1

Poslovni broj: Gž-823/2021-2

 

Poslovni broj: Gž-823/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rep kao predsjednice vijeća, Miloša Lojena kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja B. M., OIB: … M., i A. M., OIB: … M., oba zastupana po punomoćniku C. R., odvjetniku iz D., protiv tuženika V. R. d.d. P., , OIB: … kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pn-25/21 od 8. travnja 2021., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pn-25/21 od 8. travnja 2021.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 626.137,96 kuna sa zateznim kamatama.

II. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka."

 

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijeli su tužitelji po punomoćniku odvjetniku iz svih razloga navedenih u članku 353. stavak 1. točka 1-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) i predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova, sve kako je to navedeno u žalbenom prijedlogu.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. U ovom postupku je po ovom drugostupanjskom sudu donesena odluka Gž-1070/2020-2 od 8. rujna 2020. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda broj P-1449/2019 od 15. lipnja 2020. u odnosu na utvrđenje raskida kupoprodajnog ugovora, te u odnosu na isplatu iznosa od 176.750,00 kn sa zateznom kamatom, te i na naknadu štete za iznos od 9.786,00 kn sa zateznom kamatom, a sve kako je to navedeno u toj prvostupanjskoj presudi, dok je međutim navedenom drugostupanjskom odlukom ukinuta točka 4. navedene presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 626.137,96 kn s zateznim kamatama, dok je istom drugostupanjskom odlukom preinačena navedena prvostupanjska presuda od 15. lipnja 2020. te je odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja kojim se nalaže tužiteljima-protutuženicima predaja u posjed nekretnine čest. zem. 1035/31 k.o. G. po novoj izmjeri čest. zem. 527/7 k.o. D.. U toj drugostupanjskoj odluci dana je određena uputa sastojeća u tome da valja utvrditi, a na temelju ocjene već provedenih dokaza i na temelju postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, da li tužitelje pripada ta šteta i kolika je njezina visina.

 

5.1. U ponovljenom postupku nakon glavne rasprave 17. ožujka 2021. sud je zaključio glavnu raspravu te riješio da se daljnji dokazi neće provoditi i donesena je prvostupanjska presuda.

 

5.2. U ponovljenom postupku nakon ocjene provedenih dokaza sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužitelji i prednik tuženika 18. srpnja 1996. sklopili Ugovor o kupoprodaji dijela čest. zem. 1035/2 k.o. G., površine 380 m2, te dodatak istom 11. listopada 1999.,

- da su tužitelji platili kupoprodajnu cijenu u cijelosti,

- da je tuženik tužiteljima predao posjed nekretnine,

- da tužitelji nisu uspjeli uknjižiti pravo vlasništvo nekretnine temeljem sklopljenog Ugovora o kupoprodaji i Aneksa istom,

- da su tužitelji poduzimali radnje radi gradnje na kupljenoj nekretnini odnosno zemljištu i gradili na istom, te

- da se tuženik odnosno njegov prednik nije uspio uknjižiti kao vlasnik nekretnina na kojima je njegov prednik imao pravo korištenja,

- da je kao vlasnik nekretnine tijekom ovog postupka uknjižena Republika Hrvatska, te

- da su tužitelji u posjedu nekretnine,

- da je između stranaka sporno je li tuženik odgovoran za štetu u vidu troškova koje tužitelji zahtijevaju, osnova i visina štete koju tužitelji zahtijevaju te zastara potraživanja tužitelja.

