Broj: Revr 1549/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. H. iz L., OIB: ..., zastupane po punomoćniku P. J., odvjetniku u L., protiv tuženika L. H. d.o.o., k.d., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i P. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-567/2015 od 9. lipnja 2016., kojom je presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Labinu broj Pr-41/15 od 7. listopada 2015. potvrđena u odluci o glavnoj stvari, a djelomično preinačena u odluci o parničnim troškovima, u sjednici održanoj 21. veljače 2017.,
p r e s u d i o j e
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-567/2015 od 9. lipnja 2016. potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Labinu broj Pr-41/15 od 7. listopada 2015. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici usmenom odlukom od 21. siječnja 2015. nedopušten, zatražena isplata naknade plaće za razdoblje od ožujka do listopada 2015. u iznosu 31.101,40 kn, te naknade štete u iznosu 14.840,70 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama, dok je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o parničnim troškovima nalaganjem tužitelju s tog osnova isplatiti tuženiku iznos 5.612,50 kn.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica u reviziji nije određeno ukazala u čemu bi se sastojale takve povrede, a zbog čega da bi nižestupanjske presude bile nezakonite, zbog čega ovaj sud, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a nema potrebe dalje se osvrtati na takve neobrazložene prigovore procesne naravi.
Predmet spora je nedopuštenost otkaza ugovora o radu, a kojeg po ocjeni tužiteljice da joj ga je tuženik dao u usmenom obliku 21. siječnja 2015., a s tim u vezi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu joj plaće odnosno naknade štete.
Nižestupanjski sudovi odbili su takav zahtjev tužiteljice ocijenivši ga neosnovanim, a sve polazeći od rezultata provedenog postupka i u njemu utvrđenih činjenica:
- da je tužiteljica bila radnica tuženika zaposlena na radnom mjestu radnice u trgovini,
- da je tuženik više puta iskazao nezadovoljstvo radom tužiteljice, zbog čega da joj je u razdoblju studeni 2010. – kolovoz 2014. pet puta uručio upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja ugovora o radu,
- da je 21. siječnja 2015. radnik tuženika nadređen tužiteljici joj najavio otkaz ugovora o radu, a zbog primjedbi na njezin rad, nakon čega
- da je tužiteljica otišla na bolovanje, te
- da je tužiteljica 22. siječnja 2015. uputila tuženiku zahtjev za zaštitu prava te istovremeno 22. siječnja 2015. iznijela pisanu obranu, a sve vezano za poziv tuženika od 19. siječnja 2015. za iznošenje obrane,
- da je tuženik 12. veljače 2015. pisanom odlukom o otkazu ugovora o radu tužiteljici otkazao taj ugovor, koja odluka je njoj uručena 20. veljače 2015.
Pritom nižestupanjski sudovi izražavaju pravno shvaćanje kako tuženik nije otkazao ugovor o radu tužiteljici 21. siječnja 2015. usmenom odlukom, već naprotiv da joj je otkaz ugovora o radu dat odlukom od 12. veljače 2015., dok da je 21. siječnja 2015. u razgovoru obavljenim sa tužiteljicom joj tuženik najavio otkaz ugovora o radu, a koji je uslijedio 12. veljače 2015., a u odnosu na koju odluku tužiteljica međutim nije zatražila pravnu zaštitu.
U skladu s tim ocijenjeno je da tužiteljica zahtjevom u ovom postupku traži zaštitu u odnosu na nepostojeću odluku o otkazu ugovora o radu, zbog čega je takav zahtjev ocijenjen neosnovanim.
Suprotno revizijskim navodima tužiteljice, polazeći od prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja u ovom postupku, pravilna je ocjena iz pobijane presude da 21. siječnja 2015. tuženik nije usmeno otkazao ugovor o radu tužiteljici, već naprotiv da je tom prilikom tuženik obavijestio tužiteljicu o namjeri otkazivanja joj ugovora o radu, zbog čega joj je i uručen pisani poziv za iznošenje obrane datiran 19. siječnja 2015., a tužiteljici uručen 21. siječnja 2015., a što je tužiteljica i učinila pisanim putem 22. siječnja 2015. iznijevši svoju obranu sve u smislu odredbe čl. 119. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR) (očitom greškom u pisanju je na tom pismenu – list 15 spisa u donjem lijevom uglu napisan datum 22. siječnja 2014. umjesto 22. siječnja 2015., a što je razvidno iz sadržaja iznesene pisane obrane u kojoj se govori o pozivu za iznošenje obrane uručeno je 21. siječnja 2015.!). To što je tužiteljica istog dana – 22. siječnja 2015. izjavila tuženiku i zahtjev za zaštitu prava, ne mijenja sadržaj i značaj postupka tuženika u odnosu na tužiteljicu i namjeru otkazivanja joj ugovora o radu, a što je tuženik međutim tek učinio pisanom odlukom o otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2015. u skladu s odredbom čl. 120. st. 1. i 2. ZR, koja je tužiteljici uručena 20. veljače 2015. sve u skladu s odredbom čl. 120. st. 3. ZR, a u odnosu na koju odluku tužiteljica međutim u ovom postupku nije tražila zaštitu.
Stoga je pravilna ocjena da je zahtjev tužiteljice upravljen u odnosu na nepostojeći usmeni otkaz ugovora o radu od 21. siječnja 2015., zbog čega je takav zahtjev neosnovan, te je pravilno odbijen.
Stoga je reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 21. veljače 2017.
