1

                            Poslovni broj Gž-2909/2019-3

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2909/2019-3

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Dubravke Srečec Fletko članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. R. Č., OIB: ... i 2.-B. Č., OIB: ..., oboje iz K., zastupani po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz V. G., protiv tuženika Grad V. G., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici G. V. P., dipl. pravnici, radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-653/2017 od 17. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Prihvaća se žalba tužitelja R. Č. i B. Č. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-653/2017 od 17. listopada 2019. i sudi:

 

 

Tuženik G. V. G. dužan je trpjeti da se tužitelji R. Č. i B. Č. upišu kao vlasnici svaki u ½ dijela u 360/486 dijela na kč.br. ..., pašnjak u Š. od 135 čhv, upisane u zk. ul. ..., k.o. K.. 

 

 

II Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.300,00 kn u roku od 15 dana. 

 

 

III Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.362,50 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili od tuženika da trpi da se tužitelji upišu kao vlasnici svaki u ½ dijela na kč.br. ..., pašnjak u Š. od 135 čhv, upisano u zk. ul. ..., k.o. ... na 360/486 dijelova.

 

2. Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnose tužitelji  zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja i da se tuženiku naloži da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka kao i troškove žalbenog postupka ili da se presuda ukine i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje. Tužitelji navode da je sud prvog suda počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda suda prvog stupnja nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi da su međusobno proturječni i da djelom odudaraju od sadržaja spisa i priloženih isprava i utvrđenih činjenica tako da je izreka presude proturječna provedenim dokazima.  Smatraju da je sud prvog stupnja trebao utvrditi da je predniku tužitelja J. Č. dodijeljeno na korištenje od bivše Mjesne zajednice K. predmetna nekretnina očito uz znanje i suglasnost tadašnje Općine V. G. jer da to proizlazi iz povijesti promjena posjeda na predmetnoj nekretnini od 3. studenoga 2011., da te činjenice proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka koji su bili neposredni sudionici donošenja takve odluke od strane Mjesne zajednice K.. Navode da je na temelju takve odluke prednik tužitelja stupio u posjed te nekretnine, da prednik nije stekao nekretninu nikakvom uzurpacijom nego legalnom odlukom institucije tadašnjeg društveno-političkog poretka, da su prednici tužitelja i tužitelji kvalificirani posjednici predmetne nekretnine i to ne samo pošteni, nego zakoniti posjednici, pa da je stoga pogrešan zaključak suda prvog stupnja da tužitelji nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva dosjelošću jer da je tužiteljima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potrebno 20 godina, a ne 40 godina kako to smatra sud prvog stupnja. Stoga smatraju da je pobijanom presudom sud prvog stupnja povrijedio i Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i Protokol 3. čl. 1. o zaštiti prava vlasništva.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba  tužitelja je osnovana.

 

5. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelji traže da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini jer da su u posjedu zajedno sa svojim prednicima od 1969. i da je predniku tužitelja dodijeljena predmetna nekretnina na korištenje. Utvrđeno je tijekom postupka da je kao vlasnik upisan tuženik, a da su kao posjednici upisani tužitelji i to svaki u ½ dijela, a da je od 1969. bio upisan kao posjednik prednik tužitelja J. Č.. 

 

6. Također je utvrđeno da je zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju između J. Č. i Z. Č. kao primatelja i tužitelja kao davatelja uzdržavanja i da je predmet tog ugovora i predmetna nekretnina, da iz povijesnog zemljišno-knjižnog izvatka proizlazi da je predmetna nekretnina postala općenarodnom imovinom temeljem čl. 1. i 2. Zakona o proglašenju imovine zemljišnih i njima sličnih zajednica te krajiških imovnih općina te da je od travnja 1947. uknjiženo pravo vlasništva kao općenarodna imovina temeljem pravomoćnog rješenja NOO V. G. od 6. travnja 1962. kada je upisan kao organ upravljanja Narodni odbor Općine V. G.. Također iz uvjerenja Ureda za prostorno uređenje, Ispostave V. G. utvrđeno je da se predmetna nekretnina nalazi unutar građevinskog područja naselja K., odnosno T..

 

7. Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao i saslušanih svjedoka I. Č. i S. L. iz kojih proizlazi da je prednik tužitelja stupio u posjed predmetne nekretnine temeljem usmene odluke iz 1969. ovlaštene osobe Mjesne zajednice K. i to F. H., predsjednika Mjesne zajednice o dodjeli u posjed i korištenje predmetne nekretnine i da je nakon toga prednik tužitelja upisan kao posjednik predmetne nekretnine što je utvrđeno temeljem uvjerenja Državne geodetske uprave Područni ured za katastar Z., Ispostava V. G. od 3. studenog 2011.

 

8. Također je utvrđeno da je predmetna nekretnina bila bara, da je prednik tužitelja uredio predmetnu nekretninu na kojoj je posadio voćke i da je koristi dugi niz godina zajedno sa tužiteljima.

