1

Poslovni broj: Gž-1523/2020-2

 

Poslovni broj: Gž-1523/2020-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja A. Š. A. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva V. B. i partneri d.o.o. Z., protiv tuženika Banka d.d., OIB ..., Z., zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva M., B. i V. d.o.o. S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 27. listopada 2020. broj P-2089/2019-25, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2021.,

 

presudio je

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Zadru od 27.listopada 2020  broj P-2089/2019-25, se potvrđuje.

 

II. Trošak odgovora na žalbu tuženiku se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži da mu tužena isplati iznos od 156.514,37 kn sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u tužbenom zahtjevu. Istom presudom tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 20.156,25 kn u roku od 15 dana.

 

2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tužitelj zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

 

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik u kojem odgovoru poriče navode žalbe i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Tužitelj u svojoj žalbi iznosi i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a smatrajući da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva. Ispitujući prvostupanjsku presudu u odnosu na izneseni žalbeni razlog ovaj sud je utvrdio da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima ili ispravama koje postoje u spisu. Da li su razlozi o odlučnim činjenicama ispravni i da li je time prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo ne predstavlja razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kako to pogrešno smatra tužitelj. Također ovaj sud je prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

 

6. Također prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, no međutim ne iz činjenica koje navodi u svojoj presudi, već  zbog postojanja drugih odlučnih činjenica čije postojanje je bilo moguće utvrditi na temelju dokaza i isprava koje postoje u spisu i zbog čega je ovaj sud prvostupanjsku presudu potvrdio temeljem odredbe članka 373. a. st. 2. ZPP-a.

 

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu broj 9014120613 od 5. rujna 2008. ovjeren po javnom bilježniku u Z. A. K.-Z. pod brojem OV-24388/08 od 23. rujna 2008., kojim je sukladno čl. 1. korisniku kredita stavljeno na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 75.000,00 EUR-a, po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Sukladno čl. 2.1. kredit se  odobrava za kupnju nekretnine od strane prodavatelja sukladno Predugovoru o kupoprodaji nekretnine od 14. srpnja 2008. i to stan oznake 6D, na -6. etaži, ukupne površine 107,55 m2, a sve u stambenoj građevini u Zadru na zemljištu definiranom pod k.č.br. 5890/4 k.o. Z., čl. 4. Istim ugovorom ugovorena je kamata na kredit, pa se sukladno čl. 4.1. ugovora na kredit u otplati tužitelj obvezao platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana temeljem koje je sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji iz točke 1. tog Ugovora, a koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 6,11% godišnje, EKS  6,29%. Prema odredbi čl. 4.2. visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika  kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u EUR (mjesečno, dekurzivnom  proporcionalnom metodom), a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti niža od kamatne stope koja se prema pozitivnim poreznim propisima smatra tržišnom, a rok otplate kredita je 300 mjeseci. Odredbom  čl. 12.9. Ugovora propisano je da ugovorene strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja banke s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja banke s građanima, ostali akti Banke d.d. kojim je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka d.d. izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala. Odredbom čl. 3.6. Općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika propisuju se uvjeti pod kojima se mogu mijenjati stope redovne kamate tijekom korištenja odnosno otplate kredita, i one se mogu mijenjati na temelju ponude i potražnje na financijskom tržištu, stope inflacije, međuvalutarnih kretanja kao i drugih makroekonomskih parametara, te rizika naplate.  Također prvostupanjski sud utvrđuje da odredba čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07) propisuje da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora,  odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: – odredbu o iznosu zajma, – odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja  nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora  platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i  nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku  raskida ugovora o zajmu. U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.

 

8. Također prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/2012, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/2016-5, jer je u tom predmetu riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a u kojima je bio ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je bila vezana glavnica, te ugovorna kamata koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, koju su banke mijenjale, bez ugovorenih parametara, samim obavješćivanjem o promjeni, o čemu nije pregovarano, čime je došlo do povrede  kolektivnih interesa i prava potrošača, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost ugovorene odredbe. Međutim, u konkretnom slučaju kredit je odobren u kunskoj  protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 EUR-a, te uz redovnu kamatnu stopu od 6,11% godišnje, efektivna 6,29%, promjenjivu sukladno čl. 4.2. Ugovora sukladno parametrima iz tog čl. i čl. 3.6. Općih uvjeta poslovanja koji se primjenjuju sukladno čl. 12.9. Ugovora. Dakle, navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj  kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što ovdje očito nije slučaj jer u konkretnom slučaju kredit odobren u kunskoj  protuvrijednosti iznosa od 75.000,00 EUR-a, te uz redovnu kamatnu stopu od 6,11% godišnje, efektivna 6,29%, promjenjivu sukladno čl. 4.2. Ugovora i  čl. 3.6. Općih uvjeta poslovanja koji se primjenjuju sukladno čl. 12.9. Ugovora. Obzirom da je kamatna stopa određena sukladno čl. 4.1., čl. 4.2. Ugovora o kreditu broj 9014120613 od 5. rujna 2008. i čl. 3.6. Općih uvjeta poslovanja s građanima tuženika to ista ne bi bila ništetna, jer nije protivna čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07), te je ista određena i odrediva, pa se ne može primijeniti kamatna stopa iz čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen. Ovako utvrđeno činjenično stanje, međutim, ovaj sud ne može prihvatiti, no međutim kako je odlučne činjenice moguće utvrditi na temelju dokaza i dokumentacije koji postoje u spisu ovaj sud je temeljem odredbe čl. 373. a st. 2. ZPP-a odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

