za razdoblje od 1. kolovoza 2003. do 31. svibnja 2006. ukupan bruto iznos od 334.607,85 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotni poena, a sve kako je to pobliže označeno pod točkom I. izreke presude, dok je za više zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata od 01. do 10.-og dana u mjesecu, ovo potraživanje tužiteljice odbijeno kao neosnovano. Istom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iz osnove naknade za ugovorene poslove u korist tuženika tijekom 2004. godine bruto iznos kunske protuvrijednosti od 18.213,75 EUR-a, a iz osnove naknade za ugovorene poslove u korist tuženika tijekom 2005. godine bruto iznos kunske protuvrijednosti od 21.423,75 EUR-a na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a kako je sve to pobliže označeno pod točkom II. izreke presude. 

Odlukom o troškovima postupka sadržanoj pod točkom III. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove ovoga postupka u iznosu od 140.062,50 kuna (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presude Općinskog suda u Splitu, broj IV P-38/09 od 15. ožujka 2013. godine u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, koji sadržava odluku o troškovima postupaka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu.“

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

4. Tužiteljica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode tuženika, te predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija nije osnovana i nije dopuštena u odnosu na troškove postupka.

 

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje tuženik.

 

8. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su postupajući u skladu sa navedenim odredbama proveli dokaze koje su ocijenili važnim za donošenje odluke te utvrdili sve činjenice odlučne za ovaj spor. Zato nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 8. i 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

9. Suprotno navodima tuženika sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. obzirom iz provedenog postupka (ročište od 31. svibnja 2007. te 16. svibnja 2012.) proizlazi da je sva dokumentacija koja prileži spisu uredno dostavljena i punomoćniku tuženika.

 

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati naknadu za ostvareni prekovremeni rad za razdoblje od 1. kolovoza 2003. do 31. svibnja 2006. u ukupnom bruto iznosu od 334.607,85 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev da joj isplati bruto iznos kunske protuvrijednosti od 18.213,75 EUR-a, i bruto iznos kunske protuvrijednosti od 21.423,75 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a na ime ugovorenih poslova u korist tuženika tijekom 2004. i 2005. godine.

 

12. Nižestupanjski sudovi su utvrdili sljedeće činjenično stanje:

- da su stranke zaključile ugovor o radu 22. srpnja 2002., na temelju kojeg je tužiteljica obavljala poslove Senior Manager-direktorica ureda u S., a po potrebi i izvan tog ureda na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, inače revizijske poslove određenih pravnih subjekata,

- da su istoga dana parnične stranke zaključile i ugovor o naknadi za doprinos kod pronalaženja novih klijenata,

- da je tuženik tužiteljici dao otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 12. travnja 2006., koju ponudu tužiteljica nije prihvatila, zbog čega joj je prestao radni odnos kod tuženika,

- da je tuženik tužiteljici na ime naknade, tj bonusa isplatio iznos od 13.125,00 EUR-a,

- da je tuženik tužiteljici tijekom 2002. i 2003. godine isplatio naknadu s osnova ugovora o naknadi za doprinose kod pronalaženja novih klijenata za te godine,

- da su kod tuženika postojale tzv. time sheet liste, u koje su svi zaposlenici unosili podatke, evidentirali radno vrijeme, a sve sukladno proceduri koju je ustanovio sam tuženik,

- da se podaci uneseni u time sheet liste nisu mogli mijenjati niti nadopunjavati,

- da su se temeljem tih lista evidentirali radni sati odrađeni na određenom radnom mjestu, sati godišnjeg odmora, bolovanja, podaci o radnom vremenu za određenog klijenta, sati na službenom putu i sl.,

- da su se ti podaci svakodnevno unosili, a čije je unošenje bilo ograničeno na tjedan dana,

- da su te liste bile vrlo bitne za tuženika jer su iste predstavljale temelj financijskog poslovanja tuženika tj. na temelju tih lista vršena je i naplata ugovorenih poslova od klijenata,

- da drugih evidencija rada radnika osim time sheet lista tuženik nije imao,

- da kod tuženika nije zaključen sporazum između radničkog vijeća i poslodavca, niti je bilo zaključenog kolektivnog ugovora,

- da kod tuženika nije bilo preraspodjele radnog vremena, obzirom tuženik nema za eventualnu preraspodjelu niti suglasnost inspektora rada,

- da je tužiteljica radila kod tuženika tjedno više od 8 sati dnevno, kao što su to radili i ostali radnici,

- da su na takav način radili prekovremeno,

- da je tuženik tražio od radnika da rade dulje, a kako bi se obavili svi ugovoreni poslovi,

- da takav rad nema karakteristiku izvanrednosti nego konstantnosti, jer da je tuženik kao poslodavac upravo zbog, kako prirode tako i opsega ugovorenog posla tražio od svojih radnika da rade dulje od 8 sati, a nekada i po 12 sati dnevno,

- da se takav rad može smatrati radom prijeke potrebe,

- da između tužiteljice i tuženika nije postojao sporazum o zamjeni odrađenih prekovremenih sati sa slobodnim danima,

-  da tuženik nikada nije sa radnicima zaključio bilo kakav Sporazum o visini naknade izraženo u postocima za odrađeni prekovremeni rad,

- da je kraj takve situacije valjalo uzeti uobičajeno 50% uvećanje za prekovremeni rad koji se koristi u istim situacijama i kod drugih poslodavaca,

- da je prihvaćajući sadržane podatke u tim listama utvrđen broj prekovremenih sati vještačenjem po sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo M. G.,

- da je sudski tumač za engleski jezik prof. R. K., uvidom u time sheet liste preveo terminologu koja se pojavljuje na istima za utuženo razdoblje, odnosno za 36 mjeseci, pa iako se radi o opsežnoj dokumentaciji prijevod terminologije da je napravljen sukladno pravilima struke,

- da je nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. G., a koji nalaz i mišljenje je vještak sačinio na temelju ugovora o radu, ugovora o naknadi za doprinos kod pronalaženje novih klijenata od 23. srpnja 2002. obračuna plaća na ime tužiteljice, radnih lista tzv. time sheet lista, evidenciji o iskorištenim slobodnim danima (satima), kao i ostaloj dokumentaciji, utvrđena bruto naknada po osnovi prekovremenih sati rada za razdoblje od 01. kolovoza 2003. do 01. svibnja 2006., na način što je isti za radne dane od ponedjeljaka do petka prekovremene sate računao tako da je od odrađenih evidentiranih sati po svakom danu odbio 8 sati redovitog radnog vremena,

-  da je odrađene sate rada subotom i nedjeljom računao kao prekovremeni rad,

- da je od ukupne razlike obračunatih prekovremenih sati rada umanjio iskorištene slobodne dane odnosno sate u omjeru 1,5 : 1,

- da je naznačeni vještak utvrdio i bruto naknadu po osnovi bonusa za 2004. i 2005. za ugovorene poslove s poslovnim partnerima tuženika, odnosno naknadu doprinosa kod pronalaženja novih klijenata, i

- da je tako utvrdio iznose koji tužiteljica upravo tuženim zahtjevom potražuje od tuženika.

 

13. S obzirom na navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

14. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica kod tuženika radila prekovremeno u smislu odredbe čl. 41. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01,114/03, 30/04 i 137/04 - pročišćeni tekst – dalje: ZR), kroz utuženo razdoblje od 1. kolovoza 2003. godine do 31. svibnja 2006.

 

15. Odredbom čl. 41. ZR, propisano je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad), najviše deset sati tjedno.

 

15.1. Prema odredbi čl. 43. st. 1. ZR, ako narav posla to zahtjeva, puno ili nepotpuno radno vrijeme može se preraspodijeliti tako da tijekom jednog razdoblja traje duže, a tijekom drugog razdoblja kraće od punog ili nepunog radnog vremena. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, prosječno radno vrijeme tijekom kalendarske godine ili drugog razdoblja određenog kolektivnim ugovorom, ne smije biti duže od punog radnog vremena, time da se prema stavku 3. istog članka preraspodijeljeno radno vrijeme ne smatra prekovremenim radom, dok je u stavku 5. ovog članka određeno da u slučaju ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, ono ne smije biti duže od 52 sata tjedno. Ako preraspodjela radnog vremena nije predviđena kolektivnim ugovorom, odnosno sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, poslodavac u tom slučaju, sukladno odredbi st. 10. čl. 43. ZR, mora zatražiti suglasnost inspektora rada za preraspodjelu radnog vremena.

 

Odredbom čl. 42. st. 2. ZR propisano je da poslodavac mora obavijestiti radnike o rasporedu i promjeni rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju hitnog prekovremenog rada.

 

15.2. Odredbom čl. 15. Pravilnika tuženika propisano je da se radno vrijeme, ako narav posla to zahtijeva može preraspodijeliti tako da tijekom jednog razdoblja traje duže, a tijekom drugog razdoblja kraće od punog ili nepunog radnog vremena. Prema odredbi čl. 14. Pravilnika tuženika propisano je da radno vrijeme traje od 8 do 16 sati od ponedjeljka do petka, ili od 9 do 17 ovisno o radnom mjestu, a odredbom čl. 13. propisano je da poslodavac ima pravo uvesti prekovremeni rad u slučajevima i na način predviđen čl. 33. ZR.

 

16. Sudovi su u postupku utvrdili da se kod tuženika nije posao obavljao kroz preraspodjelu radnog vremena u smislu odredbe čl. 43. ZR, te da nije postojao niti sporazum između tuženika i tužiteljice prema kojem bi umjesto plaćanja prekovremenog rada tuženik omogućio tužiteljici korištenje slobodnih dana.