 

5.3. Prvostupanjski sud na temelju ocjene provedenih dokaza zaključuje da je Ugovor o kupoprodaji raskinut te je pravomoćnom presudom koja je prije komentirana naloženo tuženiku naknaditi iznos kupoprodajne cijene te štetu, pa da je tužiteljima time vraćeno sve što su dali predniku tuženika po predmetnom Ugovoru o kupoprodaji, dok je tuženik pravomoćno odbijen sa zahtjevom za povrat posjeda nekretnine jer nije vlasnik te nekretnine i nema pravo na povrat posjeda. Prema daljnjim razlozima prvostupanjske presude tužitelji su u posjedu kupljene nekretnine i dalje i po njihovoj osobnoj tvrdnji na kojoj su izvodili građevinske radove. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da su obje strane ugovora znale da je ugovor neprovediv u zemljišnim knjigama bez daljnjih radnji u smislu parcelacije nekretnine no međutim da tužitelji u okolnostima sklapanja ugovora nisu imali razloga sumnjati da je tuženik vlasnik nekretnine i da će sklapanjem ugovora s istim i njegovom tabularnom izjavom ostvariti uknjižbu prava vlasništva. Primjenjujući materijalno pravo iz odredbe članka 510. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) prvostupanjski sud reproducira sadržaj cijele te odredbe i zaključuje da tužitelji nemaju pravo na naknadu štete, a koju štetu zahtijevaju po osnovi troškova pripreme kupljenog neizgrađenog zemljišta za gradnju i troškova radova budući tuženik nije odgovoran za nastanak istih troškova ili ima korist od ovih troškova. Preciznije, u daljnjem obrazloženju prvostupanjski sud navodi da se gradnja koju su poduzeli tužitelji ne veže za sam ugovor te da su tužitelji morali znati da se vlasništvo nekretnine stječe tek uknjižbom prava vlasništva te da postoji mogućnost da im se pravo ograniči ili oduzme pa da sukladno članku 510. stavak 3. ZOO-a nemaju pravo na naknadu ove štete. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji bili pošteni graditelji, no bez obzira na to da nemaju pravo na naknadu štete naspram tuženika, a da svoja prava u vezi ulaganja u nekretninu mogu ostvarivati u odnosu na vlasnicu Republiku Hrvatsku, dakle u nekom drugom postupku, a po osnovi ostvarivanja prava i obveza po osnovi građenja na tuđem zemljištu. Zaključno da je Republika Hrvatska bila upoznata tijekom cijelog razdoblja od sklapanja ugovora pa nadalje da su treće osobe u posjedu nekretnine (tužitelji), ali da je navedena nekretnina zbog propusta prednika tuženika bila izostavljena iz odluke o unošenju iste u temeljni kapital tuženika, a da Republika Hrvatska nije zahtijevala predaju posjeda u razdoblju od 25 godina koliko je proteklo od sklapanja samog ugovora. Konačno, nije sporno da su tužitelji pravomoćno odbijeni sa zahtjevom za uknjižbu prava vlasništva a što proizlazi iz sadržaja spisa predmeta Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišnoknjižni odjel broj Z-3016/96 i to upravo iz razloga što prodavatelj, ovdje tuženik nije bio uknjižen kao vlasnik spornih nekretnina iz zk.ul. 1864 k.o. G. (sadržaj odluke Županijskog suda u Dubrovniku Gž-728/01 od 26. lipnja 2003.

 

6. U provedenom postupku prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuju u žalbi tužitelji, a niti neku drugu povredu na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

6.1. Činjenično stanje pravilno je utvrđeno i djelomično je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a suprotno tvrdnjama žalbe. Osporavajući utvrđeno činjenično stanje i materijalno-pravni zaključak prvostupanjskog suda tužitelji osporavaju pravilnost primjene odredbe članka 510. ZOO-a jer da su svi radovi koji su poduzeti na predmetnoj nekretnini izvršeni prije zaprimanja rješenja suda broj Z-3016/96 od 9. listopada 2000. kojim rješenjem se odbija prijedlog za uknjižbu, dakle, prije saznanja da tuženik, odnosno prodavatelj, a protivno njegovim tvrdnjama i jamstvu prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora prilikom pretvorbe nije procijenio predmetnu nekretninu u vrijednost društvenog kapitala. Zbog toga da je presuda opterećena bitnom povredom parničnog postupka, a kako se to obrazlaže u žalbi jer da i u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije dao valjane razloge za svoju odluku, odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni. Konačno da su tužitelji nakon raskida ugovora zbog neispunjenja obveze od strane tuženika pretrpjeli štetu koju je tuženik dužan naknaditi sukladno odredbi članka 510. stavak 3. ZOO-a, koja šteta je posljedica pravnih nedostataka Ugovora o kupoprodaji.