9. Pogrešno prvostupanjski sud u svojoj presudi dovodi u vezu tužbeni zahtjev tužitelja sa presudom Trgovačkog suda u Zagrebu donesenoj prema kolektivnoj tužbi Udruge potrošača za kredite u protuvrijednosti CHF. Naime, prema odredbi Zakona o zaštiti potrošača zahtjev za utvrđenje da su određene odredbe ugovora nepoštene može podnijeti svaki potrošač vezano uz svoj ugovor sa trgovcem tako da je prvostupanjski sud bio dužan ocjenjivati, vezano uz činjenične navode tužitelja, da li je upravo sporni ugovor o kreditu sadržavao nepoštene odredbe koje bi zbog razloga iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača bile ništetne odredbe. Zbog toga sama činjenica da o ugovorima o kreditu u kojem je glavnica vezana za protuvrijednost EUR-a nije donesena presuda po kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa i prava potrošača nije odlučna za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, unatoč tomu po ocjeni ovoga suda prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev je pravilna jer bi na temelju činjenica i dokaza koji postoje u spisu uz pravilnu primjenu materijalnog prava trebalo donijeti istu odluku.

 

10. U konkretnom slučaju zahtjev tužitelja sastoji se od zahtjeva za isplatu iznosa koji je po tvrdnji tužitelja on platio više po osnovi redovne kamate od onog iznosa kojeg bi platio da su kamate bile obračunate na pravilan način u konkretnom slučaju. Pri tome valja naglasiti da tužitelj nije u pravu kada smatra da je kamate u konkretnom slučaju trebalo obračunati sukladno odredbi čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO). Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe od čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Ugovarajući način promjene kamatne stope kako je to navedeno u točki 4.2. Ugovora o kreditu između stranaka ovaj sud smatra da je izvjesno da je unošenje u ugovor o kreditu formulacije o načinu promjene kamatne stope na način kako je to navedeno u točki 4.2. ugovora potpuno neodređena formulacija glede načina promjene promjenljive kamatne stope i da je to suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok on ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takve ugovorne odredbe, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je toliko superiorno da je nemjerljivo. Upravo zato je i tužena bila dužna tužitelja ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što ona međutim nije na valjani način učinila jer se zadovoljila  nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva tužitelju kao potrošaču ostala potpuno nerazumljiva. Kako je spornu odredbu o promjeni kamatne stope unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj temeljem odredbe čl. 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača smatra se da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a prema odredbi čl. 96. st. 1. istog zakona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, da bi se utvrdilo da je određena odredba ugovora nepoštena zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo mora postojati i drugi kvalifikatorni element, a to je da je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Takav pravni stav zauzet je i na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020., a takav pravni stav prihvaća i ovaj sud. Upravo u slučaju  spornog ugovora o kreditu takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosi 6,11%, a kasnije se mogla mijenjati sukladno odluci banke po ocjeni ovog suda nije bila nepoštena. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i to tablice (list 108 i 109 spisa) vidljivo je da se kamatna stopa nakon početno ugovorenog iznosa od 6,11% tijekom daljnjeg trajanja ugovora sve do trenutka izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka mijenjala isključivo na način da je cijelo vrijeme snižavana u odnosu na početnu kamatnu stopu u 6,11% i nikada nakon toga nije bila viša od 6,11%. Na taj način iako se smatra da se o promjeni kamatne stope tijekom trajanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju takva ugovorna odredba ne može se smatrati nepoštenom jer za tužitelja nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja s obzirom da za vrijeme trajanja ugovora sve do zaključenja ovog postupka tužitelj nikada nije platio na ime redovne kamate veći iznos od onoga koji je ugovoren na početku trajanja ugovora i koja je iznosila 6,11%.  Po ocjeni ovoga suda odredba Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile i to u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu u visini od 6,11% nije bila nepoštena jer je na taj način visina kamate određeno naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu što takvu odredbu ne čini nepoštenom pa prema tome niti ništetnom, zbog čega valjanost, primjena, a time i učinak tako ugovorene redovne kamate po stopi od 6,11% u trenutku sklapanja ugovora nije doveden u pitanje od strane ovog suda. Prema tome kako visina ugovorene kamate od 6,11% u trenutku sklapanja ugovora nije bila nepoštena pa prema tome niti ništetna, za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa između stranaka primjenjuju se upravo kamatna stopa od 6,11% sve dok je tuženik na zakonom prihvatljiv i dopušten način ne promijeni tako da promjena bude razumljiva tužitelju kao potrošaču. Kako se kamatna stopa od 6,11%  ne može smatrati neodređenom, odnosno neodredivom, nije u pravu tužitelj kada smatra da je tijekom trajanja ugovornog odnosa između stranaka trebalo primijeniti kamatu iz čl. 26. st. 2. ZOO-a odnosno u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Prema tome, s obzirom na naprijed navedeno proizlazi da tužitelju ugovaranjem načina promjene ugovorne kamate prema odluci banke nije uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača jer je cijelo vrijeme trajanja ugovora ugovorna kamata bila ista ili manja od početno ugovorene 6,11% zbog čega tužitelj na ime redovne kamate kroz cijelo to vrijeme nije plaćao veći iznos od onoga koliko je iznosio udio redovne kamate na početku trajanja ugovora o kreditu u svakoj pojedinoj rati otplate kredita. Dakle, na temelju odlučnih činjenica koje se mogu utvrditi na temelju dokaza i dokumentacije koja postoji u spisu, proizlazi da tuženik nije bez osnove stekao iznos koji je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja zbog čega je temeljem odredbe čl. 373.a st. 2. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

11. Trošak odgovora na žalbu tuženiku nije dosuđen jer po ocjeni ovoga suda nije bio potreban za vođenje ove parnice.

 

Koprivnica, 7. listopada 2021.