 

17. U odnosu na navode kojima tuženik prigovora da se evidencija rada tužiteljice kod tuženika nije vodila prema tada važećim propisima iz oblasti rada, ističe se da je upravo tuženik osmislio time sheet liste u svrhu evidentiranja rada tužiteljice (kao i ostalih radnika tuženika), njihovu efikasnosti, nazočnosti na radu, radno vrijeme, radnih sati odrađeni na određenom radnom mjestu, sati godišnjeg odmora, bolovanja, podaci o radnom vremenu za određenog klijenta, sati na službenom putu i svi drugi podaci bitni za radnika, kao što se u  time sheet listama evidentirao i financijski izdatak za određenog radnika. Prema tome time sheet lista dokument je u koji su svi radnici unosili podatke, evidentirali radno vrijeme sukladno proceduri koju je ustanovio sam tuženik, time da se uneseni podaci nisu mogli mijenjati niti nadopunjavati, a svakodnevno su se unosili i njihovo unošenje bilo je ograničeno na tjedan dana, iz čega proizlazi i važnost koje su te liste imale za tuženika, jer su iste predstavljale osnovu financijskog poslovanja tuženika, tj. temeljem tih lista vršena je i naplata ugovorenih poslova od klijenata, budući da drugih evidencija rada radnika osim time sheet lista tuženik nije imao.

 

17.1. Pravilno stoga nižestupanjski sudovi obrazlažu da je evidencija radnog vremena u vidu time sheet lista uspostavljena od strane tuženika, vođena po proceduri koju je uspostavio tuženik i da predstavlja cjelovitu i jedinstvenu evidenciju o radnom vremenu, iskoristivosti radnog vremena, učinkovitosti radnika, kao i da je financijski dokument za naplatu usluge, za obračun plaća i ostalih naknada. Istu je vodio isključivo tuženik, zbog čega se ne može prihvatiti navod tuženika da je ta evidencija protivna evidenciji iz oblasti rada, kao i da ista nije bila pravilna osnova za provedeno vještačenje u ovom postupku.

 

18. Iz provedenog postupka proizlazi dakle da tužiteljica nije radila u preraspodjelnom radnom vremenu, te su stoga sudovi pravilno zaključili da sve ono radno vrijeme, odnosno radni sati koje je tužiteljica odradila više od 40 sati tjedno, tj. više od 8 sati dnevno, ima se smatrati prekovremenim radom, a u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZR.

 

19. Na okolnost visine naknade koja tužiteljici pripada prema ostvarenom prekovremenom radu kroz utuženo razdoblje prvostupanjski sud je proveo vještačenje po sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo Milenku Galiotu, a koji je na temelju obračuna plaća, tzv. time sheet lista, evidenciji o iskorištenim slobodnim danima (satima) i ostaloj dokumentaciji, utvrdio pripadajuću bruto naknadu po osnovi prekovremenih sati rada u utuženom iznosu od 334.607,85 kuna.

 

19.1. Neosnovano tuženik u reviziji prigovara i utvrđenoj visini naknade prekovremenog sata koju su sudovi odredili na način da su visinu osnovnog sata uvećali za 50%. Naime, obzirom da tuženik nema pravilnicima uređenu visinu naknade za prekovremeni rad, sudovi su kao visinu naknade uzeli uobičajeno uvećanje za prekovremeni rad od 50% (npr. Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, Kolektivni ugovor za državne službenike itd.).

 

20. U odnosnu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica od tuženika traži isplatu po osnovi naknade za ugovorene poslove u korist tuženika tijekom 2004. godine bruto iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 18.213,75 EUR-a i tijekom 2005. godine bruto iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 21.423,75 EUR-a na dan isplate prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sudovi su pravilno prihvatili i ovaj tužbeni zahtjev tužiteljice obzirom tuženik nije u skladu sa ugovorom o naknadi za doprinos kod pronalaženja novih klijenata kojeg je sklopio sa tužiteljicom, postupio tijekom 2004. i 2005. godine na isti način kako je to činio tijekom 2002. i 2003. godine, kada je zaslugom tužiteljičinog rada došlo do znatnog povećanja ugovorenih poslova na području na kojem je tužiteljica obavljala svoj rad sukladno sklopljenim ugovorima.

 

20.1. Sukladno dakle Ugovoru o naknadi za doprinos kod pronalaženja novih klijenata od 22. srpnja 2002. te na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije i knjigovodstvo Milenka Galiota pravilno su sudovi obrazložili da se revizija za svakog klijenta ugovarala za svaku godinu i to na temelju objavljenih natječaja na koji su se javljale razne revizorske kuće, pa kako je svake godine valjalo ulagati napore u dobivanju poslova i sa istim (ranijim klijentima), kao i s novim, to tužiteljici prema zaključenom ugovoru s tuženikom pripada naknada za 2004. i 2005. godinu od 5%, a u visini koju je u svom nalazu i mišljenju utvrdio sudski vještak.

 

21. Radi navedenog valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tuženika odbiti i presuditi kao u izreci.

 

22. U odnosu na troškove postupka valja napomenuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

22.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora,  da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje  litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2). Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.

 

22.2. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na troškove postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

23. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 11. listopada 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.