 

6.2. No, međutim, prvostupanjski sud je bez obzira na određene nedostatke u obrazloženju te presude pravilno odbio tužbeni zahtjev iako je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbu članka 510. stavak 4. ZOO-a. Po ovoj odredbi ako je kupac (ovdje tužitelji) u času sklapanja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo zahtijevati vraćanje odnosno sniženje cijene. Nije sporno da je nakon raskida ugovora pravomoćno naloženo tuženiku navedenom prvostupanjskom presudom broj P-1449/19 isplatiti tužiteljima iznos od 176.750,00 kn kolika je bila isplaćena cijena kupljenih nekretnina. Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda i sadržaju spisa predmeta i prema zemljišnoknjižnom stanju tijekom ovog spora, konkretno, 25. srpnja 2014. odbijen je zahtjev tužitelja za priznanje prava vlasništva na nekretnini čest. zem. 1035/31 koja je nastala od osnovne 1035/2 k.o. G., a što proizlazi iz dopisa ODO u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel od istog datuma s obrazloženjem da navedena nekretnina nije bila procijenjena kao društveni kapital HTC D., B. K., D., te da je postalo vlasništvo Republike Hrvatske, a nakon rješenja Općinskog suda u Dubrovniku Z-5332/11 od 21. listopada 2011., a sve kako je pobliže navedeno u tom dopisu. Nadalje (što nije niti sporno), ova nekretnina je u zemljišnim knjigama u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora bila upisana kao društveno vlasništvo organ upravljanja HTC D., B. K.,. Sve ove okolnosti ukazuju da su tužitelji ulazeći u ugovorni odnos s tuženikom, obzirom na svoje svojstvo i dostupnost podacima o naravi nekretnina i pravnom statusu nekretnina, mogli pretpostavljati da postoji mogućnost nemogućnosti upisa u zemljišne knjige, a na temelju navedenog pravnog posla.

 

6.3. Dosljedno tome, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da su tužitelji kao kupci u trenutku sklapanja ugovora bez obzira na jamstva prodavatelja mogli znati za mogućnost oduzimanja stvari (uknjižbe prava vlasništva za korist Republike Hrvatske, i time kao pravna posljedica, a sukladno članku 510. stavak 4. ZOO-a, izostaje pravo kupca - ovdje tužitelja na naknadu štete. Jedino što kupcu preostaje pravo zahtijevati vraćanje, odnosno sniženje cijene.

 

6.4. Prvostupanjski sud (a što nije direktno vezano s ispitivanjem pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude) navodi da prema odredbi članka 152. i 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 (pročišćeni tekst) - dalje ZVDSP) Republika Hrvatska kao uknjižena vlasnica nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja uklanjanja izgrađenog objekta, već eventualno isključivo isplatu vrijednosti zemljišta na kojem je zgrada izgrađena (sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude Pn-25/21, list 10). No, međutim, ova pitanja su u domeni eventualno nekog drugog postupka ostvarivanja prava ovdje tužitelja, a ne ovog konkretnog parničnog postupka.

 

7. Ovo su razlozi zbog čega je valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju članka 368. stavak 2. ZPP-a, budući je pravilnom primjenom citiranog materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu. Tužitelji određeno nisu osporavali odluku o troškovima postupka sadržanu u drugostupanjskoj presudi te je ovaj drugostupanjski sud nije ispitivao, iako se u uvodnom dijelu žalbe navodi da se žalbom pobija i ta odluka u točci II. izreke prvostupanjske presude.

 

Koprivnica, 7. listopada 2021.