 

9. Slijedom navedenih utvrđenja sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da tužitelji nisu stekli pravo vlasništva dosjelošću jer da im vrijeme dosjedanja poštenog posjedovanja od 40 godina sukladno odredbi čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 - dalje ZV) koje se računa od 1969. nije isteklo prije 1. siječnja 1997., a niti do 17. studenog 1999. Pri tome navodi da je u čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine"  broj 53/91, 92/94, 74/95, 57/96- dalje ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. propisano da se na nekretninama u društvenom vlasništvu pravo vlasništva nije moglo steći dosjelošću kao niti prema Općem građanskom zakoniku (OGZ), ali da donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) je stavljena izvan snage odredba čl. 29. ZOVO-a koja nije dopuštala stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću.

 

10. Nadalje, sud prvog stupnja citira sadržaj odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a u kojoj odredbi je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave može steći dosjelošću vlasništvo ako je njihov posjed zakonit, istinit ili barem pošten u dvostrukom trajanju od onog koji je propisan u odredbi čl. 159. st. 2. i 3. ZV-a (20, odnosno 40 godina).

 

11. Navodi da je odredbom čl. 388. st. 4. ZV-a bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ukinuta navedena odredba ZV-a i da je kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a ("Narodne novine" broj 114/01) koji je stupio na snagu 28. prosinca 2001. i to odredbom čl. 2. određeno da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. (a ne 2001. kako navodi sud prvog stupnja) bile u društvenom vlasništvu, u vrijeme dosjelosti se ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

12. Navodi sud prvog stupnja da je odredba čl. 388. st. 4. ZV-a koja je stupila na snagu 1. siječnja 1997. ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske i da je ukinuta odredba bila na snazi i u primjeni od 1. siječnja 1997. do njenog ukidanja 17. studenog 1999. i da je u tom vremenskom razdoblju ona mogla proizvesti određene pravne učinke u smislu stjecanja vlasništva ex lege za korist posjednika nekretnine u društvenom vlasništvu ukoliko su najkasnije do njenog ukidanja bile ispunjene sve potrebne pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću.

 

13. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 159. st. 4. u vezi čl. 388. st. 4. ZV-a koje nije sukladno pravnim shvaćanjima u presudama Europskog suda za ljudska prava T. protiv Hrvatske i R. i drugi, te J. protiv Hrvatske, te je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da prednici tužitelja nisu bili zajedno sa tužiteljima zakoniti posjednici jer sud prvog stupnja iako je prihvatio iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka je trebao utvrditi da je posjed prednika tužitelja bio zakonit jer je predniku tužitelja dodijeljena predmetna nekretnina u posjed tj. na korištenje pa je stoga tužiteljima bio potreban rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a koji rok teče od 1969. te je istekao 1989.

 

14. U odnosu na uračunavanja vremena posjedovanja za vrijeme dok je predmetna nekretnina bila društveno vlasništvo, odnosno za vrijeme razdoblja koja je proteklo prije 8. listopada 1991. Europski sud za ljudska prava izrazio je shvaćanje u odluci T. protiv Hrvatske, a koji se odnose na primjenu učinka odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Također u presudi T. protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da stranke kao pošteni posjednici posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina ex lege temeljem odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postaju vlasnici posjedovane nekretnine, dok je u presudi R. i drugi, te J. protiv Hrvatske izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenog 1999. kao dan donošenja navedene odluke Ustavnog suda kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZV-a ukinuta. Identično pravno shvaćanje izraženo  je odlukama Vrhovnog suda pod poslovnim brojem Rev-x-456/2017 od 2. veljače 2021., Revd-635/2020 od 24. rujna 2020., Rev-2776/2016, odluka T. protiv Hrvatske 35 298/04, R. i drugih protiv Hrvatske broj 37 685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske broj 22 786/12/10, kao i u Zaključku sa Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-54/19 od 14. veljače 2019.

 

15. Budući iz provedenog dokaznog postupka saslušanjem tužitelja i navedenih svjedoka proizlazi da su tužitelji preko svojih prednika bili u kvalificiranom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine od 1969., dakle, i prije 8. listopada 1991. ispunjene su zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću iz čl. 159. st. 4. ZV-a protekom 20-godišnjeg roka posjedovanja.

 

16. Slijedom obrazloženog trebalo je prihvatiti žalbu tužitelja i preinačiti prvostupanjsku presudu te udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

Stoga budući da je su tužitelji uspjeli sa postavljenim tužbenim zahtjevom tuženik im je dužan nadoknaditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 8.300,00 kn time da se troškovi tužitelja odnose na sastav tužbe i za pristup na ročište 14. ožujka 2018., 9. svibnja 2018., 5. ožujka 2019., 2. rujna 2019. i 5. rujna 2018. po 1.000,00 kn te troškova PDV-a, na plaćanje sudskih pristojbi na tužbu i presudu po 400,00 kn, tako da ukupan trošak iznosi 8.300,00 kn.

 

17. Budući da su tužitelji uspjeli u žalbenom postupku dosuđeni su im i troškovi žalbenog postupka koji iznosi 2.362,50 kn i odnose se na sastav žalbe 1.250,00 kn, na troškove PDV-a 312,50 kn i na pristojbu na žalbu u iznosu od 800,00 kn.

 

18. Slijedom obrazloženog primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a u svezi čl. 154. st. 1. i 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U Rijeci 11. listopada 2021.

 

 

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić