Poslovni broj: I Kžm-18/2021-5

Poslovni broj: I Kžm-18/2021-5

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te dr. sc. Lane Petö Kujundžić i Sande Janković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom maloljetničkom predmetu prema maloljetnom A. L. zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 158. stavak 1. Kaznenog zakona. ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi oca maloljetnog A. L., Z. L., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu, broj Km-2/2021. od 7. svibnja 2021. u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

Odbija se žalba oca maloljetnog A. L., Z. L., kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjsko rješenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu temeljem članka 17. Zakona o sudovima za mladež (Narodne novine broj: 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., ZSM/11.), maloljetnom A. L. izrečena je odgojna mjera upućivanja u posebnu odgojnu ustanovu u kojoj će maloljetnik ostati dok je to potrebno radi njegovog liječenja, zaštite ili osposobljavanja, ali ne dulje od tri godine, članak 17. stavak 3. ZSM/11. s time da se mjera upućivanja u odgojnu ustanovu ne može obustaviti prije isteka roka od 6 mjeseci, a do isteka tog roka može zamijeniti samo mjerom pojačane brige i nadzora uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi ili upućivanje u odgojni zavod ili u posebnu odgojnu ustanovu temeljem članka 18. stavak 2. točka 2. ZSM/11. Na temelju članka 65. stavak 5. ZSM/11. vrijeme provedeno na privremenom smještaju u ustanovu socijalne skrbi se maloljetnim A. L. uzima kao vrijeme trajanja zavodske odgojne mjere. Na temelju članka 89. stavak 1. ZSM/11. u vezi sa člankom 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), oštećeni, žrtva, dijete I. Š. se upućuje da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici. Na temelju članka 68. KZ/11. u vezi sa člankom 31. ZSM/11. prema maloljetnom A. L. izriče se sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja se može provoditi u ambulantnim uvjetima, a koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a u svakom slučaju do prestanka izvršenja odgojne mjere, a najdulje tri godine. Temeljem članka 89. stavak 1. ZSM/11. troškovi kaznenog postupka padaju na teret državnog proračuna.

 

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio otac maloljetnika, Z. L., koje pismeno je nazvao prigovor ne navodeći žalbenu osnovu, a s prijedlogom da se "postupak ponovi".

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Otac maloljetnog A. L., Z. L. u svom podnesku nazvanom prigovor, koji se smatra žalbom na rješenje Županijskog suda u Splitu, navodi da je potrebno ponovno preispitati iskaz žrtve oštećenika u ovom postupku, a da je potrebno i vidjeti jesu li odgajatelji u domu J. B. gdje je boravio njegov sin i koje je mjesto počinjenja kaznenog djela na štetu drugog štićenika djeteta, starog deset godina, dovoljno djeci posvećivali pažnju. Ujedno smatra da dječak, oštećeni I. Š., nije smio biti pušten za vrijeme trajanja postupka, jer iz toga proizlazi sumnja da je bio "podgovoren" od strane roditelja. Ujedno, ističe da ni prijedlog Centra za socijalnu skrb nije adekvatan. Iako otac maloljetnika to ne ističe, radi se o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu članka 470. ZKP/08.

 

7. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja cijeneći iskaze svjedoka M. F., K. T., M. M. L., oštećenog žrtve I. Š. i njegove majke svjedokinje I. Š., utvrdio kako se ponašao maloljetni A. L. na štetu djeteta I. Š. u centru J. B. iz čega proizlazi da je u vremenu od 1. listopada 2020. do konca 2020. u S. za vrijeme školskih praznika učestalo u cilju spolnog zadovoljenja tijekom noćnih sati u prostorijama centra J. B. kada su ostali korisnici otišli na spavanje odlazio u sobu u kojoj je spavalo dijete I. Š., rođen 2010. s invaliditetom trećeg stupnja sa smetnjama u razvoju, lakom mentalnom retardacijom te poremećajem ADHD-a kada bi ga budio, potom odvodio u svoju sobu od njega tražio da mu masira prste na nogama, dira spolovilo te ga oralno zadovoljava što je dijete i činilo vršeći navedene radnje kojom prilikom bi stavljao prste u usta i analni otvor žrtve, a prijeteći mu da će ga ubiti ako se nekome povjeri što je dodatno narušilo zdravstveno stanje i emocionalni razvoj djeteta.

 

7.1. Ovakvo ponašanje maloljetnika potvrđuje i iskaz svjedokinje Jelene Suše, socijalne pedagoginje zaposlene u Centru za odgoj i obrazovanje J. B. koja je kao voditelj odjela dobila izvješće odgojiteljice D. K. da ima problema sa M. L. i djetetom I. Š. pa je ista razgovarala s A. L. koji je na početku negirao, a onda je naveo da je točno da je tražio da mu dijete I. masira spolni organ i cijelo tijelo.

 

7.2. Dječak žrtva I. Š., koji na početku nije želio govoriti jer ga je bilo sram i strah, iskazivao je u odnosu na radnje A. L.. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je osnovano njegov iskaz ocijenio kao vjerodostojan, jer je potvrđen iskazima drugih svjedoka. Štićenici Centra za odgoj i obrazovanje, K. T. i M. F. su potvrđivali da bi A. L. dolazio u njihovu sobu, kada su je dijelili sa žrtvom I. Š., te je pozivao I. Š. da dođe s njim u njegovu sobu. Ujedno, iz iskaza dječaka M. F. proizlazi da je maloljetnik protupravne radnje na žrtvi I. Š. radio u njegovoj prisutnosti. Ovakve radnje, da su se doista i dešavale, potvrdila je svojim iskazom D. K., odgojiteljica zaposlena u odjelu Centra za odgoj i obrazovanje J. B.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, otac maloljetnika ističe da su odgajatelji u Centru za odgoj i obrazovanje u S. trebali adekvatnije brinuti o djeci. Međutim, te okolnosti sve i da postoje, ne dovode u pitanje ispravne zaključke prvostupanjskog suda o počinjenju kaznenog djela i odgovornosti počinitelja.

 

9. Iako otac maloljetnika u žalbi izričito ne ističe žalbenu osnovu, iz sadržaja je vidljivo da se žali i na odluku o izricanju odgojne mjere upućivanja u posebno odgojnu ustanovu. Međutim, maloljetni A. L. je u vrijeme počinjenja djela sedamnaestogodišnjak s poteškoćama, i to u vidu lake do umjerene mentalne retardacije kod kojeg je dijagnosticiran genetski poremećaj te je njegova sposobnost shvaćanja značenja postupka i upravljanja njima bila bitno smanjena, pa suprotno žalbenim navodima, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda, a cijeneći i sve konkretne okolnosti počinjenja kaznenog djela, kao i prikupljene podatke nadležnog Centra za socijalnu skrb te izvještaje i mišljenja, stručne suradnice suda, socijalnog pedagoga, predstavnice Centra za odgoj i obrazovanje L. S. odgajatelja i rehabilitatora maloljetnog A. L., koji se tamo nalazi na privremenom smještaju, da je maloljetnom A. L. potrebno izreći odgojnu mjeru upućivanja u posebnu odgojnu ustanovu.

 

9.1. Nadalje, prvostupanjski sud je, uz naprijed navedena izvješća pravilno ocijenio psihijatrijsko - psihologijsko vještačenje, vještaka dr. sc. D. B. i mr. D. D., a iz čega proizlazi da je potrebno maloljetnika izdvojiti iz sredine u kojoj boravi te da se radi o maloljetniku s psihofizičkim oštećenjima i da ga je potrebno smjestiti u ustanovu koja u sebi uključuje liječenje maloljetnika radi zaštite, a ujedno i osposobljavanje.

 

10. S obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno članku 478. ZKP/08., između ostalog, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, treba ukazati da je prvostupanjski sud ispravno, a upravo po prijedlogu psihijatra i psihologa koji su obavili vještačenje i utvrdili da je maloljetnik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, da je kod maloljetnika prisutna mentalna retardacija, te da postoji opasnost da bi u budućnosti mogao počiniti teže kazneno djelo, temeljem članka 68. KZ/11. u vezi sa člankom 31. ZSM/11., izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja.

 

11. Budući da je žalba oca maloljetnika Z. L. neosnovana te da nisu utvrđene povrede kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona iz članka 494. stavak 4. ZKP/08., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom članka 482. u vezi s člankom 494. stavak 3. točka 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 7. listopada 2021.